Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-787/14 (S. J., A. H., M. M., E. H., Đ. M., I. S. i drugi)
Odluka donesena 17. 07. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-787/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine, u predmetu broj AP 787/14, rješavajući apelacije Samira Japića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Samira Japića, Asima Hodžića, Muhameda Murića, Emine Hodžić, Đorđeta Mićina, Igora Stojčinovića, Adnana Temimovića, Munevera Memića, Nedima Krndžije, Fuada Đoze, Cmilje Ivanovića, Alme Đozo, Domagoja Teklića, Ljiljane Janković, Milenka Rtadanovića, Radovana Savića, Irene Marinović, Edhema Halilića, Fadila Derviševića, Armana Midžića, Salima Halilovića, Rasima Kadušića, Asima Kolakovića, Zakira Halilića, Šefika Muranovića, Elvira Kekića, Edina Ćoragića, Petra Jankovića, Mensura Bašića, Nike Kasala, Nednada Radanovića, Kristijana Baraća, Branka Jankovića, Samira Prošića, Sajida Mehića, Miljane Todić, Koste Pilića, Zlate Mirić, Vojke Mikarević, Marije Račić, Ljeposave Zijajić, Branka Zloušića, Gorana Kneževića, Nade Perić, Krešimira Ćosića, Anđe Šaravanja, Fatime Hajdarević, Albina Gutića, Esme Đulić, Mirnase Alić, Milana Vidovića, Harisa Liske, Adisa Džonlagića, Roberta Jurkića, Fatime Borovina, Franje Marjanovića, Slavka Torlakovića, Šefike Behrić, Steve Stevića, Elvisa Sumbuljevića, Samira Grošića, Nihada Jakupovića, Jasmina Jaganjca, Dragana Bosnića, Slađane Gojković, Ivana Miličevića, Ekerma Pdružanovića, Husina Murića, Dubravko Jurčevića, Redžepa Harčevića, Anela Midžića, Bojana Jovičinac, Zvjezdane Skeledžić, Muharema Selimovića, Jelene Kovačević, Tajme Fijuljanin, Galiba Hadžića, Sanela Berbića, Gorana Stanišića, Damira Berberovića, Dragoslava Kačare, Ramiza Kovačevića, Miroslava Ručunova, Abdulaha Ibradžića, Draška Jukića, Avde Mahića, Milutina Ivanovića, Krstana Gulubovića, Bojana Pandurevića i Mire Spasojevića podnesene protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 010755 13 Gž od 13. januara 2014. godine, S1 3 P 010594 13 Gž od 13. januara 2014. godine, S1 3 P 009100 13 Gž od 30. decembra 2013. godine, S1 3 P 009827 13 Gž od 30. decembra 2013. godine, S1 3 P 010531 13 Gž od 29. januara 2014. godine, S1 3 P 007490 13 Gž od 4. februara 2014. godine, S1 3 P 005249 13 Gž od 4. marta 2014. godine, S1 3 P 007494 13 Gž od 25. februara 2014. godine, S1 3 P 010589 13 Gž od 21. februara 2014.
godine, S1 3 P 010515 13 Gž od 28. januara 2014. godine, S1 3 P 010461 14 Gž od 21. februara 2014. godine, S1 3 P 006553 13 Gž od 25. februara 2014. godine, S1 3 P 009825 14 Gž od 21. februara 2014.
godine, S1 3 P 009490 14 Gž od 19. marta 2014. godine, S1 3 P 011677 14 Gž od 19. marta 2014. godine, S1 3 P 007579 14 Gž od 20.
marta 2014. godine, S1 3 P 010543 14 Gž od 4. marta 2014. godine, S1 3 P 010980 14 Gž od 26. marta 2014. godine, S1 3 P 007574 13 Gž od 4. marta 2014. godine i S1 3 P 010485 14 Gž od 21. februara 2014.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Samir Japić, Asim Hodžić, Muhamed Murić, Emina Hodžić, Đorđe Mićin, Igor Stojčinović, Adnan Temimović, Munever Memić, Nedim Krndžij, Fuad Đozo, Cmilja Ivanović, Alme Đozo, Domagoj Teklić, Ljiljana Janković, Milenko Radanović, Radovan Savić, Irena Marinović, Edhem Halilić, Fadil Dervišević, Arman Midžić, Salim Halilović, Rasim Kadušić, Asim Kolaković, Zakir Halilić, Šefik Muranović, Elvir Kekić, Edin Ćoragić, Petar Janković, Mensur Bašić, Niko Kasalo, Nednad Radanović, Kristijan Barać, Branko Janković, Samir Prošić, Sajid Mehić, Miljana Todić, Kosta Pilić, Zlata Mirić, Vojka Mikarević, Marija Račić, Ljeposava Zijajić, Branko Zloušić, Goran Knežević, Nada Perić, Krešimir Ćosić, Anđa Šaravanja, Fatima Hajdarević, Albin Gutić, Esma Đulić, Mirnasa Alić, Milan Vidović, Haris Liska, Adis Džonlagić, Robert Jurkić, Fatima Borovina, Franjo Marjanović, Slavko Torlaković, Šefika Behrić, Stevo Stević, Elvisa Sumbuljević, Samir Grošić, Nihad Jakupović, Jasmin Jaganjac, Dragan Bosnić, Slađana Gojković, Ivan Miličević, Ekerm Pdružanović, Husin Murića Dubravko Jurčević, Redžep Harčević, Anel Midžić, Bojan Jovičinac, Zvjezdana Skeledžić, Muharem Selimović, Jelena Kovačević, Tajma Fijuljanin, Galib Hadžić, Sanel Berbić, Goran Stanišić, Damir Berberović, Dragoslav Kačara, Ramiz Kovačević, Miroslav Ručunov, Abdulah Ibradžić, Draško Jukić, Avdo Mahić, Milutin Ivanović, Krstan Gulubović, Bojan Pandurević i Miro Spasojević (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su u periodu od 21. februara do 10. aprila 2014. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) navedenih u izreci ove odluke.
2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP 787/14, AP 788/14, AP 789/14, AP 790/14, AP 791/14 , AP 799/14, AP 1203/14, AP 1204/14, AP 1205/14, AP 1206/14, AP 1207/14, AP 1208/14, AP 1209/14, AP 1432/14, AP 1433/14, AP 1434/14, AP 1435/14, AP
1640/14, AP 1641/14 i AP 1642/14 .
3. Dakle, ukupno je podneseno 20 apelacija, ali, s obzirom da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 787/14.
4. Apelanti su tužbama pokrenuli parnične postupke protiv Bosne i Hercegovine (Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine, Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine-Granična policija, Državne agencije za istrage i zaštitu, u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate razlike plata za periode i iznose pojedinačno označene u tužbenim zahtjevima, sa zakonskom zateznom kamatom i uplatom pripadajućih doprinosa PIO/MIO na razlike plate na navedene iznose, kako je to taksativno navedeno za svakog apelanta posebno. Apelanti su u tužbama, kao i u toku postupka isticali da su u radnom odnosu kod tužene, koja je u spornom periodu izvršila umanjenje plate apelantima shodno Odluci o visini osnovice za obračun plate zaposlenim u Institucijama Bosne i Hercegovine od 17. juna 2009. godine. Apelanti su u tužbi naveli da smatraju da je navedena Odluka u suprotnosti sa Zakonom o platama i naknadama u Institucijama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o platama), te da su im na nezakonit način umanjena primanja.
5. Odlučujući o tužbenim zahtjevima apelanata Sud BiH je donio presude br. S1 3 P 010755 12 P od 17. oktobra 2013. godine, S1 3 P 010594 12 P od 31. oktobra 2013. godine, S1 3 P 009100 12 P od 13. novembra 2013. godine, S1 3 P 009827 12 P od 24. oktobra 2013. godine, S1 3 P 010531 12 P od 6. decembra 2013. godine, S1 3 P 007490 11 P od 11. oktobra 2013. godine, S1 3 P 005249 11 P od 10. oktobra 2014. godine, S1 3 P 007494 11 P od 14. oktobra 2013. godine, S1 3 P 010589 12 P od 28. novembra 2013. godine, S1 3 P 010515 12 P od 28. novembra 2013. godine, S1 3 P 010461 12 P od 12. decembra 2013. godine, S1 3 P 006553 11 P od 14. oktobra 2013. godine, S1 3 P 009825 12 P od 12. decembra 2013. godine, S1 3 P 009490 12 P od 26. decembra 2013. godine, S1 3 P 011677 12 P od 25. decembra 2013. godine, S1 3 P 007579 11 P od 29. novembra 2013. godine, S1 3 P 010543 12 P od 19. decembra 2013. godine, S1 3 P 010980 12 P od 7. februara 2014. godine, S1 3 P 007574 11 P od 10. oktobra 2013. godine i S1 3 P 010485 12 P od 7. januara 2014. godine, kojima je odbio kao neosnovane njihove tužbene zahtjeve kojima su tražili isplatu razlike plate i zakonskih zateznih kamata u iznosima bliže navedenim u izreci presuda, te uplatu pripadajućih doprinosa PIO/MIO na razlike plate na navedene iznose. Istim presudama je obavezao apelante da tuženoj solidarno naknade troškove postupka, sve u roku od 15 dana. Odlučujući po žalbama apelanata izjavljenim protiv prvostepenih presuda, Sud BiH u drugostepenom vijeću je donio presude navedene u izreci ove odluke kojima je odbio kao neosnovane njihove žalbe i potvrdio prvostepene presude. Drugostepeno vijeće Sud BiH je istakao da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio relevantne činjenice za odlučivanje o tužbenim zahtjevima apelanata i, nakon provedenog postupka uz poštovanje procesnih odredbi, na tako utvrđeno činjenično stanje, u skladu sa odredbama materijalnog prava, donio pravilne odluke o neosnovanosti tužbenih zahtjeva apelanata.
6. Sud BiH u obrazloženjima presuda navodi da je Vijeće ministara Bosne i Hercegovine na 92. sjednici održanoj 17. juna 2009. godine donijelo Odluku broj 168/09 kojom je smanjilo osnovicu za obračun plata sa dotadašnjih 535,50 KM na 498,10 KM. Članom 1. pomenute Odluke utvrđeno je da se visina osnovice za obračun plata zaposlenima u institucijama BiH određuje u skladu sa članom 3. stav 1. tačka d) Zakona o platama, te člana 17. Zakona o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, kojim je propisano da Vijeće ministara Bosne i Hercegovine poštujući princip fisklalne odgovornosti, ako to zahtjeva održavanje makroekonomske stabilnosti, može odobriti promjenu osnovice za obračun plate u određenom procentu za fisklanu godinu. Odredbom člana 4. Odluke Vijeće ministara broj 168/09 propisano je da će se navedena odluka početi primjenjivati od 1. jula 2009. godine. Nadalje je navedeno da dokument Politika plata u instutucijama Bosne i Hercegovine prema odredbi člana 3. stav 1. tačka d) Zakona o platama usvaja se na četverogodišnji period. Na osnovu ovog dokumenta odobrava se promjena osnovice za obračun plata i upravo je navedena Odluka broj 168/09 od 17. juna 2009. godine zasnovana na dokumentu koji je usvojio politiku plata za period 2009-2013. godine. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH konstatuje da je tužena pravilno izvršila obračun visine plata za period od 1. jula 2009. godine do 31. maj 2012. godine. Nadalje, Sud BiH je, cijeneći prigovor zastare potraživanja za period januar-juni 2009. godine, primjenio odredbe člana 86. Zakona o radu u Institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BIH" br. 26/04, 7/05 i 48/05, 60/10), kojim je propisana apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa (tri godine od nastanka potraživanja), imajući u vidu da apelanti tužbom nisu potraživali razliku plate i za navedeni period, već su takav zahtjev postavili podnescima iz oktobra 2012. godine, odnosno protekom roka od 3 godine od kada se računa rok zastare.
7. U pojedinim apelacijama, apelanti su izjavili revizije protiv odluka drugostepenog vijeća Suda BiH, koje je reviziono vijeće Suda BiH presudama navedenim u izreci ove odluke, odbilo kao neosnovane. U pojedinim slučajevima reviziono vijeće Suda BiH odbacilo je kao nedopuštene revizije apelanta obzirom da osporeni dio potraživanja pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM shodno članu 204. stav 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), odnosno obzirom da odlučivanje o reviziji nije bilo od zanačaja za primjenu prava u drugim slučajevima shodno članu 204. stav 3. ZPP-a.
8. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Suština navoda svodi se na tvrdnje apelanata o potpuno pogrešnoj primjeni materijalnog prava, pri čemu se postavlja ključno pitanje da li je Vijeće ministara imalo ovlasti za donošenje sporne Odluke o utvrđivanju osnovice ili je to uradilo suprotno datim ovlastima, odnosno da li je Vijeće ministara imalo nadležnosti da svojom odlukom utvrđuje osnovicu i mijenja zakon. Apelanti navode da je sporna odluka bila sporna i za sam Parlament Bosne i Hercegovine, koji je u maju 2012. godine usvojio izmjene i dopune Zakona o platama i kojim se mijenja član 7. kojom odredbom se dijametralno različito propisuje utvrđivanje osnovice.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da se, u konkretnom slučaju, suština apelacionih navoda odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane Suda BiH koji je odbio tužbene zahtjeve apelanata za isplatu duga na ime razlike plate. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je u Odluci broj AP 3146/13 od 25. juna 2014. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto činjenično i pravno pitanje i zaključio da je Sud BiH u obrazloženju osporenih odluka dao dovoljno jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se iz obrazloženja osporenih odluka ne može zaključiti da je primjena pomenutih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Stoga, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u pomenutoj odluci broj AP 3146/13 od 25. juna 2014. godine.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić