Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2917/11 (M. I.)

Odluka donesena 17. 07. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2917/11

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2917/11, rješavajući apelaciju Milorada Ilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačke a) i b), člana 18. stav 3. tačka l) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milorada Ilića podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu koji se trenutno nalazi u postupku pred Vrhovnim sudom Republike Srpske povodom apelantovog zahtjeva za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 U 001898 13 U od 28. marta 2014. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Milorada Ilića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda broj 15 0 U 000668 13 Uvp 2 od 20.

marta 2014. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milorada Ilića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 U 001898 13 U od 28. marta 2014. godine, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Milorad Ilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova podnio je 18. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 15 0 U 000668 10 U od 29. aprila 2011. godine. Apelant je dostavio dopunu apelacije 11. februara 2013. godine u kojoj je naveo da apelaciju proširuje i protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 15 0 U 000668 11 Uvp od 29. novembra 2011. godine. Apelant je dostavio i dopunu apelacije od 1. augusta 2013. godine kojom je osporio i Presudu Okružnog suda broj 15 0 U 000668 12 U 2 od 30. maja 2013. godine, te dopunu apelacije od 15. aprila 2014. godine u kojoj je naveo da je protiv presude Okružnog suda od 30. maja 2013. godine podnio Vrhovnom sudu zahtjev za vanredno preispitivanje tražeći izdavanje privremene mjere. Apelant je 17. juna 2014. godine dostavio dopunu apelacije kojom je osporio i Presudu Vrhovnog suda broj 15 0 U 000668 13 Uvp 2 od 20. marta 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. prethodnih Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Regulatorne komisije za energetiku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 19. jula 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 29. jula 2013. godine, tužena 5. augusta 2013. godine, a Okružni sud 21. augusta 2013. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 30. juna 2010. godine podnio tuženoj zahtjev za utvrđivanje da mu je „Elektrodistribucija“ Mrkonjić-Grad obavezna isporučivati električnu energiju na mjernom mjestu preciziranom u presudi, koje se nalazi u ulici Braće Jugovića broj 1 u Šipovu. Tužena je donijela Rješenje broj R-17-689-108/10 od 22. oktobra 2010. godine kojim je apelantov navedeni zahtjev odbijen kao neosnovan. U obrazloženju je navedeno da je u postupku utvrđeno da je na navedenom mjernom mjestu kao kupac bio registriran apelantov otac Mitar Ilić koji je umro 24. oktobra 2007. godine; da je mjerno mjesto nastavio koristiti apelant; da apelant nije u propisanom roku od 30 dana obavijestio isporučioca električne energije da je nastupila smrt registriranog krajnjeg kupca, niti je apelant izmirivao novonastale obaveze za utrošenu električnu energiju, niti je zaključio novi ugovor za isporučioce o snabdijevanju električnom energijom; da je apelantu isporučilac u više navrata (datumi precizirani u rješenju) dostavljao obavještenja da je napravio dug za isporučenu a neplaćenu električnu energiju u ukupnom iznosu od 1.793,84 KM uz upozorenje da će biti isključen iz mreže ako dug ne izmiri, što apelant nije učinio, nakon čega mu je isporuka energije i obustavljena. Imajući u vidu navedeno, tužena je donijela rješenje kao u izreci.

6. Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom od 26. novembra 2010. godine pokrenuo upravni spor u Okružnom sudu. Okružni sud je donio Presudu broj 15 0 U 000668 10 U od 29. aprila 2011. godine kojom je apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je ponovljeno činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku, te navedeno da je odredbama člana 53. st. 8, 9. i 10. Opštih uslova za isporuku i snabdijevanje električnom energijom (u daljnjem tekstu: Opšti uslovi) propisano da je lice u posjedu objekta dužno obavijestiti snabdjevača o nastupanju okolnosti iz stava 1. tačka b) ovog člana (smrt registriranog korisnika, odnosno prestanak pravnog lica) u roku od 30 dana od dana nastanka okolnosti, a do utvrđivanja nasljednika, odnosno pravnog sljedbenika snabdjevač je dužan nastaviti sa snabdijevanjem objekata krajnjeg kupca ukoliko lice u posjedu objekta uredno izmiruje zatečene i tekuće obaveze u skladu sa ugovorom o snabdijevanju, dok je nasljednik odnosno pravni sljedbenik dužan da zaključi novi ugovor o snabdijevanju i reguliše zatečene obaveze najkasnije u roku od 30 dana od dana utvrđivanja nasljednika, odnosno pravnog sljedbenika, a u protivnom snabdjevač može tražiti njegovo isključenje sa distributivne mreže. Imajući u vidu navedene odredbe Opštih uslova, te utvrđeno činjenično stanje, Okružni sud je odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu.

7. Protiv navedene presude apelant je 14. juna 2011. godine podnio zahtjev za vanredno preispitivanje Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 15 0 U 000668 11Uvp od 29. novembra 2011. godine usvojio zahtjev u pogledu glavne stvari, ukinuo osporenu presudu Okružnog suda i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje. Presudom je određeno da će o zahtjevima za naknadu troškova postupka i naknadu štete odlučiti Okružni sud. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je pogrešno stanovište iz osporene presude da se upravni spor rješava isključivo na podlozi činjenica utvrđenih u upravnom postupku jer bi to značilo, kako je obrazložio Vrhovni sud, da se sudska odluka bezuslovno zasniva na činjenicama koje su utvrđene u upravnom postupku. Time bi se isključila mogućnost opovrgavanja zakonitosti osporenog akta zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog toga što je iz utvrđenih činjenica izveden pogrešan zaključak. Navedeno je da je odredbom člana 29. stav 1. Zakona o upravnim sporovima propisano da se spor, po pravilu, rješava na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

8. Nakon toga, Okružni sud je donio Presudu broj 15 0 U 000668 12 U od 30. maja 2013. godine kojom je uvažio apelantovu tužbu i poništio rješenje tužene od 22. oktobra 2010. godine uz obrazloženje da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Presudom je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora navedenih u tužbi, a apelantov zahtjev za naknadu štete upućen je na parnicu.

9. Protiv navedene presude apelant je Vrhovnom sudu podnio zahtjev za vanredno preispitivanje. Vrhovni sud je Presudom broj 15 0 U 000668 13 Uvp 2 od 20. marta 2014. godine navedeni zahtjev, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka, odbio kao neosnovane jer je zaključio da je osporena presuda pravilna i na zakonu zasnovana budući da je nesporno da u postupku pred nižestepenim sudovima nije pravilno utvrđeno činjenično stanje, te da je zahtjev za naknadu troškova, u smislu odredbi čl. 49. i 49a) Zakona o upravnim sporovima, neosnovan jer je apelantov zahtjev odbijen. Navedeno je i da su apelantovi navodi o diskriminaciji neblagovremeni, u smislu odredbi člana 15. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, budući da je apelant te navode istakao u dopuni tužbe od 25. februara 2011. godine, zbog čega sud i nije imao razloga da ih ocjenjuje i obrazlaže.

10. U ponovljenom postupku tužena je donijela Rješenje broj 01-311-4/13/P-65-109 od 3. jula 2013. godine kojim je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za nastavak isporuke električne energije preko spornog mjernog mjesta. U obrazloženju su ponovljene prethodno navedene činjenice. Zaključeno je da je nesporno da je tužena ispunila sve svoje obaveze propisane Opštim uslovima. Iako je apelant u međuvremenu izmirio dio duga, činjenica da nije postupio u skladu sa odredbama člana 53. Opštih uslova čini njegov zahtjev neosnovanim.

11. Protiv navedenog rješenja apelant je 14. augusta 2013. godine tužbom pokrenuo upravni spor u Okružnom sudu. Okružni sud je donio Presudu broj 15 0 U 001898 13 U od 28. marta 2014. godine kojom je apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka. U obrazloženju je ponovljena hronologija postupka, utvrđene su činjenice i pravni stavovi izneseni u prethodnim odlukama, te navedeno da je neosnovan apelantov navod da je on isticanjem smrtovnice svoga oca na vratima pokraj mjernog mjesta obavijestio isporučioca električne energije o njegovoj smrti, jer se taj čin, kako je obrazložio Okružni sud, ni u kojem slučaju ne može tretirati kao akt u smislu odredbi člana 53. Opštih uslova. Također je navedeno da je neosnovano apelantovo pozivanje na odluke redovnih sudova koje se odnose na utvrđivanje zastare potraživanja naplate duga za električnu energiju jer je utvrđeno da je apelant platio dug u toku 2009. godine, pa je time, prema mišljenju tog suda, priznao sporni dug. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je utvrdio da ne postoji niti jedan razlog iz kojeg bi se izvukao zaključak o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, te je donio odluku kao u dispozitivu. Protiv navedene presude apelant je 12. aprila 2014. godine podnio Vrhovnom sudu zahtjev za vanredno preispitivanje i tražio donošenje privremene mjere kojom bi se zabranila naplata sudske takse do odluke Vrhovnog suda o zahtjevu i spajanje sa predmetom preciziranim u dopuni apelacije. Postupak povodom navedenog zahtjeva je u toku pred Vrhovnim sudom pod brojem 15 0 U 000668 13 Uvp.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da su mu osporenim aktima prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Smatra da su upravni organi i sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo jer je nesporno da je obavijestio tuženu o promjeni korisnika. Smatra da nije na vrijeme bio obaviješten o obavezi prijavljivanja navedene okolnosti zbog čega misli da je i diskriminisan jer drugim licima koja su bila u istoj situaciji nikada nije isključena struja. Apelant navodi i da mu je prekršeno pravo na djelotvoran pravni lijek jer nije udovoljeno njegovim žalbama na način da je predmet riješen u meritumu. Smatra i da postupak predugo traje, te traži da mu Ustavni sud dosudi kompenzaciju u iznosu od 28.000,00 KM za pretrpljene duševne bolove i štetu. U dopuni apelacije od 17. juna 2014. godine apelant navodi da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno i Presudom Vrhovnog suda broj 15 0 U 000668 13 Uvp 2 od 20. marta 2014. godine jer je taj sud proizvoljno primijenio materijalno pravo jer mu je neopravdano uskratio pristup sudu odbivši da razmatra njegove navode iz dopune tužbe neopravdano ih smatrajući neblagovremenim iako je sve navode o diskriminaciji opisao detaljno. Smatra i da je Vrhovni sud pogrešno postupio kada je odbio zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 18,60 KM jer je on zaista imao te troškove. U dopuni apelacije apelant ponavlja i navode iznesene u apelaciji.

b) Odgovor na apelaciju

13. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u postupku koji se vodi povodom apelantove tužbe nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva u apelaciji.

14. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je apelacija neosnovana jer nije bilo kršenja niti jednog apelantovog prava.

15. U odgovoru na apelaciju tužena je navela da je apelacija preuranjena i da je treba odbaciti kao nedopuštenu.

V.Relevantni propisi

16. U Zakonu o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 109/05 i 63/11) relevantne odredbe glase:

Član 15. st. 1. i 2.

Upravni spor pokreće se tužbom.

Tužba se podnosi u roku od 30 dana od dana dostavljanja upravnog akta stranci koja podnosi tužbu.

Ostale odredbe postupka Član 48.

Sud će primijeniti odredbe Zakona o parničnom postupku za pitanja koja nisu regulisana ovim zakonom.

Član 49.

U upravnim sporovima svaka stranka snosi svoje troškove spora.

Član 49a.

Stranka koja izgubi spor dužna je da protivnoj stranki nadoknadi troškove spora. Ako stranka djelimično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj srazmjeran dio troškova.

Stranka koja je pokrenula spor pred sudom zbog ’ćutanja administracije‘ ne plaća troškove spora i u slučaju da ne uspije u sporu.

17. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07,49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. U odnosu na osporenu Odluku Okružnog suda broj 15 0 U 001898 13 U od 28. marta 2014. godine

20. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na osporene odluke tužene i Okružnog suda, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1. i 3. tačka l. Pravila Ustavnog suda.

21. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. Član 18. st. 1. i 3. tačka l. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

l. apelacija je preuranjena;

23. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

24. U konkretnom slučaju, postupak o predmetu apelacije je nakon podnesenog zahtjeva za vanredno preispitivanje u toku. Prema stanju spisa, nadležni sud još nije donio odluku o podnesenom zahtjevu za vanredno preispitivanje.

25. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da relevantne odredbe Zakona o upravnim sporovima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 109/05 i 63/11) predviđaju mogućnost da se protiv pravosnažne odluke donesene u upravnom sporu može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke zbog povrede materijalnog prava ili povrede procesnog prava koja je mogla utjecati na rješenje stvari. Zbog toga je, shodno praksi Ustavnog suda (vidi, npr., Odluku broj AP 1390/14 od 24. aprila 2014. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u konkretnom slučaju apelacija preuranjena jer je podnesena prije odluke nadležnog suda o podnesenom zahtjevu za vanredno preispitivanje.

26. Nakon donošenja odluka o zahtjevu za vanredno preispitivanje, apelant ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je, u smislu člana 21. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dužan na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

27. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 3. tačka l. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U odnosu na razuman rok i Presudu Vrhovnog suda broj 15 0 U 000668 13 Uvp 2 od 20. marta 2014. godine

28. U skladu sa članom 18. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koji štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

29. U konkretnom slučaju, iako je apelacija podnesena prije nego što je postupak pravosnažno okončan, prema članu 18. stav 2. Pravila Ustavnog suda, konkretna apelacija je dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje.

30. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu, u smislu člana 18. stav 2. Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao aspekt prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da je Presuda Vrhovnog suda broj 15 0 U 000668 13 Uvp 2 od 20. marta 2014. godine donesena nakon podnošenja apelacije, a u toku postupka povodom apelacije, pa Ustavni sud apelaciju smatra dopustivom i u odnosu na ovu presudu. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

32. Apelant smatra da mu je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na razuman rok

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Period koji se uzima u obzir

35. Ustavni sud prvenstveno smatra neophodnim podsjetiti na to da su apelanti, u smislu člana 21. stav 6. Pravila Ustavnog suda, dužni obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi s apelacijom, koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, Ustavni sud ukazuje na to da je u konkretnom slučaju apelant obavijestio Ustavni sud da je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje Vrhovnom sudu ali da nije obavijestio Ustavni sud o tome da li je postupak okončan. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, rukovodeći se odredbom člana 31. Pravila Ustavnog suda, dužinu postupka ocijeniti isključivo prema apelantovim navodima i raspoloživim dokazima iz spisa.

36. Ustavni sud zapaža da je apelant zahtjevom od 30. juna 2010. godine podnesenim tuženoj inicirao postupak utvrđivanja prava na nastavak snabdijevanja električnom energijom i da taj postupak još uvijek nije okončan. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri razmatranju dužine postupka jeste period od skoro četiri godine.

Analiza razumnosti trajanja postupka

37. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da je apelant pokrenuo postupak utvrđivanja prava na nastavak snabdijevanja električnom energijom preko mjernog mjesta koje je bilo registrovano na ime njegovog oca, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju ne može govoriti o naročito složenom predmetu.

38. U vezi sa ponašanjem redovnih sudova i upravnog organa, Ustavni sud primjećuje da je tužena u postupku postupala aktivno i da je prvo rješenje donijela za manje od četiri mjeseca, kao i da su Okružni sud i Vrhovni sud o tužbi odnosno zahtjevu za vanredno preispitivanje riješili u roku od po pet mjeseci. Ustavni sud zapaža da je zbog proceduralne greške Okružnog suda predmet vraćen na ponovni postupak i da su u ponovljenom postupku odluke na dvije instance (tužena kao upravni organ i Okružni sud) donesene u roku od nešto više od godinu dana, nakon čega je apelant u aprilu 2014. godine podnio zahtjev za vanredno preispitivanje povodom kojeg je postupak u toku. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je apelant, shodno odredbama čl. 17. i 52. Zakona o upravnim sporovima, imao pravo da podnese prigovore zbog neblagovremenog postupanja i traži donošenje akta, ako je smatrao da sudovi ne postupaju ažurno i u skladu sa zakonom određenim rokovima, ali da apelant niti u jednoj fazi postupka nije tako postupio. Osim toga, Ustavni sud ističe činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o predmetu koji prema zakonu nije određen kao hitan, te da i uz činjenicu da je predmet vraćen na ponovni postupak, u konkretnom slučaju rok od nepune četiri godine nije prešao granice razumnog roka u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da je dužina trajanja postupka bila srazmjerna okolnostima konkretnog slučaja.

39. Uzevši u obzir sve faktore, Ustavni sud zaključuje da u ovom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na primjenu materijalnog prava

40. Apelant tvrdi da mu je osporenom Presudom Vrhovnog suda broj 15 0 U 000668 13 Uvp 2 od 20. marta 2014. godine prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene prava jer je njegova dopuna tužbe odbačena kao neblagovremena i zato što je imao pravo na naknadu troškova postupka. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

41. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao, kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

42. U konkretnom slučaju, Ustavni sud podsjeća na citirane odredbe čl. 15, 49. i 49a. Zakona o upravnim sporovima u kojima je propisan rok za podnošenje tužbe u upravnom sporu od 30 dana od dana prijema upravnog akta, pri čemu nije propisan nikakav dodatni rok za podnošenje dopune tužbe već je nesporno da se eventualna dopuna mora podnijeti u istom roku od 30 dana. S tim u vezi, Ustavni sud ima u vidu da je apelant tužbu podnio 26. novembra 2010. godine, a spornu dopunu tek 25. februara 2011. godine, dakle tri mjeseca nakon podnošenja tužbe. Ustavni sud u vezi s tim naglašava da činjenica da apelant nije u zakonom propisanom roku podnio tužbu ili dopunu tužbe, zbog čega nije razmatrano o zahtjevu sadržanom u toj tužbi, ne predstavlja kršenje principa pristupa sudu budući da se radi o zakonskim rokovima koji se ne mogu produžavati i kojih se stranke moraju pridržavati ukoliko žele da sud razmatra navode sadržane u njihovom zahtjevu, pa Ustavni sud ove apelantove navode smatra neosnovanim.

43. Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode da su mu trebali biti dosuđeni troškovi postupka budući da je članom 49. Zakona o upravnim sporovima propisano da svaka stranka u upravnom sporu snosi svoje troškove postupka, a članom 49a), između ostalog, da je stranka koja izgubi spor dužna suprotnoj stranci nadoknaditi troškove postupka, odnosno da kada stranka djelimično uspije u sporu, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj srazmjeran dio troškova u zavisnosti od uspjeha stranke u sporu. Dakle, navedenim odredbama zakona je ostavljena mogućnost da sud prema slobodnoj ocjeni, shodno uspjehu stranaka u sporu, dosudi troškove postupka ili da odluči da svaka stranka snosi svoje troškove. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava u okviru Vrhovnog suda kada je taj sud, uzimajući u obzir da apelant nije uspio u postupku, zaključio da apelantu ne pripada pravo na naknadu troškova postupka. Pri tom, Ustavni sud naglašava da se neće baviti ostalim navodima iz dopune apelacije koji se tiču merituma predmeta budući da je postupak o tom pitanju još uvijek u toku i da je apelacija u tom dijelu preuranjena.

44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nisu prekršeni ostali aspekti prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

45. U odnosu na apelantov zahtjev da mu se zbog dužine trajanja postupka isplati naknada na ime nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća na to da, prema članu 74. Pravila, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da nije bilo kršenja apelantovog prava na suđenje u razumnom roku, apelantu ne pripada pravo na isplatu tražene naknade.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je dužina trajanja postupka bila srazmjerna okolnostima konkretnog slučaja. Također, nema kršenja ni ostalih aspekata prava na pravično suđenje kada Vrhovni sud nije razmatrao apelantovu dopunu tužbe zbog njene neblagovremenosti jer nije podnesena u zakonom propisanom roku od 30 dana i kada apelantu nisu dosuđeni troškovi postupka budući da je čl. 49. i 49a. Zakona o upravnim sporovima propisano da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, odnosno da sud na osnovu uspjeha stranke u postupku može odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

47. Na osnovu člana 18. stav 3. tačka l. i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2917/11 (M. I.) | Sudska praksa | Aktio