Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-596/12 (E. R.,F. S.,F. Š.,N. C. iz Sarajeva i E. K. iz Zenice)
Odluka donesena 17. 07. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-596/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine, u predmetu broj AP-596/12, rješavajući apelacije EnisaRamića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Enis Ramić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 RS 001107 10 REV od 15. novembra 2011. godine;
Ferid Sadiković, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 004025 10 GŽ od 3. aprila 2012. godine;
Franjo Škoro, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 042476 11 REV od 6. marta 2012. godine;
Nemanja Crnjak i Edin Kadić, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 001538 12 GŽ od 10. maja 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-596/12
Enis Ramić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Predrag Kelava advokat iz Tomislavgrada, podnio je 13. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 RS 001107 10 REV od 15. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi INTESA SANPAOLOBANKA d.d. Sarajevo isplati naknadu plaće i uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje u iznosima bliže navedenim u dispozitivu presude, dok je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi postojanje diskriminacije od strane tuženog u ostvarivanju njegovih prava na rad zbog nacionalnog porijekla i vjerske pripadnosti, povrat na poslove koje je obavljao do nezakonitog udaljenja s posla ili druge odgovarajuće poslove i ispostavu svih prava iz radnog odnosa do povratka na posao. U postupku je utvrđeno da, budući da je apelantu priznat status uposlenika na čekanju posla u skladu sa članom 143. Zakona o radu, sve do maja 2000. godine kada mu je po sili zakona prestao radni odnos kod pravnog prednika tuženog, nesporno mu pripada pravo na naknadu plaća za navedeni period do maja 2000. godine, kao i pravo na uplatu doprinosa iz penzijskog i invalidskog osiguranja, dok nakon tog datuma apelantu prestaju sva prava iz radnog odnosa, uključujući isplatu plaća i povratak na posao. Također je utvrđeno da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da ga pravni prednik tuženog nije pozvao na rad zbog diskriminacije po bilo kojem osnovu, niti da je u roku od jedne godine kada je apelantu prestao radni odnos, zaposlio drugo lice, zbog čega su apelantovi navodi o diskriminaciji i zahtjev da se po osnovu toga vrati na posao, prema ocjeni suda, neosnovani.
2. AP-1711/12
Ferid Sadiković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Subhija Đuzić advokatica iz Tuzle, podnio je 10. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 004025 10 GŽ od 3. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi JP Elektroprivreda Bosne i Hercegovine d.d. Sarajevo-Zavisno društvo Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla na ime razlike plaće isplati novčani iznos od 8.763,39 KM i dosljedno tome pripadajuću razliku doprinosa za PIO, dok je odbijen kao neosnovan višak apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa, kao i zahtjev za isplatu iznos od 23.044,80 KM na ime razlike doprinosa za periode bliže navedene u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je apelant bio zaposlenik tuženog sve do juna 2006. godine kada mu je prestao radni odnos zbog odlaska u penziju. Također je utvrđeno da apelantu, prema nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke, koji je sud prihvatio, pripada pravo na isplatu razlike plaća umanjenu za obračunatu i isplaćenu stimulaciju u ukupnom iznosu od 8.763,39 KM(umjesto traženih 14.205,40 KM) koje je tuženi pravilno obračunavao i isplaćivao primjenjujući odredbe Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva i Ugovora o radu. S obzirom na iznos dosuđene razlike plaća, zaključeno je da apelantima pravo na isplatu doprinosa za penziono i invalidsko osiguranje, u pripadajućem iznosu, a ne u traženom iznosu od 23.044,80 KM, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.
3. AP-2070/12
Franjo Škoro (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kiseljaka, kojeg zastupa Muhamed Husika advokat iz Kaknja, podnio je 31. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 042476 11 REV od 6. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukomdjelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi Vlada Federacije Bosne i Hercegovine isplati naknadu za vrijeme provedeno na bolovanju u periodu od 17. novembra do 31. decembra 2005. godine, dok je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za isplatu naknade zbog nezakonitog uskraćivanja plaće i isplatu otpremnine zbog odlaska u penziju u iznosu od 5.161,90 KM. U odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, utvrđeno je da je apelant kao pripadnik bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine 1999. godine doživio povredu na radu od kada je, sve do odlaska u penziju 5. decembra 2006. godine, bio privremeno spriječen za rad. Također je utvrđeno da su donošenjem Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine ukinuta entitetska ministarstva odbrane, te da je navedenim zakonom određeno da su entitetska ministarstva odbrane odgovorna za dugove, zaduženja i ostale obaveze nastale do 1. januara 2006. godine. Budući da je od 1. januara 2006. godine do odlaska u penziju apelant bio zaposlenik Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine, sud je zaključio da je osnovan prigovor tužene o nedostatku pasivne legitimacije na njegovoj strani, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.
4. AP-2267/12
Nemanja Crnjak iz Sarajeva i Edin Kadić iz Zenice (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijeli su 18. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 001538 12 GŽ od 10. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tuženi Ministarstvo sigurnosti Bosne i Hercegovine-Državna agencija za istrage i zaštitu isplati naknade za obezbjeđenje odgovarajuće uniforme za period od aprila 2007. do marta 2010. godine, kao i naknade za prekovremeni rad u iznosima bliže navedenim u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da su apelanti za period za koji traže naknadu za prekovremeni rad bili upućeni na službeno putovanje i po tom osnovu ostvarili pravo na dnevnice, to im ne pripada im pravo na tražene naknade u skladu sa Odlukom o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za prekovremeni rad, rad u neradne dane, noćni rad i rad u dane državnih praznika u institucijama Bosne i Hercegovine. Osim toga, sud je zaključio da apelantima ne pripada niti pravo na naknadu za uniforme, budući da su apelanti dobili, odnosno zadužili policijsku uniformu koja im po načinu službe pripada, a shodno Pravilniku o izgledu policijske uniforme i Pravilniku o nošenju policijske uniforme tuženog nije predviđena mogućnost nabavke „adekvatne“ uniforme za policijske službenike koju su raspoređeni u Jedinici za operativno obezbjeđenje VIP ličnosti i obezbjeđenje VIP ličnosti u kretanju.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 596/12.Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine,člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud takođerima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi kojidovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je daispitadalijeeventualno došlo do povredeustavnihprava(vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenicakonkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić