Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2904/11 (Željezara Zenica d.o.o.)
Odluka donesena 17. 07. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pristup sudu
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Privatizacija
- Aktivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o privatizaciji preduzeća · čl. 1
- Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka
- Zakon o agenciji za privatizaciju · čl. 11
- Zakon o privatizaciji preduzeća
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji preduzeća
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka
- Zakon o dopunama Zakona o agenciji za privatizaciju
- Zakon o dopunama Zakona o privatizaciji preduzeća
- Odluka o zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji preduzeća
- Zakon o izmjenama Zakona o privatizaciji preduzeća
- Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Zakon o agenciji za privatizaciju
Predmeti (1)
AP-2904/11
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2904/11, rješavajući apelaciju Željezare Zenica d.o.o. Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Željezare Zenica d.o.o.
Zenica podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Ps 010084 10 Rev od 21. aprila 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Željezara Zenica d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Anto Petrušić, advokat iz Zenice, podnijela je 18. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 010084 10 Rev od 21. aprila 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. prethodnih Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09; u daljnjem tekstu: prethodna Pravila), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i HTD „Zenit-bro“ d.o.o. Neum (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 10. marta 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tuženi je dostavio odgovor 20. marta 2014. godine, Vrhovni sud 24. marta 2014. godine, a Općinski sud 27. marta 2014. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Stavom 1. Presude Općinskog suda broj 07 58 Ps 010084 00 Ps od 3. jula 2009. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništavo Rješenje Višeg suda u Mostaru broj U/I-375/96 od 28. maja 1996. godine o preciziranju adrese i izmjene odgovornosti preduzeća UTP Hotel „Zenit“ d.o.o. Neum i da se utvrdi da je ništav upis osnivanja preduzeća u mješovitom vlasništvu HTP „Zenit-bro“ d.o.o. Neum sa sjedištem u Neumu u ulici Ruđera Boškovića broj 1, izvršeno u skladu sa Rješenjem Višeg suda u Mostaru broj U/I-1074/97 od 21. oktobra 1997. godine, te se nalaže brisanje iz sudskog registra UTP „Hotel Zenit“ d.o.o. i HTP „Zenit-bro“ Neum u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti ove presude i uspostave stanja u sudskom registru prije izvršenih, a korištenih upisa, uz naknadu troškova postupka. Stavom 2. presude odbačena je apelanticina tužba u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se utvrdi da je ništav upis o organiziranju d.o.o. UTP Hotel „Zenit“ d.o.o. Neum izvršen u skladu sa Rješenjem Višeg suda u Mostaru broj U/I-1192/93 od 21. juna 1993. godine u registracijskom ulošku Registarskog suda broj 1-4363. Stavom 3. presude, shodno predmetnom utvrđenju, odbijen je i prijedlog mjere osiguranja koju je tražila apelantica a koja je precizirana u tom stavu presude. Stavom 4. presude obavezana je apelantica da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu i roku preciziranim u presudi.
6. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantica 4. septembra 1998. godine podnijela tužbu tom sudu protiv tuženog ističući tužbeni zahtjev naveden u izreci. Navedeno je i da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi taj sud utvrdio da je apelantica pravni sljednik DP Željezare Zenica osnovanog i upisanog u sudski registar 28. decembra 1989. godine rješenjem preciziranim u presudi u čijem je sastavu bila upisana Poslovna jedinica Rekreacioni centar Hotel „Zenit“ u Neumu (u daljnjem tekstu: poslovna jedinica); da je apelantica do početka rata bila u posjedu poslovne jedinice, te da je u toku rata posjed izgubila; da je u skladu sa Zakonom o preduzećima iz 1995. godine izvršena preregistracija apelanticinog pravnog prednika i da je upisan u sudski registar kao d.o.o. Željezara Zenica u čijem je sastavu navedena poslovna jedinica; da je 28. maja 1996. godine izvršen upis u Višem sudu u Mostaru, rješenjem preciziranim u presudi, UTP Hotel „Zenit“ d.o.o. Neum na osnovu Uredbe o privremenom organiziranju poslova gospodarskih subjekata i organizacijskih oblika pravnih osoba na teritoriju HZHB (u daljnjem tekstu: Uredba); da iz kompletnog spisa sudskog registra vezano za dokapitalizaciju i statusne promjene poslovne jedinice temeljem predočene dokumentacije proizlazi da su 10. maja 1993. godine na osnovu Uredbe i člana
36. Zakona o preduzećima, koji je u to vrijeme bio na snazi, radnici poslovne jedinice na Zboru radnika donijeli odluku o osnivanju UTP Hotel „Zenit“ d.o.o. Neum u društvenom vlasništvu na određeno vrijeme za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja, te da su tim osnovom izvršili i upis u sudski registar 21. juna 1993. godine; da je 19. septembra 1997. godine zaključen ugovor između Brodomerkur Split d.d. Split, Općine Neum i UTP Hotel „Zenit“ d.o.o. Neum o osnivanju tuženog u koje je UTP Hotel „Zenit“ unio kao osnivački ulog sve svoje nekretnine i pokretnine, pa tako i Hotel „Zenit“, na osnovu kojeg je izvršen upis u sudski registar novog preduzeća pod firmom tuženog i na osnovu kojeg je dato ovlaštenje tuženom da može bez traženja daljnje saglasnosti zatražiti i ishoditi upis prava vlasništva na predmetnim nekretninama; da se tuženi obratio apelantici 5. augusta 1998. godine zahtjevom za uređivanje međusobnih odnosa, imajući u vidu neriješene imovinskopravne odnose, shodno odredbama privatizacijskih zakona, ali da apelantica nije preduzela nikakve mjere radi rješavanja tog pitanja; da je Zaključkom Agencije za privatizaciju u FBiH broj 05-19-3043/05 od 12. jula 2005. godine naloženo apelantici da, u skladu sa članom 8. stav 1. tačka 1. Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka (u daljnjem tekstu: Zakon), zbog nerješavanja međusobnih odnosa sa tuženim, budući da su u procesu privatizacije i apelantica i tuženi polagali pravo na poslovnu jedinicu, isknjiži imovinu odnosno Hotel „Zenit“ u Neumu, koji nije pod apelanticinom kontrolom, u pasivni podbilans, te da je ta imovina, u skladu sa odredbama člana 20. Zakona i člana 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji preduzeća, prešla u državno vlasništvo.
7. U vezi sa navedenim, Općinski sud je istakao da nije prihvatio prigovor tuženog o stvarnoj nenadležnosti za postupanje u ovom sporu zato što su upisi tuženog u sudski registar za koje se tužbenim zahtjevom traži utvrđenje da su ništavi izvršeni u vrijeme važenja Zakona o postupku upisa u sudski registar iz 1995. godine. Tim zakonom je bilo propisano da se tužbom može tražiti utvrđenje da je upis izvršen u sudski registar ništav, te da je u vezi s tim taj sud i postupao u skladu sa tim propisom i Zakonom o sudovima kao stvarno i mjesno nadležan. Navedeno je i da je neosnovan prigovor tuženog o neblagovremenosti tužbe u dijelu u kojem se traži da se utvrdi da je ništav upis o organiziranju d.o.o. UTP Hotel „Zenit“ d.o.o. Neum zbog toga što je, kako je obrazložio Općinski sud, očigledno da je taj upis izvršen 21. juna 1993. godine, a da je apelantica taj zahtjev, kao novi zahtjev uz već ranije postavljeni, postavila tek na pripremnom ročištu održanom 26. marta 2009. godine, dakle nakon 15 godina od dana izvršenog upisa, pa je taj sud, na osnovu Zakona o postupku za upis u sudski registar, ovaj dio tužbe odbacio kao neblagovremen. Dalje, Općinski sud je obrazložio da je preostali dio tužbenog zahtjeva blagovremen, s obzirom na to da je podnesen u subjektivnom roku od 30 dana i objektivnom roku od tri godine, kako je to propisano članom 63. Zakona o postupku za upis u sudski registar.
8. Općinski sud je obrazložio da je, ocjenjujući provedene dokaze i dovodeći ih u međusobnu vezu, zaključio da su statusne promjene za koje apelantica traži da se utvrdi ništavost u sudskom registru provedene u skladu sa odgovarajućim federalnim propisima, odnosno u skladu sa Zakonom o preduzećima i Zakonom o stranim ulaganjima kojima su stvorene i pravne pretpostavke za statusno povezivanje sa stranim ulaganjima. Prema obrazloženju Općinskog suda, to pokrepljuju dokazi koje je priložio tuženi, kao i materijalne isprave u registracijskim propisima u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi, zbog čega je, prema mišljenju Općinskog suda, apelanticin tužbeni zahtjev u ovom dijelu neosnovan. Navedeno je da je i uvidom u zaključak Agencije za privatizaciju od 12. jula 2005. godine očigledno da se apelantici daje na znanje da je, u skladu sa članom 8. stav 1. tačka
1. Zakona, dužna isknjižiti Hotel „Zenit“ u Neumu koji nije pod njenom kontrolom u pasivni podbilans, zbog čega, prema zaključku Općinskog suda, apelantica nije aktivno legitimirana u ovom sporu. Obrazloženo je i da je slijedom navedenog bespredmetan i apelanticin zahtjev za određivanje mjere osiguranja, pa je zbog svega navedenog Općinski sud donio odluku kao u izreci.
9. Protiv navedene presude i apelantica i tuženi su podnijeli žalbe Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 58 0 Ps 010084 09 Pz od 2. septembra 2010. godine žalbu tuženog odbio kao neosnovanu, a apelanticinu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u st. 1. i 4. izreke na način da se usvaja dio tužbenog zahtjeva iz stava 1. i utvrđuje da je ništavo rješenje Višeg suda u Mostaru od 28. maja 1996. godine o preciziranju adrese i izmjene odgovornosti preduzeća UTP Hotel „Zenit“ d.o.o. Neum i da je ništav upis osnivanja preduzeća u mješovitom vlasništvu – tuženog, te se nalaže brisanje iz sudskog registra UTP Hotel „Zenit“ d.o.o. Neum i tuženog u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti ove presude te uspostava stanja u sudskom registru prije izvršenih a korištenih upisa. U stavu 4. prvostepena presuda je preinačena na način da je obavezan tuženi da apelantici naknadi troškove postupka precizirane u presudi. U odnosu na preostali dio, odnosno st. 2. i 3, žalbe su odbijene i prvostepena presuda potvrđena.
10. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i, između ostalog, navedeno da je nesporno da je tuženi registriran na nezakonit način jer UTP Hotel „Zenit“ nije mogao kao osnivački ulog unijeti apelanticine nekretnine i pokretnine, te da je svojim postupanjem prekršio čitav niz zakonskih odredbi na koje apelantica, prema obrazloženju Kantonalnog suda, ukazuje, budući da je tuženi, shodno u vrijeme organiziranja važećim odredbama, upisan na određeno vrijeme, a prenio je na drugog više prava nego je sam imao. Dalje je obrazloženo da je, kako je u predmetnom slučaju utvrđeno da je tuženi formiran na osnovu ništavog pravnog posla, te kako iz ništavog pravnog posla ne može ništa proizaći, prema mišljenju Kantonalnog suda, osnovan apelanticin zahtjev za uspostavu stanja u registru kakvo je bilo prije navedenog ništavog upisa. Obrazloženo je da je ništavo i rješenje od 28. maja 1996. godine, ne zbog toga što je njim precizirana adresa već zato što je tim rješenjem izmijenjena odgovornost preduzeća UTP Hotel „Zenit“ Neum i u obimu i u trajanju odgovornosti jer je odlučeno da društvo istupa u pravnom prometu u svoje ime i za svoj račun, bez ograničenja i da odgovara cjelokupnom imovinu kojom raspolaže, pri čemu je ispuštena odredba o privremenom karakteru. Time je, prema obrazloženju Kantonalnog suda, navedenim rješenjem tuženi faktički uknjižen trajno bez spominjanja odredbe da će se pravni položaj tuženog riješiti trajno uz saglasnost matičnog preduzeća, odnosno apelantice. Kantonalni sud je istakao da je zbog navedenog osnovan apelanticin žalbeni navod da je predmetnim rješenjem izvršena promjena vlasničke strukture UTP Hotel „Zenit“ i da je kao vlasnik kapitala upisan UTP Hotel „Zenit“, dok je brisano apelanticino pravo, što je suprotno odredbi člana
122. Zakona o preduzećima u vezi sa članom 53. istog zakona, te odredbama odluke o osnivanju UTP Hotel „Zenit“, a u vezi sa zakonskim odredbama kojim je reguliran upis u sudski registar. Navedeno je da je osnovan žalbeni navod i da je nezakonit upis promjene zemljišnoknjižnog stanja u Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda u Čapljini kada je u zk. ulošku broj 1467 k.o. Gradac brisan upis prava vlasništva, odnosno raspolaganja Hotelom „Zenit“ koji je glasio na apelanticinog pravnog prednika, a izvršen upis na ime i u korist UTP Hotel “Zenit“ d.o.o., te da je kao osnov za sve navedeno poslužilo sporno nezakonito rješenje od 28. maja 1996. godine.
11. Kantonalni sud je obrazložio da ne prihvata apelanticinu tvrdnju da je Uredba bila ništava, budući da je odredbom člana 5. Ustava FBiH propisano da svi zakoni, drugi propisi i pravosudni poslovnici na snazi u FBiH na dan stupanja na snagu ovog Ustava ostaju na snazi u mjeri u kojoj se ne kose sa Ustavom ukoliko mjerodavno tijelo vlasti ne odredi drugačije. Kako za predmetnu uredbu, kako je obrazložio Kantonalni sud, vlast nije donijela odluku o prestanku važenja, to ona i nije mogla biti ništava niti je ništav upis novoformiranog preduzeća UTP Hotel „Zenit“ na osnovu te uredbe. Kantonalni sud je naveo da je nezakonito kasnije ponašanje novoformiranog preduzeća jer je činjenica da je ono osnovano na određeno vrijeme i da je kao takvo moglo postojati samo do prestanka rata i nije moglo slobodno raspolagati apelanticinom imovinom na način da je unese kao udio u kapitalu prilikom formiranja tuženog. Navedeno je i da je tačna apelanticina tvrdnja da je tuženi prestao postojati prestankom rata i ratnih okolnosti, ali da, prema mišljenju Kantonalnog suda, ta činjenica ne čini samu odluku o formiranju tuženog nezakonitom. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je donio presudu kao u izreci.
12. Protiv navedene presude tuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 58 0 Ps 010084 10 Rev od 21. aprila 2011. godine reviziju uvažio i drugostepenu presudu preinačio tako što je odbio apelanticinu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju su ponovljeni utvrđeno činjenično stanje i pravni stavovi nižestepenih sudova, te istaknuto da je osnovana revizija tuženog u kojoj ponavlja prigovor nedostatka apelanticine aktivne legitimacije. Naime, Vrhovni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je do pokretanja i vođenja konkretnog spora došlo u postupku privatizacije tuženog kao posljedica podnošenja zahtjeva apelantici od 24. jula 1998. godine koji se odnosi na uređenje međusobnih odnosa a pozivajući se na Uredbu o načinu raspolaganja spornom imovinom kada dva ili više preduzeća u svojim početnim bilansima iskazuju ista prava, iste stvari, iste obaveze i isti kapital i o načinu i postupku revizije tih preduzeća. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, navedeno upućuje na to da se pitanje sporne imovine moralo raspraviti sa aspekta više zakona iz oblasti privatizacije kao specijalnih zakona a ne samo na osnovu Zakona o postupku upisa u sudski registar i ZOO-a na kojima je Kantonalni sud zasnovao svoju odluku.
13. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je članom 2. Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća propisano da početni bilans stanja predstavlja pregled stvari, prava, obaveza i kapitala preduzeća i banaka sa kojim oni ulaze u proces privatizacije i koji se sastoji od 1) pasivnog podbilansa koji sadrži vrijednost stvari i prava sa pripadajućim kapitalom i obavezama koje nisu u posjedu, odnosno pod kontrolom subjekta, kao i vrijednost prava i obaveza za koje se ovim zakonom utvrdi obaveza odgovarajućeg tretmana u pripremi početnog bilansa; 2) neutralnog podbilansa koji sadrži vrijednost stanova i stvari sa pripadajućim kapitalom za koje je aktom nadležnog organa pokrenut postupak restitucije i 3) aktivnog podbilansa koji sadrži stvari i prava sa pripadajućim kapitalom i obavezama koje nisu uključene u podbilanse iz tačaka 1. i 2. ovog člana. Navedeno je i da je članom 3. ovog zakona propisano da u slučajevima kada dva ili više preduzeća u svojim početnim bilansima iskazuju ista prava, iste stvari, iste obaveze i kapital, neće ući u proces privatizacije dok se u skladu sa posebnim propisima ne odredi način raspolaganja spornom imovinom. Uredbom o načinu raspolaganja spornom imovinom bilo je propisano da kada dva ili više preduzeća u svojim početnim bilansima iskazuju ista prava ta preduzeća su bila dužna da prije pripreme početnog bilansa i programa i privatizacije urede svoje međusobne odnose, uključujući diobu stvari, prava, kapitala i obaveza, i to ugovorom, a u slučaju kada ne mogu postići sporazum i potpisati ugovor o diobi, svako preduzeće uključuje posjedovanu imovinu na osnovu odluke nadležne agencije.
14. Dalje je navedeno da je članom 18.k. Uredbe o metodologiji za pripremu programa i izradu početnog bilansa preduzeća za privatizaciju propisano da je preduzeće dužno iz poslovnih knjiga isknjižiti stvari koje nisu u posjedu, odnosno pod kontrolom preduzeća, i za taj iznos umanjiti iznos kapitala razmjerno učešću pojedinih oblika kapitala u ukupnom kapitalu, a odredbom tačke p. istog člana propisano je da, ukoliko se do prihvatanja početnog bilansa od nadležne Agencije ne naplate iskazana potraživanja u aktivnom podbilansu kojima je rok naplate istekao, iskazuju se kao sumnjiva ili sporna koja se nakon odobravanja programa privatizacije preduzeća isknjižava a da se imovina premosti odnosno prelazi u državno vlasništvo. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da je nesporno da je na apelanticinoj imovini 1993. godine formiran UTP Hotel „Zenit“ od koga je kasnije nastao tuženi, da apelantica nije u posjedu sporne imovine, niti je ta imovina pod njenom kontrolom, kao i da apelantica u toku postupka nije sporila da je proveden postupak privatizacije koja je za predmet mogla imati samo aktivni bilans. Navedeno je da se u spisu nalazi priložen samo zaključak Agencije za privatizaciju u FBiH u kojem je konstatirano da je na apelanticinoj imovini koja se nalazi u Neumu 1993. godine formirano pravno lice UTP Hotel „Zenit“ d.o.o. Neum, te da se apelantici nalaže da isknjiži predmetnu imovinu koja se nalazi u Neumu i unese je u pasivni podbilans, te da se shodno odredbama Zakona o početnom bilansu preduzeća i banaka i Zakona o privatizaciji preduzeća imovina prenosi u državno vlasništvo.
15. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da bi apelanticina aktivna legitimacija u ovom sporu postojala samo u situaciji da se apelantica nalazi u posjedu spornog prostora i da je taj prostor pod njenom kontrolom, dok u situaciji kad apelantica nema u posjedu ni kontroli taj prostor, aktivna legitimacija u ovom sporu pripada Federaciji BiH koja je postala vlasnik spornih nekretnina. Navedeno je i da pri ovakvom stanju stvari sporna imovina nije mogla biti predmet privatizacije apelanticinog pravnog prednika nego je ex lege postala vlasništvo Federacije BiH. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je uvažio reviziju tuženog i donio presudu kao u izreci.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelantica smatra da su joj osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica navodi hronologiju događanja vezanih za sporne nekretnine, te ističe da je nesporno da je registracija pravnog prednika tuženog bila izvršena samo na određeno vrijeme i da je on prestao da postoji prestankom rata, te da je iz tog razloga i registracija i osnivanje tuženog nezakonito i ništavo. Apelantica navodi da je nepobitna činjenica da je Hotel „Zenit“ njeno vlasništvo kojim niko drugi nije mogao niti smio raspolagati osim nje. Smatra da se na njen slučaj nisu mogli primijeniti zakoni o privatizaciji na koje se pozvao Vrhovni sud jer, kako smatra apelantica, ti su zakoni doneseni nakon nastanka tuženog, pa je nemoguće da se primjenjuju retroaktivno. Apelantica navodi da je nesporno dokazala da je izgradila Hotel „Zenit“ i da se uknjižila kao nositelj prava raspolaganja i korištenja pa da se zbog toga radi o njenoj imovini, te da se Vrhovni sud nije mogao vezati za dan podnošenja tužbe kao relevantan datum vezano za primjenu privatizacijskih zakona. Apelantica smatra i da joj je pravo na djelotvoran pravni lijek prekršeno time što nije u cijelosti udovoljeno njenoj žalbi protiv prvostepene presude i zato što Vrhovni sud u svojoj odluci nije naveo da se ne slaže sa zaključkom prvostepenog suda da su sporni upisi bili zakoniti jer oni to nisu bili, ali da se Vrhovni sud ničim nije osvrnuo na tu činjenicu. Zbog navedenog, apelantica smatra da joj je onemogućen adekvatan pristup sudu.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri stavovima iskazanim u osporenoj odluci, te da u postupku koji je vođen povodom apelanticine tužbe nije bilo kršenja prava na koja se apelantica u apelaciji poziva.
18. Općinski sud je naveo utvrđeno činjenično stanje i sadržaj odluka donesenih u predmetnom postupku, te istakao da smatra da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva.
19. Tuženi je naveo da u postupku nije bilo kršenja apelanticinih prava, te da je apelacija neblagovremena jer je podnesena nakon proteka roka od 60 dana. Navodi i da se apelantica nikada nije odazvala njegovom pozivu za uređenje međusobnih odnosa shodno relevantnim propisima iz oblasti privatizacije, te da je sve što je nakon toga uslijedilo bilo učinjeno u skladu sa zakonima. V.Relevantni propisi
20. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima FBiH („Službene novine FBiH“ broj 6/98) relevantne odredbe glase:
Član 43.
Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.
21. U Zakonu o privatizaciji preduzeća („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 8/99, 32/00, 45/00, 54/00, 61/01, 27/02, 33/02, 28/04, 44/04, 42/06 i 4/09) relevantne odredbe glase: Član 1.
Ovim zakonom utvrđuju se opća pravila privatizacije preduzeća u čijoj se početnoj bilanci pokaže:
- da u razlici između ukupne vrijednosti aktive i vrijednosti obaveza u skladu sa zakonom postoji kapital čiji vlasnik nije fizičko ili pravno lice,
- da nema trajnog kapitala.
Član 2.
Odobravanje i provođenje privatizacije, u skladu sa ovim zakonom, vrše Agencija Federacije Bosne i Hercegovine za privatizaciju (u daljnjem tekstu: Agencija Federacije) i agencije kantona-županija za privatizaciju (u daljnjem tekstu:
kantonalna-županijska agencija), osnovane posebnim zakonom.
Član 5.
Ovlašteno tijelo dužno je izvršiti reviziju privatizacije preduzeća izvršene na temelju Zakona o društvenom kapitalu („Službeni list SFRJ“ br. 84/89 i 46/90), u skladu sa posebnim propisom, u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu tog propisa.
Vlada Federacije donosi uredbu kojom se bliže uređuju nadležnosti i postupak revizije prethodno izvršene privatizacije, u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Član 11.
(1) Privatizacija preduzeća u skladu sa ovim zakonom vrši se prodajom kapitala ili imovine, kao i dionica i udjela preduzeća u drugom pravnom licu.
(2) O načinu privatizacije odlučuje i postupak privatizacije preduzeća provodi nadležna agencija.
Član 15.
Ugovor sa kupcem o prodaji dionica ili udjela preduzeća u pismenom obliku zaključuje nadležna agencija iz člana 11. stav 2. ovog zakona.
22. U Zakonu o Agenciji za privatizaciju („Službene novine FBiH“ br. 18/96 i 2/02) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom osniva se Agencija za privatizaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Agencija Federacije) i uređuje njen pravni položaj, sjedište, djelatnost i nadležnost, upravljanje i rukovođenje, financiranje, kao i osnivanje i osnove ustroja i nadležnosti kantonalnih agencija za privatizaciju.
23. U Zakonu o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka („Službene novine FBiH“ broj 12/98) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom uređuje se postupak i način pripreme početnih bilansa stanja: preduzeća iz člana 1. Zakona o privatizaciji preduzeća („Službene novine Federacije BiH“, broj 27/97) i banaka iz člana 3. Zakona o privatizaciji banaka, u cilju privatizacije i poravnanja obaveza i potraživanja u međusobnim odnosima preduzeća, banaka i Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija).
Član 2.
Početni bilans stanja predstavlja pregled stvari, prava, obaveza i kapitala preduzeća i banaka (u daljem tekstu: subjekti) sa kojim ulaze u proces privatizacije. Početni bilans stanja se sastoji od: 1. Pasivnog podbilansa koji sadrži vrijednost stvari i prava sa pripadajućim kapitalom i obavezama koje nisu u posjedu, odnosno pod kontrolom subjekata, kao i vrijednost prava i obaveze za koje se ovim zakonom utvrdi obaveza odgovarajućeg tretmana u pripremi početnog bilansa iz stava 1. ovog člana. 2.
Neutralnog podbilansa koji sadrži vrijednost stanova i stvari sa pripadajućim kapitalom, za koje je aktom nadležnog organa pokrenut postupak restitucije. 3.
Aktivnog podbilansa stanja koji sadrži vrijednosti stvari i prava sa pripadajućim kapitalom i obavezama koje nisu uključene podbilanse iz tač. 1. i 2. ovog člana. Subjekti mogu prema svojim potrebama stvari i prava i kapital i obaveze iskazivati i u analitičkom obliku (podbilansi) u skladu sa odredbama ovog zakona.
Član 3.
U slučajevima kada dva ili više preduzeća u svojim početnim bilansama iskazuju ista prava, iste stvari, iste obaveze i isti kapital, neće ići u proces privatizacije dok se, u skladu sa posebnim propisima, ne odredi način raspolaganja nad spornom imovinom.
24. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka („Službene novine FBiH“ broj 47/06) relevantne odredbe glase:
Član 4.
Preostale stvari, prava i obaveze u pasivnom podbilansu kao i stvari, prava i obaveze koje preduzeće nije iskazalo i/ili koje su prodate od strane preduzeća po izvršnosti programa privatizacije, a za koje se naknadno utvrdi da su trebale biti iskazane u početnom bilansu preduzeća, postaju vlasništvo Federacije/kantona, odobrenjem programa privatizacije i početnog bilansa stanja od strane nadležne agencije za privatizaciju.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 010084 10 Rev od 21. aprila 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 31. maja 2011. godine, a apelacija je podnesena 18. jula 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
29. Apelantica osporava navedenu presudu tvrdeći da su joj tom presudom prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...)
31. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv, jer je predmet postupka bilo pitanje poništenja upisa spornih nekretnina i registracije tuženog kao pravnog subjekta, dakle, nesporno se radi o utvrđivanju građanskih prava.
32. Apelantica smatra da je Vrhovni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio procesno pravo kada je utvrdio da nije aktivno legitimirana za podnošenje tužbe u konkretnom slučaju. U odnosu na ove navode, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao, kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati da li je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
34. U vezi sa apelanticinim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi rješavao slično činjenično i pravno pitanje u odlukama br. AP 2178/10 i AP 1945/11 (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 2178/10 od 5. novembra 2013. godine i AP 1945/11 od 24. aprila 2014. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U predmetu broj AP 2178/10 Ustavni sud je zaključio da nema kršenja prava na pravično suđenje u slučaju kada su apelanti „Soda so“ d.d. Poliuretanska hemija „Polihem“ Tuzla u stečaju i „Soda so“ d.d. Izocijantna hemija TDI Tuzla u stečaju osporili odluke redovnih sudova kojim je utvrđeno da apelanti nisu aktivno legitimirani da traže povrat imovine, odnosno Hotela „Stella“ u Neumu za koju su apelanti smatrali da je privatizacijom postala njihovo vlasništvo a koji su tuženi „Salus-Hotel Stella“ Neum uknjižili na svoje ime na osnovu Uredbe o privremenom samoorganiziranju, jer je Ustavni sud ustanovio da nema ničega što bi ukazivalo na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da predmetne nekretnine nisu bile obuhvaćene procesom privatizacije, nego da su izdvojene iz bilansa zbog toga što su i apelanti i tuženi u navedenom predmetu polagali pravo na tu nekretninu, a do okončanja privatizacije nije riješeno to pitanje, te da su zbog toga apelanti izgubili aktivnu legitimaciju u tom sporu.
35. U navedenoj odluci Ustavni sud je naveo da smatra da su u obrazloženju presuda Vrhovnog i Kantonalnog suda dati jasni i precizni razlozi za primjenu relevantnih odredaba Zakona o vlasničkopravnim odnosima i niza drugih materijalnih propisa koji reguliraju proces privatizacije. Imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba navedenih propisa na kojim su redovni sudovi utemeljili svoje odluke, Ustavni sud nije ustanovio nikakvu proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da apelanti nisu imali aktivnu legitimaciju u konkretnom slučaju, budući da je nesporno utvrđeno da pravni prednik apelanata nije postupio po nalogu Agencije za privatizaciju i do okončanja privatizacije nije dovršio postupak utvrđenja i evidentiranja prava vlasništva na spornim nekretninama koje zbog toga i nisu bile predmet privatizacije pravnog prednika apelanata, pa samim tim ne može biti vlasništvo ni današnjih apelanata bez obzira na to što su nastali privatizacijom njegovog pravnog prednika. Data obrazloženja Vrhovnog suda i Kantonalnog suda ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, pa Ustavni sud smatra da navedeno obrazloženje u potpunosti zadovoljava standarde člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud se u predmetu broj AP 1945/11 u kojem je, također, rješavano pitanje postojanja aktivne legitimacije apelanta „Solana“ d.d. Tuzla u postupku u kojem je pokrenuto pitanje zakonitosti upisa, isknjiženja i povrata imovine Hotela „Salines“ u Neumu, umjesto posebno obrazloženja te odluke pozvao na navedeno obrazloženje iz Odluke broj AP 2178/11.
36. S obzirom na to da je i u konkretnom slučaju Vrhovni sud zaključio da apelantica nema aktivnu legitimaciju jer sporne nekretnine nisu bile u njenom posjedu i pod njenom kontrolom niti se apelantica ikada odazvala pozivu tuženog za rješavanje međusobnih imovinskopravnih odnosa, niti su sporne nekretnine u postupku privatizacije shodno relevantnim zakonima iz te oblasti citiranim u prethodnim tačkama ove odluke postale njena imovina, Ustavni sud smatra da se i u konkretnom slučaju može primijeniti stav Ustavnog suda iskazan u Odluci broj AP 2178/10, te se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje dato u toj odluci. Pri tome, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelanticini navodi da se na njen slučaj nisu mogli primijeniti navedeni privatizacijski zakoni već samo zakoni koji su ranije važili jer je odredbama člana 1. Zakona o privatizacije preduzeća i banaka jasno propisano da se privatizacija odnosi na sva preduzeća u čijem se početnom bilansu pokaže da u razlici između ukupne vrijednosti aktive i vrijednosti obaveza u skladu sa zakonom postoji kapital čiji vlasnik nije fizičko ili pravno lice kao i da nema trajnog kapitala, te da će se kod preduzeća koja su privatizirana prema ranijim zakonima izvršiti revizija privatizacije (član 5. Zakona). Kako je nesporno da je apelantica bila društveno preduzeće koje je 1995. godine izvršilo transformaciju u dioničko društvo i kako se Agencija za privatizaciju bavila pitanjem privatizacije i apelantice (što proizlazi iz zaključka te agencije iz 2005. godine), te kako u konkretnom postupku nije pokretano pitanje revizije privatizacije, to je neosnovana apelanticina tvrdnja da se na nju nije mogao primijeniti navedeni set zakona iz oblasti privatizacije preduzeća i banaka.
37. Također, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelanticini navodi da se Vrhovni sud morao izjasniti o pitanju zakonitosti upisa prednika tuženog i tuženog u sudski registar. Naime, kako je već navedeno, utvrđeno je da apelantica nema aktivnu legitimaciju u konkretnom sporu zbog čega nije ni postojala mogućnost da se Vrhovni sud izjašnjava o pitanju zakonitosti navedenih upisa koje se, nesporno, ticalo merituma predmeta u koji, zbog navedenog, Vrhovni sud nije mogao ulaziti. Ustavni sud, osim toga, smatra da su neosnovani i navodi da zbog navedenog apelantica nije imala adekvatan pristup sudu. Ustavni sud zapaža da je povodom apelanticine tužbe rješavano na tri sudske instance pred sudovima čija je nadležnost za postupak proizlazila iz relevantnih zakonskih odredbi, da je apelantica imala mogućnost da pod istim uvjetima kao i tuženi predlaže i izvodi dokaze, te da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazivalo na to da je apelantici na bilo koji način uskraćen pristup nadležnom sudu.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što bi ukazivalo na to da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio relevantne propise na apelanticinu štetu ili da je apelantici uskraćen pristup sudu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
39. Apelantica navodi da joj je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica svoje navode zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi neosnovani, te da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje na to da je prekršeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
40. Apelantica tvrdi da joj je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije jer nije udovoljeno njenoj žalbi protiv prvostepene presude i jer se Vrhovni sud nije izjasnio o zaključcima prvostepenog suda vezanim za zakonitost upisa u sudski registar. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da je apelantica u konkretnom postupku koristila pravne lijekove koji su mogući prema zakonu (žalbu i reviziju) i da su redovni sudovi u postupcima dali izjašnjenja u vezi sa navodima iznesenim u tim postupcima. Pri tom, Ustavni sud ističe da činjenica da apelanticina žalba nije usvojena ne predstavlja kršenje prava na djelotvoran pravni lijek jer ovo pravo ne garantira da će sudovi uvijek donijeti odluku u korist korisnika pravnog lijeka pa ove navode smatra neosnovanim. Također, Ustavni sud podsjeća i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojim je dat odgovor na pitanje neizjašnjavanja Vrhovnog suda u vezi sa upisima u sudski registar pa ove navode i u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek smatra neosnovanim. VIII.Zaključak
41. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada ne postoji ništa što ukazuje na to da apelantica nije imala adekvatan pristup sudu niti da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio relevantne propise iz oblasti privatizacije preduzeća, s obzirom na to da su dati jasni i precizni razlozi za zaključak sudova da apelantica nije imala aktivnu legitimaciju u konkretnom predmetu.
42. Ustavni sud zaključuje da, zbog istih razloga, nije prekršeno ni apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
43. Nema kršenja ni prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada je apelantica koristila pravne lijekove koji su joj shodno zakonskim odredbama bili na raspolaganju, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali ishodom u apelanticinu korist ne vodi sama po sebi kršenju ovog prava.
44. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić