Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2589/14 (V.D.)
Odluka donesena 17. 07. 2014.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2589/14
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
17. 07. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine, u predmetu broj AP-2589/14, rješavajući zahtjev V.D. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 22/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev V.D. za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. V.D. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Čajniča, kojeg zastupa Drago Babić, advokat iz Bileće, podnio je 2. juna 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 15 0 K 000664 14 Kž 2 od 13. maja 2014. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 15 0 K 000664 13 K od 26. februara 2014. godine. Apelant je takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje kazne zatvora izrečene Presudom Okružnog suda broj 15 0 K 000664 13 K od 26. februara 2014. godine, koju je potvrdio Vrhovni sud Presudom 15 0 K 000664 14 Kž 2 od 13. maja 2014. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Okružnog suda broj 15 0 K 000664 13 K od 26. februara 2014. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda 15 0 K 000664 14 Kž 2 od 13. maja 2014. godine, apelant je oglašen krivim što je u vrijeme, mjestu i na način naveden u izreci presude, počinio krivično djelo neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13, u daljnjem tekstu: KZ RS), a u vezi sa članom 23. istog zakona, zbog čega je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Istom presudom je utvrđeno da se apelantu u izrečenu kaznu zatvora ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru počev od 23. novembra 2010. godine do 23. januara 2011. godine. Pored toga, predmetnom presudom je apelantu izrečena mjera bezbjednosti oduzimanja predmeta i to: 12 pakovanja PVC paketa u ukupnoj količini od 12 kg biljke konoplje, opojne droge „Cannabis sativa L“, privremeno oduzete od apelanta, dok je na osnovu člana 99. stav 4. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) apelant u cjelosti oslobođen obaveze da naknadi troškove krivičnog postupka i određeno da isti padaju na teret bužetskih sredstava.
3. U obrazloženju presude Okružnog suda je navedeno da je Sud zaključio da je apelant izvan svake sumnje na način opisan u izreci presude počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret ocjenom svih izvedenih dokaza, i to ocjenom iskaza saslušanih svjedoka optužbe i dovodeći ih u međusobnu vezu sa materijalnim dokazima predatim u spis, posebno sa zapisnikom o izvršenom pretresu putničkog motornog vozila (broj i datum naveden u obrazloženju presude) koje je koristio apelant i potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta iz koje je vidljivo da je u tom vozilu pronađeno „12 paketa, 12 kg. opojne droge“, koji su oduzeti od apelanta koji je bez prigovora potpisao potvrdu, te bez obzira na iskaz svjedoka N.R. koji je pokušao da pomogne apelantu jer je izjavio da je rekao apelantu da se radi o skupim indijskim čajevima s obzirom da je vještačenjem utvrđeno da se radi o opojnoj drogi „Cannabis Sativa L“.
4. Vrhovni sud je svojom presudom odbio kao neosnovan apelantov žalbeni navod da je prvostepenim vijećem predsjedavao sudija koji je prihvatio sporazum o priznanju krivice zaključen između Okružnog tužioca i sada osuđenog N.R. koji je optužen kao saizvršilac po istoj optužnici, uz obrazloženje da je odredbom člana 37. ZKP-a propisano u kojim slučajevima sudija ne može vršiti sudijsku dužnost, a da u konkretnom slučaju predsjednik prvostepenog vijeća nije izuzet od vršenja sudijske dužnosti po apelantovom prigovoru upravo imajući u vidu tu odredbu. Nadalje, Vrhovni sud je odbio kao neosnovan apelantov žalbeni navod da se presuda temelji na nezakonitim dokazima. U vezi sa tim, između ostalog, obrazložio je da je otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta, uključujući i opojnu drogu, izvršen 30. novembra 2010. godine od strane Okružnog tužilaštva Trebinje, Podružna kancelarija Foča u zgradi Osnovnog suda u Foči, što proizilazi iz zapisnika broj i datum pobliže naveden u obrazloženju presude, iz kojeg takođe proizilazi da je apelantov branilac o toj radnji uredno obaviješten. U odnosu na apelantov žalbeni prigovor da je apelantovo vozilo u kojem je pronađena opojna droga bilo u posjedu policije sat i po bez nadzora apelanta i da nisu skidani otisci s onoga što je u vozilu pronađeno čime je izražena sumnja u pravilnost činjeničnih utvrđenja izreke pobijane presude, Vrhovni sud je zaključio da je i taj žalbeni prigovor neosnovan uz obrazloženje da je u pobijanoj presudi detaljno izloženo na kojim dokazima su zasnovana utvrđenja te presude.
5. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi sa tim, apelant tvrdi da je prvostepenim vijećem predsjedavao sudija koji je prihvatio sporazum o priznavanju krivnje sa N.R.
- prvooptuženim u konkretnom predmetu, te da nije mogao biti član a pogotovo ne predsjedavajući prvostepenog vijeća, s obzirom da je već imao saznanja o tom predmetu pa nije mogao biti objektivan. Takođe, tvrdi da su dokazi u konkretnom predmetu pribavljeni suprotno odredbama ZKP, da je policija u Čajniču je više od 2 sata držala vozilo koje je od njega oduzela, da niko nije skinuo otiske ni sa pakovanja droge ni sa tapacirunga, te da mu je uskraćeno pravo na odbranu jer njegov branilac po službenoj dužnosti nije obaviješten uredno i na vrijeme o radnjama koje je preduzelo Tužilaštvo, a bilo je dužno da ga o tome obavijesti. Pored toga, navodi da mu niko nije oduzeo drogu.
6. Vezano za zahtjev za donošenje privremene mjere apelant navodi da slijedi poziv podnosiocu apelacije na izdržavanje kazne zatvora, a poslije navedenih propusta ista je izrečena suprotno zakonu pa se postavlja pitanje kako će „izmiriti“ 12 kg droge koja nije od njega oduzeta, niti on sa istom ima bilo šta, niti ima mogućnost da je „nabavi“ da bi ispoštovao gore označenu presudu.
7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
9. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz apelantovih navoda vezanih za zahtjev za donošenje privremene mjere proizilazi da apelant taj zahtjev temelji na navodnim propustima učinjenim u postupku koji je rezultirao osporenim odlukama. Iz navedenog proizilazi da apelant smatra da njegovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje, predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji.
10. Pored toga Ustavni sud podsjeća da Zakon o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 12/10) reguliše postupak odlaganja izdržavanja kazne zatvora (čl. 69. do71). Međutim, Ustavni sud ukazuje da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio mogućnosti koje je imao na raspolaganju prema navedenim odredbama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija, odnosno da je prethodno, u skladu sa mogućnošću propisanoma zakonom tražio odlaganje izvršenja odluka redovnih sudova, a navedeno se u smislu člana 64. stav 5. Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduvjet za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene mjere.
11. Imajući u vidu da apelant, nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada apelant nije ni koristio mogućnosti koje ima prema Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda
12. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić