Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2768/11 (Z. B.)
Odluka donesena 17. 07. 2014.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Prava iz radnog odnosa
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Radni spor
- Otkaz
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2768/11
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2768/11, rješavajući apelaciju Zorana Božunovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1, 2. i 3. i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Zorana Božunovića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku djelimično okončanom Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 002780 10 Rev od 27. aprila 2011. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Božunovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 002780 10 Rev od 27. aprila 2011. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da Zoranu Božunoviću, u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke, isplati iznos od 2.400,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zoran Božunović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kog zastupaju Jovo Pilipović i Miroslav Pilipović, advokati iz Banje Luke, podnio je 7. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 0 P 002780 10 Rev od 27. aprila 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) zatraženo je 7. aprila 2014. godine, od Vatrogasnog društva Prnjavor – tuženog u parničnom postupku vođenom pred redovnim sudovima (u daljnjem tekstu: tuženi) 30. aprila 2014. godine, a od Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) 22. maja 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 8. aprila 2014. godine, Vrhovni sud 19. maja 2014. godine, a Osnovni sud 9. juna 2014. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Ustavni sud je 22. maja 2014. godine zatražio od Osnovnog suda da dostavi spis tog suda broj 78 0 P 002780 02 P. Osnovni sud je dostavio Ustavnom sudu traženi spis 9. juna 2014. godine. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 16. avgusta 2002. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa, vraćanja na posao i naknade plata i uplate doprinosa za PIO.
7. Osnovni sud je Rješenjem broj Rs-17/02 od 22. oktobra 2002. godine vratio apelantu tužbu da je ispravi i dopuni na način pobliže opisan u izreci tog rješenja.
8. Apelant je 1. novembra 2002. godine dostavio Osnovnom sudu dopunu tužbe.
9. Osnovni sud je u periodu od 12. februara 2003. godine do 21. maja 2003. godine zakazao četiri ročišta, od čega je jedno odloženo zbog toga što dopuna tužbe i prilozi nisu dostavljeni zakonskom zastupniku tuženog, dok je ostala ročišta održao i donio Presudu broj Rs-17/02 od 21. maja 2003. godine kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev pobliže opisan u izreci te presude.
10. Apelant je 12. avgusta 2003. godine podnio žalbu protiv presude Osnovnog suda.
11. Okružni sud je Rješenjem broj Ž-341/03 od 14. aprila 2006. godine uvažio apelantovu žalbu, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje, uz obrazloženje da je prvostepeni sud onemogućio strankama da raspravljaju pred sudom o svim odlučnim činjenicama za pravilno presuđivanje u predmetnoj pravnoj stvari.
12. Spis predmeta je dostavljen Osnovnom sudu 15. maja 2006. godine.
13. U ponovnom postupku, prvo ročište zakazano za 25. decembar 2008. godine odloženo je na zahtjev tuženog, uz apelantovu saglasnost, dok je naredno ročište zakazano za 4. februar 2009. godine odloženo na apelantov prijedlog zbog angažiranja punomoćnika u tom postupku.
14. Nakon toga, Osnovni sud je održao pripremno ročište 20. februara i 7. aprila 2009. godine, te ročište za glavnu raspravu 18. maja i 5. juna 2009. godine.
15. Zatim, Osnovni sud je donio Presudu broj 78 0 P 002780 02 P od 19. juna 2009. godine kojom je poništio kao nezakonito Rješenje tuženog broj 77/01. od 20. avgusta 2001. godine o prestanku radnog odnosa, te je naložio tuženom da apelanta vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije prestanka radnog odnosa, odnosno poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi (stav 1. izreke). Predmetnom presudom tuženi je obavezan da apelantu na ime naknade za neisplaćene plate za period od 20. avgusta 2001. godine do marta 2009. godine isplati iznos od 27.530,68 KM i dospjele zakonske zatezne kamate, da mu poveže radni staž i uplati doprinose za PIO u Filijali Prnjavor za period od 20. avgusta 2001. godine pa do donošenja presude, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka (stav 2. izreke).
16. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da iz Rješenja tuženog broj 77/01. od 2. avgusta 2001. godine o prestanku radnog odnosa apelantu proizlazi da je to rješenje donio Milorad Živković, ovlašteni rukovodilac tuženog, zbog počinjenih težih povreda radnih obaveza iz člana 91. stav 2. tačke 2. i 6. Zakona o radu, koje su se sastojale u tome što je apelant istog dana, odnosno 20. avgusta 2001. godine, prilikom uručenja rješenja o korištenju godišnjeg odmora, izražavajući nezadovoljstvo namjerno prevrnuo pisaći sto komandira – starješine tuženog (Milorada Živkovića), pri čemu su oštećeni pisaći sto i pisaća mašina, te polomljen telefon, o čemu je službeno lice PS Prnjavor Darko Tošić, koji je došao na poziv, sačinio službenu zabilješku, kao i nakon što ga je dežurni radnik Dragan Aleksić pozvao da se smiri, apelant nasrnuo na njega sa električnom pilom za šišanje živice. Dalje, naveo je da iz disciplinske prijave tuženog broj 76/01. od 20. avgusta proizlazi da je protiv apelanta pokrenut disciplinski postupak zbog težih povreda radnih obaveza i da je pokretač tog postupka bio Milorad Živković koji se potpisao na toj prijavi kao odgovorni starješina. Takođe, naveo je da je predmetna disciplinska prijava dostavljena apelantu i opštinskom sindikatu. U vezi s tim, naveo je da iz odredbe člana 115. stav 1. Zakona o radu jasno proizlazi minimum prava koje poslodavac mora poštovati kada daje otkaz ugovora o radu radniku zbog težih povreda radnih obaveza, a to su da je dužan omogućiti radniku da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti, te da razmotri mišljenje sindikata. Dalje, konstatovao je da je tuženi u toku postupka, između ostalog, istakao da nije bio u mogućnosti da sasluša apelanta jer to nije bilo moguće u konkretnim okolnostima, s obzirom na to da je apelant u zahtjevu od 20. avgusta 2001. godine, između ostalog, naveo: „Ako se ovo ispoštuje, ja neću tražiti krivca za ovo, ako ne, biću primoran da sve istjeram na čistac“. Osim toga, konstatovao je da je Milorad Živković saslušan kao svjedok naveo da nije bilo moguće saslušati apelanta jer je nekoliko dana poslije toga dolazio svojim vozilom pred Vatrogasno društvo s namjerom da ga isprovocira i da izazove sukob.
17. U vezi sa navedenim, Osnovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju tuženi nije pokušao da sasluša apelanta i omogući mu da iznese svoju odbranu, čime je prekršio minimum prava koja zakon daje apelantu, a da su navodi tuženog da to nije bilo moguće (zbog pisma i dolaska u krug preduzeća svaki dan) proizvoljni i pravno neosnovani. Naime, Osnovni sud je zaključio da, ukoliko je Milorad Živković, potpisnik rješenja o prestanku radnog odnosa, smatrao da lično nije mogao saslušati apelanta, da su to mogli uraditi drugi organi tuženog (Skupština društva, Nadzorni odbor i Izvršni odbor). Takođe, ocijenio je da Milorad Živković nije mogao ni odlučivati o disciplinskoj prijavi s obzirom na to da je bio predmet napada i da je podnio prijavu, a pogotovo ne isti dan kada je ta prijava podnesena. Osnovni sud je zaključio da tuženog ne opravdava ni činjenica što nije imao pravilnik o disciplinskoj odgovornosti, jer je, prema mišljenju tog suda, mogao osnovati disciplinsku komisiju, kao što je obrazovao i Komisiju za popis oštećenog inventara kada je apelant prevrnuo radni sto. Zatim, istakao je da i pored činjenice da je disciplinska prijava dostavljena apelantu i opštinskom sindikatu tuženi nije sačekao razuman rok od osam dana da dobije odgovor već je istog dana donio osporeno rješenje. Konstatovao je da iz službene zabilješke koju je sačinilo službeno lice policijske stanice Prnjavor Darko Tošić, koji je na poziv Milorada Živkovića 20. avgusta 2001. godine došao na lice mjesta, proizlazi da je Živković izjavio da je dao otkaz Božunoviću. Shodno tome, zaključio je da su navodi svjedoka Milorada Živkovića u suprotnosti sa tom zabilješkom, jer je Milorad Živković kod sebe već stvorio ubjeđenje da apelantu treba dati otkaz, što je, prema stanovištu tog suda, neprihvatljivo. Shodno svemu navedenom, Osnovni sud je zaključio da tuženi u konkretnom slučaju prilikom donošenje rješenja o prestanku radnog odnosa nije poštovao proceduru iz člana 115. Zakona o radu jer nije omogućio apelantu da bude saslušan i iznese svoju odbranu i nije razmotrio mišljenje sindikata. S obzirom na to, Osnovni sud je zaključio da je osporeno rješenje tuženog nezakonito, te je slijedom toga poništio to rješenje i obavezao tuženog da vrati apelanta na rad i da mu isplati naknadu na ime plata i uplati doprinose za PIO, shodno odredbama člana 117. stav 1. Zakona o radu.
18. Tuženi je 29. juna 2009. godine podnio žalbu protiv presude Osnovnog suda.
19. Okružni sud je Presudom broj 78 0 P 002780 09 Gz od 28. oktobra 2009. godine djelimično uvažio žalbu i ukinuo osporenu presudu u dijelu koji se odnosi na neisplaćene plate (stav 2. izreke) i predmet u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je u preostalom dijelu (stav 1. izreke) žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
20. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da je protiv apelanta istog dana podnesena disciplinska prijava i doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa i da je to učinilo isto lice koje je apelant napao, te da je ta disciplinska prijava isti dan odnosno 20. avgusta 2001. godine dostavljena apelantu i sindikatu, a da tuženi nije ostavio rok od osam dana da dobije odgovor od sindikata već da je istog dana donio rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu. Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da apelantu nije bilo omogućeno da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, niti je postojalo mišljenje sindikata, te je zaključio da je jasno da tuženi nije poštovao proceduru iz člana 115. Zakona o radu, te da je, bez obzira na apelantovo ponašanje, prvostepena presuda pravilna i zakonita u dijelu u kojem je utvrđeno da je nezakonito rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu. Nasuprot tome, Okružni sud je konstatovao da iz stanja spisa proizlazi da je nakon prestanka radnog odnosa apelant jedno vrijeme radio u Italiji, o čemu prvostepeni sud nije dao nikakvo obrazloženje, zbog čega je zaključio da je žalba u preostalom dijelu osnovana i prvostepena presuda nezakonita.
21. Tuženi je 23. decembra 2009. godine izjavio reviziju protiv presude Okružnog suda, koju je Vrhovni sud usvojio Presudom broj 78 0 P 002780 10 Rev od 27. aprila 2011. godine i preinačio presudu Okružnog suda u dijelu u kojem je odbijena žalba tuženog protiv prvostepene presude Osnovnog suda, tako što je žalbu tuženog uvažio, prvostepenu presudu preinačio u dijelu koji se odnosi na poništenje Rješenja tuženog broj 77/01. od 20. avgusta 2001. godine o prestanku radnog odnosa apelantu i vraćanje apelanta na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije prestanka radnog odnosa, odnosno poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, tako što je u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev.
22. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je prema utvrđenom činjeničnom stanju apelant nedvojbeno počinio teže povrede radnih obaveza koje su mu stavljene na teret i koje se sastoje u namjernom prevrtanju radnog stola neposrednog rukovodioca tuženog Milorada Živkovića i napada na radnog kolegu Dragana Aleksića električnom pilom za šišanje živice, prilikom kojeg incidenta je apelant uništio telefon, te oštetio radni sto i pisaću mašinu koji su osnovna sredstava tuženog. Vrhovni sud je istakao da takvo apelantovo ponašanje nije sporno među strankama budući da je apelant sve priznao u dopuni tužbe od 1. novembra 2002. godine i potvrdio iskazom prilikom saslušanja u svojstvu stranke. Dalje, Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 115. stav 1. Zakona o radu propisano da ako poslodavac daje radniku otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza, dužan je da radniku omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće, s obzirom na okolnosti, kao i da razmotri mišljenje sindikata ili savjeta radnika, ako mu je mišljenje dostavljeno prije donošenja konačne odluke. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da prema navedenoj zakonskoj odredbi omogućavanje iznošenja odbrane radniku kojem se daje otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radne obaveze predstavlja obavezu poslodavca. Međutim, istakao je da su izgubili iz vida činjenicu da je ta obaveza uslovljena okolnostima i mogućnošću poslodavca za uzimanje izjave, što je faktičko pitanje i koja mogućnost se treba ocijeniti prema okolnostima u vrijeme donošenja odluke o otkazu. Vrhovni sud je zaključio da je u konkretnoj situaciji apelant počinio teže povrede radnih obaveza koje se između ostalih sastoje od nasilničkog ponašanja prema rukovodiocu i radnom kolegi i da je takvom ponašanju prethodio apelantov zahtjev od 20. avgusta 2001. godine, koji je pročitan u prvostepenom postupku kao dokaz. Vrhovni sud je konstatovao da je taj zahtjev očigledno prijetećeg karaktera jer iz njega proizlazi da apelant ne garantuje za svoje postupke ukoliko se ne udovolji njegovom zahtjevu. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je prema utvrđenom činjeničnom stanju apelant očigledno konfliktna osoba koja je i ranije činila povrede radnih obaveza na sličan način – prijetnjama i fizičkim onemogućavanjem ulaska rukovodioca u prostorije Vatrogasnog društva, zbog čega je bio privremeno udaljen s posla, na koji je vraćen odlukom Izvršnog odbora tuženog od 14. juna 2001. godine o uslovnom vraćanju na posao. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da iz apelantovog sveukupnog ponašanja prije donošenja odluke o otkazu i iz same prirode i načina izvršenja težih povreda radne obaveze proizlazi da njegovo saslušanje pod uobičajenim okolnostima ne bi bilo moguće, pa je, prema ocjeni Vrhovnog suda, tuženi pravilno postupio kada je donio odluku o otkazu apelantu bez njegovog saslušanja. Osim oga, Vrhovni sud je zaključio da je isto tako pogrešan stav nižestepenih sudova da je odluka o otkazu apelantu nezakonita zbog toga što tuženi nije pribavio mišljenje sindikata ili savjeta radnika. Vrhovni sud je konstatovao da je među strankama nesporna činjenica da kod tuženog u vrijeme donošenja rješenja o otkazu nije postojala sindikalna organizacija, niti je, s obzirom na broj zaposlenih radnika, postojao savjet radnika, pa, prema ocjeni tog suda, obaveza tuženog na pribavljanje mišljenja sindikata ili savjeta nije postojala.
23. Nakon donošenja odluke Vrhovnog suda, spis predmeta je dostavljen Osnovnom sudu 30. maja 2011. godine.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
24. Apelant tvrdi da su mu osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio pravo kada je, nasuprot stanovištu nižestepenih sudova, zaključio da je prilikom donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa tuženi postupio u skladu sa članom 115. stav 1. Zakona o radu, odnosno da je poštovao proceduru propisanu navedenom zakonskom odredbom. Apelant ističe da su osporeno rješenje o prestanku radnog odnosa i disciplinska prijava doneseni istog dana, odnosno istog trenutka i da ih je donijelo lice koje je bilo „predmet povrede na radu“, te da zbog toga nije ni bilo moguće da se apelant sasluša i da mu se omogući da iznese svoju odbranu, i to ne zbog njegovih radnji već zbog radnji tuženog koji je donio i rješenje i disciplinsku prijavu bez vremenskog razmaka. Takođe, apelant navodi da su razlozi na koje se tuženi u postupku pred sudom pozvao kao na razloge za apelantovo nesaslušanje nastali tek poslije donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa, što je vidljivo iz presude Osnovnog suda. Dalje, navodi da je Vrhovni sud preuzeo ulogu vještaka neuropsihijatra kada ga je proglasio za konfliktnu ličnost na osnovu incidenta koji se desio vezano za odluku Izvršnog odbora tuženog od 14. juna 2001. godine. Apelant tvrdi da ta odluka, suprotno zaključku Vrhovnog suda, upravo dokazuje da je tuženi mogao provesti zakonit postupak vezano za povredu od 20. avgusta 2001. godine i saslušati apelanta jer je to uradio za povredu od 23. marta 2001. godine na koju se predmetna odluka i odnosi, s obzirom na to da mu je uputio poziv i saslušao ga na sjednici na kojoj je ta odluka donesena. Takođe, apelant ističe da nije jasno na osnovu čega je Vrhovni sud zaključio da je među strankama nesporno da kod tuženog nije postojao sindikat i da zbog toga tuženi nije morao pribaviti odluku sindikata jer u disciplinskoj prijavi od 20. avgusta 2001. godine piše: „Dostaviti opštinskom sindikatu“. Apelant navodi da je iz navedenog vidljivo da su svi navedeni zaključci Vrhovnog suda pogrešni, pravno neosnovani i da ne odgovaraju stanju spisa i utvrđenom činjeničnom stanju, tako da je odluka Vrhovnog suda donesena na osnovu proizvoljne primjene prava. Osim toga, apelant tvrdi da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, navodeći da je tužbu podnio 16. avgusta 2002. godine, a o kojoj su redovni sudovi konačno odlučili tek nakon deset godina donošenjem osporene presude Vrhovnog suda, iako je riječ o hitnom postupku. Zatražio je da mu se dodijeli pravična naknada nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u iznosu od 10.000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
25. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju osporene odluke tog suda i da tom odlukom nisu povrijeđena Ustavom zagarantovana prava na čiju povredu ukazuje apelant.
26. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u svojoj odluci i predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
27. Osnovni sud je naveo da nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva u apelaciji. V.Relevantni propisi
28. U Zakonu o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07) relevantne odredbe glase:
Član 91.
Težom povredom radnih obaveza smatra se takvo ponašanje radnika na radu ili u vezi sa radom kojim se nanosi ozbiljna šteta interesima poslodavca, kao i ponašanje radnika iz koga se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć. U skladu sa stavom 1. ovog člana, težom povredom radnih obaveza, zbog kojih poslodavac može da jednostrano raskine ugovor o radu sa radnikom, smatraju se:
[...] 2. krađa, namjerno uništenje, oštećenje ili nezakonito raspolaganje sredstvima poslodavca, kao i nanošenje štete trećim licima koju je poslodavac dužan naknaditi, [...] 6. nasilničko ponašanje prema poslodavcu, drugim radnicima i trećim licima za vrijeme rada, [...] Član 113. stav 1. tačka 1.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku:
1.ako radnik izvrši težu povredu radnih obaveza iz člana 91. ovog zakona, Član 115.
Ako poslodavac radniku daje otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza, dužan je da radniku omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti, kao i da razmotri mišljenje sindikata ili savjeta radnika, ako mu je mišljenje dostavljeno prije donošenja konačne odluke.
Poslodavac može dati otkaz ugovora o radu iz razloga navedenih u stavu 1. ovog člana u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu radnih obaveza i za učinioca povrede. U slučaju spora pred nadležnim sudom, poslodavac je dužan da dokaže postojanje razloga za otkaz ugovora o radu.
29. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
32. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 78 0 P 002780 10 Rev od 27. aprila 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. maja 2011. godine, a apelacija je podnesena 7. jula 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav
1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
34. Apelant osporava navedenu presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije, kao i člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
37. Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju riječ o parničnom postupku pokrenutom povodom apelantove tužbe za zaštitu prava iz radnog odnosa, odnosno o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv na apelantov slučaj. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
a) U odnosu na primjenu materijalnog prava
38. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda odnosi na to da apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno na taj način što je Vrhovni sud u postupku odlučivanja o reviziji tuženog proizvoljno primijenio materijalno pravo, tj. odredbu člana 115. stav 1. Zakona o radu kada je zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjeni formalni uslovi iz navedene zakonske odredbe za davanje otkaza ugovora o radu apelantu.
39. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Međutim, s druge strane, zadatak Ustavnog suda jeste da, u okviru svoje apelacione nadležnosti, preispita način na koji su utvrđene činjenice, odnosno primijenjeni relevantni propisi u postupku pred redovnim sudovima u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 31/03).
40. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je odredbom člana 115. stav 1. Zakona o radu propisana obaveza poslodavca da u slučaju da radniku daje otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza dužan je radniku omogućiti da bude saslušan, da iznese svoju obranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti, te da razmotri mišljenje sindikata ili savjeta radnika, ako mu je mišljenje dostavljeno prije donošenja konačne odluke.
41. Imajući u vidu navedeno, za Ustavni sud se u okolnostima konkretnog slučaja kao ključno postavilo pitanje je li Vrhovni sud arbitrarno primijenio materijalno pravo (odredbu člana 115. stav
1. Zakona o radu) zaključivši da su, iako apelantu poslodavac nije omogućio da bude saslušan, odnosno da iznese svoju obranu, a dao mu je otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih dužnosti, postojale okolnosti zbog kojih nije bilo moguće saslušati apelanta u konkretnom slučaju, te da nije postojala obaveza tuženog za pribavljanje mišljenja sindikata ili savjeta radnika s obzirom na to da kod tuženog u vrijeme donošenja predmetnog rješenja nije postojala sindikalna organizacija, niti je, s obzirom na broj zaposlenih, postojao savjet radnika.
42. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da obaveza poslodavca da zaposleniku omogući da bude saslušan i iznese svoju odbranu u slučaju da poslodavac zaposleniku daje otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radne dužnosti propisana članom 115. stav 1. Zakona o radu nije apsolutnog karaktera s obzirom na dio te odredbe koji glasi: „(…) ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti“. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u osporenoj presudi, za razliku od nižestepenih sudova, upravo zaključio da je u konkretnom slučaju postojao izuzetak zbog kojeg ta obaveza nije mogla biti izvršena, odnosno da nije bilo moguće saslušati apelanta i omogućiti mu da iznese svoju odbranu s obzirom na okolnosti. Ustavni sud, takođe, zapaža da je Vrhovni sud jasno i precizno obrazložio taj zaključak. Naime, Ustavni sud primjećuje da je u vezi s tim Vrhovni sud u obrazloženju svoje presude naveo da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da je apelant počinio teže povrede radnih obaveza koje su se, između ostalih, sastojale od nasilničkog ponašanja prema rukovodiocu i radnom kolegi i da je takvom ponašanju prethodio apelantov zahtjev od 20. avgusta 2001. godine, koji je očigledno prijetećeg karaktera. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je prema utvrđenom činjeničnom stanju apelant očigledno konfliktna osoba koja je i ranije činila povrede radnih obaveza na sličan način – prijetnjama i fizičkim onemogućavanjem ulaska rukovodioca u prostorije Vatrogasnog društva, zbog čega je bio privremeno udaljen s posla, te vraćen odlukom Izvršnog odbora tuženog od 14. juna 2001. godine o uslovnom vraćanju na posao. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je obrazložio da iz apelantovog sveukupnog ponašanja prije donošenja odluke o otkazu i iz same prirode i načina izvršenja težih povreda radne obaveze proizlazi da njegovo saslušanje pod uobičajenim okolnostima ne bi bilo moguće. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno obrazložio da je pogrešan stav nižestepenih sudova da je odluka o otkazu apelantu nezakonita zbog toga što tuženi nije pribavio mišljenje sindikata ili savjeta radnika. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u odnosu na to naveo da je među strankama nesporna činjenica da kod tuženog u vrijeme donošenja rješenja o otkazu nije postojala sindikalna organizacija niti je s obzirom na broj zaposlenih radnika postojao savjet radnika, zbog čega obaveza tuženog na pribavljanje mišljenja sindikata ili savjeta nije postojala. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su paušalni apelacioni navodi da nije jasno na osnovu čega je Vrhovni sud zaključio da je među strankama nesporno da kod tuženog nije postojao sindikat i da zbog toga tuženi nije morao pribaviti odluku sindikata s obzirom na to da u disciplinskoj prijavi od 20. avgusta 2001. godine piše: „Dostaviti opštinskom sindikatu“, jer je iz samih apelantovih navoda vidljivo da apelant spominje opštinski sindikat, a ne sindikat tuženog. Osim toga, Ustavni sud zapaža da odredbom člana 115. stav 1. Zakona o radu nije ni propisana obaveza poslodavca da pribavi mišljenje sindikata ili savjeta radnika, već da ga razmotri ako mu je mišljenje dostavljeno prije donošenja konačne odluke. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, smatra da je obrazloženje presude Vrhovnog suda jasno i logično i da u tom obrazloženju nema ničega što ukazuje na to da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da tuženi prilikom donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa nije postupio suprotno odredbi člana 115. stav 1. Zakona o radu. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani.
b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Period koji se uzima u obzir
43. Ustavni sud zapaža da je apelant 16. avgusta 2002. godine tužbom pokrenuo parnični postupak i da je, kako to proizlazi iz činjenica predmeta, postupak djelimično okončan donošenjem osporene presude Vrhovnog suda od 27. aprila 2011. godine, dok je u preostalom dijelu koji se odnosio na neisplaćene plate (stav 2. izreke prvostepene presude) predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, koji je još u toku. Međutim, Ustavni sud zapaža da se apelant u apelaciji žalio samo na dužinu trajanja postupka do donošenja presude Vrhovnog suda od 27. aprila 2011. godine. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, pridržavajući se apelacionih navoda kojim je u pravilu vezan u smislu člana 31. Pravila Ustavnog suda, ispitati dužinu trajanja postupka od njegovog pokretanja pred Osnovnim sudom pa do donošenja presude Vrhovnog suda od 27. aprila 2011. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine postupka jeste period od osam godina i osam mjeseci.
Analiza razumnosti trajanja postupka
44. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o radnom sporu usmjerenom na poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa, vraćanje na posao, naknade plata i uplate doprinosa, pa se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, ne može govoriti o naročito složenom predmetu. Osim toga, budući da je apelant tražio zaštitu prava iz radnog odnosa, može se zaključiti da je postupak za apelanta značajan, a i po zakonu je hitne prirode. Ustavni sud zapaža da apelant svojim ponašanjem nije značajnije doprinio dužini trajanja postupka, s obzirom na to da je u kratkom roku dopunio prethodno nepotpunu tužbu, te da je samo jedno ročište odloženo na njegov zahtjev i jedno uz njegovu saglasnost.
45. Sumirajući postupak u cjelini, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud presudu u prvom setu postupka donio u prihvatljivom roku od devet mjeseci nakon podnošenja tužbe, ali da poslije ukidanja te presude zbog procesnih propusta pred tim sudom nije preduzeo niti jednu procesnu radnju u ponovnom postupku u periodu od dvije i po godine nakon što mu je dostavljen spis predmeta, a da je novu presudu donio tek nakon tri godine i mjesec dana, za što nije ponudio nikakvo opravdanje. Dalje, Ustavni sud zapaža da je i Okružni sud znatno doprinio dužini trajanja postupka, iako je u drugom setu postupka pred tim sudom odlučio u kratkom roku od četiri mjeseca, s obzirom na to da je odluku u prvom setu postupka pred tim sudom donio tek nakon dvije godine i osam mjeseci, za što nije ponudio nikakvo opravdanje. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da, uzimajući u obzir ponašanje Osnovnog i Okružnog suda, Vrhovni sud nije u znatnoj mjeri doprinio dužini trajanja postupka, s obzirom na to da je odluku donio u roku od jedne godine i četiri mjeseca. Stoga, ocjenjujući ponašanje redovnih sudova, te imajući u vidu da se radi o postupku koji je zakonom okarakterisan kao hitan, te da apelant svojim ponašanjem nije značajnije doprinio dužini postupka, Ustavni sud smatra da dužina ovog parničnog postupka, koji je do donošenja presude Vrhovnog suda trajao osam godina i osam mjeseci, ne zadovoljava standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što se skoro u cijelosti može pripisati Osnovnom sudu i Okružnom sudu.
46. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom slučaju, zbog dužine trajanja postupka, povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
47. Apelant je zatražio da mu se naknadi nematerijalna šteta u iznosu od 10.000,00 KM zbog dužine trajanja parničnog postupka do donošenja presude Vrhovnog suda. Prema članu 74. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud u odluci kojom usvaja apelaciju može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, a ako odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
48. U vezi s tim, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300 KM. Imajući u vidu da je u konkretnom slučaju riječ o hitnom postupku i da je postupak do donošenja odluke Vrhovnog suda trajao osam godina i osam mjeseci, apelantu se određuje naknada u visini od 2.400,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
Pravo na imovinu
49. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da apelant nije posebno obrazložio svoje navode o kršenju tog prava, odnosno da se oni u suštini zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ostali navodi
50. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Budući da apelant nije obrazložio i dokazao da je u postupku došlo do eventualne povrede ovih prava (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 270/11 od 12. marta 2014. godine, stav 43, dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nije neophodno da posebno ispituju apelantove paušalne navode o kršenju ovih prava.
VIII.Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada je postupak radi zaštite prava iz radnog odnosa, koji je zakonom propisan kao hitan, do donošenja presude Vrhovnog suda trajao osam godina i osam mjeseci i kada se takvo neopravdano trajanje parničnog postupka može skoro u cijelosti pripisati ponašanju prvostepenog i drugostepenog suda.
52. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Vrhovni sud uvažio reviziju tuženog zaključivši da tuženi u konkretnom slučaju prilikom donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu nije povrijedio odredbu člana 115. stav 1. Zakona o radu, a za svoju odluku je dao jasne i argumentovane razloge, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
53. Na osnovu člana 59. st. 1, 2. i 3. i 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić