Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1847/11 („Sarajevska pivara“ d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 17. 07. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Javni interes
- Miješanje u imovinu
- Upravni postupak
- Proporcionalnost
- Upravni spor
- Porez
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o porezu na dodatu vrijednost
- Zakon o porezu na dodatu vrijednost
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dodatu vrijednost
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Zakon o dopunama Zakona o porezu na dodatu vrijednost
Predmeti (1)
AP-1847/11
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1847/11, rješavajući apelaciju „Sarajevske pivare“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Sarajevske pivare“ d.d.
Sarajevo, podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 001697 09 U od 18. marta 2011. godine, Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Banjaluka broj 01/04-UP/II-169/09 od 5. juna 2009. godine i rješenjā Uprave za indirektno oporezivanje, Sektor za poreze, Odsjek za kontrolu velikih poreskih obveznika, Grupa za kontrolu velikih poreskih obveznika br. 04/5-3/IV-UP-17-322-4/08-PP od 4. marta 2009. godine i 04/5-3/IV-UP-17-322-1/08-PP od 28.
januara 2009. godine
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „Sarajevska pivara“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa Ešref Gracić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 22. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 001697 09 U od 18. marta 2011. godine, Rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Banjaluka (u daljnjem tekstu: UIO Banjaluka) broj 01/04-UP/II-169/09 od 5. juna 2009. godine i rješenjā UIO, Sektor za poreze, Odsjek za kontrolu velikih poreskih obveznika, Grupa za kontrolu velikih poreskih obveznika Sarajevo (u daljnjem tekstu: Odsjek za kontrolu) br. 04/5-3/IV-UP-17-322-4/08-PP od 4. marta 2009. godine i 04/5-3/IV-UP-17-322-1/08- PP od 28. januara 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Suda BiH, UIO Banjaluka i Odsjeka za kontrolu, 7. februara 2014. godine je zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH i UIO Banjaluka su dostavili odgovore na apelaciju 13. i 18. februara 2014. godine. Odsjek za kontrolu je 17. februara 2014. godine dostavio relevantnu dokumentaciju UIO Banjaluka, koji ju je potom proslijedio, uz svoj odgovor na apelaciju, Ustavnom sudu.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Apelant je 6. jula 2004. godine zaključio ugovor o korištenju (najmu) s „Unioninvestplastikom“ d.d. iz Vogošće (u daljnjem tekstu: korisnik mašina ili najmoprimac), kojim (član 1) apelant daje najmoprimcu u najam „opremu za pripremu štampe, opremu za fleksibilnu ambalažu i opremu za štampu iz araka“.
U članu 2. ovog ugovora je navedeno da apelant opremu daje na korištenje bez naknade na period od sedam godina, te da će se oprema koristiti isključivo za štampanje etiketa na ALU foliji za potrebe apelanta, s tim da se najmoprimac obavezuje da će kalkulacija cijena odštampanih etiketa za apelantove potrebe sadržavati samo cijenu materijala i rada.
Postupak kontrole PDV-a koji je okončan osporenom presudom
6. Nakon okončanog ponovnog postupka kontrole PDV-a kod poreskog obveznika – apelanta, Odsjek za kontrolu je donio Rješenje broj 04/5-3/IV-UP-l7-322-1/08-PP od 28. januara 2009. godine, koje je Rješenjem šefa Odsjeka za kontrolu broj 04/5-3/IV-UP-l 7-322-4/08-PP od 4. marta 2009. godine ostavljeno na snazi, o razrezu poreza na dodanu vrijednost u iznosima i po vrsti pobliže prikazanim u tabelarnom dijelu dispozitiva rješenja.
7. Odlučujući o apelantovoj žalbi na Rješenje broj 04/5-3/IV-UP-l 7-322-4/08-PP od 4. marta 2009. godine, direktor UIO (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) je donio Rješenje broj 01/04- UP/II-169/09 od 5. juna 2009. godine, kojim je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je iznesen sadržaj žalbe, razlozi za odluku sadržanu u dispozitivu rješenja, kao i pravni osnov na kojem je osporena odluka zasnovana. S tim u vezi su citirane relevantne odredbe Zakona o postupku indirektnog oporezivanja (član 92), Zakona o porezu na dodanu vrijednost (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV, čl. 3, 8. stav 1, 12, 13. i 20. stav 8), te Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u (u daljnjem tekstu: Pravilnik, čl. 17. i 22. stav 3). Dalje je navedeno da iz spisa predmeta proizlazi da je na osnovu Naloga za kontrolu broj 04/5-3/IV-17-127/08 od 7. januara 2008. godine, kod poreskog obveznika – apelanta, izvršena potpuna kontrola zakonitosti i pravilnosti obračuna i uplate indirektnih poreza za period od 1. januara 2006. do 30. novembra 2007. godine, te su navedena rješenja koja su u tom postupku donesena. Navedeno je da je drugostepeni organ svojim Rješenjem broj 01/04-UP/II-743/08 od 26. septembra 2009. godine poništio prethodno donesena rješenja i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak. U ponovnom postupku Odsjek za kontrolu je donio novo Rješenje broj 04/5-3/IV-UP- 17-322-I/08-PP od 28. januara 2009. godine, koje je ostavljeno na snazi Rješenjem broj 04/5-3/IV-UP-17-322-4/08-PP od 4. marta 2009. godine.
8. Dalje je navedeno da su osnovu Naloga za kontrolu broj 04/5-3/IV-UP-17-323/08 od 3. novembra 2008. godine, po posebnom zahtjevu kod poreskog obveznika – najmoprimca, inspektori izvršili kontrolu u segmentu poslovanja apelanta po osnovu Ugovora o korištenju/najmu od 6. jula 2004. godine, pri čemu su sačinili Zapisnik broj 04/5-3/IV-UP-17-323/08 od 5. decembra 2008. godine. Navedeno je da Zapisnik o kontroli poreskog obveznika - najmoprimca broj 04/5-3/IV-UP- 17-323/08 od 5. decembra 2008. godine čini sastavni dio Zapisnika o kontroli 04/5-3/IV- 17- 322/08-1 od 31. decembra 2008. godine poreskog obveznika - apelanta, da je u ponovnom postupku, uvažavajući činjenice konstatovane Zapisnikom o kontroli broj 04/5-3/IV-UP-l7-323/08 od 5. decembra 2008. godine kod poreskog obveznika – najmoprimca i slijedeći upute drugostepenog organa, po pitanju kontrole opreme date na korištenje/najam, primijenio odredbe kojima je regulisan predmet oporezivanja, promet dobara i usluga, te poreska osnovica. Tom prilikom je utvrđeno, kako proizlazi iz rješenja, da su u poslovnim prostorijama u momentu kontrole zatečene mašine za štampu koje je apelant dao na korištenje/najam najmoprimcu, da je na spomenutim mašinama u momentu kontrole vršena usluga štampanja za druge obveznike, te su navedeni proizvodi koji su tom prilikom štampani; također je navedeno da je djelomičnim uvidom u raniju dokumentaciju kontrolisanog obveznika - radne naloge, predratnice gotovih i poluproizvoda, faktura prema kupcima, utvrđeno je da su se i u ranijim periodima na mašini „Adasta“ štampale križaljke i etiketa za „Vegafruit“ d.o.o. Mala Brijesnica, te da su te usluge i naplaćene od navedenih kupaca; da vršenjem štampe za druge obveznike, nisu ispoštovane odredbe iz člana 2. Ugovora o najmu opreme za štampanje od 6. jula 2004. godine kojim je ugovoreno da će se koristiti isključivo za štampanje etiketa na alu foliji za potrebe apelanta.
9. Navedeno je da se Odsjek za kontrolu pozvao na odredbe čl. 3. i 8. stav 1, te čl. 17. i 20. Zakona o PDV-u i člana 2. Pravilnika. Naime, budući da je u postupku kontrole utvrđeno da je po osnovu Ugovora od 6. jula 2004. godine došlo do pružanja usluga najma, i da apelant ne ispostavlja fakture za usluge davanja na korištenje/najam opreme najmoprimcu, visina poreske osnovice je utvrđena, shodno članu 20. stav 8. Zakona o PDV-u, u visini apelantovih troškova za pružene usluge, a da je to iznos mjesečne amortizacije, po osnovu navedene opreme, koji je utvrđen prema podacima iz apelantovog knjigovodstva. Pri tome je navedeno da je Odsjek za kontrolu, kao argument za primjenu člana 20. stav 8. Zakona o PDV-u, naveo činjenicu da postoji vlasnička povezanost apelanta - najmodavca i najmoprimca, koja je u rješenju detaljno pojašnjena, odnosno da su navedena pravna lica u istoj grupaciji, tj. „Mims“ d.o.o. Sarajevo - apelant, te da je stoga utvrđena visina naknade u visini tržišne vrijednosti shodno članu 20. stav 8 Zakona o PDV-u, u visini troškova poreskog obveznika za pružene usluge tj. iznosa mjesečnog otpisa ili amortizacije.
10. Slijedom toga, kako je navedeno u rješenju, iz spisa predmeta proizlazi da je u konkretnom slučaju apelant, po osnovu Ugovora o korištenju/najmu, dao predmetnu opremu u najam drugom licu bez naknade, ali da po navedenom osnovu nije ispostavljao poreske fakture, odnosno nije obračunavao porez na dodanu vrijednost. Međutim, kako je dalje navedeno, prvostepeni organ je u ponovnom postupku izveo dokaze i utvrdio činjenično stanje na osnovu kojih je, i po ocjeni drugostepenog organa, pravilno izveo zaključak da je apelant, davanjem opreme u najam drugom licu, stvarno obavio promet usluga iz člana 8. stav 1. Zakona o PDV-u, na koji način je izvršio promet koji je shodno odredbama člana 3. Zakona o PDV-u, predmet oporezivanja. Budući da je utvrđeno da je promet usluga izvršen bez naknade, to je prvostepeni organ kod utvrđivanja poreske osnovice primijenio odredbe člana 20. stav 8. Zakona o PDV-u, odnosno odredbe člana 22. st. 3. i 4. Pravilnika, tako je za utvrđivanje poreske osnovice koristio troškove amortizacije opreme, utvrđene na osnovu iskazanih podataka u knjigovodstvu poreskog obveznika, na koji način je postupio u skladu s odredbama kojima je regulisano utvrđivanje osnovice. Stoga su i po ocjeni drugostepenog organa neosnovani apelantovi navodi da je isticanje vlasničke povezanosti u konkretnom slučaju tendenciozno, odnosno da prvostepeni organ nema valjanih argumenata za utvrđivanje dodatnih obaveza po osnovu PDV-a. Naime, iz spisa predmeta proizlazi da je prvostepeni organ, kod donošenja odluke u konkretnom, primijenio odredbe člana 22. važećeg Pravilnika (st. 3. i 4), kojima je regulisano utvrđivanje osnovice, te da je navedenim odredbama Pravilnika između ostalog određeno da se odredbe člana 20. stav 8. Zakona o PDV-u odnose samo na promet dobara pod uslovima predviđenim odredbama Pravilnika kojima je regulisano utvrđivanje osnovice. Također, kako je drugostepeni organ istakao, apelantovi navodi da bi eventualno fakturisanje etiketa po cijenama u kojima bi bio sadržan trošak mašina predstavljalo dvostruko oporezivanje, te konstatacija da bi, pod pretpostavkom da se radi o razmjeni usluga, povećana cijena etiketa u konačnici povećala ulazni PDV, a da povećanje ulaznog PDV-a potire uvećanje obaveza PDV-a i da bi dodatna obaveza u tom slučaju bila jednaka „nuli", kao i žalbeni navodi koji se odnose na sadržaj kalkulacije cijene za pivo 0,50 litra, prema kojima se uvećana cijena etikete odražava na cijenu gotovog proizvoda, koja je osnov za obračun PDV-a prilikom prodaje proizvoda, po ocjeni i drugostepenog organa, nisu od uticaja ne rješavanje predmetne stvari. Naime, obračun poreskih obaveza, odnosno poreska osnovica za njihov obračun se ne može zasnivati na pretpostavkama o budućem uzajamnom fakturisanju, već samo na stvarnom prometu koji je izvršen. Stoga je u konkretnom relevantno da je apelant obavio promet koji je shodno zakonskim odredbama predmet oporezivanja, te da je poreska osnovica za izvršeni promet utvrđena shodno odredbama Zakona o PDV-u i Pravilnika kojima je regulisana poreska osnovica. Kako je utvrđeno da je u konkretnom slučaju promet predmetnih usluga izvršen bez naknade, to je shodno odredbama kojima je regulisana poreska osnovica visina troškova amortizacije opreme samo korištena za utvrđivanje poreske osnovice za izvršeni promet predmetnih usluga, kako je to i obrazloženo u pobijanom rješenju, pa stoga apelantovi navodi koji se odnose na dvostruko oporezivanje nisu osnovani.
11. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 001697 09 U od 18. marta 2011. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv Rješenja broj 01/04-UP/II-169/09 od 5. juna 2009. godine. U obrazloženju presude Sud BiH je istakao da je ispitao pravilnost i zakonitost osporenog rješenja u granicama propisnim članom 35. Zakona o upravnim sporovima BiH, te zaključio da je apelantova tužba neosnovana. U postupku su, kako je dalje obrazloženo, potpuno i pravilno utvrđene odlučne činjenice iz kojih proizlazi da su za apelanta, kao poreskog obveznika, ispunjeni zakonski uslovi za razrez indirektnih poreza. Naime, Sud BiH je ponovio da je u postupku kontrole poreskog obveznika – apelanta, kontrolom opreme koju je dao apelant na korištenje najmoprimcu, utvrđeno da je u momentu kontrole vršena usluga štampanja za druge obveznike, a ne samo za apelanta, te da je utvrđeno da je i u ranijem periodu utvrđeno da se na mašinama datim za korištenje vršila štampa križaljki „Sezam“ i etikete za „Vegafruit“ d.o.o. Mala Brijesnica, kao i da su ove usluge naplaćene.
12. Sud BiH je istakao da je pravilno tuženi organ odlučio kada je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu. Naime, iz spisa predmeta proizlazi da je apelant po osnovu ugovora o korištenju dao predmetne mašine u najam drugom licu bez naknade, te da po navedenom osnovu nije ispostavio poreske fakture, odnosno nije obračunao porez na dodanu vrijednost. Iz navedenog proizlazi, i prema mišljenju Suda BiH, da davanje opreme/mašina drugom licu na korištenje predstavlja promet usluga iz člana 8. stav 1.
Zakona o PDV-u, što predstavlja osnov za primjenu člana 3. tog zakona, a ne, kako to pogrešno apelant zaključuje, da se radi o razmjeni dobara koja ne podliježe plaćanju PDV-a u smislu odredbe člana 8. stav 2. tačka 4.
Zakona o PDV-u. Naime, kako je dalje navedeno, ni apelant ne spori da druga ugovorna strana iz ugovora o najmu nije poštivala odredbe ugovora, te da je vršila i usluge drugim poreskim obveznicima uz naknadu. Po stavu Suda BiH, pravilno je utvrđena poreska osnovica, jer je to iznos koji obveznik primi ili treba da primi za isporučena dobra ili pružene usluge u koju nije uključen PDV (član 20. Zakona o PDV-u). S obzirom na činjenicu da je ovaj promet usluga izvršen bez naknade, u konkretnom slučaju treba primijeniti odredbu člana 20. stav 8. Zakona o PDV-u, zbog čega je apelant za obračun poreske osnovice koristio troškove amortizacije opreme utvrđene na osnovu iskazanih podataka u knjigovodstvu poreskog obveznika. Stoga se, po shvatanju Suda BiH, pobijano rješenje temelji na pravilnoj primjeni materijalnog prava, pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, pri čemu nije počinjena povreda upravnog postupka koja bi bila od značaja za pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant ukazuje na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi sadržaj ugovora o najmu od 6. jula 2004. godine (prezentiranog u uvodnim napomenama ove odluke), te naglašava da se u konkretnom slučaju ne radi o prometu usluga jer je apelant dao na korištenje svoju opremu, a nalogoprimac se obavezao da će mu fakturisati samo materijal i rad a ne i „trošak mašine“, koji se, kako apelant tvrdi, iskazuje kroz amortizaciju u njegovim poslovnim knjigama. Slijedom toga, tvrdi da se u konkretnom slučaju utvrđuje iznos za uslugu koje nema, te da se „radi o dvostrukom oporezivanju“ jer bi faktički apelant imao dva puta prikazan trošak amortizacije mašina. Ističe da je u ovom postupku došlo do kršenja odredbi čl. 3, 8. stav 1. i 22. stav 8. Zakona o PDV-u, kao i člana 22. stav
3. Pravilnika. Traži da Ustavni sud utvrdi povredu njegovog prava na imovinu „zbog povrede materijalnog zakona“.
b) Odgovor na apelaciju
14. Sud BiH je naveo da se konačni upravni akt (koji je bio predmet upravnog spora) temelji na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i na pravilno primijenjenom materijalnom pravu, odnosno odredbama čl. 3, 8. stav 1, te 17. i 20. Zakona o PDV-u.
15. UIO je u svom odgovoru istakao da su apelantovi navodi neosnovani. Naglašeno je da je UIO kao učesnik u postupku imao ovlaštenje i obavezu da vrši kontrolu obračuna indirektnih poreza kod apelanta, koji je poreski obveznik, čime ga nije lišio prava na mirno uživanje imovine i imovinskih prava, protivno zakonu, Ustavu BiH i Evropskoj konvenciji. Istaknuto je da je u postupku kontrole utvrđeno da je najmoprimac na mašinama - opremi za štampanje koje mu je apelant dao na korištenje/najam na osnovu ugovora o najmu od 6. jula 2004. godine vršio usluge štampanja za druge obveznike, koje su naplaćene, te da zbog vršenja usluga za druge poreske obveznike nisu ispoštovane odredbe Ugovora o najmu, dok apelant nije ispostavljao poreske fakture za usluge najma predmetne opreme navedenom pravnom licu i nije obračunavao porez na dodanu vrijednost po tom osnovu. Također je navedeno da je u postupku kontrole utvrđeno da postoji vlasnička povezanost najmodavca - apelanta i najmoprimca, koja je u odgovoru detaljno pojašnjena jer su oba pravna lica u istoj grupaciji „Mims“ d.o.o. Sarajevo, što upućuje na zaključak da je zbog ovakve veze najmodavac dao u zakup opremu bez naknade, što ne bi učinio da se promet usluga najma dogodio pod uobičajenim okolnostima, zbog čega je visina naknade utvrđene u visini tržišne vrijednosti primjenom člana 20. stav 8 Zakona o PDV-u. Slijedom toga, budući da je promet usluga najma opreme izvršen bez naknade, to je primjenom člana 20. stav 8. Zakona o PDV-u i odredbi člana 22. st. 3. i 4. Pravilnika, poreska osnovica za promet usluga najma navedene opreme utvrđena u visini mjesečnog otpisa-amortizacije, te opreme prema podacima iz apelantovog knjigovodstva. Neosnovan je apelantov navod da bi se u konkretnom slučaju radilo o dvostrukom oporezivanju jer bi imao dva puta prikaz trošak amortizacije, a zbog toga što je učesnik u postupku visinu troškova amortizacije opreme koristio samo za utvrđivanje poreske osnovice za izvršeni promet usluga najma, kako je to detaljno obrazloženo u rješenju prvostepenog organa. Naglašeno je da apelantu na usluge najma nije dva puta zaračunat porez na dodatnu vrijednost, niti su oporezovani troškovi amortizacije predmetne opreme, već je samo tržišna vrijednost usluge najma predmetne opreme i poreska osnovica, u skladu s tačkom b) stava 4. člana 22. Pravilnika, utvrđena u visinu knjigovodstvene amortizacije predmetne opreme, koja predstavlja vrijednost opreme koja će biti utrošena u periodu kada je najmoprimac bude koristio, a koja u svakom slučaju predstavlja trošak najmodavca - apelanta koji knjiži u svom knjigovodstvu.
V. Relevantni propisi
16. U Zakonu o porezu na dodanu vrijednost ("Službeni glasnik BiH" br. 9/05, 35/05 i 100/08) relevantne odredbe glase:
Član 1. stav 1.
Teritorijalna primjena Ovim zakonom uvodi se obaveza i regulira se sistem plaćanja poreza na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV) na teritoriji Bosne i Hercegovine.
Član 3.
Predmet oporezivanja PDV se, u skladu s odredbama ovog zakona, plaća na:
1. promet dobara i usluga (u daljnjem tekstu: promet dobara i usluga) koje poreski obveznik, u okviru obavljanja svojih djelatnosti, izvrši na teritoriji Bosne i Hercegovine uz naknadu;
2. uvoz dobara u Bosnu i Hercegovinu.
Član 8. stav 1.
Promet usluga Prometom usluga, u smislu ovog zakona, smatraju se svi poslovi i radnje izvršene u okviru obavljanja privredne djelatnosti, a koji ne čini promet dobara iz članova 4. – 7. ovog zakona.
Član 20. st. 1. i 8.
Poreska osnovica kod prometa dobara i usluga Poreska osnovica (u daljnjem tekstu: osnovica) prometa dobara i usluga jeste oporezivi iznos naknade (u novcu, stvarima ili uslugama) koju obveznik primi ili treba da primi za isporučena dobra ili pružene usluge, uključujući subvencije koje su neposredno povezane sa cijenom tih dobara ili usluga, u koju nije uključen PDV, ako ovim zakonom nije drukčije propisano.
Ako je naknada za promet dobara ili usluga manja od tržišne vrijednosti ili ako je promet izvršen bez naknade, osnovica je tržišna vrijednost dobara, odnosno usluga u momentu njihovog prometa, bez PDV-a.
17. U Pravilniku o primjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost ("Službeni glasnik BiH" br. br. 93/05, 21/06, 60/06, 6/07, 100/07, 35/08 i 65/10) relevantne odredbe glase: Član 1.
Predmet pravilnika (1) Ovim pravilnikom bliže se propisuje način primjene Zakona o porezu na dodanu vrijednost (u daljem tekstu: Zakon).
Član 2.
Predmet oporezivanja (1) Predmet oporezivanja porezom na dodatu vrijednost (u daljem tekstu: PDV ) je svaka isporuka dobara ili usluga obavljena na teritoriji Bosne i Hercegovine […] te isporuka dobara i usluga što se obavi uz naknadu, bez naknade ili uz povoljnije uslove poreskim obveznicima i njihovim zastupnicima, kao i drugim primaocima, ako su ispunjeni ostali Zakonom propisani uslovi.
Član 22. stav 3. i stav 4. tačka b) Utvrđivanje osnovice (3) Član 20. stav (8) Zakona odnosi se samo na promet dobara ili usluga koji uključuje postojanje porodičnih ili drugih bliskih ličnih veza, te odnosa upravljanja, vlasništva, članstva, finansijskih ili pravnih odnosa između dobavljača i kupca i to samo kada je ta veza ili odnos, a ne neki dokazivi komercijalni razlozi, dovela do vrijednosti niže od one tržišne. Pravni odnosi iz ovog stava obuhvataju odnos između poslodavca i uposlenog ili porodice uposlenog, ili drugih blisko povezanih lica.
(4) Tržišna vrijednost se definira kao ukupan iznos koji bi kupac, da bi stekao predmetna dobra ili usluge u tom trenutku, morao, u istoj fazi trgovanja u kojoj dolazi do prometa dobara ili usluga i u uslovima lojalne konkurencije, platiti isporučiocu dobara/pružaocu usluga s kojim je u poslovnom odnosu na teritoriji BiH. Kada se ne može utvrditi neki sličan promet dobara ili usluga, tržišna vrijednost podrazumijeva sljedeće:
b) za usluge, iznos koji nije niži od ukupnih troškova poreznog obveznika za pružene usluge.
VI. Dopustivost
18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suad BiH broj S1 3 U 001697 09 U od 18. marta 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, protiv osporene presude apelacija je podnesena 22. aprila 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
22. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
24. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
25. Ustavni sud podsjeća da se pri razmatranju da li je došlo do povrede prava na imovinu iz člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prvi korak sastoji u razmatranju da li je apelant imao pravo koje se može tumačiti u smislu značenja pojma “imovina”, koji potpada pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je odlukama koje su donijeli u postupku apelantu nadležni organi UIO, koje je ispitao i Sud BiH u upravnom sporu, utvrđen razrez indirektnih poreza, koji je on dužan da plati. Iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se odlučivalo o apelantovoj imovini, što potpada pod opseg člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
26. Zatim, Ustavni sud podsjeća da pravo na imovinu sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu s općim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u okviru općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
27. Ustavni sud podsjeća da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, da bi miješanje bilo opravdano nije dovoljno da samo bude nametnuto zakonskom odredbom koja ispunjava uslove vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose preveliki teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Sunday Times od 26. aprila 1979, serija A broj 30, stav 49, i Malone od 2. augusta 1984. godine, serija A broj 82, st. 67. i 68).
28. Shodno navedenom, Ustavni sud treba odgovoriti da li je u okolnostima konkretnog predmeta došlo do miješanja u apelantovu imovinu, te ukoliko jeste, u sklopu kojeg od tri pravila iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti razmatrano. S tim u vezi, iako se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje se sastoji u lišavanju njegove imovine – novčanog iznosa, koji treba da plati po osnovu razrezanog poreza.
29. S obzirom na to Ustavni sud, kao sljedeće, mora ispitati je li lišavanje apelanta u uživanju prava na imovinu, na način kako je to rezultiralo osporenom odlukom, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu s principom proporcionalnosti.
30. U odgovoru na pitanje da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom, Ustavni sud ukazuje na stav da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizira svoj pravni sistem, te da, s tim ciljem, ima legitimno pravo da uspostavlja ograničenja u ostvarivanju građanskih prava u određenim slučajevima, koja su potrebna da bi pravni sistem pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A, broj 6, stav 5).
31. Dovodeći u kontekst navedene stavove Evropskog suda s ovim postupkom Ustavni sud ukazuje da je UIO jedini organ u BiH koji je nadležan za provođenje zakonskih propisa o indirektnom oporezivanju i politike koju utvrdi Vijeće ministara na prijedlog Upravnog odbora UIO, kao i za naplatu i raspodjelu indirektnih poreza na teritoriji BiH, te da je članom 6. stav l. Zakona o UIO („Službeni glasnik BiH“ broj 89/05) propisano da je UIO ovlaštena za primjenu i provođenje zakonskih propisa o indirektnom oporezivanju. Pri tome Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju, nakon provedenog postupka, nadležni organ UIO apelantu razrezao indirektni porez koji je dužan da plati. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 3. Zakona o PDV-u propisano da se porez na dodanu vrijednost plaća na promet dobara i usluga koje poreski obveznik u okviru obavljanja svojih djelatnosti izvrši na teritoriji BiH, uz naknadu i uvoz dobara u Bosnu i Hercegovinu. Dalje, da je odredbama člana 8. stav 1. Zakon o PDV-u propisano da se prometom usluga, u smislu ovog zakona, smatraju svi poslovi i radnje izvršeni u okviru obavljanja privredne djelatnosti (a koji ne čine promet dobara iz člana 4-7 ovog zakona). Članom 20. stav 1. Zakona o PDV-u je propisano da je poreska osnovica kod prometa dobara i usluga, oporezivi iznos naknade (u novcu dobrima ili uslugama) koje obveznik primi ili treba da primi za isporučena dobra ili pružene usluge, uključujući subvencije koje su neposredno povezane s cijenom tih dobara i usluga, u koje nije uključen PDV, ako ovim zakonom nije drugačije propisano. Ako je naknada za promet dobara ili usluga manja od tržišne vrijednosti ili ako je promet izvršen bez naknade, osnovica je tržišna vrijednost dobara odnosno usluga u momentu njihovog prometa, kako je to propisano stavom 8. tog člana. Dalje, odredbama člana 22. stav 4. tačka b) Pravilnika je propisano da, ukoliko se ne može utvrditi neki sličan promet dobara ili usluga, tržišna vrijednost podrazumijeva za usluge iznos koji nije niži od ukupnih troškova poreskog obveznika za pružene usluge. Stoga, Ustavni sud smatra da su navedene odluke donesene u skladu sa Zakonom o PDV-u i Pravilnikom. Pri tome, Ustavni sud ukazuje i da su Zakon o PDV-u i Pravilnik objavljeni u službenim glasilima, dakle, dostupni su građanima, te da oni na jasan i precizan način regulišu pitanja postupanja poreskih obveznika u slučaju kada traže neosnovano uplaćeni porez, iz čega proizlazi da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu izvršeno na osnovu zakona koji ispunjavaju standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti, odnosno „zakonitosti“.
32. Zatim, Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u tome da se Zakonom o PDV-u i Zakonom o postupku indirektnog oporezivanja, te Pravilnikom, regulišu postupak utvrđivanja, naplate i kontrole indirektnih poreza i porezni prekršaji, kako bi se osiguralo efikasno funkcionisanje pravnog sistema i pravna sigurnost. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je članom 1. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja propisano da se tim zakonom uređuje postupak utvrđivanja, naplate i kontrole indirektnih poreza i porezni prekršaji, a da je članom 1. Zakona o PDV-u propisano da se tim zakonom uvodi obaveza i reguliše sistem plaćanja poreza na dodanu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV) na teritoriji Bosne i Hercegovine, što je nesumnjivo u javnom interesu, kako bi se osiguralo poštivanje zakonom propisanih uslova vezanih za naplatu poreza. Stoga, Ustavni sud smatra da je sprečavanje kršenja zakonom propisanih uslova za utvrđivanje, obračun i naplatu poreza, legitiman cilj koji je u javnom interesu (vidi, mutatis mutandis, presuda Evropskog suda u predmetu Hentrich protiv Francuske, od 3. jula 1995. godine, serija A, br. 296-A, stav 39. i dalje).
33. Također, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li je miješanje u apelantovu imovinu u skladu s principom "proporcionalnosti", odnosno da li je postignuta pravična ravnoteža između zaštite prava na apelantovu imovinu i zahtjeva za zaštitu općeg javnog interesa. U vezi s tim, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati "pravičan odnos" između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, a što nije moguće postići ako apelant mora snositi "poseban i pretjeran teret" (vidi Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, st. 46. i 50).
34. Dovodeći u vezu prethodne stavove s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom, koja je u ovom slučaju osnov miješanja u apelantovu imovinu, javni interes koji se ogleda u dosljednom poštivanju poreske discipline i procedura propisanih relevantnim odredbama Zakona o PDV-u preteže nad apelantovim interesom da ne plati obračunati porez, te da apelant, zbog nepoštivanja propisanih poreskih obaveza, ne snosi „poseban i pretjeran teret“. Ovo stoga što je upravo apelant kao poreski obveznik propustio da svoje ponašanje prilagodi relevantnim odredbama materijalnog prava i da izvrši plaćanje poreza za koji je nadležni organ u postupku kontrole kod apelant utvrdio da nije plaćen..
35. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom Suda BiH nije povrijeđeno apelantovo pravo na iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Sud BiH na temelju činjenica utvrđenih u provedenom postupku pred nadležnim upravnim organima utvrdio da je odluka kojom je apelant obavezan za plaćanje indirektnog poreza, donesena u skladu s relevantnim odredbama Zakona o PDV-u.
37. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić