Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1893/12 (M. S., A. S., Z. S., E. S., A. S., N. S. i S. K.)

Odluka donesena 17. 07. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Propisano zakonom
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nematerijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1893/12

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1893/12, rješavajući apelaciju Mustafe Sulejmanagića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mustafe Sulejmanagića, Arifa Sulejmanagića, Zuhre Sulejmanagić, Esme Sulejmanagić, Armina Sulejmanagića, Nermine Sulejmanagić i Samira Kriještorca, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 P 012646 11 Rev od 9. februara 2012.

godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 P 00415807 Gž od 1. juna 2010. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj P- 331/01 od 31. januara 2007. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Mustafa Sulejmanagić (u daljnjem tekstu: prvoapelant), Arif Sulejmanagić (u daljnjem tekstu: drugoapelant), Zuhra Sulejmanagić, Esma Sulejmanagić, Armin Sulejmanagić, Nermina Sulejmanagić i Samir Kriještorac (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Cazina, koje zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnijeli su 18. maja 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 20 0 P 012646 11 Rev od 9. februara 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 P 00415807 Gž od 1. juna 2010. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-331/01 od 31. januara 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i JP „Elektroprivreda BiH“ Sarajevo, „Elektrodistribucija“ Bihać (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 3. februara 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 11. februara 2014. godine, Kantonalni sud 7. februara 2014. godine i Općinski sud 14. februara 2014. godine. Tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Svi apelanti (od jedan do sedam) su kod Općinskog suda pokrenuli parnični postupak protiv tuženog radi naknade nematerijalne štete po osnovu pretrpljenog straha u novčanim iznosima za svakog apelanata pojedinačno i radi naknade od ostvarene koristi koju je tužena imala upotrebom posjeda apelanata u periodu od 1. januara 1997. do 11. jula 2001. godine.

6. Općinski sud je Presudom broj P-331/01 od 31. januara 2007. godine djelomično usvojio tužbeni zahtjev i obavezao tuženu da prvoapelantu na ime pretrpljenog straha za period od 11. jula 1998. godine pa do dana presuđenja 31. januara 2007. godine isplati iznos od 10.000,00 KM, a drugoapelantu i ostalim apelantima (2-7) za isti period i po istom osnovu iznos od po 4.000,00 KM, dakle ukupan iznos od 34.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na dosuđene iznose počev od 11. jula 2001. godine do konačne isplate. U dijelu tužbenog zahtjeva za naknadu koristi koju je tužena imala upotrebom posjeda apelanata, tužbeni zahtjev je odbijen. Iz navoda tužbe proizlazi, kako je istakao Općinski sud, da je tužena s drugoapelantom krajem 1996. godine dogovorila da se preko njegovog posjeda, kojeg dijeli sa svim ostalim apelantima (žive u dvije kuće vezane jednim dvorištem), postave niskonaponski kablovi na period od tri mjeseca. Razlog tome je kvar na podzemnim kablovima kojima je snabdjeveno oko 180 domaćinstava. S obzirom da tužena ni po proteku pet godina, a ni do podnošenja tužbe u julu 2001. godine, nije uklonila „privremeno“ postavljene kablove zbog kojih apelanti trpe štetu, zatražili su da im se naknadi nematerijalna šteta po osnovu pretrpljenog straha, a prvoapelant i drugoapelant su osim toga zatražili da im tužena na ime naknade od ostvarene koristi koju je imala upotrebom njihovog posjeda isplati iznos od po 21.600,00 KM. Tužena je u odgovoru na tužbu osporila postavljeni tužbeni zahtjev potvrđujući postojanje dogovora s apelantima o privremenom postavljanju kablova preko njihovog posjeda i nemogućnosti da se po proteku pet godina osposobe podzemni kablovi za normalno napajanje domaćinstava električnom energijom. Istaknuto je da su „privremeni“ kablovi preko nekretnina apelanata dobro izolirani i da ne predstavljaju opasnost za njihove nekretnine. Osim toga, istaknut je prigovor zastare potraživanja. Općinski sud je nakon izvedenog dokaznog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev apelanata djelomično osnovan. Naime, u dijelu tužbenog zahtjeva koji se tiče naknade nematerijalne štete na ime pretrpljenog straha, Općinski sud je prvoapelantu dosudio novčanu satisfakciju u iznosu od 10.000,00 KM jer iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke proizlazi da je samo kod njega dugotrajni i konstantni strah ostavio trajne posljedice koje mogu imati uticaja na razvoj i bolest srca koju ima prvoapelant. U odnosu na drugoapelanta i ostale apelante (2-7), Općinski sud je odlučio da im po istom osnovu dosudi iznos od po 4.000,00 KM, dok je preko dosuđenog iznosa njihov zahtjev odbijen kao previsoko postavljen. Djelimičnim usvajanjem tužbenog zahtjeva Općinski sud je naveo odredbe čl. 154, 173, 174. i 177. st 1. i 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), cijeneći da iz provedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužena apelantima prouzrokovala štetu koja se ogleda u pretrpljenom strahu, da je tužena imalac opasne stvari i da, shodno tome, odgovara za nastalu štetu. Što se tiče istaknutog prigovora zastare potraživanja, Općinski sud je zaključio da je djelimično osnovan i to za period od 1. januara 1997. godine do 11. jula 1998. godine, na temelju odredbe člana 376. stav 1. ZOO prema kojoj naknada uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik (apelanti) doznao za štetu i počinioca, sve imajući u vidu da je tužba podnesena 11. jula 2001. godine. U odnosu na zahtjev prvoapelanta i drugoapelanta da im tužena nakandi iznose od po 21.600,00 KM od ostvarene koristi koju je imala upotrebom njihovih nekretnina, Općinski sud je zaključio da zahtjev nije osnovan jer prvoapelant i drugoapelant materijalnim dokazima tokom postupka nisu dokazali koja je to visina koristi koju je tužena za utuženi period ostvarila već su visinu tražene naknade postavili paušalno.

7. Kantonalni sud je Presudom broj 01 0 P 004158 07 Gž od 1. juna 2010. godine žalbu tužene uvažio i prvostepenu presudu u usvajajućem dijelu tužbenog zahtjeva preinačio tako da je tužena obavezana da prvoapelantu na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljeni strah isplati iznos od 5.000,00 KM, a drugoapelantu i ostalim apelantima (2-7) iznose od po 2.000,00 KM s kamatom na svaki dosuđeni iznos počev od 31. januara 2007. godine uz troškove parničnog postupka. Žalba svih apelanata (1-7) je odbijena kao neosnovana. Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, ali je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je određivao visinu naknade za pretrpljeni strah i kada je odlučio o kamatama, zbog čega se žalba tužene ukazuje osnovanom. Prvostepeni sud je, naime, pravilno utvrdio činjenice u pogledu odgovornosti tužene za nastalu štetu i u obrazloženju naveo valjane činjenično-pravne razloge koje je kao svoje prihvatio drugostepeni sud. Međutim, da bi se apelantima moglo priznati pravo na naknadu za pretrpljeni strah potrebno je ne samo faktičko postojanje ovog vida nematerijalne štete već i uvjerenje suda da je u konkretnom slučaju pravično apelantima kao oštećenim dosuditi novčanu naknadu. S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, prije svega intenzitet i dužinu trajanja straha, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud apelantima za pretrpljeni strah dosudio novčanu naknadu koja nije adekvatna pretrpljenoj šteti, kao ni orijentacionim kriterijima i iznosima za utvrđivanje pravične novčane naknade, na što je žalba osnovano ukazala. Stoga je Kantonalni sud prvostepenu presudu u ovom dijelu preinačio i, shodno odredbi člana 200. ZOO, prvoapelantu na ime pravične naknade štete za pretrpljeni strah dosudio iznos od 5.000,00 KM, drugoapelantu i ostalim apelantima (2-7) iznose od po 2.000,00 KM. U pogledu zakonskih zateznih kamata na dosuđene iznose, prvostepeni sud je po ocjeni Kantonalnog suda pogrešno primijenio materijalno pravo, na što žalba osnovano ukazuje. Naime, prvostepeni sud je kamatu za pretrpljeni strah dosudio od 11. jula 2001. godine pa do dana presuđenja 31. januara 2007. godine. S tim u vezi, Kantonalni sud smatra da se kamata nije mogla dosuditi od dana podnošenja tužbe jer je dospjela za naplatu danom presuđenja 31. januara 2007. godine (od kada je tuženi pao u zakašnjenje u pogledu isplate), od kada im pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu, pa je i u ovom dijelu prvostepena presuda preinačena. U preostalom, odbijajućem dijelu, kao i u dijelu kojim je prigovor zastare u tom dijelu usvojen, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo i za to dao valjane razloge koje je kao svoje prihvatio drugostepeni sud.

8. Vrhovni sud je Presudom broj 20 0 P 012646 11 Rev od 9. februara 2012. godine djelimičnim uvažavanjem revizije drugostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o kamatama tako što zakonska zatezna kamata na dosuđene iznose naknade nematerijalne štete teče od 11. jula 2001. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u reviziji i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe člana 241. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Vrhovni sud je zaključio da je revizija djelimično osnovana u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenična utvrđenja nižestepenih sudova iz kojih proizlazi da apelanti žive u dvije porodične kuće vezane jednim dvorištem, da je nosilac jednog domaćinstva prvoapelant a drugog njegov brat, odnosno drugoapelant, da je s tuženim krajem 1996. godine dogovoreno privremeno postavljanje niskonaponskih kablova (na period od tri mjeseca) preko nekretnina apelanata zbog kvara podzemnih kablova i nemogućnosti redovnog napajanja domaćinstava električnom energijom, te da su se zbog dugotrajnosti i težine kablovi istegli i apelantima stvarali smetnje prilikom prolaza kroz dvorište. Osim toga, u prvostepenom postupku je utvrđeno je da je zbog nepravilnog postavljanja kablova došlo do paljenja bandere i požara 17. septembra 1999. godine, od kada su apelanti imali konstantni strah od zapaljenja, zbog čega su se više puta obraćali tuženom i kablovi su uklonjeni 13. aprila 2006. godine. U vezi s postavljenim tužbenim zahtjevom, u postupku je provedeno vještačenje na okolnost pravilnosti postavljanja kablova na nekretninama apelanata i medicinsko vještačenje na okolnost pretrpljenog straha. Nižestepeni sudovi su, kako je dalje obrazloženo, s pozivom na odredbe čl. 154, 173, 174, 200. i 376. stav 1. ZOO djelimično udovoljili zahtjevu za naknadu nematerijalne štete na ime pretrpljenog straha, s tim da ju je drugostepeni sud rješavajući o žalbi tuženog djelimično preinačio snižavanjem visine naknade na ime pretrpljenog straha i u dijelu kamate na dosuđene iznose. Po ocjeni Vrhovnog suda, osnovano se u reviziji prigovara da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je donio odluku o kamati za nematerijalnu štetu od dana presuđenja, jer po pravnom shvatanju revizionog suda zakonska zatezna kamata na nematerijalnu štetu teče od dana podnošenja tužbe do konačne isplate (Bilten Vrhovnog suda broj 1/2005, sentenca 18), pa je u tom dijelu revizija uvažena. Što se tiče prigovora upućenog na visinu dosuđene naknade nematerijalne štete, Vrhovni sud je ocijenio da je u odbijajućem dijelu pravilno primijenjena odredba člana 200. ZOO i u tom pravcu dati razlozi koje je u cijelosti prihvatio reviozioni sud pa nije bilo razloga za njihovim ponavljanjem u presudi. S druge strane, pravilno su oba nižestepena suda odbili zahtjev prvoapelanta i drugoapelanta za naknadu ostvarene koristi upotrebom njihovih nekretnina, s obzirom da nisu dokazali visinu koristi koju je tužena za utuženi period ostvarila iz čega proizlazi da je zatraženi iznos od po 21.600,00 KM paušalan, pa je primjenom odredbi čl. 123. i 126. ZPP-a pravilno odbijen.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelanti (1-7) ukazuju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na jednakost pred zakonom i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije odnosno čl. 2, 6. i 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Povrede navedenih prava apelanti obrazlažu pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava, prije svega zbog visine dosuđenih iznosa na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenog straha kao i odbijanja tužbenog zahtjeva za naknadu koristi koju je tužena imala u utuženom periodu. S tim u vezi su istakli da iz provedenih dokaza proizlazi protupravnost radnji tužene pri vršenju opasne djelatnosti i da iz izvedenih dokaza proizlazi dužina trajanja i intenzitet pretrpljenog straha koju su trpjeli radnjama tužne, što je u koliziji sa visinom dosuđene naknade koja je, kako ističu, dovoljna da sanira proizvedene troškove sudskog postupka. Visinu dosuđenih iznosa naknade nematerijalne štete kojom nisu zadovoljni i stavove redovnih sudova u pogledu dosuđene novčane naknade apelanti dovode u vezu s pravom na jednakost pred zakonom i nediskriminacijom, ističući da tužena ima monopol u državi a da su oni građani drugog reda osuđeni da trpe samovolju tužene. Predložili su da se njihova apelacija usvoji i presude redovnih sudova preinače tako da im se dosudi preostali dio potraživanja ili da se presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

b) Odgovor na apelaciju

10. Vrhovni sud je ostao kod razloga datih u obrazloženju svoje presude i predložio da se apelacija odbije kao neosnovana, jer u postupku nije bilo kršenja prava niti je bilo povreda na koje apelanti ukazuju.

11. Kantonalni sud smatra da su sudovi, postupajući po pravnim lijekovima, pravilno utvrdili činjenice i pravilno primijenili materijalno pravo.

12. Općinski sud smatra da presudom tog suda nisu prekršena prava apelanata na koja su apelacijom ukazali.

V. Relevantni propisi

13. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

(2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

14. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službene novine FBiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Član 173.

Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Član 174.

(1) Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi.

(2) Imaocem se smatra sopstvenik stvari, kao i društveno pravno lice koje ima pravo raspolaganja, odnosno kome je stvar data na privremeno korišćenje.

Član 177.

(1) Imalac se oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potiče od nekog uzroka koji se nalazio van stvari, a čije se dejstvo nije moglo predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti. [...] (3) Imalac se oslobađa odgovornosti djelimično, ako je oštećenik djelimično doprioio nastanku štete.

[...] Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

Član 376. stav 1.

(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

VI. Dopustivost

15. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini

16. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 20 0 P 012646 11 Rev od 9. februara 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 20. marta 2012. godine a apelacija je podnesena 18. maja 2012. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i

4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelanti pobijaju presude redovnih sudova ukazujući da su im tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te čl. 13. i 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

[…]

22. Apelanti smatraju da su redovni sudovi osporenim presudama povrijedili njihovo pravo na pravično suđenje, a ti se navodi u suštini svode na nezadovoljstvo apelanata činjenicom da je njihov tužbeni zahtjev u dijelu naknade nematerijalne štete samo djelimično usvojen a u dijelu naknade koristi koju je tužena imala odbijen u cjelini, dovodeći to u vezu s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava.

23. U vezi s tim, Ustavni sud prije svega ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

24. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja na koja je apelacijom ukazano, ispitati da li su osporene presude zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju odnosno da li je došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

25. Polazeći od navedenog, Ustavni sud zapaža da osnov tužbenog zahtjeva (postojanje štete) nije bio sporan niti u jednoj fazi postupka u kojem je raspravljano o zahtjevu apelanata za naknadu štete. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog spora zahtjev apelanata za naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenog straha i zahtjev prvoapelanta i drugoapelanta za naknadu materijalne štete po osnovu ostvarene koristi koju je tužena imala upotrebom njihovih nekretnina. U pogledu naknade nematerijalne štete, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi prilikom odlučenja o ovom dijelu tužbenog zahtjeva imali u vidu izvedene dokaze, prije svega nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, ostale izvedene dokaze i rezultat dokaznog postupka, na temelju kojih su zaključili da apelantima pripada pravo na naknadu nematerijalne štete. Međutim, stavovi sudova su se mijenjali pri donošenju prvostepene odluke i odluka po pravnim lijekovima i to u dijelu dosuđene visine ove naknade i odluke o početku toka računanja kamate na nematerijalnu štetu, u kojem dijelu su konačnom presudom Vrhovnog suda preinačene prvostepena i drugostepena presuda, dok je u preostalom dijelu potvrđena pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku i odluka drugostepenog suda u pogledu dosuđene naknade ovog vida štete. Pri donošenju navedenih odluka, redovni sudovi su imajući u vidu postojanje osnova tužbenog zahtjeva u obrazloženju svojih presuda primijenili odredbe iz čl. 154, 173, 174 i 177. st. 1. i 3. ZOO smatrajući da je nesporno da postoji šteta za koju je odgovorna tužena kao imalac opasne stvari, a u postupku odlučivanja o žalbi i reviziji je apelantima na temelju člana 200. ZOO smanjen iznos nematerijalne štete, jer je ocijenjeno da iznos koji im je dosuđen prvostepenom presudom nije adekvatan pretrpljenoj šteti, orijentacionim kriterijima i iznosima za utvrđivanje pravične novčane naknade. S tim u vezi sudovi koji su odlučivali o pravnim lijekovima su imali u vidu činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku, a posebno intenzitet i dužinu straha kod apelanata kroz dugi vremenski period, ocijenivši da je novčana naknada dosuđena tim presudama (preinačenjem prvostepene) adekvatna pretrpljenoj šteti i da odgovara općeprihvaćenoj sudskoj praksi u pogledu dosuđivanja ovog vida štete. Osim toga, potvrđena je pravilnost činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava u pogledu djelimičnog prihvatanja prigovora zastare potraživanja za određeni vremenski period primjenom člana 376. stav 1. ZOO, ali budući da apelanti ovo pitanje nisu posebno problematizirali, Ustavni sud se njime neće opširnije baviti.

26. Što se tiče drugog dijela tužbenog zahtjeva kojeg su istakli samo prvoapelant i drugoapelant kao suvlasnici nekretnina koje je koristila tužena, Ustavni sud primjećuje da su sudovi na tri instance bili saglasni u odlučenju da je tužbeni zahtjev neosnovan jer prvoapelant i drugopapelant nisu dokazali činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev, niti su dokazali visinu štete koja je paušalno postavljena i pored nesporne odgovornosti tužene za pričinjenu štetu, što samo po sebi nije dovoljno za naknadu tog vida štete. Ustavni sud dalje primjećuje da su redovni sudovi prilikom odlučenja također imali u vidu da su prvoapelant i drugoapelant strana u postupku (tužitelji) na kojima je bio teret dokazivanja, te da je u takvoj situaciji, budući da u postupku nisu dokazali visinu štete, njihov zahtjev odbijen kao neosnovan shodno odredbama čl. 123. i 126. ZPP-a.

27. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda da apelantima pripada pravo na naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenog straha u iznosima koji su dosuđeni drugostepenom presudom koji zadovoljava princip pravične novčane naknade (član 200. ZOO) i orijentacionim kriterijima općeprihvaćene sudske prakse. Pri tom, Ustavni sud podsjeća da se iznos naknade nematerijalne štete utvrđuje na osnovu specifičnih okolnosti svakog konkretnog slučaja i njeni iznosi se kao fiksni ne mogu uspostaviti čak ni putem sudske prakse. Zbog toga, Ustavni sud navode apelanata koji se odnose na dosuđenu naknadu nematerijalne štete za pretrpljeni strah, kao jednog vida nematerijalne štete, smatra neosnovanim, cijeneći da su u osporenoj presudi navedeni jasni i konzistentni razlozi za stav koji se tiče pravične novčane naknade. Osim toga, Ustavni sud također smatra neosnovanim navode prvoapelanta i drugoapelanta koji se tiču materijalne štete, jer u tom pravcu nisu ponudili dokaze a u obrazloženju sve tri presude je jasno navedeno da je na njima kao tužiteljima bio teret dokazivanja i da svoj zahtjev u tom dijelu nisu dokazali, zbog čega je kao neosnovan odbijen.

28. Imajući u vidu postupak u cjelini Ustavni zaključuje da osporenim odlukama u ovom dijelu nije došlo do kršenja prava apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

29. Apelanti su ukazali da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu. S obzirom da povredu ovog prava temelje na identičnim navodima (činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava) koji su već detaljno ispitani u ovoj odluci i ocijenjeni kao neosnovani u odnosu na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zaključuje da su navodi apelanata o povredi ovog prava, također, neosnovani. Pravo na djelotvoran pravni lijek

30. Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Svako čija su prava i slobode priznati ovom konvencijom narušeni ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima...

31. Apelanti su u apelaciji, između ostalog, ukazali i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek, ali nisu obrazlagali u čemu se ogleda kršenje navedenog prava. Imajući u vidu jurisprudenciju Evropskog suda, Ustavni sud naglašava da pojam „djelotvoran pravni lijek“ ne znači da rezultat korištenja određenog pravnog lijeka mora biti pozitivan za onoga ko ga koristi, već se, između ostalog, zahtijeva da nadležni organi imaju ovlaštenja da, ukoliko prihvate apelantove suštinske argumente, izmijene u njegovu korist odluku koju osporava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. jula 1989. godine, serija A, broj 161, stav 120). S tim u vezi, Ustavni sud konstatira da su apelanti imali i da su koristili mogućnost izjavljivanja pravnih lijekova (redovnih i vanrednih), kako jasno proizlazi iz tačke III ove odluke (činjenično stanje), a činjenica da apelanti nisu u potpunosti zadovoljni (zbog dosuđene naknade nematerijalne štete) odnosno da rezultat tih pravnih lijekova nije bio pozitivan za prvoapelanta i drugoapelanta (zbog odbijanja naknade materijalne štete) sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na djelotvoran pravni lijek.

32. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata iz člana

13. Evropske konvencije.

Nediskriminacija

33. Apelanti ukazuju da im je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, koje dovode u vezu s pravom na pravično suđenje i pravom na jednakost pred zakonom iz čl. 2, 6. i 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, smatrajući da tužena ima monopol u državi i da su stoga oni građani drugog reda koji trpe samovolju tužene.

34. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Nediskriminacija Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

35. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

36. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, stav 32). Prema praksi Evropskog suda, diskriminacija postoji ako se osoba ili grupa osoba u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski lingvistički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, strana 86, stav 4. tačka 42). Pri tome je nebitno je li diskriminacija posljedica različitog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978, serija A, broj 25, stav 226). Isto se može primijeniti, mutatis mutandis, na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, koji zabranjuje diskriminaciju u pogledu prava garantiranih Evropskom konvencijom i međunarodnim sporazumima.

37. U konkretnom slučaju, apelanti su pravo na nediskriminaciju doveli u vezu sa stavom iz osporene presude, dosuđenom visinom naknade štete odnosno odbijanjem zahtjeva za naknadu materijalne štete, o čemu je bilo riječi u prethodnim stavovima ove odluke. S tim u vezi, Ustavni sud je razmatrajući kršenja ovih navoda u okviru prava na pravično suđenje utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u utvrđivanju činjenica i primjeni materijalnog prava. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili nikakve argumente iz kojih bi proizlazilo da su tretirani drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji niti je to vidljivo iz činjenica predmeta, pa su neosnovani navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada su redovni sudovi na temelju rezultata dokaznog postupka utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne odredbe materijalnog prava iz ZOO navodeći jasna i argumentovana obrazloženja u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenog straha i visine tog zahtjeva u dosuđenim iznosima, kao i neosnovanosti zahtjeva za naknadu materijalne štete jer njena visina nije dokazana (paušalna) utemeljena na relevantnim odredbama ZOO i ZPP.

39. Nema kršenja prava iz člana 13. Evropske konvencije, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa čl. 2, 6. i 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, koje su u okolnostima konkretnog predmeta dovedene u vezu s dosuđenom naknadom odnosno pogrešnom primjenom materijalnog prava, jer su apelanti imali i koristili pravne lijekove i jer nisu ponudili argumente da su tretirani drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji, pa Ustavni sud smatra da su navodi apelanata u pogledu navodnih kršenja ovih prava neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje.

40. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1893/12 (M. S., A. S., Z. S., E. S., A. S., N… | Sudska praksa | Aktio