Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2526/11 („Triglav BH osiguranje“ d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 17. 07. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2526/11
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2526/11, rješavajući apelaciju „Triglav BH osiguranja“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Triglav BH osiguranja“ d.d. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 022893 09 Rev od 8. marta 2011.
godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 022893 09 Pz od 2. juna 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj PS-1588/04 (022893) od 16. oktobra 2008. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Triglav BH osiguranje“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnijelo je 20. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 022893 09 Rev od 8. marta 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 022893 09 Pz od 2. juna 2009. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PS-1588/04 (022893) od 16. oktobra 2008. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i UniCredit Zagrebačke banke d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 18. aprila 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 23. aprila 2014. godine, Kantonalni sud i tužena 29. aprila 2014. godine i Općinski sud 5. maja 2014. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj PS-1588/04 (022893) od 16. oktobra 2008. godine, koja je potvrđena presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena isplati iznos od 1.273.848,72 KM na ime duga po osnovu ugovora o namjenskom deponiranju sredstava, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. augusta 2004. godine do isplate, uz troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant u tužbi naveo da je sa tuženom zaključio Ugovor o namjenskom deponiranju deviznih sredstava broj 442-5/999 od 15. maja 1999. godine kojim su ugovorili da apelant kod tužene deponira novčana devizna sredstva tehničke premije u iznosu od 500.000,00 DEM, radi njihovog plasmana u obliku kredita firmi „Cetra“ Sarajevo. Drugim Ugovorom o namjenskom deponiranju deviznih sredstava broj 350-4/99 od 20. aprila 1999. godine ugovorili su da apelant namjenski deponira novčana sredstva tehničke premije u iznosu od 496.610,00 DEM. U skladu s tim, tužena je bila u obavezi zaključiti poseban ugovor o kreditu sa firmom „Cetra“ Sarajevo, što je i učinjeno sklapanjem dva ugovora o kreditu (30. aprila i 14. maja 1999. godine), kojima je utvrđena obaveza da se kao sredstvo osiguranja od dužnika uzme 50 vlastitih bjanko ovjerenih akceptnih naloga za osiguranje svakog ugovora pojedinačno. Tužena je osporila tužbeni zahtjev istakavši da je apelant (1999. godine) iskoristio nedostatak deviznih sredstava u poslovnim bankama, zbog čega su potencijalni korisnici veoma teško dolazili do kredita. Zbog navedenog, apelant je preko pravnog prednika tužene plasirao svoja sredstva, zatim je stupao u kontakt s potencijalnim korisnicima kredita i s njima ugovarao uvjete pod kojima bi im banka (tužena) iz deponiranih sredstava odobrila kredit, jer se kao osiguravajuće društvo prema zakonu nije moglo baviti i poslovima kreditiranja.
6. Nakon provedenog dokaznog postupka, ocjene i analize dokaza pojedinačno, međusobno i u njihovoj ukupnosti, Općinski sud je zaključio da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan. Iz materijalne dokumentacije uložene u spis (ugovori o kreditu, izvodi iz ovjerenih poslovnih knjiga) te uvidom u prijedlog za dozvolu izvršenja i rješenja o izvršenju, nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke i iskaza svjedoka, utvrđeno je da je tužena preduzela radnje i pokrenula postupak prinudne naplate kredita od firme „Cetra“ Sarajevo, u skladu sa apelantovim uputstvima (podnošenjem tužbe 17. novembra 2004. godine radi raskida ugovora o kreditu i otplate duga i podnošenjem prijedloga za izvršenje). Općinski sud je utvrdio da je ugovorom o namjenskom deponiranju deviznih sredstava apelant kod tužene deponirao svoja devizna sredstva sa posebnom namjenom, za isključivo kreditiranje firme „Cetra“ Sarajevo i sam odredio uvjete kreditiranja procijenivši da je „Cetra“ Sarajevo kao primalac kredita kreditno sposobna. U članu 5. Ugovora o namjenskom deponiranju sredstava predviđeno je da deponent, dakle apelant, nema pravo tražiti povrat deponiranih sredstava i na njih obračunavati kamatu prije nego što sredstva vrati krajnji korisnik. Iz nalaza i mišljenja vještaka, njegovog saslušanja na glavnom pretresu, kao i iz izjave saslušanog svjedoka proizlazi da tužena nije mogla mijenjati uvjete pod kojima će sa korisnikom kredita zaključiti ugovor o kreditu, jer je te uvjete odredio apelant u svojoj odluci, a ti uvjeti su ugrađeni u svaki pojedinačni ugovor o kreditu. Tužena sa korisnikom kredita nije mogla ugovarati ni dodatne instrumente osiguranja, jer bi to bilo protivno uvjetima pod kojima se kredit daje, a tužena je ustvari bila agent banka koja je pružala bankarske usluge u konkretnom pravnom poslu, postupajući u svemu prema apelantovim odlukama i nalozima. Općinski sud je istakao da je odluka donesena primjenom odredbe iz člana 1035. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
7. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Ps 022893 09 Pz od 2. juna 2009. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud postupio pravilno i dao razloge koje je kao valjane prihvatio i taj sud. U pogledu ocjene dokaza, Kantonalni sud je istakao da prvostepena presuda sadrži ocjenu svih izvedenih dokaza, njihovu analizu i razloge zbog kojih su prihvaćeni. S tim u vezi je naglašeno da su kreditni uvjeti utvrđeni ugovorom između apelanta i tužene, s jedne strane, i krajnjeg korisnika, s druge strane, kojeg je apelant sam odabrao. Stoga, tužena nije trebala provjeravati kreditnu sposobnost korisnika kredita jer je apelant odobrio kredit iz vlastitih sredstava i odredio uvjete pod kojima će se ugovor zaključiti. Osim toga, pravilno je ocijenjen nalaz vještaka finansijske struke, jer je dat na stručan i objektivan način. Stoga je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
8. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Ps 022893 09 Rev od 8. marta 2011. godine odbio apelantovu reviziju. Ispitujući osporenu presudu u granicama revizije i prema službenoj dužnosti, Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja nižestepenih sudova na osnovu kojih je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, budući da je između apelanta i tužene već u ugovoru o namjenskom deponiranju sredstava dogovoreno da deponent nema pravo tražiti povrat deponiranih sredstava i na njih obračunati kamate prije nego što krajnji korisnik vrati sredstva, te da će tužena kao banka korisnik izvršiti povrat sredstava na račun sa kojeg su sredstva uplaćena u depozit tek nakon što krajnji korisnik vrati ta sredstva. Vrhovni sud je istakao da su odredbom koju su u konkretnom slučaju primijenili nižestepeni sudovi (član 1035. ZOO-a) propisana pravila o novčanom depozitu koji predstavlja jednu vrstu uloga na štednju i u tom smislu tužena jeste banka depozitar. Međutim, revizija je osnovano ukazala na to da je tužena istovremeno nalogoprimac (komisionar), te se na taj pravni odnos primjenjuju odredbe člana 771. ZOO-a, a to znači da je tužena odnosno njen prednik kao komisionar bila dužna da obavi određene poslove koje joj je apelant povjerio u svoje ime i za njegov račun kao komitent.
9. Prema ocjeni Vrhovnog suda, sporno pitanje se odnosi na obavezu tužene kao komisionara da apelantu kao komitentu vrati deponirana sredstva, koja, ni nakon isteka ugovorenih rokova, tuženoj nije vratilo lice kojem su ta sredstava data prema apelantovom nalogu u vidu kreditnog zaduženja. Međutim, Vrhovni sud je istakao da je apelant kao deponent i komitent u oba ugovora o deponiranju sredstava, koji su materijalna osnova potraživanja, prihvatio klauzulu prema kojoj nema pravo tražiti povrat deponiranih sredstava i na njih obračunate kamate prije nego što sredstva vrati krajnji korisnik, te da tek nakon povrata sredstava od krajnjeg korisnika tužena izvrši povrat sredstava deponentu odnosno apelantu. Dakle, apelantova tvrdnja da je tužena trebala preduzeti radnje osiguranja potraživanja izvan naloga koji je među njima dogovoren nije osnovan, jer tužena to nije mogla, budući da ugovorima o namjenskom deponiranju to nije propisano, a zakonske odredbe kojima je reguliran ugovor o nalogu (član 772. u vezi sa čl. 749-770. ZOO-a) vezuju tuženu da postupa u granicama naloga. Na to naročito ukazuje odredba člana 751. ZOO-a kojom nalogoprimac vrši nalog prema primljenim uputstvima, s pažnjom dobrog privrednika, ostajući u njegovim granicama. U takvim uvjetima, Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepenom presudom pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je žalba na prvostepenu presudu odbijena, jer je apelant svojevoljno ograničio svoje pravo povrata deponiranih sredstava, pristajući na uvjet da to pravo ostvari tek povratom tih sredstava od trećeg lica sa kojim je tužena po njegovom nalogu zaključila ugovor o kreditu. Budući da treće lice nije ispunilo svoju obavezu prema tuženoj do dana podnošenja tužbe, to apelantu i ne pripada pravo da traži povrat svojih sredstava od tužene koja je kao komisionar u svemu postupila prema nalogu apelanta kao komitenta, a u postupku nije dokazano da nije postupila s pažnjom dobrog privrednika, pa su neosnovani navodi revizije o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant ukazuje na to da su mu presudom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa kršenjima navedenih prava, apelant je istakao da je osporena presuda kontradiktorna, nepravilna i nezakonita, ističući da je u postupku koji se vodio pred redovnim sudovima dokazao da se tužena nije ponašala kao dobar i savjestan privrednik. To ponašanje obrazlaže neprovjeravanjem kreditne sposobnosti korisnika kredita, neprimjenjivanjem instrumenata osiguranja kredita i pokretanjem izvršnog postupka protiv korisnika kredita putem akceptnih naloga umjesto putem mjenica. U pogledu pogrešne primjene materijalnog prava apelant je istakao da je Vrhovni sud u osporenoj presudi naveo da se sporni odnos ne može riješiti primjenom odredaba o novčanom depozitu, kako su postupili nižestepeni sudovi, već odredaba koje reguliraju ugovor o nalogu. Paušalno je utvrđeno da je tužena postupala prema apelantovim uputama i sa pažnjom dobrog privrednika. Smatra da se tužena kao stručna služba na osnovu zaključenih ugovora nikako nije mogla osloboditi obaveze da profesionalno izvrši plasman novčanih sredstava i da izvrši obaveze koje je ugovorima preuzela, a osporenom odlukom je upravo oslobođena bilo kakve odgovornosti. Vrhovni sud je, prema apelantovom mišljenju, paušalno utvrdio da je tužena izvršila svoje obaveze iz zaključenih ugovora, ne ocjenjujući činjenice koje su dokazane u postupku. Ukazao je na bitan element prava na pravično suđenje – savjesnu i brižljivu ocjenu dokaza, pa prema tome i pravilnu primjenu materijalnog prava, koja je u konkretnom predmetu izostala, zbog čega je predložio da se apelacija usvoji.
b) Odgovor na apelaciju
11. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri svojoj presudi koja je donesena u skladu sa Ustavom i zakonom, kojom nisu prekršena prava na koja apelant neosnovano ukazuje.
12. Kantonalni sud je ostao pri razlozima navedenim u drugostepenoj presudi.
13. Sutkinja Općinskog suda zadužena konkretnim predmetom istakla je da nije donijela meritornu odluku već je u predmetu postupala samo u odnosu na utvrđivanje blagovremenosti izjavljene revizije, te se o ostalim navodima nije mogla izjasniti.
14. Tužena je navela da su paušalni, nepotkrijepljeni i kontradiktorni navodi u apelaciji i da takvi navodi ne mogu dovesti u sumnju pravilnost i cjelovitost utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava, zbog čega je apelacija neosnovana.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
(2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 241.
Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 248.
Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.
16. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine FBiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 749.
(1)Ugovorom o nalogu obavezuje se nalogoprimac prema nalogodavcu da za njegov račun preduzme određene poslove.
(2)Istovremeno se nalogoprimac ovlašćuje na preduzimanje tih poslova.
(3)Nalogoprimac ima pravo na naknadu za svoj trud, osim ako je drukčije ugovoreno ili proizilazi iz prirode međusobnog odnosa.
Član 751.
(1)Nalogoprimac je dužan izvršiti nalog prema primljenim uputstvima, sa pažnjom dobrog privrednika, odnosno dobrog domaćina, ostajući u njegovim granicama i u svemu paziti na interese nalogodavca i njima se rukovoditi.
(2)Kad nalogoprimac smatra da bi izvršenje naloga po dobijenim uputstvima bilo od štete za nalogodavca, on je dužan skrenuti na to njegovu pažnju i tražiti nova uputstva.
(3)Ako nalogodavac nije dao određena uputstva o poslu koji treba obaviti, nalogoprimac je dužan, rukovodeći se interesima nalogodavca, postupiti kao dobar privrednik, odnosno dobar domaćin, a ako je nalog bez naknade, kako bi u istim okolnostima postupio u sopstvenoj stvari.
Član 771.
(1)Ugovorom o komisionu obavezuje se komisionar da za naknadu (proviziju) obavi u svoje ime i za račun komitenta jedan ili više poslova koje mu povjerava komitent.
(2)Komisionar ima pravo na naknadu i kad ona nije ugovorena.
Član 772.
Na ugovor o komisionu shodno se primjenjuju pravila o nalogu, ukoliko pravilima o komisionu nije drukčije određeno.
Član 773.
(1)Ako je komisionar zaključio neki posao po nepovoljnijim uslovima od onih određenih nalogom kad to nije smio, dužan je naknaditi komitentu razliku, kao i prouzrokovanu štetu.
(2)U slučaju iz prethodnog stava komitent može odbiti da prihvati zaključeni posao, pod uslovom da o tome odmah obavijesti komisionara.
(3)Ali, komitent gubi to pravo ako komisionar pokaže spremnost da mu odmah isplati razliku i naknadi prouzrokovanu štetu.
(4)Ako je posao zaključen po povoljnijim uslovima od onih određenih nalogom, sva tako postignuta korist pripada komitentu.
Član 770.
Kad je nalog dat da bi nalogoprimac mogao postići ispunjenje nekog svog potraživanja od nalogodavca, nalogodavac ne može odustati od ugovora i nalog ne prestaje ni smrću, ni stečajem nalogodavca ili nalogoprimca, ni kad jedan od njih bude potpuno ili djelimično lišen poslovne sposobnosti.
Član 1035.
(1)Ugovor o novčanom depozitu je zaključen kada se banka obavezala da primi, a deponent da položi kod banke određeni novčani iznos.
(2)Ovim ugovorom banka stiče pravo da raspolaže deponovanim novcem i dužna je da ga vrati prema uslovima predviđenim u ugovoru.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 022893 09 Rev od 8. marta 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. aprila 2011. godine, a apelacija je podnesena 20. juna 2011. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
21. Apelant ukazuje na to da su mu presudom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
23. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se postupak u kojem je apelant učestvovao pred redovnim sudovima odnosio na isplatu duga, dakle na postupak građanskopravne prirode čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
24. Suština navoda apelacije s aspekta prava na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da je osporena presuda Vrhovnog suda nepravilna i nezakonita, da je tom presudom potvrđeno činjenično stanje koje je nepotpuno i nepravilno, da je u postupku izostala savjesna i brižljiva ocjena dokaza pa prema tome i pravilna primjena materijalnog prava.
25. U vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava u pogledu savjesne i brižljive ocjene dokaza, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
26. Ustavni sud u vezi s ocjenom dokaza naglašava da član 6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza (čl. 8. ZPP). Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 123. ZPP), po principu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine; i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
27. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na vlastito stanovište i stanovište Evropskog suda u kojem je ukazano na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
28. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, polazeći od činjeničnog i pravnog osnova u pogledu postavljenog tužbenog zahtjeva, proveo velik broj dokaza koje su predložili i izveli apelant i tužena. S tim u vezi je, nasuprot navodima apelacije, u obrazloženju presude jasno navedeno koje činjenice su utvrđene iz sadržaja izvedenih dokaza, koji dokazi su prihvaćeni i zbog kojih razloga i kakav zaključak je proizašao iz izvedenih dokaza, posebno naglašavajući značaj nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke. Navedena prvostepena presuda je donesena primjenom odredbe iz člana 1035. ZOO-a kojom je reguliran bankarski novčani depozit, a navedenu presudu je kao pravilnu i zakonitu u cijelosti potvrdio drugostepeni sud. Vrhovni sud je u osporenoj presudi, na koju apelant posebno ukazuje, istakao da je osim navedene primijenjene odredbe iz člana 1035. ZOO-a (kojom je reguliran ugovor o novčanom depozitu koji predstavlja jednu vrstu uloga na štednju), tužena istovremeno (ili paralelno) i nalogoprimac (komisionar) pa se na taj pravni odnos, kako proizlazi iz sadržaja ugovora zaključenog između apelanta i tužene, trebaju primijeniti i odredbe iz člana 771. ZOO-a. Iz navedenog proizlazi, suprotno navodima apelacije, da Vrhovni sud nije isključio primjenu odredbe iz prvostepenog postupka (član 1035. ZOO-a) već je na konkretan obligacionopravni odnos primijenjena i odredba iz člana 771. ZOO-a kojom je reguliran ugovor o komisionu na koji se shodno primjenjuju pravila o nalogu. U takvim uvjetima Vrhovni sud je zaključio da je materijalno pravo u drugostepenoj presudi pravilno primijenjeno i da je apelant ugovorima na osnovu kojih je pokrenuo postupak svojevoljno ograničio svoje pravo povrata deponiranih sredstava, pa je time i neosnovan njegov zahtjev za isplatu duga od tužene.
29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u nižestepenom postupku koje je proizašlo iz provedenih dokaza, naveo jasne i precizne razloge u pogledu zaključka da je apelantov zahtjev neosnovan i da u postupku nije dokazao da se tužena nije ponašala s pažnjom dobrog privrednika. U osporenoj odluci nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost pri primjeni materijalnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove apelantove navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
30. U vezi sa navodom o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelant povredu ovog prava zasniva na identičnim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, dakle na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, ocjeni dokaza i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S obzirom na to da su ovi navodi već detaljno ispitani u ovoj odluci i ocijenjeni neosnovanim u odnosu na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost pri primjeni materijalnog prava.
32. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić