Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-564/12 (S. S.,M. V. i D. V.,M. A.,H. E.,N.T. i F.T.)

Odluka donesena 17. 07. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-564/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Sejfudin Sulejmanović protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000636 10 REV od 15.

novembra 2011. godine;

Milisav Veljović i Dobro Veljović protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 91 0 P 002867 10 REV od 22. decembra 2011. godine;

Mladen Arelić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 047896 10 REV od 29. decembra 2011.

godine;

Hamdija Eškić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 043662 11 REV od 13. juna 2012. godine;

N.T. i F.T. protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 001116 11 GŽ od 22. augusta 2012. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-564/12 Sejfudin Sulejmanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bihaća, kojeg zastupa Jelena Todić, advokat iz Banje Luke, podnio je 9. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000636 10 REV od 15. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta radi utvrđenja da je stekao pravo vlasništva na poslovnom prostoru po osnovu prava građenja svog oca-pravnog prednika i po osnovu održaja, što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se apelant na predmetnoj nekretnini uknjiži kao vlasnik i posjednik iste. Apelant je, također, obavezan da tuženima naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da apelant nije dokazao da je on stekao pravo vlasništva dosjelošću na predmetnim nekretninama i to iz razloga što mu nedostaje savjesnost, a kao dokaz tome svjedoče i brojni sporovi između stranaka. Dalje je navedeno da apelant, također, nije dokazao da da je njegov prednik stekao vlasništvo gradnjom jer sama dozvola za građenje i dozvola za radne znače i dokaze o vlasništvu.

2. AP-1066/12 Milisav Veljović i Dobro Veljović (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Rogatice, podnijeli su 21. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 91 0 P 002867 10 REV od 22. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je usvojen zahtjev tužitelja kojeg je podnio protiv apelanata da se utvrdi da je nosilac prava korištenja i raspolaganja sa dijelom 1/1 na nekretnini. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da sporna parcela predstavlja nerješenu uzurpaciju, pa kako apelanti nisu ishodili pravosnažnu odluku nadležnog organa kojom im je uzurpacija priznata, usvojen je predmetni tužbeni zahtjev primjenom odredaba člana 1. i člana 2. stav 3. i člana 6. Zakona o uzurpacijama RS, te čl. 20. i 29. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSPO) i čl. 3. i 97. Zakona o šumama RS. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da u konkretnoj situaciji činjenica da su apelanti upisani kao vlasnici u zemljišnoj knjizi predstavlja samo „golo pravo“, s obzirom da je tužitelj relevantnim dokazima uspio osporiti tačnost tog upisa. Kako apelanti nisu u smislu odredbe člana

20. ZSPO dokazali da oni ili njihovi pravni prednici imaju valjan pravni osnov za stjecanje prava svojine na spornom zemljištu, te kako se prema odredbi člana 29. istog Zakona pravo svojine na stvari u društvenom (državnom) vlasništvu ne može steći održajem, proizlazi po ocjeni Vrhovnog suda da je odlukama redovnih sudova pravilno udovoljeno predmetnom tužbenom zahtjevu.

3. AP-1358/12 Mladen Arelić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 16. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 047896 10 REV od 29. decembra 2011. godine. U predmetnoj pravnoj stvari je utvrđeno da je nevaljan upis prava vlasništva izvršen na nekretninama u korist apelanta, te je naloženo brisanje tog upisa i uspostava ranijeg zemljišno-knjižnog stanja. Također je određena privremena mjera zabilježbe ovog spora u zemljišnim knjigama sa zabranom otuđenja spornih nekretnina, koja će trajati do pravosnažnog okončanja ovog postupka. Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da su tuženi nasljednici osoba koji su bili upisani u zemljišnim knjigama kao suvlasnici na spornim nekretninama prije apelanta, a njihov protivtužbeni zahtjev je usmjeren prema apelantu kao tužitelju-nasljedniku osobe upisane u zemljišnim knjigama na osnovu presude koja je ukinuta, slijedom čega je zaključeno da je ispunjen zakonski uslov da su tuženi ovlašteni podnijeti tužbu za brisanje u predmetnoj pravnoj stvari. Isto tako je navedeno da su neosnovane apelantove tvrdnje da se po protivtužbi ne može postupiti iz razloga što je njome obuhvaćen samo apelant, a ne i druge osobe koje su u trenutku podnošenja protivtužbe upisane kao vlasnici u zemljišnim knjigama. S tim u vezi je Vrhovni sud u osporenoj odluci naveo da je neosnovano postojanje revizijskog osnova pogrešne primjene materijalnog prava kojeg apelant nalazi u tvrdnjama da je protivtužbeni zahtjev tuženih trebalo odbiti.

4. AP-2615/12 Hamdija Eškić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je 11. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 043662 11 REV od 13. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je pokojna S.E. vlasnik stana označenog u izreci prvostepene presude, da je ništav ugovor iz 1981. godine zaključen između stambene zadruge i tuženih i da je pravno valjan testament S.E. po kojem bi apelant stekao pravo svojine sa ½ dijela na predmetnom stanu. Apelant je, također, obavezan da jednom od tuženih naknadi troškove postupka. Vrhovni sud je istakao da su redovni sudovi pravilno utvrdili da sporni ugovor iz 1981. godine predstavlja derivativni osnov za pribavljanje prava svojine na nekretninama u smislu odredbe člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti, budući da je sačinjen u pismenoj formi i realizovan u cjelini, te da sporni stan nije kupila S.E. već njene sestre. U odnosu na zahtjev koji se ticao testamenta, Vrhovni sud je zauzeo stav da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da on nije pravno valjan, jer nije sačinjen u zakonom utvrđenom obliku i pod uslovima predviđenim zakonom (član 65. Zakona o nasljeđivanju).

5. AP-3773/12 N.T. i F.T. (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Gradačca, koje zastupa Kemal Begović, advokat iz Gradačca, podnijeli su 31. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 28 0 P 001116 11 GŽ od 22. augusta 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je, između ostalog, utvrđeno da je tužitelj ispunio materijalne pretpostavke za vanrednu dosjelost nakon stupanja na snagu Zakona o zemljišnim knjigama FBiH (u daljnjem tekstu: ZZK), pa su apelanti dužni trpjeti da se tužitelj na osnovu presude upiše kao vlasnik i posjednik predmetne nekretnine. Apelanti su, također, obavezani da naknade troškove postupka tužitelju. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je između tužitelja i prednika apelanata 1989. godine zaključen usmeni ugovor o prodaji kojim je tužitelj kupio predmetnu parcelu od prednika apelanata i da je ugovor u cjelosti obostrano izvršen tako što je tužitelj isplatio ugovorenu cijenu od 7.000,00 KM a za uzvrat dobio u samostalan posjed kupljenu nekretninu na kojoj je imao neprekidan posjed do zaključenja glavne rasprave. S tim u vezi je Kantonalni sud istakao da je prvostepeni sud dao pravilne i prihvatljive činjenične razloge zbog čega nije poklonio vjeru iskazima apelanata koji tvrde da je navedeni novčani iznos odnosio na pozajmnicu koju je njihov prednik primio od tužitelja a da je šuma njihovog prednika data kao sredstvo obezbjeđenja vraćanje pozajmnice.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-564/12.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na dom i nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-564/12 (S. S.,M. V. i D. V.,M. A.,H… | Sudska praksa | Aktio