Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2897/14 (A. A. i S. A.)

Odluka donesena 17. 07. 2014.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2897/14

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

17. 07. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine u predmetu broj AP 2897/14, rješavajući zahtjev Agima i Sameta Ademija za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e) i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Agima Ademija i Sameta Ademija za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Agim Ademi i Samet Ademi (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Cazina, koje zastupaju Asim Crnalić i Jadranka Lojić advokati iz Sarajeva i Cazina, podnijeli su, 20. juna 2014. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju i dopunu apelacije protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 20 0 P 008188 13 Rev od 3. marta 2014. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 008188 13 Gž od 16. jula 2013. godine. Također, apelanti su u apelaciji podnijeli i zahtjev za donošenje privremene mjere.

2. Općinski sud u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je, odlučujući po tužbi apelanata protiv tuženog d.o.o. „Extra“ Cazin (u daljnjem tekstu: tuženi) te po protivtužbi tuženog, radi zaključenja ugovora i predaje u posjed, Presudom broj 20 0 P 008188 97 P od 28. decembra 2012. godine, (stav I) odbio u cijelosti tuženog sa protivtužbenim zahtjevom kojim je tražio da se naloži apelantima da sa njim sklope ugovor o prodaji poslovnih prostorija pobliže opisanih u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporni prostor), kao i sa zahtjevom da mu apelanti predaju u posjed i slobodno raspolaganje sporni prostor; da mu solidarno isplate zakonsku zateznu kamatu na iznos od 220.000,00 KM počev od 13. januara 1999. godine do konačne isplate, te da mu solidarno naknade troškove parničnog postupka. Istom presudom (stav II) obavezan je tuženi da apelantima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.374,84 KM, dok su sa viškom zahtjeva za naknadu troškova postupka apelanti odbijeni.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da su apelanti sporni prostor, koji je predmet ovog postupka izdali tuženom u zakup ugovorom ovjerenim u Osnovnom sudu u Bihaću pod brojem OV-3082/93 od 10. novembra 1993. godine te da su potom, iste stranke, 11. novembra 1993. zaključile i kupoprodajni ugovor kojeg su označile kao Predugovor, koji su ovjerile u Osnovnom sudu u Bihaću pod brojem OV-3161/93, kojim su apelanti prodali tuženom sporni prostor za kupoprodajnu cijenu u iznosu od 220.000,00 DEM. Dalje je utvrđeno da je tuženi dao kaparu u iznosu od 20.000,00 DEM, a da se za preostali dio kupoprodajne cijene obavezao da će je isplatiti najdalje do 1. septembra 1994. godine, koji je potom isplatio apelantu Agimu Ademiju, na način pobliže opisan u presudi. Pored toga, navedeno je da su apelanti u predmetni spis uložili i punomoć (ovjerenu u sudu 30. avgusta 1993. godine) kojom je Samet Ademi ovlastio brata Agima da proda sporni prostor. Slijedom toga, Općinski sud je ocijenio da je među strankama Predugovor u cijelosti realizovan, jer je nakon njegovog zaključenja sporni prostor predat tuženom u posjed, a tuženi je apelantima isplatio cjelokupnu kupoprodajnu cijenu. Stoga je Općinski sud zaključio da Predugovor o kupoprodaji spornog prostora ima sve karakteristike glavnog ugovora. Osim toga, navedeno je da je pravosnažnom presudom Osnovnog sudu u Cazinu broj P-31/96 od 24. septembra 1996. godine, tuženom naloženo da apelantima, kao zakupodavcima sporni prostor preda u posjed i slobodno raspolaganje, a da je postupak u ovoj pravnoj stvari nastavljen po protivtužbenom zahtjevu tuženog, u skladu sa Presudom Vrhovnog suda broj Rev- 178/97 od 15. januara 1998. godine.

4. Kantonalni sud je Presudom broj 20 0 P 008188 13 Gž od 16. jula 2013. godine žalbu tuženog djelomično uvažio, pobijanu presudu u dijelu u kojem je odbijen protivtužbeni zahtjev tuženog za predaju u posjed spornih poslovnih prostorija je preinačio i protivtužbeni zahtjev u ovom dijelu usvojio pa su apelanti obavezani da tuženom predaju u posjed označeni poslovni prostor. Stavom drugim izreke drugostepene presude uvažene su žalbe apelanata i tuženog u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka i prvostepena presuda u tom dijelu je ukinuta, te predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Stavom trećim izreke drugostepene presude odlučeno je da u ostalom dijelu (za odluku o zaključenju kupoprodajnog ugovora i za isplatu zatezne kamate na iznos od 220.000,00 KM) žalba tuženog neosnovana i u tom dijelu prvostepena presuda potvrđena.

5. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je, između ostalog naveo da je Općinski sud pravilno zaključio da predugovor koji su zaključile parnične stranke sadrži sve bitne sastojke glavnog ugovora, u smislu člana 45. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) pa da je stoga neosnovan tužbeni zahtjev tuženog usmjeren na zaključenje glavnog ugovora i obavezivanje apelanata da takav ugovor zaključe, pošto zaključeni predugovor ima sve elemente glavnog ugovora. Nasuprot tome, Kantonalni sud je, udovoljio protivtužbenom zahtjevu tuženog za predaju u posjed spornih poslovnih prostorija, jer je zaključio da predmetni Predugovor obavezuje jer sadrži bitne sastojke glavnog ugovora.

6. Vrhovni sud je svojom Presudom broj 20 0 P 008188 13 Rev od 3. marta 2014. godine, odlučujući o reviziji apelanata, protiv presude Kantonalnog suda broj 20 0 P 008188 13 Gž od 16. jula 2013. godine, reviziju odbio. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje Općinskog suda te pravne stavove i razloge za odluke koje su naveli Općinski i Kantonalni sud. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je neosnovan prigovor apelanata da pobijana presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati jer je, po njegovom stavu, izreka presude jasna i razumljiva i odgovara zahtjevu kojeg u pogledu sadržaja protivtužbenog zahtjeva propisuje odredba člana 191. st. 3. i 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Po ocjeni Vrhovnog suda, neosnovani su i navodi apelanata da je drugostepeni sud prije donošenja pobijane presude bio dužan zakazati glavnu raspravu te da je stoga povrijedio odredbu člana 217. stav 2. ZPP-a.

7. Također, prema stavu Vrhovnog suda, neosnovan je i navod da je odlučivanjem o protivtužbenom zahtjevu isti prekoračen (čl. 240. stav 1. tačka 3. ZPP) jer je Kantonalni sud o zahtjevu za predaju u posjed spornog prostora odlučio drugačijom primjenom materijalnog prava. Naime, Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju Općinski sud, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje relevantno za odlučivanje o osnovanosti protivtužbenog zahtjeva, ali, i po ocjeni Vrhovnog suda nije bilo mjesta zaključku da je protivtužbeni zahtjev u cjelini neosnovan. Taj pravni zaključak, kako je dalje istakao Vrhovni sud, je u obrazloženju svoje odluke izložio Kantonalni sud dajući pravilne i potpune razloge zašto je protivtužbeni zahtjev za predaju u posjed spornog prostora osnovan.

8. Vrhovni sud je naveo da je cijenio i ostale revizijske navode, ali pošto isti nisu od odlučnog značaja nije ih posebno obrazlagao (član 231. ZPP). Stoga nema povreda postupka na koje revizije apelanta ukazuju iz članova 2., 3., 7., 8., 9., 10., 12., 16., 27., 55., 56., 57., 64., 67., 98., 107., 191. i 231. u vezi sa članom 209. ZPP učinjenih u postupku pred drugostepenim sudom.

9. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Navode istorijat predmetnog postupka i ističu da je tokom njegovog trajanja počinjeno više „očiglednih“ povreda odredaba ZPP-a te da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Smatraju, između ostalog, da je izreka presude Kantonalnog suda nerazumljiva i protivriječi sama sebi i razlozima presude. Također, navode da je tužbeni zahtjev kojim se traži predaja u posjed spornih nekretnina vezan za glavni tužbeni zahtjev, usmjeren na obavezu zaključenja kupoprodajnog ugovora, koji je pravomoćno odbijen te da stoga nema mjesta dosudi sporednog tužbenog zahtjeva jer on proizlazi iz glavnog tužbenog zahtjeva. Smatraju da je Kantonalni sud bio dužan zakazati glavnu raspravu i strankama omogućiti da u skladu sa načelima parničnog postupka (javnosti, dispozicije, kontradiktornosti) iznesu, rasprave i ocijene dokaze na temelju kojih je taj preinačio osporenu presudu. Ističu da je Kantonalni sud prekoračio ovlaštenja iz člana 7. stav 2. ZPP-a, zaključkom da su stranke zaključile ugovor o kupoprodaji nekretnina, što je kako apelanti tvrde, u bitnoj suprotnosti sa utvrđenim činjeničnim stanjem prvostepenog suda. Nadalje, tvrde da su u toku prvostepenog, drugostepenog i revizijskog postupka bili bez djelotvornog pravnog lijeka u odnosu na nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje u prvostepenom postupku. Nadalje, apelanti iznose stavove pravne teorije u pogledu tumačenja predugovora te iste dovode u kontekst sa konkretnim slučajem, suprotno stavu redovnih sudova u osporenim presudama. Pored toga, apelanti tvrde da im je povrijeđeno i pravo na imovinu jer je pobijanim presudama njihova imovina dosuđena tuženom.

10. Apelanti navode da će tuženi, „zbog teškog materijalnog stanja u najkraćem roku prodati sporni poslovni prostor“. Navode da ga „poslovni neuspjeh“ tjera na prodaju, kako bi došao do likvidnih sredstava. Ističu da u tom slučaju, oni neće moći vratiti sporni prostor, niti će moći naknaditi štetu zbog njegove prodaje. Stoga, predlažu da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se tuženom zabraniti da raspolaže i opterećuje sporni prostor. Naglašavaju da će im, ukoliko se ne usvoji predložena privremena mjera biti nanijeta nenadoknadiva šteta.

11. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

12. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

13. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelanti osim što tvrde da će „poslovni neuspjeh“ tuženog natjerati na prodaju spornog prostora te da u tom slučaju oni „neće moći vratiti sporni prostor“, nisu posebno obrazložili zahtjev za donošenje privremene mjere. Naime, apelanti očigledno smatraju da njihovi navodi o kršenju ustavnih prava tokom postupka u kojem su donesene osporene odluke predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelanti, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nisu ponudili Ustavnom sudu argumente i dokaze koji ukazuju da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan.

14. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2897/14 (A. A. i S. A.) | Sudska praksa | Aktio