Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3017/13 (V. L.)
Odluka donesena 17. 07. 2014.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3017/13
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
17. 07. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine, u predmetu broj AP-3017/13, rješavajući zahtjev Vesne Ljubić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 22/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Vesne Ljubić za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Vesna Ljubić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Hamdija Čengić advokat iz Sarajeva, podnijela je 8. jula 2013. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 115976 12 Gž od 11. aprila 2013. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 I 115976 00 I od 23. marta 2012. godine. Apelantica je 17. juna 2014. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud zabranio „Lake“ d.o.o. Sarajevo, ul. Džidžikovac broj 6, opterećenje, prodaju ili na drugi način raspolaganje nekretninom upisanom u zemljišnoj knjizi Zemljišnoknjižnog ureda – Općinskog suda u zemljišno-knjižnom ulošku broj 42, Katastarska općina SP – Sarajevo - Mahala CXXVII, kao k.č. broj 37, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Apelantica i Z.Lj. su 11. februara 2000. godine podnijeli prijedlog za dozvolu izvršenja pravosnažne Presude tadašnjeg Općinskog suda I u Sarajevu broj P-1102/96 od 22. februara 1999. godine, kojom je naloženo „ŠIPAD-COMERC“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: izvršenik) da im isplati iznos od 25.200,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama, te troškovima parničnog postupka i to pljenidbom sa računa izvršenika kod Zavoda za platni promet Sarajevo i prenosom na štedni račun apelantice i Z.Lj. kod Gospodarske banke Sarajevo.
3. Tadašnji Općinski sud I u Sarajevu je donio Rješenje broj I-881/2000 od 25. februara 2000. godine kojim je dozvolio predloženo izvršenje.
4. S obzirom da izvršenje nije bilo moguće provesti na predmetu i sredstvom izvršenja određenim u rješenju o izvršenju jer nije bilo sredstava na računu izvršenika, apelantica i Z.Lj. su 2. novembra 2005. godine podnijeli prijedlog za promjenu sredstava i predmeta izvršenja.
5. Općinski sud je Rješenjem broj I-881/00 od 14. novembra 2005. godine usvojio taj prijedlog izmijenivši rješenje o izvršenju tako što je odredio da će se izvršenje provesti na nekretnini koja u naravi predstavlja poslovnu zgradu i dvorište sagrađene na k.č. broj 37, upisana u z.k ulošku broj CXXVII/110 k.o. Sarajevo (novi z.k. uložak broj 42; u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), na kojoj je uknjižena državna svojina i upisan nosilac prava raspolaganja RO „Šipad-komerc“ Sarajevo, zabilježbom u zemljišne knjige, utvrđivanjem vrijednosti i prodajom nepokretnosti, te namirenjem apelantice i Z.Lj. iz iznosa dobijenog prodajom. Predmetnim rješenjem je naloženo Zemljišno-knjižnom uredu tog suda da izvrši zabilježbu izvršenja određenog tim rješenjem i određeno je da u ostalom dijelu rješenje o izvršenju tog suda broj I-881/2000 od 25. februara 2000. godine ostaje neizmjenjeno.
6. Izvršenik je podnio prigovor protiv rješenja Općinskog suda 14. novembra 2005. godine, koji je taj Sud odbio Rješenjem broj I-881/00 od 6. januara 2006. godine.
7. Odlučujući o žalbi koju je izvršenik podnio protiv Rješenja Općinskog suda broj I-881/00 od 6. januara 2006. godine, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 009-0-Gž-06-000638 od 9. novembra 2007. godine kojom je odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
8. U međuvremenu, Općinski sud je donio Rješenje broj I-881/00 od 5. jula 2007. godine kojim je obustavio predmetni izvršni postupak.
9. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je naveo da Zemljišno-knjižni ured tog suda nije mogao izvršiti zabilježbu rješenja o izvršenju od 14. novembra 2005. godine zbog toga što predmetna nekretnina nije u vlasništvu izvršenika već trećeg lica – Lake d.o.o. za inžinjering Sarajevo, i to na osnovu predbilježbe Dn br. 9399/05 Ugovora o zajedničkom ulaganju u izgradnji i zamjeni nekretnina od 9. septembra 2005. godine, ovjerenog kod Općinskog suda pod brojem 5414/05 od 9. septembra 2005. godine. Konstatujući da se prema odredbi člana 70. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) izvršenje na nepokretnosti može provesti samo na nepokretnosti koja je u vlasništvu izvršenika, te zaključivši da izvršenik nije vlasnik predmetne nekretnine već treće lice, Općinski sud je ocijenio da to predstavlja razlog koji sprečava izvršenje u smislu odredbi čl. 47. tačka 5. i čl. 63. tačka 3. ZIP-a.
10. Odlučujući o žalbi koju su apelantica i Z.Lj. podnijeli protiv rješenja Općinskog suda broj I- 881/00 od 5. jula 2007. godine, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 009-0-Gž-08-000023 od 24. decembra 2008. godine kojim je uvažio žalbu, ukinuo prvostepeno rješenje i predmet vratio na ponovni postupak.
11. U obrazloženju svog rješenja, Kantonalni sud je naveo da su apelantica i Z.Lj. postupili u skladu sa odredbom člana 70. stav 1. ZIP-a jer su uz prijedlog za izvršenje na novim sredstvom izvršenja dostavili Izvod iz zemljišne knjige, zk. ul. br. CXXVII/110 u kojem je na k.č. br. 37 upisana poslovna zgrada i dvorište nositelja prava raspolaganja R.O. „Šipad-komerc“ Sarajevo. Nadalje, naveo je da predbilježba prema odredbi člana 2. stav 3. Zakona o zemljišnim knjigama predstavlja uvjetni, privremeni upis prava na nekretninama, te je zaključio da sama predbilježba nije mogla predstavljati razlog za obustavu izvršnog postupka jer time nije došlo do promjene prava vlasništva u smislu odredbe člana 70. ZIP-a. Takođe naveo je da je prvostepeni sud u potpunosti propustio cijeniti trenutak kada je došlo do upisa prava vlasništva na treće lice jer prema odredbi člana 5. Zakona o zemljišnim knjigama pravo vlasništva nastaje tek sa upisom u zemljišne knjige. Osim toga, konstatovao je da je Općinski sud, prije donošenja rješenja o obustavi postupka, propustio da u smislu člana 63. stav 4. ZIP-a pozove apelanticu i Z.Lj. da predlože novo sredstvo ili predmet izvršenja.
12. U ponovnom postupku, Općinski sud je donio Rješenje broj 65 0 I 115976 00 I od 23. marta 2012. godine kojim je obustavio predmetni izvršni postupak, uz obrazloženje da je odlučio kao u izreci imajući u vidu odredbu člana 70. ZIP-a, te utvrdivši na osnovu nalaza i mišljenja vještaka i izvoda iz zemljišno-knjižnog ureda od 3. marta 2012. godine da nekretnina nije u vlasništvu izvršenika, niti da je ta činjenica sporna među strankama, te konstatujući da apelantica i Z.Lj. nisu postupili po odredbi člana 8. stav 3. ZIP-a, iako su bili pozvani da to učine.
13. Apelantica i Z.Lj. su izjavili žalbu protiv rješenja Općinskog suda Rješenje broj 65 0 I 115976 00 I od 23. marta 2012. godine, koju je Kantonalni sud odbio Rješenjem broj 65 0 I 115976 12 Gž od 11. aprila 2013. godine i potvrdio prvostepeno rješenje.
14. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja konstatovao da je, suprotno žalbenim navodima, prvostepeno rješenje u cjelosti zasnovano na relevantnim odredbama ZIP-a, na koje se taj sud pravilno pozvao. U vezi sa tim, naveo je da je tačno da je u trenutku podnošenja prijedloga za izvršenje na nekretninama odnosno 2. novembra 2005. godine izvršenik bio upisan kao vlasnik predmetne nekretnine koja je bila predmet izvršenja ali da je došlo do promjene vlasništva te je prema zemljišnim knjigama kao vlasnik te nekretnine uknjižen „Lake“ d.o.o. Sarajevo. Nadalje, konstatovao je da prema stanju spisa Zemljišno-knjižni ured nije upisao zabilježbu rješenja Općinskog suda broj I-881/00 od 14. novembra 2005. godine, te je istakao da u slučaju da je izvršena zabilježba onda bi apelantica i Z.Lj. stekli pravo da svoje potraživanje namire momentom upisa bez obzira na promjenu vlasništva do visine vrijednosti nepokretnosti sve u smislu odredaba člana 72. st. 2. i 3. ZIP. Međutim, kako nije došlo do upisa zabilježbe izvršenja, Kantonalni sud je zaključio da apelantica i Z.Lj. nisu stekli sudsko založno pravo na predmetnoj nekretnini pa se postupak izvršenja nije mogao nastaviti protiv novog vlasnika kako je to u žalbi neosnovano istaknuto. Konstatujući da je prvostepeni sud pozvao apelanticu i Z.Lj. da postupe shodno odredbi člana 8. stav 3. ZIP-a, a da oni to nisu učinili u roku od 15 dana, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilnom primjenom odredbi člana 63. st. 3. i 4. ZIP-a donio odluku o obustavi postupka.
15. Apelantica tvrdi da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je tim rješenjima pogrešno primjenjeno procesno pravo na njenu štetu, konkretno odredba člana 72. stav 3. ZIP-a. U vezi sa tim tvrdi da redovni sudovi u osporenim rješenjima uopšte nisu cijenili činjenicu da je promjena vlasništva na predmetnoj nekretnini izvršena u toku izvršnog postupka i to nakon donošenja rješenja Općinskog suda broj I-881/00 od 14. novembra 2005. godine, kojim je dozvoljeno izvršenje na predmetnoj nekretnini. Takođe, ističe da je takav pravni stav zauzeo i Kantonalni sud u rješenju broj 009-0-Gž-08-000023 od 14. decembra 2008. godine. Pored toga, apelantica navodi da izvršni postupak „traje od 2000. godine“, i to isključivo uslijed nepostupanja redovnih sudova, iako je podnijela desetinu podnesaka i urgencija kako bi se provelo rješenje o izvršenju, čime smatra da joj je pričinjena znatna materijalna i nematerijalna šteta.
16. Obrazlažući zahtjev za donošenje privremene mjere, apelantica je detaljno navela hronologiju predmetnog izvršnog postupka, ponovila navode iz apelacije i iscrpno opisala navodne nezakonitosti i „opstrukcije“ u predmetnom izvršnom postupku, te u odnosu na zabilježbu Rješenja o izvršenju broj I-881/00 od 14. novembra 2005. godine. U vezi sa tim, između ostalog, istakla je da Općinski sud u predmetnom izvršnom postupku nije preduzeo niti jednu mjeru da osujeti nezakonito postupanje tuženog koji nije htio da dâ podatke o svojoj imovini, da je nezakonito propustio da izvrši zabilježbu rješenja broj I-881/00 od 14. novembra 2005. godine u zemljišnim knjigama, da redovni sudovi uopšte nisu cijenili činjenicu da je promjena vlasništva na predmetnoj nekretnini izvršena u toku predmetnog izvršnog postupka i nakon donošenja rješenja Općinskog suda od 14. novembra 2005. godine, te da je predmetni izvršni postupak trajao od 2000. godine isključivo uslijed nepostupanja redovnih sudova i da je nezakonito obustavljen. Apelantica tvrdi da se iz navedenog vidi da je prema rješenju Općinskog suda od 14. novembra 2005. godine stekla prvenstveno pravo da namiri svoje potraživanje iz predmetne nekretnine shodno odredbama člana 72. stav 2. i 3. ZIP-a. Shodno tome, traži da Ustavni sud odredi traženu privremenu mjeru s obzirom da, kako navodi, izvršni postupak nije nastavljen prema novom vlasniku te nekretnine „Lake“ d.o.o. Sarajevo, kome je promjena vlasništva upisana tek 13.09.2006. godine, pod brojem Dn-7953/06, gotovo nepunu godinu dana po donošenju rješenja broj: I-881/00 od 14.11.2005. godine, koje je dostavljeno Zemljišnoknjižnom uredu i upisano u zemljišnoj knjizi pod brojem: Dn.br. 10212/2005, a sadašnji vlasnik „Lake“ d.o.o. Sarajevo, predmetnu nekretninu, opterećuje založnim pravima, suprotno Zakonu.
17. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
18. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
19. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz apelanticinih navoda vezanih za zahtjev za donošenje privremene mjere proizilazi da apelantica zahtjev za donošenje privremene mjere zapravo obrazlaže tvrdnjama o kršenju ustavnih prava u izvršnom postupku koji je okončan osporenim rješenjima, kao i navodno nezakonitim postupanjem Općinskog suda vezano za zabilježbu rješenja broj I-881/00 od 14. novembra 2005. godine u zemljišnim knjigama i postupanjem novog vlasnika predmetne nekretnine. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, ističe da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelantica pored navoda koji se tiču merituma spora i navoda koji se tiču postupaka koji nisu predmet konkretne apelacije nije ponudila argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
20. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
21. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić