Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2736/11 (N. K.)

Odluka donesena 17. 07. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Naknada
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Nenadležnost za odlučivanje
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Otpremnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2736/11

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2736/11, rješavajući apelaciju Nenada Kostića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav 3 tačka a), člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nenada Kostića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 035754 11 Gž od 31. marta 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 035754 08 P od 30. decembra 2010.

godine.

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Nenada Kostića podnesena radi utvrđivanja neustavnosti člana 105 stav 2 Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07; [što odgovara članu 118 Zakona o radu

– Prečišćeni tekst, „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07]), zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nenad Kostić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kog zastupa Božidar Bojanić, advokat iz Banjaluke, podnio je 5. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 035754 11 Gž od 31. marta 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 035754 08 P od 30. decembra 2010. godine. Takođe, apelant je zatražio da Ustavni sud preispita ustavnost člana 105 stav 2 Zakona o radu.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženog „Jelšingrad“ Livar, Livnica čelika AD Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 23. aprila 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tuženi i Osnovni sud su dostavili odgovor na apelaciju 30. aprila i 15. maja 2014. godine. Okružni sud je 29. aprila 2014. godine dostavio traženu dostavnicu ali ne i odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 035754 08 P od 30. decembra 2010. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati, za period od 31. marta do 10. decembra 2007. godine, ukupan iznos od 7.154,45 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 8. oktobra 2010. godine pa do isplate. Traženi iznos se sastoji od potraživanja na ime naknade izgubljene plate u iznosu od 4.642,08 KM, naknade po osnovu toplog obroka sa kamatom u iznosu od 888,87 KM i naknade po osnovu otpremnine sa kamatom u iznosu od 1.623,05 KM, kao i da apelantu uplati doprinose za PIO za period od 26. decembra 2001. godine do 20. novembra 2002. godine i period od 31. marta do 10. decembra 2007. godine.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant u tužbi od 30. juna 2008. godine radi novčanog potraživanja iz radnog spora, odnosno naknade neisplaćenih plata za period od 31. marta do 10. decembra 2007. godine tražio da mu se isplati naknada od po 500,00 KM mjesečno ili ukupno 4.000,00 KM i 1.500,00 KM na ime otpremnine. Dalje, Osnovni sud je naveo da je, ocjenjujući sprovedene dokaze, kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan. U vezi s tim, Osnovni sud je utvrdio da je u ranije vođenom postupku između istih stranaka Presudom Osnovnog suda broj RS 2/02 od 2. avgusta 2007. godine djelimično usvojen apelantov tužbeni zahtjev i da su poništene kao nezakonite odluke tuženog br. V-46/01 od 14. novembra 2001. godine i 11- 26/01 od 6. decembra 2001. godine o prestanku radnog odnosa apelantu. Slijedom toga, presudom je naloženo tuženom da apelanta vrati na posao, uz obavezu tuženog da se apelantu nadoknadi šteta zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa u vidu izgubljene zarade u ukupnom iznosu od 26.893,88 KM, kao i da apelantu uplati doprinose za PIO i zdravstveno osiguranje, počevši od 26. decembra 2001. godine pa do vraćanja na posao. Takođe je apelantova tužba u dijelu kojim je tražio naknadu za buduća mjesečna primanja do vraćanja na posao sa kamatom od dospijeća svakog obroka do isplate odbačena kao preuranjena. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000504 od 14. marta 2008. godine ova presuda je preinačena u stavu 3 izreke, tako da je tuženi obavezan umjesto apelantu, uplatiti za apelanta doprinose nadležnim fondovima PIO i zdravstvenog osiguranja. Osnovni sud je istakao da je među parničnim strankama nesporno da su apelantu uplaćene naknade kao što je to naloženo odlukama Osnovnog suda i Okružnog suda.

7. Osnovni sud je naveo da iz rješenja Fonda PIORS, Filijala Banjaluka, od 12. avgusta 2009. godine proizilazi da se apelantu ponovo određuje invalidska penzija počevši od 1. avgusta 2008. godine, te da to rješenje zamjenjuje rješenje na osnovu kog je vršena isplata penzije i u istom rješenju je navedeno da je 21. jula 2008. godine apelant podnio zahtjev da mu se u ukupan penzijski staž uračuna staž za koji je uplaćen doprinos, te da apelantova penzija na dan podnošenja zahtjeva iznosi 543,38 KM.

8. Osnovni sud je istakao da je nesporno da je ranije donesenim odlukama apelantovo potraživanje za buduća davanja odbačeno kao preuranjeno (koje se u konkretnom postupku prema navodima iz tužbe odnosilo za period od 31. marta do 10. decembra 2007. godine), a takođe je nesporna činjenica da se apelant nalazi u invalidskoj penziji. Ono što je sporno, prema navodima Osnovnog suda, jeste da li je tuženi obavezan da apelantu isplati otpremninu te naknadu za period od 31. marta do 10. decembra 2007. godine, naknadu toplog obroka, kao i uplatu PIO doprinosa, što apelant sve potražuje svojim konačno uređenim tužbenim zahtjevom. Naime, Osnovni sud je istakao da je tokom postupka, na okolnosti utvrđivanja visine apelantovog potraživanja, sprovedeno i vještačenje finansijske struke, te da je nakon sprovedenog vještačenja apelant na glavnom pretresu konačno uredio tužbeni zahtjev u skladu sa urađenim nalazom i mišljenjem o sprovedenom vještačenju.

9. S tim u vezi, Osnovni sud je ukazao na to da je za razrješenje spora u ovoj pravnoj stvari nadležan Zakon o radu, kojim je u članu 118 stav 1 propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava, te da pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava, kao i da radnik može (stav 2) da podnese tužbu za zaštitu prava u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede. U konkretnom slučaju, Osnovni sud je istakao da je nesporno da je presudom Osnovnog suda od 2. avgusta 2007. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda od 14. marta 2008. godine, apelant upućen da nedosuđenu i neisplaćenu naknadu za period od 31. marta do 10. decembra 2007 godine, koja je u navedenim odlukama u tom dijelu tužbenog zahtjeva odbačena kao preuranjena, potražuje novom tužbom, te je apelant 30. juna 2008. godine podnio novu tužbu, pa shodno tome, Osnovni sud smatra da je takva tužba blagovremena i dozvoljena. Navedeno je da je apelant u svom tužbenom zahtjevu naveo da je vraćen na posao, ali da je tuženi tokom postupka istakao da apelant nije dokazao da se neposredno prije odlaska u penziju nalazio na radu kod tuženog, kako bi tuženi mogao da donese rješenje o penziji u kom se navodi i iznos otpremnine na koju radnik ima pravo. Naime, Osnovni sud je istakao da je tuženi tvrdio da se apelant u vrijeme odlaska u invalidsku penziju nije nalazio kod njega u radnom odnosu, te da nije imao saznanje da je apelant penzionisan, koje navode, kako je dalje istakao Osnovni sud, ni apelant nije osporavao niti je ponudio dokaze kao što je rješenje o prestanku radnog odnosa zbog odlaska u invalidsku penziju. Takođe, Osnovni sud je istakao da apelant nije dokazao kada je otišao u invalidsku penziju niti je navedene činjenice dokazao priloženom kopijom radne knjižice iz koje bi Osnovni sud utvrdio kada mu je prestao radni odnos i kada je otišao u penziju, te da li se u periodu neposredno pred odlazak u penziju nalazio u radnom odnosu kod tuženog. Pri tome, Osnovni sud je istakao da ove činjenice nije mogao da utvrdi ni uvidom u nalaz i mišljenje vještaka o izvršenom finansijskom vještačenju, jer je vještak postupao prema rješenju tog suda, odnosno u skladu sa zadatkom koji je naložen, a koji je predmet vještačenja. Naime, uvidom u obavještenje od 13. decembra 2007. godine, koje je apelant naveo kao dokaz, ne može da se utvrdi činjenica kada je apelant otišao u invalidsku penziju, a time ni kada mu je nastupio prestanak radnog odnosa. Naime, u istom obavještenju navodi se da je kod apelanta nastupio gubitak radne sposobnosti od 10. decembra 2007. godine i to prema ocjeni, nalazu i mišljenju nadležne komisije Fonda PIORS, ali se taj dan ne može uzeti kao dan apelantovog odlaska u invalidsku penziju jer je apelant trebao da upotpuni dokumentaciju kao što je to navedeno, pa se tek onda donosi rješenje o njegovom odlasku u invalidsku penziju, što apelant nije sproveo tj. naveo kao dokaz. Sem toga, Osnovni sud je naveo da je izvršio uvid u rješenje Fonda PIORS od 12. avgusta 2009. godine, koje je kao dokaz sproveo apelant, u kom takođe ne može da utvrdi navedene činjenice prestanka radnog odnosa kao i dana odlaska u invalidsku penziju jer je u tom rješenju navedena činjenica odnosno ponovno određivanje invalidske penzije počevši od 1. avgusta 2008. godine, odnosno uvidom u sadržinu tog rješenja ne može da se utvrdi kada je apelant otišao u invalidsku penziju.

10. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da apelant nije dokazao činjenicu kada je otišao u invalidsku penziju, te da li je u invalidsku penziju otišao neposredno od tuženog kao poslodavca, a posebno imajući u vidu prigovore tuženog istaknute tokom postupka, te je slijedom toga, na osnovu odredbi člana 7 u vezi sa čl. 123 i 126 ZPP, prema kojima su strane dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvedu dokaze kojima se utvrđuju te činjenice na kojima zasnivaju te zahtjeve, a sud će na osnovu ocjene izvedenih dokaza postupiti primjenom pravila o teretu dokazivanja, apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

11. Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 035754 11 Gž od 31. marta 2011. godine kojom je povodom apelantove žalbe, a po službenoj dužnosti, odlučio da se Presuda Osnovnog suda broj 71 0 P 035754 08 P od 30. decembra 2010. godine ukida u dijelu kojim je apelantu odbijen zahtjev kojim je potraživao naknadu toplog obroka i uplatu doprinosa za PIO, te se tužba u tom dijelu odbacuje. Dalje, apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda u preostalom dijelu je potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je ispitao prvostepenu presudu u smislu odredbe člana 221 ZPP i potom odlučio na način naveden u izreci presude. Naime, Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje Osnovnog suda, te je istakao da je, polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud zaključio da je apelantu ranije donesenim presudama isplaćen dosuđeni iznos, te da apelant nije dokazao da se neposredno prije odlaska u penziju nalazio na radu kod tuženog, niti može da se utvrdi činjenica kada je apelant otišao u invalidsku penziju. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao na odredbe člana 105 stav 1 Zakona o radu i naglasio da iz tih odredbi proizilazi da blagovremenost podnošenja tužbe predstavlja procesnu pretpostavku za ostvarivanje sudske zaštite. Prema činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda, kako je dalje istakao Okružni sud, Presudom Osnovnog suda broj Rs-2/02 od 2. avgusta 2007. godine poništene su kao nezakonite odluke tuženog i naloženo tuženom da apelanta vrati na posao uz obavezu da mu na ime izgubljene zarade isplati iznos od 26.893,88 KM i uplati doprinose od 26. decembra 2001. godine do vraćanja na posao, dok je apelantova tužba za naknadu budućih primanja do vraćanja na posao sa zakonskom zateznom kamatom odbačena kao preuranjena. Navedena odluka je preinačena odlukom drugostepenog suda od 14. marta 2008. godine u dijelu uplate doprinosa na način da se doprinosi uplaćuju nadležnim fondovima, a ne apelantu, dok je u ostalom dijelu potvrđena.

12. Okružni sud je istakao da iz stanja predmetnog spisa proizilazi da je zahtjev za uplatu doprinosa za PIO i socijalno osiguranje u periodu od 26. decembra 2001. do 20. novembra 2002. godine i za period od 31. marta do 10. decembra 2007. godine apelant istakao na pripremnom ročištu održanom 24. avgusta 2010. godine, a naknadu na ime toplog obroka za period od 31. marta do 10. decembra 2007. godine prvi put tražio na ročištu za glavni pretres održanom 1. decembra 2010. godine. Pri činjenici da je apelant za povredu svojih prava saznao donošenjem drugostepene presude, odnosno 14. marta 2008. godine, slijedi da je prvostepena presuda u pogledu odluke o uplati doprinosa u navedenom periodu, kao i isplati toplog obroka zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer je meritorno suđeno o zahtjevu iz neblagovremene tužbe u smislu odredbi člana 105 Zakona o radu, zbog čega je prvostepena presuda po službenoj dužnosti u tom dijelu ukinuta primjenom odredbe člana 224 tačka 4 ZPP.

13. Dalje, Okružni sud je istakao da je apelant tužbom tražio isplatu naknade za period poslije 31. marta 2007. godine do penzionisanja 10. decembra 2007. godine. S tim u vezi, Okružni sud je naglasio da su pravo na rad i pravo na isplatu plate po osnovu uloženog rada osnovna prava iz radnog odnosa iz kog proističu sva druga prava po osnovu rada (između ostalih i pravo na godišnji odmor, za koje je vezano pravo na isplatu regresa, pravo na uplatu odgovarajućih doprinosa za zdravstveno i penzijsko-invalidsko osiguranje, te pravo na neka druga primanja), pod uslovom da je njihova isplata utvrđena zakonom i kolektivnim ugovorom i da poslodavac raspolaže sredstvima za tu namjenu. Platu radnik prima svakog mjeseca za ostvareni rad u prethodnom mjesecu. Presudom Osnovnog suda broj Rs-2/02 od 2. avgusta 2007. godine, koja je postala pravosnažna donošenjem drugostepene presude 14. marta 2008. godine, tuženom je naloženo da apelanta vrati na poslove i radne zadatke na koje je bio raspoređen prije nezakonitog prestanka radnog odnosa ili na druge zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i osposobljenosti. Apelant u žalbi tvrdi da ga tuženi nije vratio na posao i da mu nije isplatio preostalu naknadu do dana penzionisanja, tj. do 10. decembra 2007. godine. U vezi s tim, Okružni sud je naglasio da pri nespornoj činjenici da tuženi nije dobrovoljno izvršio navedenu presudu i vratio apelanta na rad, a da ni apelant nije tražio njeno izvršenje, u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku, proizilazi da apelantu ne pripadaju plate, s obzirom na to da nije radio kod tuženog jer se plata isplaćuje za ostvareni rad.

14. Okružni sud je istakao da je apelant u žalbi istakao da je rješenjem o njegovom penzionisanju utvrđeno da prima penziju od 10. decembra 2007. godine i da je to dokaz da mu je tog dana prestao radni odnos kod tuženog i nastala obaveza tuženog da mu isplati otpremninu. Međutim, prema stavu Okružnog suda, u prvostepenom postupku nije izveden dokaz čitanjem rješenja o apelantovom penzionisanju kojim je određeno da prima penziju od 10. decembra 2007. godine. Tuženi je u toku postupka na pripremnom ročištu isticao da apelant u vrijeme odlaska u invalidsku penziju nije bio u radnom odnosu kod tuženog niti je tuženi imao saznanja da je apelant penzionisan, zbog čega mu nije mogao ni isplatiti otpremninu. U smislu odredbe člana 7 stav 1 i člana 123 stav 1 ZPP, apelant nije dokazao da je u vrijeme odlaska u invalidsku penziju imao radni odnos kod tuženog. Slijedom toga, Okružni sud je zaključio da je apelantova žalba neosnovana, te je prvostepenu presudu potvrdio u dijelu kojim je apelantu odbijen zahtjev za isplatu naknade za izgubljene plate i naknade po osnovu otpremnine i to primjenom odredbe člana 226 ZPP. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da je žalbu tuženog u tom dijelu odbio i prvostepenu presudu u tom dijelu potvrdio.

15. Ustavni sud konstatuje, nakon uvida u nalaz i mišljenje o izvršenom vještačenju od 8. oktobra 2010. godine i dopune tog nalaza od 26. novembra 2010. godine (što je apelant dostavio uz apelaciju), da je predmet vještačenja prema rješenju suda bilo utvrđivanje visine apelantovih potraživanja iz radnog odnosa i to izgubljene zarade za period od 31. marta do 10. decembra 2007. godine, toplog obroka u tom periodu i otpremnine zbog odlaska u penziju, sve sa zakonskim zateznim kamatama, kao i činjenice da li je tuženi uplaćivao za apelanta doprinose Fondu PIO. Navedena apelantova potraživanja, prema vještakovom obračunu, iznose 7.154,45 KM. Takođe, Ustavni sud konstatuje da je na osnovu uvida u zapisnik sa glavnog pretresa od 1. decembra 2010. godine, koji je takođe dostavio apelant, proizilazi da je apelantov punomoćnik predložio sudu konačno uređenje tužbenog zahtjeva u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da je podnesenom tužbom tražio naknadu za izgubljenu zaradu za period od 31. marta do 10. decembra 2007. godine i da je provođenjem dokaza, čitanjem nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, dokazao da mu za taj period nije isplaćena naknada niti da mu je isplaćena otpremnina prilikom odlaska u penziju, ali da redovni sudovi nisu te dokaze ocijenili u kontekstu tužbenog zahtjeva nego da su nepotrebno razmatrali isplate koje su mu dosuđene Presudom broj Rs-2/02. Dalje, apelant tvrdi da se Okružni sud prilikom odlučivanja o njegovoj žalbi nije pridržavao navoda žalbe i nije savjesno proučio i sagledao stanje spisa, te da je odlučio o zahtjevu koji apelant nije ni postavio prilikom preciziranja tužbenog zahtjeva na glavnom pretresu (doprinosi Fondu PIO), iako on to pitanje nije pominjao u žalbi i na taj način sud je greškom dozvolio povredu apelantovog prava na pravično suđenje. U odnosu na osporene presude, apelant ističe da sud zanemaruje činjenice da tuženi nije osporavao njegove dokaze, niti posredstvom vještaka utvrđene iznose potraživanja iz radnog odnosa, nego samo traženje doprinosa (a taj zahtjev apelant nije ni postavio). Takođe, ističe da je Okružni sud pogrešno protumačio odredbu člana 105 Zakona o radu, koju citira i tumači. Naglašava da je tom odredbom propisan rok od jedne godine za podnošenje tužbi za potraživanja iz radnog odnosa, te da bi trebalo da taj rok bude tri godine ili pet godina, kako je regulisao Zakon o obligacionim odnosima. Napominje da je rok za tužbu u Federaciji BiH tri godine, pa se stoga postavlja pitanje kako u jednoj državi mogu biti različiti rokovi za tužbe radnika kojim od poslodavca potražuju zarađene naknade kao radom ostvarenu imovinu. Ističe da je rok od godinu dana iz odredbe člana 105 Zakona o radu, kako ga tumači Okružni sud, nezakonit zbog suprotnosti sa odredbama Zakona o obligacionom odnosima i protivustavan jer narušava jednakost pravnog sistema u BiH i Republici Srpskoj. Stoga, apelant predlaže da Ustavni sud prilikom odlučivanja o podnesenoj apelaciji preispita ustavnost odredbi člana 105 stav 2 Zakona o radu, primjenu te odredbe u sudskoj praksi Republike Srpske i meritornom odlukom otkloni dilemu oko dužine roka za podnošenje tužbi u radnim sporovima, za ostvarivanje neisplaćene zarade i naknade štete nastale zbog nezakonite zabrane rada. Takođe postavlja pitanje kako će on tražiti izvršenje Presude broj RS 2/02 kada ta presuda nije bila izvršni naslov za spornu naknadu za period od 31. marta do 10. decembra 2007. godine, niti je u tom dijelu bila pravosnažna. Predlaže da Ustavni sud meritorno riješi njegov tužbeni zahtjev, kako je preciziran na glavnom pretresu.

b) Odgovor na apelaciju

17. Osnovni sud je naveo hronologiju postupka, sprovedene dokaze i donesenu odluku. Istakao je da u sprovedenom postupku i donesenom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji.

18. Tuženi je naveo da smatra da nema nikakve obaveze prema apelantu jer je u cijelosti ispoštovao ranije donesene presude kojima je apelantu isplaćen iznos od 30.173,73 KM na ime potraživanja iz radnog odnosa sa kamatama, iznos od 2.300,00 KM za parnične troškove, te iznos od 4.575,00 KM na ime doprinosa za PIO. Sem toga, u pogledu naknada na ime toplog obroka, navedeno je da se kod tuženog topli obroci obezbjeđuju u sopstvenom restoranu, te da se ne isplaćuju u novcu. Apelant nije bio u radnom odnosu kod tuženog pa mu stoga nije mogla ni biti isplaćena naknada za rad niti otpremnina zbog odlaska u penziju.

V.Relevantni propisi

19. U Zakonu o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07) relevantna odredba glasi:

Član 105.

Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.

Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.

20. U Zakonu o radu, Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) relevantna odredba glasi:

Član 118.

Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.

Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.

21. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:

Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 7. stav 1.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. […] Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 224.

Drugostepeni sud može u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave:

[…] 4. ukinuti prvostepenu presudu i odbaciti tužbu, ili 5. preinačiti prvostepenu presudu.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

U odnosu na postupak okončan Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 035754 11 Gž

24. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 035754 11 Gž od 31. marta 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. maja 2011. godine, a apelacija je podnesena 5. jula 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u odnosu na osporavanje osporenih odluka ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

U odnosu na zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 105 stav 2 Zakona o radu

26. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu kojim apelant traži ocjenu ustavnosti člana 105 stav 2 Zakona o radu, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav 3 tačka a) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18 stav 3 tačka a) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;

27. Ustavni sud podsjeća na svoju nadležnost iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini. Prema navedenim odredbama, Ustavni sud, u okviru apelacione nadležnosti, može da razmatra apelacije podnesene protiv presude, odnosno odluke kojom je okončan neki postupak, a može i iznimno, pod uslovima iz člana 18 stav 2 Pravila Ustavnog suda, da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda. Međutim, Ustavni sud nema nadležnost da u apelacionom postupku razmatra zahtjev za ocjenu ustavnosti nekog zakona (vidi, mutatis mutandis, odluke Ustavnog suda br. AP 4120/12 od 13. januara 2013. godine i AP 2791/09 od 12. januara 2010. godine, tačka 7, dostupne na www.ustavnisud.ba), a naročito nema ustavnu nadležnost da ispituje usaglašenost bilo kog zakona sa drugim zakonima (ZOO) i zakonom Federacije Bosne i Hercegovine (Zakon o radu) na koje se apelant, u stvari, pozvao. Stoga je apelacija u dijelu u kom se traži ocjena ustavnosti Zakona o radu nedozvoljena zbog nenadležnosti Ustavnog suda za odlučivanje.

28. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 18 st. 1, 2 i 3 tačka a) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

VII.Meritum

29. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, te člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

32. Apelant smatra da je Okružni sud pri donošenju osporene odluke proizvoljno primijenio relevantne odredbe pozitivnopravnih propisa, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao, kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li je osporena odluka Okružnog suda, kao konačna odluka u postupku, zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

34. Zatim, Ustavni sud, u pogledu apelantovih navoda kojim ukazuje na to da je u konkretnom slučaju izostala pravilna ocjena dokaza, prije svega, naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

35. Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu sa konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je prvostepenom presudom, koja je u tom dijelu potvrđena drugostepenom presudom, odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu se naknadi, za period od 31. marta do 10. decembra 2007. godine, izgubljena plata i otpremnina zbog odlaska u invalidsku penziju, uz obrazloženje da apelant nije dokazao da je u tom periodu uopšte bio u radnom odnosu kod tuženog, te da je u invalidsku penziju otišao sa radnog mjesta kod tuženog kao poslodavca. Naime, vezano za apelantov radnopravni status, Ustavni sud zapaža da je u ranije vođenom parničnom postupku (okončanom Presudom Osnovnog suda broj RS 2/02 od 2. avgusta 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011- 0-Ž-07-000504 od 14. marta 2008. godine) utvrđeno da je apelantu nezakonito prestao radni odnos, te da je tuženi kao poslodavac dužan da apelanta vrati na posao. Međutim, kako proizilazi iz sprovedenog postupka, tuženi nije dobrovoljno, u ovom dijelu, postupio prema donesenim presudama i apelanta vratio na posao. Pri tome, Ustavni sud zapaža da ni apelant, nezavisno od činjenice što je imao pravosnažnu izvršnu ispravu, nije iskoristio zakonsku mogućnost da traži njeno prinudno izvršenje, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o izvršnom postupku, te na taj način obezbijedi sebi posao, a time i naknadu plate, nego je, kako to proizilazi iz dokumentacije, bio pasivan i tražio naknadu plata za daljnji period koji nije bio obuhvaćen ranijim presudama, mada nije radio.

36. U pogledu apelantovog traženja otpremnine zbog odlaska u penziju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da apelant nije dokazao da se u vrijeme odlaska u invalidsku penziju nalazio kod tuženog u radnom odnosu, te da čak tuženi nije ni imao saznanje da je apelant penzionisan, a te navode, kako je istakao Osnovni sud, ni apelant nije osporavao niti je sproveo dokaze kao što je rješenje o prestanku radnog odnosa zbog odlaska u invalidsku penziju ili kopija radne knjižice ili bilo koji drugi relevantni dokument iz kog bi se jasno vidjelo kada je apelant otišao u penziju. Dovodeći u vezu odredbe člana 7, 123 i 126 ZPP sa odlukama Osnovnog i Okružnog suda, te obrazloženjima koje su dali u vezi sa ovim apelantovim potraživanjem, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljno postupanje redovnih sudova u tom pogledu. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud ukazao na to da u prvostepenom postupku nije izveden dokaz čitanjem rješenja o apelantovom penzionisanju kojim je određeno da apelant prima penziju od 10. decembra 2007. godine. Dakle, apelant u sudskom postupku nije dokazao postojanje osnova za isplatu otpremnine, u čemu Ustavni sud, takođe, ne nalazi proizvoljnost.

37. Dalje, u pogledu apelantovih navoda da se Okružni sud prilikom odlučivanja o njegovoj žalbi nije pridržavao navoda žalbe i da je odlučio o zahtjevu koji apelant nije ni postavio prilikom preciziranja tužbenog zahtjeva na glavnom pretresu, Ustavni sud ukazuje na odredbe člana 221 ZPP. Tim odredbama je propisano da drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kom se osporava žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredbi parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje. Dovodeći u kontekst ovu odredbu sa apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud prilikom ispitivanja osnovanosti apelantove žalbe u smislu odredbi člana 221 ZPP bio obavezan da utvrdi da li je u prvostepenom postupku pravilno primijenjeno materijalno pravo, što je u konkretnom slučaju i učinio te donio odluku za koju je dao adekvatno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, osvrćući se na apelantove navode o primjeni člana 105 stav 2 Zakona o radu, Ustavni sud ukazuje na to da je tim članom (stav 2) propisano da tužbu za zaštitu prava radnik može da podnese u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede. Dakle, ovom odredbom su određeni subjektivni (jedna godina) i objektivni (tri godine) rokovi za zaštitu prava iz radnog odnosa. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, nakon izvršenog uvida u prvostepeni spis, utvrdio da iz dokumentacije spisa proizilazi da je apelant zahtjev za naknadu potraživanja na ime toplog obroka za period od 31. marta do 10. decembra 2007. godine prvi put tražio na ročištu za glavni pretres održanom 1. decembra 2010. godine kada je apelant konačno precizirao svoj tužbeni zahtjev u skladu sa sačinjenim nalazom i mišljenjem o izvršenom vještačenju u postupku od 8. oktobra 2010. godine i dopunom tog nalaza od 26. novembra 2010. godine, u kom je vještak utvrdio visinu apelantovih potraživanja iz radnog odnosa i to izgubljene zarade za period od 31. marta do 10. decembra 2007. godine, toplog obroka u tom periodu i otpremnine zbog odlaska u penziju u konačnom iznosu od 7.154,45 KM.

38. Okružni sud je istakao da je apelant za povredu svojih prava saznao donošenjem drugostepene presude, odnosno 14. marta 2008. godine. U kontekstu tih činjenica, Okružni sud je zaključio da je u tom dijelu Osnovni sud odluku zasnovao na pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer je taj dio zahtjeva podnesen neblagovremeno, dakle nakon što je protekao subjektivni rok od jedne godine, u smislu odredbi člana 105 Zakona o radu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su potpuno neosnovani apelantovi navodi da je Okružni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo u konkretnom slučaju budući da iz priložene dokumentacije proizilazi da je apelant konačno uredio tužbeni zahtjev u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke, na ročištu za glavni pretres održanom 1. decembra 2010. godine.

39. Imajući u vidu navedeno, a naročito obrazloženje presude Okružnog suda, Ustavni sud smatra da iz osporenih presuda ne proizilazi proizvoljnost redovnih sudova u pogledu primjene procesnog i materijalnog prava, te zaključuje da u konkretnom slučaju osporenim presudama redovnih sudova nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

40. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada sud detaljno i jasno obrazloži svoju odluku u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredbi, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

42. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu procesnog i materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

43. Na osnovu člana 18 stav 3 tačka a), člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2736/11 (N. K.) | Sudska praksa | Aktio