Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1932/14 (M. I.)

Odluka donesena 17. 07. 2014.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1932/14

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

17. 07. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine, u predmetu broj AP 1932/14, rješavajući zahtjev Miladina Ilića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e) i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Miladina Ilića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Miladin Ilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Milorad Ivošević, advokat iz Banjaluke, podnio je 28. aprila 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 055529 13 Rev od 28. januara 2014. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 055529 12 Gž od 8. februara 2013. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 055529 03 P od 5. jula 2012. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će Ustavni sud „obustaviti postupanje po rješenju Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica RS od 9. oktobra 2013. godine“.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 055529 03 P od 5. jula 2012. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud utvrdi da je pravno valjan ugovor o zamjeni stanova zaključen 7. septembra 1993. godine između apelanta i Esmira Lihovića prednika prvo, drugo i trećetužene, kojim je apelant dvosoban stan u Zavidovićima na kojem je bio nosilac stanarskog prava dao u zamjenu za trosoban stan u Banjaluci (u daljnjem tekstu: predmetni stan) na kojem je prednik prvo, drugo i trećetužene bio nosilac stanarskog prava (stav I izreke presude). Navedenom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud utvrdi da je pravno valjan ugovor o korištenju predmetnog stana od 8. septembra 1993. godine zaključen između apelanta i SIZ stanovanja Banjaluka prednika Zavoda za izgradnju grada Banjaluka (u daljnjem tekstu: četvrtotuženi), (stav II izreke presude). Istom presudom obavezan je apelant da prvo i drugotuženoj naknadi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza nespornim utvrđeno da su apelant i prednik prvo, drugo i trećetužene, zaključili predmetni ugovor o zamjeni stanova. Također, je kao nesporno utvrđeno da je PZ „Plan“ Banjaluka kao davalac stana predniku prvo, drugo i trećetužene, na ugovoru dao svoju saglasnost za zamjenu predmetnog stana 7. septembra 1993. godine, dok nije bilo saglasnosti apelantovog davaoca stana na korištenje iz Zavidovića (Drvoprerađivačke i građevinske škole), te da je apelant naknadno 31. marta 2003. godine od pravnog sljednika svog davaoca stana na korištenje pribavio saglasnost za zamjenu. Apelant je nakon stupanja u posjed predmetnog stana zaključio ugovor o korištenju stana dok prednik prvo, drugo i trećetužene, nije stupio u posjed stana u Zavidovićima jer je otišao u Švedsku kao izbjeglo lice. Prednik prvo, drugo i trećetužene je 24. decembra 1999. godine podnio Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica RS – Odsjek Banjaluka zahtjev za povrat predmetnog stana, koji je zaključkom od 16. aprila 2003. godine prekinuo upravni postupak i uputio apelanta na pokretanje parničnog postupka radi utvrđenja pravne valjanosti predmetnog ugovora o zamjeni stanova. Osnovni sud je zaključio da je predmetni ugovor o zamjeni pravno ništav jer u momentu njegovog zaključivanja nije bilo potrebne saglasnosti oba davaoca stana na korištenje pozivajući se pri tome na član 32. Zakona o stambenim odnosima u vezi sa članom 103. Zakona o obligacionim odnosima. Dalje je Osnovni sud zaključio da budući da je utvrđeno da je ugovor o zamjeni stanova pravno ništav a koji je pravni osnov za zaključenje ugovor o korištenju predmetnog stana, time je i sam ugovor o korištenju predmetnog stana koji je proistekao iz ništavog pravnog posla također, ništav.

4. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 055529 12 Gž od 8. februara 2013. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda u cijelosti potvrđena. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio član 32. stav 5. Zakona o stambenim odnosima jer iz ugovora o zamjeni stanova proizlazi da u vrijem zaključenja ugovora nije postojala pismena saglasnost apelantovog davaoca stana na korištenje u Zavidovićima, pa je prvostepeni sud pravilno zaključio da predmetni ugovor o zamjeni nije ni nastao i da nije proizveo nikakvo pravno dejstvo, niti je mogao konvalidirati naknadno pribavljenom saglasnošću od pravnog sljednika apelantovog davaoca stana na korištenje.

5. Odlučujući o reviziji apelanta protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je donio presudu broj 71 0 P 055529 13 Rev od 28. januara 2014. godine, kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je pored ostalog istakao da ni činjenica da je apelant pri zaključivanju ugovora o zamjeni nekretnina dao predniku prvo, drugo i trećetužene iznos od 3.000,00 DEM na ime razlike kvadrature zamijenjenih stanova ne može dovesti do drugačije odluke tog suda. U vezi sa izvršenim davanjem apelant ima mogućnost da podnese tužbu i zahtijeva povrat kao dio restitucije u smislu člana 104. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Vrhovni sud je dalje utvrdio da nisu osnovani revizioni navodi apelanta da je počinjena povreda člana 8. Zakona o parničnom postupku jer su nižestepenim presudama ocijenjeni svi dokazi koji su od bitne važnosti za pravilno presuđenje. Dalje je navedeno da sve i da se prihvati revizioni navod da je iskaz svjedoka Perside Ostojić subjektivan to je bez uticaja na pravilnost pobijane odluke jer se pobijana odluka i ne zasniva na tom dokazu. Vrhovni sud je također utvrdio da nije počinjena povreda postupka time što kao stranka nije saslušana prvotužena (prednikova supruga) kod činjenice da to pravo nije uskraćeno apelantu.

6. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pošto se po mišljenju apelanta radi o očigledno proizvoljnoj i diskriminatorskoj odluci Vrhovnog suda čije izvršenje može imati nepopravljive posljedice za apelanta, apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će „obustaviti postupanje po rješenju Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica RS od 9. oktobra 2013. godine“, kojim je apelantu naloženo da napusti predmetni stan.

7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

8. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

9. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

10. U konkretnom slučaju apelant je zatražio donošenje privremene mjere jer bi izvršenje presude Vrhovnog suda moglo imati nepopravljive posljedice za apelanta, te je predložio da Ustavni sud obustavi postupanje po rješenju Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica RS od 9. oktobra 2013. godine“, kojim je apelantu naloženo da napusti predmetni stan.

11. U vezi s ti Ustavni sud zapaža da, osim navoda koji se tiču merituma spora, apelant ne nudi nikakve razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem, odnosno koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka kako to propisuje član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovanim.

12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1932/14 (M. I.) | Sudska praksa | Aktio