Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3441/11 (S. A.)

Odluka donesena 17. 07. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Ništavost
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3441/11

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3441/11, rješavajući apelaciju Senade Alić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Senade Alić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 00319509 Rev od 9. juna 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Senada Alić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnijela je 25. augusta 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 83 0 P 00319509 Rev od 9. juna 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09, u daljnjem tekstu: prethodna Pravila) koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, AD „Inžinjering“ Zvornik (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Raje Lukića (u daljnjem tekstu: drugotuženi), Općine Zvornik (u daljnjem tekstu: trećetužena) i JP „Zvornik stan“ (u daljnjem tekstu: četvrtotuženi) zatraženo je 11. marta 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Drugotuženi je dostavio odgovor 19. marta 2014. godine, Vrhovni sud i trećetužena su dostavili odgovore 24. marta 2014. godine, dok je četvrtotuženi dostavio odgovor 26. marta 2014. godine. Prvotuženi nije dostavio odgovor u roku koji je istekao 1. aprila 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Stavom 1. Presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 083-0- P-07-000129 od 28. februara 2008. godine utvrđeno je da je apelantica po osnovu Ugovora o udruživanju sredstava sa stambenom zadrugom-četvrtotuženim broj 422/91 od 15. februara 1991. godine stekla pravo vlasništva na lokalu broj 3, površine 22,60 m2, koji se nalazi u niskom prizemlju objekta B-2, u Ulici braće Jugovića u Zvorniku (u daljnjem tekstu: sporni poslovni prostor), što su prvotuženi i trećetužena dužni priznati i izdati apelantici valjanu ispravu podobnu za upis prava vlasništva i posjeda u odgovarajuće vlasničke knjige i posjedovne evidencije a u suprotnom, za takav upis služit će predmetna presuda. Stavom 2. presude utvrđeno je da je apsolutno ništav Ugovor o kupoprodaji broj 04-844/96 od 18. oktobra 1996. godine zaključen između provtuženog i drugotuženog kojim je prvotuženi prodao drugotuženom sporni poslovni prostor, tako da taj ugovor ne proizvodi pravno djejstvo pa se drugotuženi obavezuje da predmetni lokal, slobodan od lica i stvari, preda u posjed apelantici, te da prvotuženi i drugotuženi solidarno naknade troškove parničnog postupka apelantici u iznosu i roku preciziranim u presudi. Stavom 3. presude u odnosu na trećetuženu i četvrtotuženog tužbeni zahtjev se kao neosnovan odbija.

6. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantica pokrenula tri parnice protiv preciziranih tuženih koje su rješenjem Osnovnog suda od 27. maja 2002. godine spojene i odlučeno da se vodi jedan postupak pod brojem P.302/91 u kojem je taj sud 13. februara 2003. godine donio presudu kojom je odbio apelanticin tužbeni zahtjev. Rješavajući po apelanticinoj žalbi, Okružni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio Rješenje broj Gž.332/03 od 31. decembra 2004. godine kojim je predmetna presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak. U ponovnom postupku, kako je navedeno u obrazloženju, taj sud je donio Presudu broj P.41/05 kojom je apelanticin tužbeni zahtjev usvojen, ali je i navedena presuda ukinuta Rješenjem Okružnog suda broj 012-0-Gž-07-000147 od 22. marta 2007. godine i predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovni postupak. S tim u vezi, Osnovni sud je obrazložio da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrdio da je rješenjem nadležnog organa trećetužene od 26. aprila 1990. godine, SIZ-a za stambeno-komunalne poslove i lokalne puteve Zvornik (u daljnjem tekstu: SIZ), koji je pravni prednik četvrtotuženog, data urbanistička saglasnost za izgradnju stambeno-poslovnog objekta B-2 u Zvorniku, dok je rješenjem istog organa od 8. maja 1990. godine izdata i građevinska dozvola za gradnju tog objekta, da je SIZ sa stambenom zadrugom zaključivao ugovore o udruživanju sredstava za izgradnju poslovnih prostora u predmetnom objektu, da je stambena zadruga 19. septembra 1990. godine sa Samilom Zahirović zaključila ugovor o prenosu prava raspolaganja na spornom poslovnom prostoru koji je tada bio u fazi izgradnje, ali da je taj ugovor sporazumno raskinut 15. februara 1991. godina a Samili Zahirović dato pravo da uplatu 50% početne cijene poslovnog prostora u iznosu od 116,040,80 dinara ustupi drugom zadrugaru, da je nakon toga apelantica stupila u prava i obaveze Samile Zahirović, kojoj je isplatila uplaćeni iznos, te istog dana sa stambenom zadrugom zaključila ugovor o prenosu prava raspolaganja na istom poslovnom prostoru putem udruživanja sredstava.

7. Dalje je navedeno da je utvrđeno da se stambena zadruga ugovorom obavezala da će apelantici osigurati sporni poslovni prostor, finalno nedovršen, tj. bez podova, bez obrade zidova i plafona, bez razvoda elektroinstalacija, rasvjetnih tijela, bez utičnica, prekidača i razvodne table, kao i bez ikakvog enterijera, opreme i elemenata, da je ugovorom određena početna cijena navedenog poslovnog prostora precizirana u presudi koji je apelantica trebalo da plati u tri rate po dinamici preciziranoj u presudi s tim da će se konačna cijena utvrditi konačnim obračunom nakon izgradnje objekta s apelanticinom obavezom da plati razliku cijene po konačnoj fakturi, da je ugovorom predviđeno da je rok primopredaje poslovnog prostora uvjetovan završetkom radova na izgradnji objekta i primopredajom objekta između prvotuženog kao izvođača radova i SIZ-a kao investitora, a taj rok je utvrđen za 1. august 1991. godine, nakon čega je trebalo da stambena zadruga u roku od 15 dana od primopredaje i dobijanja upotrebne dozvole prostor preda apelantici, da se ugovorom stambena zadruga obavezala da će, u slučaju prekida radova na izgradnji objekta, odnosno u slučaju ako objekt ne bude završen u ugovorenom roku, apelantici vratiti primljeni novac na ime cijene poslovnog prostora, i to sa kamatom, te da predmetni objekt nije završen do početka rata u BiH zbog kojeg je i apelantica napustila Zvornik.

8. Osnovni sud je obrazložio da je, dalje, utvrđeno da je po okončanju rata trećetužena inicirala završetak izgradnje objekta na koji je odlukom trećetužene 23. juna 1996. godine data saglasnost za završetak s tim da se obeštete kupci, odnosno udružioci sredstava koji ne mogu finansirati dovršetak radova s tim da prvotuženi kao izvođač može zaključivati nove ugovore sa drugim kupcima i obavezan je da raskine ugovore sa ranijim kupcima, odnosno udružiocima sredstava koji su odustali od finansiranja završetka radova, da su nakon toga prvotuženi kao izvođač i drugotuženi kao udružilac sredstava 18. oktobra 1996. godine zaključili kupoprodajni ugovor koji je sudski ovjeren i odobren od nadležnog pravobraniteljstva čiji predmet je poslovni prostor-lokal 3, površine 24,08 m2, te kojim je drugotuženi kupio predmetni poslovni prostor u nedovršenom stanju, da je gradnja objekta dovršena 1997. godine, tehnički prijem izvršen 21. juna 1997. godine a upotrebna dozvola izdata 26. juna 1997. godine nakon čega je drugotuženi preuzeo u posjed kupljeni poslovni prostor, obavio završne radove i opremio ga, te ga naknadno i proširio dogradnjom aneksa, čime je stvorio prostor ukupne površine 28,66 m2, da drugotuženi nije izdjejstvovao upis prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, niti je to učinila apelantica, te da je apelantica 11. jula 2001. godine podnijela predmetne tužbe tom sudu.

9. Osnovni sud je naveo da smatra da u konkretnom slučaju trećetužena i četvrtotuženi (Općina Zvornik i JP „Zvornik stan“) nisu odgovorni što apelantica nije u posjedu spornog poslovnog prostora, jer je trećetužena svojom odlukom izuzela sporni objekt iz uprave koju je preuzeo četvrtotuženi, ali da ni on nema odgovornosti u konkretnom slučaju, jer on prema ugovoru nije imao ovlaštenje za prodaju spornog prostora trećem licu. Dalje, Osnovni sud je istakao da je, imajući u vidu navedeno, nesporno da u konkretnom slučaju postoje dva pravna posla-dva osnova za stjecanje prava vlasništva na istoj nekretnini kojim je prodat sporni poslovni prostor, i to prvi, raniji ugovor koji je zaključila apelantica sa stambenom zadrugom a ova sa SIZ-om kao investitorom, i drugi, kasniji, ugovor koji je zaključio drugotuženi sa prvotuženim a čiji je predmet bila kupoprodaja istog poslovnog prostora. Uzimajući u obzir sve navedeno, Osnovi sud je naveo da konkretan slučaj treba riješiti ocjenom kome pripada jače pravo, i to na osnovu načela savjesnosti i poštenja, te načela zabrane zloupotrebe prava. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da je apelantica savjestan kupac od samog početka, a da je drugotuženi postao nesavjestan podnošenjem tužbe, kao i da niti apelantica niti drugotuženi nisu upisali pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru u javnim knjigama iako ga drugotuženi drži u posjedu. Osnovni sud je istakao da je prvotuženi zloupotrijebio pravo kada je sporni poslovni prostor prodao drugotuženom, jer je znao da je taj prostor već ranije kupljen za drugog investitora, odnosno SIZ-a, zbog čega je, prema mišljenju Osnovnog suda, i prvotuženi u vrijeme prodaje spornog prostora drugotuženom bio nesavjestan prodajući mu tuđu stvar dok je drugotuženi u vrijeme zaključenja ugovora bio savjestan kupac pa mu pripada pravo na naknadu štete od nesavjesne ugovorne strane. Imajući u vidu sve navedeno, Osnovni sud je zaključio da je predmetni ugovor zaključen između tuženih ništav shodno članu 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je donio presudu kao u dispozitivu.

10. Protiv navedene presude prvotuženi i drugotuženi su podnijeli žalbe Okružnom sudu, koji je Presudom broj 012-0-Gž-08-000 307 od 19. marta 2009. godine žalbe djelimično uvažio i djelimično ukinuo osporenu presudu, i to u st. 1. i 3, odnosno u dijelu u kojem je utvrđeno da je apelantica stekla pravo vlasništva na spornim nekretninama i naloženo prvotuženom i drugotuženom da to priznaju i izdaju apelantici valjanu ispravu pogodnu za upis prava vlasništva i posjeda a da u protivnom za upis posluži presuda, te u dijelu u kojem je odbijen u odnosu na trećetuženu i četvrtotuženog, kao i u odluci o troškovima postupka sadržanim u stavu 2. izreke osporene presude, te u tim dijelovima predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U preostalom dijelu (stavu 2. koji se odnosi na utvrđenje ništavosti spornog kupoprodajnog ugovora zaključenog između prvotuženog i drugotuženog) žalba prvotuženog i drugotuženog je odbijena i prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te navedeno da je taj sud, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava a u vezi sa žalbenim navodima, ustanovio da je žalba osnovana u odnosu na odluku prvostepenog suda sadržanu u st. 1. i 3. jer, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud nije utvrdio činjenice bitne za pravilnu primjenu materijalnog prava.

11. Navedeno je da je, prije svega, tužbeni zahtjev iz stava 1. neodređen i neizvršiv, pa je i odluka o takvom zahtjevu nezakonita, budući da, kako je obrazložio Okružni sud, prvostepeni sud nije iskoristio svoja ovlaštenja iz člana 336. u vezi sa članom 53. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) da navedene nedostatke otkloni. Okružni sud je istakao da ovaj zahtjev nema bližih podataka potrebnih za upis prava posjeda i vlasništva u odgovarajućim evidencijama, niti je nesporno utvrđeno aktuelno stanje upisa vlasništva i posjeda u zemljišnim knjigama i katastru. Obrazloženo je da nije razjašnjeno ko je trenutni vlasnik ove imovine i ko bi mogao i bio dužan dati podobnu ispravu za upis prava vlasništva u korist apelantice, budući da apelantica, prema mišljenju tog suda, ima pravni osnov za stjecanje prava vlasništva a vlasništvo još nije stekla budući da se ono, shodno odredbama člana 33. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, stječe tek upisom u zemljišne knjige. Osim toga, Okružni sud je obrazložio da bi takvu ispravu, prema dokazima iz spisa, najvjerovatnije mogao izdati SIZ ili njegov pravni sljednik-četvrtotuženi, ali da nije isključena mogućnost da je to i trećetužena, te da se iz tog razloga trećetužena i četvrtotuženi imaju smatrati nužnim suparničarima u ovom postupku zbog čega nije bilo ni osnova da se u odnosu na njih odbije tužbeni zahtjev, a što je, kako je naveo Okružni sud, pogrešno učinio prvostepeni sud.

12. U odnosu na odbijajući dio žalbe, Okružni sud je istakao da je predmetni ugovor ništav, jer je prvotuženi koji nema nikakvog dokaza o vlasništvu na spornom prostoru prenio na drugotuženog prava koja ni sam nije imao, te da, ako bi se i prihvatilo da je četvrtotuženi imao ovlaštenje da prvotuženom da saglasnost za završetak radova na spornom objektu i tako i položaj investitora i eventualno budućeg vlasnika, ni ovu odluku prvotuženi nije ispoštovao. Ovo stoga što je, kako je naveo Okružni sud, prvotuženom predata dokumentacija vezana za zaključenje ugovora o kupoprodaji zaključenih sa tzv. udružiocima sredstava, kao i dokazi o uplaćenim sredstvima tih udružilaca, odnosno kupaca, te sva druga investiciono-tehnička dokumentacija, pa se, prema mišljenju tog suda, savjesnim i odgovornim odnosom prema poslu čak i ako dokumentacija nije bila potpuna, prvotuženi morao informirati o zatečenom stanju, raskinuti postojeće ugovore o udruživanju, odnosno kupoprodaji poslovnih i stambenih prostora i eventualno obeštetiti ta lica kako je to odlukom bilo i predviđeno, pa tek onda zaključivati nove ugovore sa novim udružiocima sredstava. S tim u vezi, Okružni sud je istakao i da drugotuženi nije mogao steći više prava nego što je prvotuženi imao pa je, shodno tome, prema mišljenju tog suda, osnovan apelanticin zahtjev za predaju u posjed spornog poslovnog prostora. Okružni sud je naveo da činjenica da prostor ima nešto veću kvadraturu u odnosu na ugovorenu i da su u taj prostor izvršena određena naknadna ulaganja, prema mišljenju tog suda, može biti samo predmet spora vezanog za obligacionopravni zahtjev drugotuženog zbog neosnovanog obogaćenja ili eventualne štete prema pasivno legitimiranim licima. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je donio odluku kao u dispozitivu.

13. Protiv navedene presude drugotuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 83 0 P 00319509 Rev od 9. juna 2011. godine reviziju uvažio, obje nižestepene presude preinačio u dijelu u kojem je usvojen tužbeni zahtjev za utvrđivanje ništavosti kupoprodajnog ugovora zaključenog između prvotuženog i drugotuženog i taj tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stavovi nižestepenih sudova, te navedeno da je revizija osnovana zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Vrhovni sud je istakao da je jedini ugovor koji je prije obustave radova na izgradnji objekta bio ugovor vezan za prenos prava raspolaganja na poslovnom prostoru putem udruživanja sredstava a taj ugovor, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne predstavlja kupoprodajni ugovor, jer se njime stambena zadruga obavezala samo osigurati navedeni prostor a nakon toga je zadruga imala obavezu zaključiti ugovor o udruživanju sredstava sa SIZ-om, što, prema zaključku tog suda, zadruga nikada nije učinila.

14. Osim toga, navedeno je da je ugovor o udruživanju sredstava na koji se apelantica pozivala u tužbi bio Ugovor broj 2471/90 od 28. decembra 1990. godine koji je zaključen za drugi poslovni prostor u istom objektu, i to lokal broj 2, ulaz sa juga, i koji je zaključen prije zaključivanja Ugovora broj 422/91 od 15. februara 1991. godine između zadruge i apelantice, na osnovu kojeg je apelantica i stupila na mjesto ugovarača umjesto Samile Zahirović vezano za prostor označen kao lokal broj 3, ulaz sa istoka. Obrazloženo je da je i inače predmetni prostor izgubio početni identitet zbog uvećanja površine i broja prostorija u toku izgradnje, pa da je iz tog razloga i neizvršiv dio osporene presude kojim se nalaže predaja nepostojećeg poslovnog prostora a s obzirom na to da vlasnik od držaoca može tražiti samo povrat i predaju individualno određene stvari. Vrhovni sud je istakao i da, pošto zadruga nije osigurala apelantici sporni poslovni prostor, prema odredbama člana 12. ugovora, taj ugovor sa apelanticom je raskinut, te je apelantica imala pravo samo na povrat uplaćenih novčanih sredstava. Vrhovni sud je obrazložio i da je predmet ugovora zaključenog između apelantice i stambene zadruge, kao i između prvotuženog i drugotuženog bila buduća nepokretna stvar iz člana 458. stav 3. ZOO, pa je iz tog razloga sporni odnos trebalo razriješiti na osnovu propisa koji reguliraju promet nekretnina na osnovu kupoprodajnog ugovora i propisa koji reguliraju stjecanje prava vlasništva a ne na osnovu propisa koji reguliraju pitanje ugovora o građenju, jer takav ugovor važi samo između izvođača radova i pravnog prednika četvrtotuženog kao investitora. Navedeno je da je odredbom člana 9. st. 2, 3. i 4. Zakona o prometu nekretnina propisana obavezna pismena forma i ovjera potpisa ugovarača kao konstitutivni element ugovora na osnovu kojeg se prenosi pravo vlasništva a da se dobrovoljnim ispunjenjem osnažuje pismeni ugovor kome nedostaje ovjera potpisa, te da stoga ugovor koji je zaključen između prvotuženog i drugotuženog, čiju valjanost je apelantica osporavala, prema mišljenju Vrhovnog suda, zadovoljava sve uvjete pravosnažnosti propisane u članu 9. stav 2. ovog zakona. S tim u vezi, također je navedeno da u spisu predmeta ne postoji dokaz da je apelantica uplatila kompletan iznos kupoprodajne cijene, budući da je za 50% cijene apelantica kao dokaz ponudila neovjerenu kopiju uplatnice, koju su u toku dokaznog postupka „pred nižestepenim sudovima osporili tuženi ali da apelantica na poziv suda nikada nije dostavila njen original, niti ovjerenu kopiju za šta je bila obavezna shodno odredbama člana 335. stav 3. ZPP-a“ i posebno jer je vještak finansijske struke prilikom vještačenja utvrdio da ni u poslovnim knjigama prvotuženog nije evidentirana uplata za koju apelantica tvrdi da ju je izvršila.

15. Vrhovni sud je obrazložio i da nije ništav ugovor o prodaji poslovnog prostora izgrađenog za tržište samo zato što je ranije zaključenim ugovorom taj prostor već bio prodat, budući da u takvom slučaju pravo vlasništva stječe kasniji kupac na kojeg je upisano pravo vlasništva, ako je bio savjestan, a ako to pravo nije upisano (kao što je u konkretnom predmetu slučaj) to, prema mišljenju Vrhovnog suda, shodno odredbama člana 41. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, jače pravo pripada onome kome je prostor predat u posjed, a to je drugotuženi. Pri tome je Vrhovni sud istakao da su neosnovani navodi apelantice da joj je poslovni prostor predat još u toku rata, kada je njen muž vršio određene radove na njemu, budući da tog prostora u to vrijeme nije ni bilo, jer je izgrađen tek sredinom 1997. godine. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da je nesporno da je zaključila kupoprodajni ugovor i platila punu cijenu i time stekla pravo vlasništva a da je, i pored toga, prvotuženi postupio protivno svim pravilima i ponovno prodao isti poslovni prostor drugotuženom. Navodi i da joj nikada nije rečeno da mora donijeti original uplatnice ili ovjerenu kopiju, niti je ikada iko osporavao vjerodostojnost te uplatnice, te da apelantica ne može snositi odgovornost što prvotuženi nije uplatnicu proknjižio. Apelantica smatra da se ne radi o drugom poslovnom prostoru, već o istom za koji je zaključila ugovor, te da razlika u kvadraturi ne može utjecati na njegov identitet, kao i da je pogrešan stav Vrhovnog suda da ugovor koji je zaključila nije kupoprodajni ugovor, budući da je, prema apelanticinom mišljenju, cilj njegovog zaključenja i bio prenos prava i kupoprodaja. Smatra i da je pogrešan stav Vrhovnog suda da se činjenica da je njen suprug obilazio prostor ne može smatrati predajom u posjed, jer ona to jeste.

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je ponovio svoje pravni stavove navedene u osporenoj presudi, te istakao da je apelacija neosnovana.

18. Drugotuženi je naveo da je odluka Vrhovnog suda pravilna i zasnovana na zakonu, te predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Trećetužena je navela da je apelacija nejasna i nerazumljiva, te da u postupku nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva.

20. Četvrtotuženi je naveo da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti u odnosu na njega, jer je u toku postupka sve vrijeme isticao prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer nema nikakve veze sa predmetnim poslovnim prostorom.

V. Relevantni propisi

21. Zakon o osnovnim svojinskopravnim poslovima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 26/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/3) u relevantnom dijelu glasi:

Član 41.

Lice koje je pribavilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znalo i nije moglo znati da nije postalo vlasnik (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo da zahteva njen povraćaj i od savesnog držaoca kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.

Kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno. Ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo ima lice kod koga se stvar nalazi. Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.

22. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89 i 22/91 i „Službeni glasnik RS“ broj 29/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9.

Samoupravni sporazum, odnosno ugovor o prenosu nepokretnosti sa jednog na drugo društveno pravno lice i o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine zaključuje se u pismenom obliku.

Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.

Samoupravni sporazum, odnosno ugovor koji je zaključen protivno odredbama st. 1. i 2. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.

Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali u ugovoru.

23. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i «Sl. glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 458. stav 3.

Prodaja se može odnositi i na buduću stvar.

VI. Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 83 0 P 00319509 Rev od 9. juna 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 27. juna 2011. godine a apelacija je podnesena 25. augusta 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

28. Apelantica pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

31. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je predmetni postupak vođen povodom apelanticine tužbe kojom je traženo da se utvrdi ništavost kupoprodajnog ugovora, te naloži predaja u posjed spornog poslovnog prostora, dakle, da se radilo o građanskom postupku u kojem se rješavalo o apelanticinim pravima, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

32. Dalje, apelantica tvrdi da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, jer je, kako tvrdi, dokazala da je u potpunosti isplatila kupoprodajnu cijenu za sporni prostor i postala vlasnica a da je ugovor koji su zaključili prvotuženi i drugotuženi o kupoprodaji istog poslovnog prostora ništavan. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati da li je pobijana odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

34. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi rješavao slično činjenično i pravno pitanje u predmetu broj AP 3048/10 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 3048/10 od 23. decembra 2013. godine, objavljenu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenom predmetu apelanti su, također, zaključili ugovor o udruživanju sredstava u izgradnju poslovnog prostora 1991. godine i platili cijenu, ali prostor nije dovršen do početka rata, nego tek nakon njegovog završetka, s tim da je 1994. godine prostor prodat drugom licu kojem je predat u posjed prostor i koje se uknjižilo kao vlasnik. Ustavni sud je u Odluci broj AP 3048/10 istakao da je “prilikom donošenja osporene odluke Vrhovni sud uzeo u obzir prirodu ugovora zaključenog između apelanata i prvotuženog, te zaključio da se predmetni ugovor ne može ocijeniti kao ugovor o prodaji, budući da ne ispunjava uvjete iz odredbe člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti. Dalje je Vrhovni sud uzeo u obzir i prirodu tužbenog zahtjeva apelanata, te dovodeći njihov tužbeni zahtjev u vezu sa odredbom člana 41. ZOVPO, naglasio da je za uspjeh apelanata u predmetnom sporu potrebno dokazati da oni imaju jači pravni osnov u odnosu na drugotuženu i da drugotužena poslovni prostor drži u faktičkom posjedu kao nevlasnik. Stoga su apelanti u smislu navedene odredbe a kod utvrđivanja jačeg pravnog osnova bili obavezni da dokažu da je drugotužena prilikom zaključenja ugovora sa prvotuženim bila nesavjesna. Međutim, po mišljenju Vrhovnog suda, ocjenom izvedenih dokaza nije se mogao izvesti zaključak o nesavjesnosti drugotužene kako su to zaključili nižestepeni sudovi, već je nesporno utvrđeno da je prvotuženi bio nesavjestan prilikom zaključivanja ugovora sa drugotuženom (...). Stoga je, u smislu odredbe člana 41. ZOVPO, utvrđeno da jači pravni osnov ima drugotužena, budući da je ishodila upis u zemljišne knjige i da joj je predmetni poslovni prostor predat u posjed od prvotuženog“.

35. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantica zaključila ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju prostora, da sporni prostor nije dovršen u roku (do ljeta 1991. godine), nego da je njegova izgradnja završena 1997. godine. Također, Ustavni sud zapaža da je odredbama ugovora o udruživanju sredstava bilo određeno da će se konačna cijena prostora utvrditi nakon njegove izgradnje a da se ugovor smatra raskinutim ako do ugovorenog roka stambena zadruga ne osigura apelantici predmetni prostor, te da je u postupku utvrđeno da je apelantica uplatila samo polovinu prvobitno određene cijene spornog prostora, dakle, da niti apelantica niti ugovarač nisu u pretežnom dijelu ispunili svoje obaveze iz ugovora. Iz činjenica predmeta dalje proizlazi da je prvotuženi kao pravni sljednik SIZ-a, koji je bio investitor izgradnje objekta u kojem se nalazi i sporni prostor, nakon dovršenja sporni prostor prodao drugotuženom kojem je prostor i predat u posjed. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 41. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima propisano da jače pravo ima onaj koji u faktičkom posjedu drži stvar a članom 9. Zakona o prometu nepokretnosti da se ugovor o prenosu nepokretnosti sa jednog na drugo društveno pravno lice i o otuđenju nepokretnosti iz društvenog vlasništva zaključuje u pismenom obliku a izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo vlasništva, proizvodit će pravno djejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju, ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali u ugovoru.

36. Dovodeći u kontekst činjenice konkretnog predmeta sa citiranim zakonskim odredbama, Ustavni sud smatra da se stav koji je iskazao u Odluci broj AP 3048/10 može primijeniti i na konkretan slučaj. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da i u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev apelantice za utvrđivanje ništavosti ugovora zaključenog između prvotuženog i drugotuženog, budući da je nesporno da jače pravo ima drugotuženi. Pri tome Ustavni sud ponavlja da je Vrhovni sud istakao da je utvrđeno da je ugovorom koji je zaključila apelantica bilo određeno da se on raskida ako stambena zadruga ne osigura u ugovorenom roku sporni poslovni prostor (i da će u tom slučaju zadruga vratiti uplaćeni dio sredstava), te da je nesporno da u ugovorenom roku apelantici sporni prostor nije osiguran zbog čega je po sili samog ugovora taj ugovor raskinut pri čemu je činjenica da nije bilo formalnog pisanog raskida ugovora irelevantna. Osim toga, iz činjenica predmeta proizlazi da apelantica nije dokazala da je u cijelosti isplatila cijenu prostora, budući da ona i nije bila utvrđena u vrijeme zaključenja ugovora, jer prostor, u vrijeme za koje apelantica tvrdi da je izvršila uplatu, nije ni bio izgrađen. Dakle, Ustavni sud zapaža da iz navedenog proizlazi da niti jedna od ugovornih strana nije u pretežnom dijelu ispunila svoje obaveze iz ugovora, što je bio jedan od preduvjeta propisanih članom 9. Zakona o prometu nepokretnosti da bi se smatralo da se radi o ispunjenom ugovoru o prodaji nepokretnosti i pribavljanju osnova za stjecanje prava vlasništva, te da apelantica iz tog razloga ima mogućnost jedino da u posebnom postupku traži povrat uplaćenih sredstava, kako je to i obrazložio Vrhovni sud. Pri tome Ustavni sud smatra neosnovanim apelanticin navod da je bila u posjedu spornog prostora na način da je njen suprug povremeno obilazio prostor, tačnije gradilište, i to u vrijeme kada je gradnja zaustavljena s obzirom na to da, faktički, u to vrijeme sporni prostor nije ni postojao, jer nije bio izgrađen, pa i nije mogla stupiti u njegov posjed.

37. S druge strane, iz činjenica predmeta i obrazloženja Vrhovnog suda je vidljivo da je prvotuženi kao pravni sljednik investitora sa drugotuženim zaključio ugovor o prodaji spornog prostora čiji identitet je u međuvremenu u toku izgradnje i promijenjen (povećanjem površine i dodavanjem nove prostorije), da je drugotuženi isplatio kupoprodajnu cijenu i primio u posjed prostor, čime je nesporno ispunio uvjete iz člana 41. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima u pogledu postojanja jačeg prava iz čega ne proizlazi ništa što bi upućivalo na proizvoljnost u primjeni odredaba Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima i Zakona o prometu nepokretnosti. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da ovom prilikom neće ulaziti u razmatranje pitanja da li je tuženi i uknjižio pravo vlasništva, budući da je to pitanje predmet posebnog postupka pred redovnim sudom po osnovu Presude Okružnog suda broj 012-0-Gž-08- 000 307 od 19. marta 2009. godine kojom je u tom dijelu predmet vraćen na ponovni postupak Osnovnom sudu.

38. Osim toga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelanticine navode da joj niko nikada nije rekao da je obavezna da dostavi original uplatnica ili ovjerenu fotokopiju, te da se radi o istom prostoru za koji je zaključila ugovor. Ovo stoga što iz činjenica predmeta proizlazi da je apelantica kao dokaz u postupku predočila neovjerenu fotokopiju uplatnice koju su tuženi osporili, te da apelantica nije na poziv suda dostavila original uplatnice ili njenu ovjerenu kopiju. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelantica tokom cijelog postupka imala stručnog opunomoćenika-advokata kojem je morala biti poznata obaveza propisana članom 335. ZPP, na čiju primjenu je ukazao Vrhovni sud, prema kojoj se uz sve podneske prilažu dokazi u originalu, prepisu ili fotokopiji, te da će sud na zahtjev suprotne strane pozvati stranku koja je dostavila prepis ili fotokopiju da dostavi original na uvid suprotnoj strani. Također, u odnosu na navod da se radi o istom prostoru, Ustavni sud smatra da je obrazloženje Vrhovnog suda da više ne postoji prostor za koji je apelantica zaključila ugovor u skladu sa standardima Evropske konvencije, budući da je on u toku izgradnje izgubio prvobitni identitet i da se nakon njegove izgradnje ne radi o prijašnjem prostoru od 22,60 m2, već o prostoru od 28,66 m2 koji ima i dodatne prostorije u odnosu na prvobitno planirane. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim apelanticine navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

40. Apelantica navodi da joj je osporenom presudom, zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da apelacija kršenje ovog prava vezuje za primjenu materijalnog prava a imajući u vidu elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke u kojima je zaključeno da u konkretnom slučaju nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, Ustavni sud i navode o kršenju prava na imovinu smatra neosnovanim.

VIII. Zaključak

41. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje zašto je trebalo odbiti apelanticin tužbeni zahtjev za utvrđivanje ništavosti ugovora zaključenog između prvotuženog i drugotuženog i kada se taj sud pozvao na relevantne odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima i Zakona o prometu nepokretnosti.

42. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava vezuje za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava a kada je Ustavni sud u okviru razmatranja kršenja prava na pravično suđenje zaključio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno.

43. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3441/11 (S. A.) | Sudska praksa | Aktio