Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3528/11 (D. B.)
Odluka donesena 17. 07. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ratna šteta
- Naknada štete
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Materijalna šteta
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3528/11
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3528/11, rješavajući apelaciju Drage Brekala, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak 2. točka b) i članka 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 17. srpnja 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Drage Brekala podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 56 0 P 010328 10 Rev od 12. svibnja 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 P 010328 09 Gž od 16. prosinca 2009. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu broj 07 56 P 010328 06 P od 17.
studenog 2008. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Drago Brekalo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jablanice, kojeg zastupa Odvjetnički ured Katić&Co iz Čapljine, podnio je 2. rujna 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 56 0 P 010328 10 Rev od 12. svibnja 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 P 010328 09 Gž od 16. prosinca 2009. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 56 P 010328 06 P od 17. studenog 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09) koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, te Kantonalnog javnog pravobraniteljstva Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno pravobraniteljstvo) i Općinskog pravobraniteljstva Jablanica (u daljnjem tekstu: Općinsko pravobraniteljstvo), kao zakonskih zastupnika tuženih, zatraženo je 11. ožujka 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Općinski sud su dostavili odgovore 21. ožujka 2014. godine, Općinsko pravobraniteljstvo 26. ožujka 2014. godine a Kantonalni sud 27. ožujka 2014. godine. Kantonalno pravobraniteljstvo nije dostavilo odgovor u roku koji je istekao 1. travnja 2014. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 07 56 P 010328 06 P od 17. studenog 2008. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži Općini Jablanica i Hercegovačko-neretvanskom kantonu (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu isplate 829.820,00 KM sa zateznom kamatom počev od dana presuđenja do isplate radi uništenja nekretnina preciziranih u presudi, kao i da apelantu naknade troškove parničnog postupka. Presudom je obvezan apelant da tuženim naknadi troškove postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je navedeno da je apelant 13. prosinca 2006. godine podnio tom sudu tužbu protiv tuženih, navodeći da je vlasnik obiteljske kuće, koja se nalazi na parceli preciziranoj u presudi, koju je morao napustiti u tijeku rata, da je poslije zaključenja Daytonskog mirovnog sporazuma neodgovorni pojedinac terorističkim aktom paljenja zapalio njegov raniji ugostiteljski objekt sa stambenim dijelom i kamenorezačku radnju, da mu je odlukom CRPC-a nekretnina vraćena u posjed u koji je uveden 4. prosinca 1998. godine, kada je za štetu i saznao i zbog čega i traži da mu tuženi kao odgovorni naknade materijalnu štetu.
6. S tim u svezi, Općinski sud je naveo da je u postupku na temelju dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je apelant vlasnik predmetnih nekretnina preciziranih u presudi koje su zapaljene, da je apelant nekretnine napustio u tijeku rata i da su mu one vraćene, te da je uveden u posjed 4. prosinca 1998. godine, kada je i sačinjen zapisnik o primopredaji i kada je apelant saznao za štetu i njezin opseg, pa se, prema obrazloženju Općinskog suda, taj nadnevak treba uzeti kao nadnevak saznanja za štetu i opseg štete. Dalje, navedeno je da provjerom dokumenata i evidencija policijskih postaja utvrđeno da do konca 1995. godine nije evidentiran požar niti paljevina kamenorezačke radnje apelanta, niti da je bilo ikakvih saznanja u svezi s tim, kao i da su svjedoci koji su saslušani na apelantov prijedlog izjavili da je objekt izgorio između prosinca 1993. godine i veljače 1994. godine, dakle, u vrijeme rata. Općinski sud je naveo da se apelant u tužbi pozivao na kazneno djelo terorizma kao uzrok zapaljenja nekretnina da bi u preciziranoj tužbi naveo da su izgorjele kao posljedice kaznenog djela paljevine, te da apelant nikada nije, što ni sam ne spori, tražio pokretanje bilo kakve kaznene istrage u svezi s tim događajima. Općinski sud je naveo da se zbog navedenog kao pretpostavljeni nadnevak nastanka štetnog događaja mogao uzeti 25. prosinac 1995. godine iako je šteta, evidentno, nastupila ranije.
7. Općinski sud je u svezi s navedenim istaknuo da je odredbama članka 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da naknada štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećenik saznao za štetu i osobu koja ju je učinila (subjektivni rok) a u svakom slučaju po proteku vremena od pet godina od kada je šteta nastala (objektivni rok). Navedeno je i da je člankom 377. istog zakona propisano da, ako je šteta prouzročena kaznenim djelom, zahtjev za naknadu štete zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost kaznenog gonjenja s tim što se ovaj rok zastare primjenjuje samo u slučajevima kada je kazneni postupak dovršen osuđujućom presudom kaznenog suda i u kojoj je utvrđeno postojanje kaznenog djela i utvrđena kaznena odgovornost osobe koja je kazneno djelo, odnosno štetu koja iz njega proizlazi, počinila.
8. Uzimajući u obzir navedeno, odnosno činjenice da je apelant za štetu saznao 1998. godine uvođenjem u posjed predmetnih nekretnina, da se uzima da je šteta nastala 1995. godine, da je apelant tužbu podnio 13. prosinca 2006. godine, kao i da nema nikakvih dokaza da je u svezi sa paljevinom predmetnih nekretnina vođena kaznena, niti bilo kakva druga istraga, niti je donesena pravosnažna presuda, to je, prema zaključku Općinskog suda, sukladno odredbama članka 376. ZOO, apelantovo potraživanje zastarjelo, jer je protekao i subjektivni i objektivni rok zastare. Zbog navedenog, Općinski sud je donio presudu kao u dispozitivu.
9. Protiv navedene presude apelant je podnio priziv Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 56 0 P 010328 09 Gž od 16. prosinca 2009. godine priziv odbio kao neutemeljen i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje, te navedeno da je ispitujući osporenu presudu u granicama priziva, taj sud utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je apelantov zahtjev za naknadu štete zastario obzirom da je šteta nastala, u najboljem slučaju, 25. prosinca 1995. godine a da je tužba podnesena 14. prosinca 2006. godine. Navedeno je i da u konkretnom slučaju nije utvrđeno da je šteta prouzročena kaznenim djelom obzirom da nije vođen kazneni postupak na temelju kojeg bi se utvrdilo koje djelo je pričinjeno i koliki je rok za kazneno gonjenje. Stoga je, prema obrazloženju Kantonalnog suda, prvostupanjski sud pravilno postupio kada je utvrdio da je nastupila zastara apelantovog potraživanja za što je dao, prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilne i iscrpne razloge koje i taj sud prihvaća. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
10. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 56 0 P 010328 10 Rev od 12. svibnja 2011. godine reviziju odbio kao neutemeljenu. U obrazloženju presude je prvenstveno navedeno da apelant ne ukazuje na kazneno djelo terorizma, već upućuje da je šteta nastala podmetanjem požara kaznenim djelom paljevine iz članka 301. stavak 2. KZFBiH, zbog čega je taj sud istaknuo da neće obrazlagati eventualni teroristički akt, odnosno odštetnu odgovornost po odredbi članka 180. ZOO, osobito imajući u vidu da apelant nije označio kao tuženu Federaciju BiH, koja bi u takvom slučaju bila odgovorna, ali pod uvjetom da su ostvareni elementi bića kaznenog djela terorizma čije je sprečavanje i otkrivanje u isključivoj nadležnosti Federacije BiH. Dalje je u obrazloženju navedeno da je sudska praksa zauzela stav da se zastarni rok iz članka 377. ZOO primjenjuje samo onda ako je pravomoćnom osuđujućom presudom kaznenog suda utvrđeno postojanje kaznenog djela i odgovornost počinitelja-štetnika. Navedeno je i da parnični sud nije ovlašten sam utvrđivati je li šteta nastala počinjenim kaznenim djelom i je li počinitelj odgovoran za izvršenje tog djela a da je, iznimno, parnični sud ovlašten radi ocjene zastare potraživanja sam ispitivati i utvrđivati kao o prethodnom pitanju je li šteta uzrokovana kaznenim djelom, ali samo u slučaju kada su postojale određene procesne smetnje zbog kojih se protiv određenog počinitelja nije mogao provesti ili dovršiti kazneni postupak. U svezi s tim Vrhovni sud je istaknuo da dio sudske prakse zauzima stav da u takve procesne smetnje ne spada okolnost da je učinitelj nepoznat pa u takvoj situaciji parnični sud nije ovlašten da kao prethodno pitanje raspravlja je li šteta prouzročena kaznenim djelom. Obzirom da se u konkretnom slučaju, kako je to naveo Vrhovni sud, radi o šteti nastaloj apelantu usljed paljevine od nepoznatog počinitelja i da nije vođen kazneni postupak, te da se eventualno radi o aktu nasilja, to se, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne mogu primjenjivati zastarni rokovi iz članka 377. ZOO nego iz članka
376. ZOO. Navedeno je i da se apelant poziva na odgovornost tuženih prema kriteriju objektivne odgovornosti za drugog iako se, zapravo, prema mišljenju Vrhovnog suda, radi o slučaju posebne odgovornosti. Međutim, istaknuto je da, i u slučaju ako bi se prihvatila apelantova hipoteza da se kao dan početka tijeka zastarnog roka treba prihvatiti dan kada je oštećeni, u konkretnom slučaju apelant, saznao za oštećenika, odnosno onu osobu koja odgovara za drugoga, u tom slučaju bi se kao taj dan imao uzeti u najpovoljnijem slučaju po apelanta 25. prosinac 1995. godine, jer je učinitelj nepoznat, pa bi i u tom slučaju nastupila zastara zbog proteka i subjektivnog i objektivnog roka. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da je tužena Općina Jablanica, nakon što je on zbog ratnih dešavanja napustio navedene nekretnine, te nekretnine proglasila napuštenim i dodijelila ih na privremeno korištenje pripadnicima postrojbe MALBAT iz sastava UNPROFOR-a bez naknade, te da je nesporno dokazao da objekti nisu zapaljeni u tijeku rata, nego nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma. Smatra da je pogrešno zaključeno da se u njegovom slučaju ne može primijeniti zastarni rok iz članka 377. ZOO, jer je imovina uništena kaznenim djelom, što je nesporno u postupku utvrđeno. Apelant navodi da se nije moglo ni zaključiti da je šteta nastala 1995. godine, jer je on za štetu saznao tek 1998. godine, kada je uveden u posjed imovine i tek tada je mogao poduzeti bilo kakve radnje vezane za utvrđivanje štete i njezinu naknadu a posebice da nije mogao inicirati kazneni postupak, jer je to u nadležnosti tužiteljstva. Smatra i da je Vrhovni sud u ranijoj praksi zauzeo stav da nepostojanje kaznene osude kod kaznenog djela terorizma ne isključuje odgovornost po toj osnovi, te da su sudovi morali voditi računa o ratnim dešavanjima i međunacionalnoj netrpeljivosti, budući da je on pripadnik manjinskog hrvatskog naroda, kao i da u slučaju da je potrebno postojanje kaznene osude, skoro nitko od oštećenih ne bi mogao dobiti naknadu za uništenu imovinu, jer postupci, uglavnom, nisu vođeni.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da u postupku koji je vođen po apelantovoj tužbi nije bilo kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, te da je apelacija neutemeljena.
13. Kantonalni sud je naveo da su apelantovi navodi neutemeljeni i da apelaciju treba odbiti.
14. Općinski sud je naveo utvrđeno činjenično stanje i pravni stav tog suda i naveo da apelaciju treba odbiti kao neutemeljenu.
15. Tužena Općina Jablanica je navela da su redoviti sudovi u svojim odlukama dali jasne i iscrpne razloge za svoja odlučenja, te da je apelacija neutemeljena.
V. Relevantni propisi
16. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službene novine RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 154. stav 1.
Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla dobit) kao i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta) Član 172. stav 1.
Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
Član 376. st. 1. i 2.
1. Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarjeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.
2. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. Član 377.
1. Kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.
2. Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.
3. Isto važi iza zastoj zastarijevanja.
VI. Dopustivost
17. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. Sukladno članku 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 56 0 P 010328 10 Rev od 12. svibnja 2011. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 5. srpnja 2011. godine a apelacija je podnesena 2. rujna 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka
1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
22. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2., što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
24. Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog spora bila naknada materijalne štete nastale na apelantovim objektima, dakle, da je predmet građanskopravne prirode u kojem je odlučivano o apelantovim pravima zbog čega je članak 6. Europske konvencije primjenljiv.
25. Apelant smatra da mu je odlukama redovitih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u svezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
26. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
27. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna pitanja u kontekstu osporenih odluka redovitih sudova kojim su odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata usmjereni na naknadu štete nastale u ratu zbog zastare potraživanja. Tako je Ustavni sud u Odluci broj AP 2763/09 od 22. ožujka 2013. godine (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) utvrdio povredu ustavnih prava apelanata zbog propuštanja Republike Srpske da izvrši svoju pozitivnu obvezu u smislu provođenja istrage o događajima u kojim je došlo do rušenja kuće apelanata. Imajući u vidu specifične okolnosti navedenog predmeta (apelantima je 1993. godine miniranjem uništena imovina koja se nalazila u neposrednoj blizini policijske postaje, da su se apelanti u više navrata obraćali policijskoj upravi tražeći informacije je li u svezi s navedenim događajima pokrenuta istraga, navodeći i imena svjedoka koji su mogli svjedočiti na navedene okolnosti, ali da nikada nikakvu informaciju u tom pogledu nisu dobili, niti je istraga pokrenuta) iz kojih proizlazi da su se apelanti obraćali nadležnim tijelima tražeći pokretanje istrage, Ustavni sud je u Odluci broj AP 2763/09 utvrdio da je postojala pozitivna obveza RS da pokrene istragu zbog sumnje da je izvršeno kazneno djelo u kojem je apelantima uništena imovina, te da je nepostupanje u ovom smislu dovelo do kršenja prava apelanata na imovinu i obveze RS da naknadi štete apelantima.
28. S druge strane, Ustavni sud podsjeća da je Europski sud 2. listopada 2012. godine donio presudu u predmetu broj 44252/10 (vidi, Europski sud, Ante Baničević i Marija Baničević protiv Hrvatske, odluka o dopustivosti od 2. listopada 2012. godine, aplikacija broj 44252/10). U navedenom predmetu aplikanti su podnijeli aplikaciju smatrajući da su domaći sudovi u njihovom slučaju trebali primijeniti rokove zastarjelosti iz članka 377. Zakona o obveznim odnosima (koji je istovjetan članku 377. ZOO), s obzirom da su potraživali naknadu štete proisteklu iz kaznenog djela, a ne rokove iz člana 376. Zakona o obveznim odnosima (istovjetan članku 376. ZOO). Europski sud je odbacio kao nedopušten navedeni zahtjev navodeći, između ostalog (stavak 35. odluke Europskog suda), „da nije bilo ničega što bi spriječilo podnositelje (niti oni tvrde drukčije) da podnesu svoju građansku tužbu za naknadu štete u općem zakonskom zastarnom roku temeljem članka 376. Zakona o obveznim odnosima (vidi st. 3. i 5). To bi građanskim sudovima omogućilo ispitati osnovanost zahtjeva podnositelja bez obzira na protek zakonskog zastarnog roka u kaznenom postupku ili bilo kakvog drugog ishoda kaznenog postupka. Umjesto toga, podnositelji su čekali četiri godine te tako stvorili situaciju u kojoj je ishod kaznenog postupka imao odlučujući utjecaj na njihovu građansku tužbu“.
29. Europski sud je u stavku 36. navedene odluke ukazao da, „iako članak 377. Zakona o obveznim odnosima ostavlja dvojbe o načinu primjene zakonskog zastarnog roka na građanske tužbe za naknadu štete uzrokovane kaznenim djelom, sav mogući nedostatak jasnoće ispravljen je ustanovljenom praksom domaćih sudova. To je podnositeljima omogućilo da predvide u kakvim okolnostima mogu očekivati da će njihova građanska tužba biti odbačena zbog nastupa zastare. Međutim, time što svoju građansku tužbu nisu podnijeli u općem zastarom roku podnositelji su se, iako su imali odvjetnika, stavili u situaciju u kojoj su se izložili opasnosti nastupanja zastare u odnosu na njihovu građansku tužbu“.
30. Dovodeći u kontekst navedeno sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se na konkretan predmet ne može primijeniti stav iskazan u predmetu ovog suda broj AP 2763/09, već stav Europskog suda iz odluke Baničević protiv Hrvatske. Naime, Ustavni sud zapaža da je i u konkretnom predmetu apelant u tužbi istaknuo da im je imovina zapaljena zbog terorističkog akta, ali da u konkretnom slučaju, za razliku od predmeta broj AP 2763/09, iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant tražio pokretanje istrage u svezi s paljenjem njegovih objekata, niti da se u tom smislu obraćao bilo kojoj instituciji vlasti, niti da je predložio bilo kakve dokaze u tom pravcu. Naprotiv, iz činjenica predmeta proizlazi da apelant niti u prizivnom niti u revizionom postupku nije istrajao u navodima iznesenim u tužbi, već da je prizivne i revizione navode bazirao na tvrdnji da mu naknada štete pripada zbog kaznenog djela paljevine. Osim toga, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju postoji kontradikcija između navoda apelanta i iskaza svjedoka oko vremena nastanka štete, budući da apelant tvrdi da je šteta nastala nakon rata ( za što ne postoji nikakav materijalni dokaz) a da su svjedoci istaknuli da je šteta nastala u razdoblju od 1993. do proljeća 1994. godine, dakle, u tijeku ratnih dešavanja, zbog čega su redoviti sudovi i uzeli kao nadnevak nastanka štete 25. prosinac 1995. godine (kao dan prestanka ratnih djejstava) od kada su i računali zastarne rokove. Navedene činjenice u bitnome razlikuje ovaj predmet od predmeta broj AP 2763/09. U tom smislu Ustavni sud zapaža da apelant niti u apelaciji ne iznosi navode, niti dokaze u smislu da se obraćao institucijama vlasti u svezi s pokretanjem istrage u njegovom slučaju, već su apelacioni navodi istovjetni prizivnim i revizionim navodima, te da u apelaciji apelant navodi da i nije imao „nadležnost“ za pokretanje istrage. Dakle, iz navedenog proizlazi da nema ništa proizvoljno u stavu redovitih sudova da se na konkretan slučaju ne mogu primijeniti rokovi zastare propisani člankom 377. ZOO.
31. Ovakav stav Ustavni sud je zauzeo i u svojoj Odluci broj AP 3408/10 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 3408/10 od 23. prosinca 2013. godine, dostupnu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) u kojoj je rješavao slično činjenično i pravno pitanje-zastara potraživanja naknade materijalne štete za uništene objekte 1993. godine a koji zahtjev su redoviti sudovi odbili temeljem odredbi članka 376. ZOO, budući da apelanti ni u tom predmetu nisu dokazali da su tražili pokretanje kaznene istrage iako su, prvobitno, tvrdili da je imovina uništena usljed terorističkog akta. Ustavni sud je utvrdio da nema proizvoljnosti u ovakvom zaključku redovitih sudova, te je apelaciju odbio kao neutemeljenu.
32. Ustavni sud ističe da utvrđivanje kršenja apelantovog prava i postojanja pozitivne obveze državnih tijela za postupanje u smislu zaključaka iz predmeta broj AP 2763/09 ovisi o specifičnim okolnostima karakterističnim za svaki predmet posebice. Ustavni sud smatra da takve specifične okolnosti u konkretnom predmetu nisu pronađene, te da nema osnove za primjenu stavova iz predmeta broj AP 2763/09. Nasuprot tome, u konkretnom predmetu apelant je tužbu podnio pet godina nakon što je istekao opći zastarni rok, dakle, i u konkretnom predmetu, kao i u citiranom predmetu Europskog suda, time što svoju građansku tužbu nije podnio u općem zastarnom roku apelant se stavio u situaciju u kojoj se izložio opasnosti da će nastupiti zastara u odnosu na njegovu građansku tužbu, a što se u konkretnom slučaju i dogodilo. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća da je člankom
376. ZOO propisan zakonski rok u kojem zastarijeva potraživanje naknade prouzročene štete, čijim se protekom gubi mogućnost sudskim putem zahtijevati prinudno ostvarenje prava. Dakle, uzimajući u obzir navedeno i stavove Europskog suda iz odluke Baničević protiv Hrvatske, stavove Ustavnog suda iz Odluke broj AP 3408/10, opći zastarni rok od pet godina propisan odredbama ZOO, potom, da je u konkretnom slučaju šteta nastala 1995. godine a da je apelant za nju saznao 4. prosinca 1998. godine, a da je tužba podnesena 14. prosinca 2006. godine, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne vidi proizvoljnost u obrazloženju redovitih sudova da je apelantovo potraživanje zastarjelo u smislu članka 376. ZOO pri čemu su redoviti sudovi razmotrili i apelantove navode u svezi s primjenom odredbe članka 377. ZOO i dali razloge zašto se ona ne može primijeniti u konkretnom slučaju.
33. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pravo na imovinu
34. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava u suštini veže za primjenu materijalnog prava i utvrđeno činjenično stanje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII. Zaključak
35. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada su redoviti sudovi, uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO, u osporenim odlukama iscrpno obrazložili da je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete neutemeljen zbog zastare potraživanja.
36. Na temelju članka 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić