Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-595/12 (M. B.,G. K.,M. D.,R. Đ.)

Odluka donesena 17. 07. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-595/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 07. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine, u predmetu broj AP-595/12, rješavajući apelacije Miroslava Benkovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Miroslav Benković, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 004397 11 GŽ od 15. novembra 2011. godine;

G. K., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 037057 11 REV od 14. februara 2012. godine;

Mirsad Džano, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 040818 10 REV od 10. januara 2012. godine;

Radislav Đurić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 043302 11 REV od 13. marta 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-595/12 Miroslav Benković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 13. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 004397 11 GŽ od 15. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena Radio-Televizija Bosne i Hercegovine isplati razliku plaća za period od februara 2008. do aprila 2011. godine, te da mu uplati doprinose za PIO/MIO u iznosima bliže navedenim u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je tužena u spornom periodu apelantu pravilno obračunavala i isplaćivala plaću primjenjujući član 8. Novog Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta tužene, tako što je osnov za obračun plaće radnog mjesta apelanta i dugih zaposlenika tužene umanjila da 10%-20% u zavisnosti od ispunjenja uslova stručne spreme.

2. AP-1407/12

G. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Smiljana Moravac Babić advokatica iz Banja Luke, podnio je 18. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 037057 11 REV od 14. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi Fabrika kože„Lauš“ Banja Luka isplati neisplaćene plaće, regres i zimnice za period od 1996. do 1999 godine. U postupku je utvrđeno da je pravomoćnom presudom Okružnog suda u Banja Luci iz 2005. godine odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonita odluka Disciplinske komisije tuženog nakon koje je apelantu prestao radni odnos kod tuženog i da se apelant vrati na rad, a budući da iz navedenog proizilazi da apelantu nije nezakonito prestao radni odnos, kao što on ističe u predmetnoj tužbi, sud je zaključio da nisu niti nastupile posljedice nezakonitog prestanka radnog odnosa, tj. apelant nema pravo na naknadu plaća i ostalih naknada iz radnog odnosa za sporni period.

3. AP-1418/12

Mirsad Džano (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 19. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 040818 10 REV od 10. januara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i tuženi „Hidrogradnja“ d.d. Sarajevo je obavezan da apelantu na ime naknade za korištenje godišnjeg odmora za 2004. godinu i razlike doprinosa isplati novčane iznose bliže navedene u dispozitivu presude, dok je u odnosu na isplatu razlike plaća za period od januara 2005. do marta 2007. godine tuženi obavezan da apelantu umjesto traženog iznosa od 14.225,53 KM isplati iznos od 654,80 KM. U odnosu na odluku o isplati razlike plaća, koju apelant osporava predmetnom apelacijom, utvrđeno je da je apelant u junu 2006. godine upućen na prinudni odmor zbog nedostatka odgovarajućih poslova, pa je sud, primjenjujući odredbe člana 56. Kolektivnog ugovora za o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti građevinarstva, industrije građevinskog materijala i projektovanja u Federaciji Bosne i Hercegovine zaključio da apelantu pripada pravo na naknadu plaće za prijeme prekida rada za koji prekid nije kriv u visini najniže plaće utvrđene članom 49. navedenog kolektivnog ugovora, koji je apelantu isplaćivan u spornom periodu u iznosu od 220,00 KM. Sud je zaključio da dosuđeni iznos od 654,80 KM predstavlja razliku između isplaćenog iznosa po rješenju o upućivanju na prinudni odmor i pripadajućeg iznosa od 50% utvrđene najniže plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine.

4. AP-2020/12

Radislav Đurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kotor Varoši, kojeg zastupa Zoran Bubić advokat iz Banja Luke, podnio je 28. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 043302 11 REV od 13. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi rješenje tuženog Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske o prestanku radnog odnosa apelanta, te da sud naloži tuženom da apelanta vrati na rad i rasporedi na poslove policajca u PS Banja Luka 1 ili na druge poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima, te da mu isplati naknadu izgubljenih plaća, regresa i doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje u iznosima u za periode koji su bliže navedeni u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je apelantu, nakon provedenog disciplinskog postupka, radni odnos kod tuženog prestao zbog zadržavanja naplaćenih iznosa novčanih kazni, tj. „nezakonitog raspolaganja materijalnim sredstvima ili pribavljanja lične ili materijalne koristi za sebe i drugog u vezi sa radom“, čime je apelant počinio težu povredu radne dužnosti. Zbog navedenog, sud je zaključio da apelantu ne pripada pravo na isplatu traženih naknada iz radnog odnosa.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 595/12.Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine,člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud takođerima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi kojidovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je daispitadalijeeventualno došlo do povredeustavnihprava(vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenicakonkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-595/12 (M. B.,G. K.,M. D.,R. Đ.) | Sudska praksa | Aktio