Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-452/12 (M. V.,M. M. i V.T.,M. T.,N. K.,A. V.)
Odluka donesena 17. 07. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-452/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine, u predmetu broj AP-452/12, rješavajući apelacije Miroslava Vukovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Miroslav Vuković protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000537 10 REV od 25. oktobra 2011. godine;
M. M. i V.T. protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 049005 11 GŽ 2 od 29. novembra 2011. godine;
Marica Topić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 010716 10 REV od 20. decembra 2011. godine;
Neda Krajnović protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 136398 12 GŽ od 2. februara 2012. godine;
A. V. protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 901027 11 REV od 24. januara 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-452/12
Miroslav Vuković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tuzle, kojeg zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnio je 31. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 P 000537 10 REV od 25. oktobra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelanta kojeg je podnio protiv tuženih u predmetu utvrđivanja svojstva nosioca stanarskog prava. Vrhovni sud je, između ostalog, u osporenoj odluci istakao da su redovni sudovi pravilnom primjenom odredbi čl. 11. i 30. Zakona o stambenim odnosima utvrdili apelantu svojstvo nosioca stanarskog prava na stanu od 26 m2, te odbili njegov zahtjev u preostalom dijelu (za cijeli stan). S tim u vezi je Vrhovni sud je istakao da se svojstvo nosioca stanarskog prava stiče danom zakonitog useljenja, te budući da je apelantu rješenjem tužene dodijeljena 1/3 predmetnog stana, na osnovu kojeg rješenja je apelant zaključio ugovor o korištenju stana u površini od 26 m2 i osnovnom tog ugovora ušao u predmetni stan, zaključeno je da su pravilno zaključili nižestepeni sudoviu pogledu tog apelantovog zahtjeva o čemu su dali razloge u obrazloženjima svojih odluka, a koje kao pravilne prihvata i Vrhovni sud.
2. AP-528/12
M. M. i V.T. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke, koje zastupa Smiljana Moravac, Babić advokat iz Banje Luke, podnijeli su 7. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 049005 11 GŽ 2 od 29. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojeg su podnijeli protiv tuženih u predmetu poništavanja odluka o dodjeli stana, te ništavosti ugovora o zakupu, odnosno otkupu predmetnog stana. U predmetnoj pravnoj stvari je Okružni sud usvojio žalbe tuženih i preinačio prvostepenu presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev apelanata. S tim u vezi je, između ostalog, Okružni sud istakao da je prvotužena propisivanje kriterijuma za dodjelu stana izvršila upravo pod uslovima propisanim raspisanog konkursa na kojem su parnične stranke sudjelovale, slijedom čega je zaključeno da je neutemeljen zaključak prvostepenog suda o nepostojanju navedenih kriterijuma zbog odustvaopšteg akta (pravilnika).
3. AP-837/12 Marica Topić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Zenice, podnijela je 2. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 010716 10 REV od 20. decembra 2011. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 30. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelantice kojeg je podnijela protiv tuženih u predmetu radi dodjele stana na kojem apelantica može steći pravo vlasništva prema odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o samačkoj sobi koja je apelantici (ugovorom) dodijeljena na privremeno korištenje, te da taj ugovor nije zaključen s ciljem stjecanja stanarskog prava koji bi bio zaključen u smislu odredbi člana 27. stav 2. Zakona o stambenim odnosima na određeno vrijeme, te koji bi prerastao u ugovor o korištenje stana na neodređeno vrijeme. U tom smislu je zaključeno da se na takvoj samačkoj sobi, prema odredbama člana 4. stav 1. tač. 1. i 2. navedenog Zakona, ne može stjecati stanarsko pravo .
4. AP-1277/12
Neda Krajnović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa EšrefGracić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 6. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 136398 12 GŽ od 2. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelantice kojeg je podnijela radi utvrđenja da su stekli zakonski uslovi za zaključenje ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo. Također je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Naime, Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev apelantice, te zaključio da prvostepeni sud nije pravilno cijenio pismene dokaze, slijedom čega je Kantonalni sud zauzeo stav da apelantica u predmetnoj pravnoj stvari nije dokazala da je nositelj-sunositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, pa joj zbog toga i ne pripada pravo na otkup tog stana prema odredbama člana 7. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.
5. AP-1341/12
A. V. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, kojeg zastupa Dušanka Šoljić-Ćorić, advokat iz Mostara, podnio je 12. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 901027 11 REV od 24. januara 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbačen, zbog apsolutne nenadležnosti za odlučivanje, apelantov zahtjev kojim je tražio da mu se utvrdi pravo na zakonito useljenje u stan, te naloži tuženima da mu ga predaju u posjed. Također je odbijen i zahtjev apelanta kojim je tražio da mu drugotuženi isplati protuvrijednost predmetnog stana, te je apelant obavezan da naknadi drugotuženom troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je utvrđeno, u odbacujućem dijelu, da je apelant svoja prava na zakonito useljenje u predmetni, raspolaganje sa stanom i predaju u posjed tog stana mogao ostvariti jedino u upravnom postupku pred nadležnim stambenim organom. Slijedom navedenog je zaključeno da je neosnovan i zahtjev za isplatu protuvrijednosti predmetnog stana, s obzirom da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za uspostavu ranijeg stanja. Također je istaknuto da se apelant neosnovano poziva da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe člana 94. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, s obzirom da apelant nije vlasnik predmetnog stan, niti je u toku postupka dokazao da je i dalje nosilac stanarskog prava na tom stanu, imajući u vidu odredbu člana 5. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-452/12.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na dom), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine,člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud takođerima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu,kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi kojidovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-
TiszazugiVízgazdálkodásiTársulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je daispitadalijeeventualno došlo do povredeustavnihprava(vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenicakonkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić