Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-598/12 (A. M.,M. P.,S.J.)
Odluka donesena 17. 07. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-598/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Angela Marić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 009147 10 Rev od 22. novembra 2011.
godine;
Mirko Popović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 033437 10 Rev od 30. novembra 2011. godine;
S.J., protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 094797 11 Gž od 29. decembra 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-598/12 Angela Marić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Stoca, koju zastupa Marko Raguž, advokat iz Stoca, podnijela je 13. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 009147 10 Rev od 22. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je zaposlenica tužene i da joj radni odnos nije prestao, te da joj je tužena dužna na ime naknade plate za određeni vremenski period isplatiti određeni novčani iznos, kao i da je tužena dužna za nju u korist Fonda PIO uplatiti doprinoseza određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, citirao odredbe čl. 135., 136. i 137. Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave F BiH i naveo da je, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, da o pravu apelantice na rad rukovodilac nije odlučio rješenjem (usmeno obaviještena da ne dolazi na posao), a obzirom na odredbu člana 7. navedenog zakona, blagovremenost tužbe u konkretnom slučaju cijenio u skladu sa odredbom člana 103. Zakona o radu, kojom je propisano da zaposlenik može podnijeti tužbu nadležnom sudu zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava. Shodno tome, Vrhovni sud je konstatovao da kako je apelantica za povredu prava na rad (da joj je radni odnos prestao) saznala 2004. godine, prema utvrđenju nižestepenih sudova, odnosno 2005. godine prema njenim navodima, a tužbu podnijela 2007. godine, znači po proteku prekluzivnog roka u kom je mogla tražiti zaštitu svojih prava, to je tužbu trebalo odbaciti. Međutim, s obzirom da je u konkretnom slučaju pobijanom odlukom tužbeni zahtjev odbijen, a odluka o odbijanju tužbenog zahtjeva sadrži i odluku o odbačaju, to je Vrhovni sud primjenom odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku F BiH reviziju odbio.
2. AP-611/12 Mirko Popović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Jasminka Jovišević, advokat iz Banja Luke, podnio je 13. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 033437 10 Rev od 30. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplati otpremninu u određenom novčanom iznosu. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava, konkretno odredaba člana 127. Zakona o radu (člana 141. Zakona o radu – prečišćeni tekst) sudili kada su primjenom te odredbe odbili apelantov zahtjev. Vrhovni sud je naglasio da je to zbog toga što odredbama navedenog zakona nije priznato pravo na otpremninu radniku prilikom odlaska u penziju, pa se na tu kategoriju radnika, u koju spada i apelant, ne primjenjuje ni stav 2. tog člana koji propisuje način utvrđivanja visine otpremnine propisane stavom 1. člana 127. Zakona o radu (stav 1. člana 141. Zakona o radu
– prečišćeni tekst). Konačno, Vrhovni sud je konstatovao da pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju nije zakonom propisano pravo, nego se radi o autonomnom pravu koje poslodavac obezbjeđuje na teret njegovih materijalnih troškova, koji se isplaćuju prema materijalnim mogućnostima i prema pravilima poslodavca.
3. AP-872/12 S.J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Smiljana Moravac Babić, advokat iz Banja Luke, podnio je 6. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 094797 11 Gž od 29. decembra 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 13. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženom da mu isplati neisplaćene zarade i naknade, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude. U obrazloženju presude Okružni sud je, između ostalog, naglasio da je pravosnažnošću rješenja tužene od 8. februara 2010. godine o otkazu ugovora o radu, i pored eventualne povrede prava radnika na otkazni rok za 38 dana, i povrede prava na visinu otpremnine, prestala mogućnost sudske zaštite tih prava, kao i novčanih potraživanja koja bi apelant ostvario da nije bilo povrede prava. Naime, Okružni sud je istakao da se zakonitost tog rješenja više ne može preispitivati u sudskom postupku niti se apelantu mogu dosuditi novčana potraživanja koja bi ostvario da nije došlo do povrede tih prava, te da je zbog tih razloga pobijana presuda u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu otpremnine i naknade plate za uskraćeno vrijeme otkaznog roka, u određenim novčanim iznosima, zakonita. Također, Okružni sud je ukazao na to da apelant tokom postupka nije izvodio dokaze da je ostvario pravo na godišnji odmor za 2009. i 2010. godinu, niti da je podnio zahtjev tuženoj za isplatu putnih troškova, u smislu člana 84. tač. 2. i 5. Pravilnika o radu tužene, pa se i u tom dijelu prvostepena presuda kojom je odbijen zahtjev za isplatu tih naknada pokazuje zakonitom. Konačno, Okružni sud je citirao odredbu člana 63. stav 2. Zakona o radu – prečišćeni tekst i naveo da je pobijana presuda zakonita i u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatom naknade zbog neiskorištenog godišnjeg odmora u 2010. godini.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-598/12.Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine,člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođerima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi kojidovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- TiszazugiVízgazdálkodásiTársulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je daispitadalijeeventualno došlo do povredeustavnihprava(vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenicakonkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić