Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2451/12 (S. M.)

Odluka donesena 10. 06. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pritvor
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada štete
  • Apelacija preuranjena
  • Nematerijalna šteta
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2451/12

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2451/12, rješavajući apelaciju Slavka Mihajlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1. i 3. tačka l), člana 57. stav 2. tač. a) i b) i člana 59. st. 1. i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Slavka Mihajlovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 049146 11 Rev od 6. aprila 2012. godine u djelu kojim je odlučeno o naknadi nematerijalne štete.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavka Mihajlovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 049146 11 Rev od 6. aprila 2012. godine u dijelu koji se odnosi na naknadu materijalne štete, zato što je preuranjena

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Slavko Mihajlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Jadranka Ivanović, advokat iz Banje Luke, podnio je 29. juna 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 049146 11 Rev od 6. aprila 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 049146 10 Gž od 28. februara 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 049146 06 P od 12. aprila 2010. godine. Apelant je dostavio dopunu apelacije 7. decembra 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. prethodnih Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09-u daljnjem tekstu: prethodna Pravila) koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 11. oktobra 2013. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Okružni sud su dostavili odgovore 21. oktobra 2013. godine, tužena 22. oktobra 2013. godine dok Osnovni sud nije dostavio odgovor u roku koji je istekao 19. oktobra 2013. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. prethodnih Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 19. novembra 2013. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 049146 06 P od 12. aprila 2010. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obavezana tužena da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog neosnovanog lišavanja slobode i boravka u pritvoru od 30. maja 1995. godine do 23. maja 1997. godine i pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda isplati iznos od 30.000,00 KM, a zbog umanjenja opšte životne sposobnosti iznos od 25.000,00 KM sve za zakonskom zateznom kamatom počevši od dana presuđenja do konačne isplate u roku preciziranom u presudi. Presudom je također usvojen i apelantov tužbeni zahtjev i obavezana tužena da mu na ime naknade materijalne štete zbog izgubljene dobiti u poslovanju picerije „Amico“ u Banjoj Luci isplati ukupan iznos od 449.526,00 KM za štetu nastalu u periodima preciziranim u presudi sa zakonskom zateznom kamatom počevši od datuma preciziranih u presudi pa do konačne isplate, u roku također preciziranom u presudi. Presudom je obavezana tužena da apelantu naknadi i troškove postupka u iznosu i roku preciziranom u presudi, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva koji predstavlja razliku između dosuđenog i traženog iznosa nematerijalne štete i dosuđenih i traženih troškova postupka.

7. U obrazloženju je navedeno da je apelant u tužbi podnesenoj tom sudu naveo da je optužnicom Okružnog javnog tužilaštva iz Banje Luke od 30. augusta 1995. godine, koja je izmijenjena 8. jula 1999. godine, bio optužen za krivično djelo teških slučajeva razbojničke krađe i razbojništva u pomaganju iz člana 151. stav 1. Krivičnog zakona RS-Posebni dio (u daljnjem tekstu: KZRS) a u vezi s članom 24. KZ RS; da mu je u fazi istrage određen pritvor i da je u pritvoru boravio sve od 30. maja 1995. godine do 23. maja 1997. godine; da je u vezi s tom optužnicom bio tri puta osuđen, prvi put presudom preciziranom u presudi na kaznu zatvora od 15 godina koja je rješenjem donesenim u žalbenom postupku ukinuta pa je u ponovljenom postupku bio osuđen na četiri godine i osam mjeseci zatvora, a ta presuda je također u žalbenom postupku ukinuta da bi u konačnici apelant presudom Okružnog suda preciziranom u presudi bio oslobođen optužbe za navedena krivična djela; da je u toku boravka u pritvoru apelant trpio jak strah od izricanja visokih kazni i oko ishoda sudskog procesa, da je trpio poniženja, povrede časti i ugleda zbog čega je i njegova mlađa kćerka psihički oboljela; da je putem medija koji su svakodnevno pratili suđenje bio blaćen, omalovažavan iako je bio nevin; da je njegova picerija „Amico“ u Banjoj Luci zbog svega toga imala drastičan pad prometa, što se odrazilo i na život njegove porodice budući da je na kraju prestala s radom, kao i da je njegov boravak u pritvoru trajao skoro dvije godine a sudski proces i agonija skoro 10 godina, što je ostavilo velike posljedice na njegovo zdravlje.

8. U vezi s navedenim Osnovni sud je istako da je odredbom člana 425. stav 2. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP RS) propisano da pravo na naknadu štete zbog neopravdane osude ima lice protiv kojeg je donesena presuda kojom se optužba odbija, a da je odredbom člana 426. st. 1. i 2. istog zakona propisano da pravo na naknadu štete zastarijeva protekom tri godine od pravosnažnosti prvostepene presude kojom je optuženi oslobođen od optužbe ili kojom je optužba odbijena, te da se prije podnošenja tužbe za naknadu štete oštećeni mora prethodno s tim zahtjevom obratiti Ministarstvu pravde radi postizanja sporazuma o postojanju štete, te vrsti i visini naknade. Dalje je navedeno da je odredbom člana 427. st. 1. i 3. i člana 429. stav 1. tačka v. ZKP RS propisano da se navedeni zahtjev podnosi protiv Republike Srpske, te ako zahtjev za naknadu štete ne bude usvojen ili po njemu Ministarstvo pravde ne donese odluku u roku od tri mjeseca od dana podnošenja oštećeni može nadležnom sudu podnijeti tužbu za naknadu štete, a ako je postignut sporazum samo u pogledu dijela zahtjeva oštećeni može tužbu podnijeti u pogledu ostatka zahtjeva (član 427) kao i da pravo na naknadu štete pripada i licu koje je zbog greške ili nezakonitog rada organa neosnovano lišeno slobode (član 429). Osnovni sud je dalje naveo da je članom 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je onaj ko drugom prouzrokuje štetu dužan ju nadoknaditi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, a da je članom 200. istog zakona propisano da će sud kad nađe da je došlo do povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti i kada okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu naknadu vodeći računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, kao i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njenom prirodom i društvenom svrhom.

9. Osnovni sud je obrazložio da, u vezi sa navedenim, naknada nematerijalne štete nije cilj nego sredstvo kojim oštećeni zadovoljavanjem svojih životnih potreba koje ne bi mogao podmiriti olakšava sebi život čineći ga podnošljivim, pri tom ublažavajući bol koji podnosi, te da s tim u vezi duševne boli koje su, u konkretnom slučaju, proistekle iz neosnovanog lišavanja slobode imaju za posljedicu povredu ugleda i časti oštećenog lica koje posljedice oštećeni osjeća u svojoj duhovnoj sferi i koje se manifestuju kao duševna bol. Osnovni sud je naveo i da su duševne boli koje nastaju smanjenjem životne aktivnosti oblik nematerijalne štete predviđen odredbama čl. 200. i

203. ZOO koje nastaju kao posljedica tjelesne ozljede oštećenog. Navedeno je da su u konkretnom slučaju vidovi nematerijalne štete utvrđeni na osnovu nalaza vještaka medicinske struke preciziranog u presudi, te da je na osnovu tog nalaza kao i uzimajući obzir sudsku praksu koja je spomenutu naknadu definisala kao „pravičnu naknadu“ i subjektivne okolnosti apelanta kao što su dob, zanimanje, položaj u društvu i slično, taj sud odredio naknadu za pretrpljenu nematerijalnu štetu kao u dispozitivu presude, a sve shodno odredbama navedenih članova ZOO kao i odredbama čl. 186, 277. i 189. ZOO.

10. Dalje, Osnovni sud je u vezi sa apelantovim zahtjevom za naknadu materijalne štete zbog izmakle dobiti u vezi s apelantovom picerijom „Amico“ naveo da je utvrđeno da je ta picerija bila ugledna ugostiteljska i prva privatna, odnosno druga uopšte otvorena picerija u Banjoj Luci; da je poslovanje picerije bilo više nego uspješno, ne samo u predratno vrijeme nego čak i u toku rata; da je predstavljala prepoznatljiv brend u proizvodnji pice, te da je nakon apelantovog hapšenja i medijskog praćenja sudskog postupka promet u piceriji padao, tako da je na kraju picerija i zatvorena. Imajući u vidu navedeno, kao i nalaz i mišljenje vještaka ekonomsko-finansijske struke, Osnovni sud je zaključio da apelantu pripada i pravo na naknadu ovog vida štete te je obavezao tuženu da apelantu naknadi iznos preciziran u presudi.

11. Protiv navedene presude i apelant i tužena su podnijeli žalbe Okružnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 049146 10 Gž od 28. februara 2011. godine žalbu tužene djelimično uvažio u dosuđujućem dijelu, te prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odlučeno o naknadi materijalne štete ukinuo i predmet u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje, zatim preinačio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odlučeno o naknadi štete zbog umanjenja životne aktivnosti i dosuđeni iznos od 25.000,00 KM snizio na iznos od 15.000,00 KM, dok je u preostalom dijelu u kojem je apelantu dosuđena naknada nematerijalne štete zbog neosnovanog lišavanja slobode i boravka u pritvoru i s tim u vezi pretrpljenih duševnih bolova, žalba tužene odbijena i presuda potvrđena. Presudom je Okružni sud odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu presude u vezi s ostalim vidovima nematerijalne štete. U obrazloženju je navedeno da je taj sud, ispitujući osporenu presudu u granicama žalbenih navoda, zaključio da je iznos koji je apelantu dodijeljen na osnovu umanjenja opšte životne aktivnosti previsoko odmjeren u smislu odredbi člana 200. stav 2. ZOO i sudske prakse, te da odluka u pogledu dodijeljene materijalne štete u vidu izmakle dobiti nema razloga o odlučnim činjenicama.

12. S tim u vezi Okružni sud je, između ostalog, istakao da je prilikom određivanja visine naknade za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelant trpio duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, budući da je obolio tokom neosnovanog boravka u pritvoru, ali da Okružni sud smatra da je odmjerena naknada previsoko utvrđena i da je iznad pravnog standarda „pravične naknade“ utvrđenog za primjenu člana 200. ZOO budući da se u dotadašnjoj praksi iznos za umanjenje životne aktivnosti u procentu od 80% odmjeravala naknada od oko 16.000,00 KM. Navedeno je da je istina da je prvostepeni sud naknadu utvrdio na osnovu stručnog, argumentovanog i precizno izrađenog nalaza vještaka medicinske struke, ali da je po ocjeni tog suda, iznos previsoko odmjeren te je iz tog razloga prvostepenu presudu u odnosu na ovaj vid štete preinačio na način naveden u izreci. Okružni sud je naveo i da je odredbom člana 154. st. 1. i 3. ZOO propisano da onaj ko drugom prouzrokuje štetu dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, kao i da se može odgovarati bez obzira na krivicu ako je tako propisano zakonom, kao i da je članom 155. istog zakona propisano da je šteta umanjenje nečije imovine, tj. obična šteta i sprečavanje njenog povećanja ili izmakla dobit. Okružni sud je dalje obrazložio da za postojanje odgovornosti i obaveze za naknadu štete nije dovoljno da je neko lice štetu pretrpjelo ili je trpi nego, da se ostvare i druge zakonske pretpostavke i to postojanje štetnikove štetne radnje, protivpravnost te štetne radnje, subjektivna i objektivna odgovornost štetnika, te uzročna veza između štetnikove radnje i nastale štete.

13. Okružni sud je obrazložio da je, što se tiče naknade materijalne štete u vidu izmakle dobiti u konkretnom slučaju, nesporno da apelant kao oštećeni ima pravo na naknadu kako obične štete tako i na naknadu izmakle dobiti s obzirom na prihod koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari u posebnim okolnostima, a što je spriječeno njegovim boravkom u pritvoru. Okružni sud je naveo da je, međutim, za priznavanje prava na naknadu izmakle koristit potrebno da se ispune određeni uvjeti, a to su: da je šteta u vidu izmakle dobiti izvjesna i da postoje elementi na osnovu kojih se može odrediti visina izmakle dobiti, pa ako očekivana naknada izmakle dobiti ne bi bila u suprotnosti s važećim propisima i dobrim poslovnim običajima odnosno da je u pitanju dobitak koji bi stvarno nastao da je u dotadašnjim uvjetima obavljana ista djelatnost. Dalje je navedeno da je nesporno da je u konkretnom slučaju vještak finansijske struke vršio poređenje apelantovih prihoda prije rata i u vrijeme njegovog boravka u pritvoru, kao i poslije rata i do zatvaranja ugostiteljskog objekta i prestanka s radom, ali da nije uzimao u obzir prihode koje je apelant ostvarivao godinu dana prije lišavanja slobode odnosno tri godine prije lišavanja slobode niti je vođeno računa o promjeni situacije u poslovanju prije i poslije rata. Prema obrazloženju Okružnog suda, da bi se mogla utvrditi izgubljena dobit prevashodno je bilo nužno utvrditi prihode koje je apelant ostvarivao u momentu lišavanja slobode i prihode koje je njegova radnja ostvarivala u vrijeme dok je on boravio u pritvoru, kao i da prvostepeni sud nije dao razloge zbog čega je cijenio i period nakon izlaska iz pritvora pa sve do prestanka bavljenja ugostiteljskom djelatnošću i u čemu se sastoji doprinos tužene u tome. Okružni sud je zaključio da prvostepeni sud nije u pogledu materijalne štete ocijenio provedene dokaze u smislu odredbi člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i nije dao za to određene razloge, već je samo naveo da je nalaz stručan i da apelant nema primjedbi na nalaz dok ga je tužena u cijelosti osporila a da pri tom nije niti naveo niti cijenio prigovore tužene u vezi s nalazom. Imajući u vidu navedeno Okružni sud je u ovom dijelu (vezano za naknade materijalne štete) prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno rješavanje.

14. Prema obrazloženju Okružnog suda, apelantovi žalbeni prigovori da mu je iznos nematerijalne štete dosuđen u visini koja nije adekvatna patnjama su neosnovani budući da, istina, dosuđeni iznos od 30.000,00 KM (na ime povrede časti i ugleda) ne može učiniti apelantu život lakšim i u potpunosti mu ublažiti duševne bolove, ali da cilj naknade nematerijalne štete i nije da se izvrši potpuna naknada već da se dosudi „pravična naknada“ kako je to propisano odredbama člana

200. ZOO. Također je navedeno da je neosnovan navod o odgovornosti tužene za izvještavanja medija o toku postupka protiv apelanta jer je, kako je naveo Okružni sud, novinarstvo slobodna profesija te da je odredbom člana 546. ZKP RS propisano da u slučaju neosnovanog lišavanja slobode nekog lica koje je prikazivano u sredstvima javnog infomisanja i time povrijeđen ugled tog lica, sud može na zahtjev tog lica objaviti u novinama ili drugom sredstvu informisanja saopštenje o odluci iz koje proizlazi neopravdanost ranije osude odnosno lišavanja slobode a što je, prema obrazloženju Okružnog suda, i apelant mogao od suda tražiti ali nije učinio već je tražio da se utvrdi odgovornost tužene za izvještavanje u medijima.

15. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 049146 11 Rev od 6. aprila 2012. godine reviziju u dijelu u kojem je odlučeno o nematerijalnoj šteti odbio, dok je reviziju u dijelu koji se odnosio na materijalnu štetu a koji je vraćen na ponovni postupak odbacio kao nedozvoljenu. U obrazloženju je navedeno da je odredbama ZPP preciziranim u presudi propisano da se revizija može izjaviti samo protiv pravosnažne presude kojom se postupak završava, te kako je u konkretnom slučaju, predmet u pogledu odlučivanja o naknadi materijalne štete vraćen na ponovni postupak to se ne radi o pravosnažno okončanom postupku zbog čega je u ovom dijelu Vrhovni sud reviziju odbacio kao neosnovanu. U odnosu na revizione navode u vezi s naknadom nematerijalne štete, Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i pravni stav kako Osnovnog tako i Okružnog suda te, između ostalog, naveo da je nepravilan stav prvostepenog suda, koji je u suštini prihvatio i drugostepeni sud, da se u sličnim slučajevima kao naknada nematerijalne štete dosuđuje iznos od 2.000,00 KM za svakih 10% umanjenja životne aktivnosti, te po 50,00 KM za svaki provedeni dan u pritvoru, jer kako je naveo Vrhovni sud, provođenje ovakvog stava u praksi bi značilo bukvalno tarifiranje naknade nematerijalne štete što je suprotnosti s odredbama člana 200. ZOO prema kojem se prilikom određivanja nematerijalne štete mora voditi računa o svakom slučaju ponaosob. Međutim, Vrhovni sud je naveo da je, i pored iskazanog navedenog stava, pravilno odlučeno o visini naknade nematerijalne štete budući da je u konkretnom slučaju ona dosuđena u ukupnom iznosu od 45.000,00 KM uzimajući u obzir sve posebne okolnosti slučaju, pa je iz tog razloga reviziju u ovom dijelu odbio kao neosnovanu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Također apelant smatra i da su presude nedovoljno obrazložene jer, kako navodi, drugostepeni sud nije dao nikakav valjan razlog za preinačenje prvostepene presude niti je to učinio ni Vrhovni sud kada je održao na snazi takvu drugostepenu presudi. Apelant smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i situaciju u kojoj se nalazi i da nisu individualizirali nastalu štetu već su je paušalno utvrdili u jedinstvenom iznosu. Također smatra da su sudovi bili dužni primijeniti standarde sudske prakse i dosuditi mu najmanje po 3.000,00 KM za svaki mjesec, ali da to nisu učinili i da je čak Vrhovni sud takav zahtjev nazvao „tarifiranjem“ zbog čega smatra da je i diskriminiran u odnosu na lica kojima su dosuđene naknade u višem iznosu. Apelant smatra da ni drugostepenom odlukom kao niti odlukom o reviziji nisu u cijelosti riješeni njegovi žalbeni navodi, budući da niko nije dao odgovor na pitanja o nedovoljno obrazloženim presudama jer one ne sadrže odlučne činjenice koje utiču na odluku sudova. Apelant smatra da nije bilo nikakvog obrazloženja zašto je predmet u odnosu na naknadu materijalne štete vraćen na ponovni postupak jer za to, prema njegovom mišljenju, nije postojalo nikakvo zakonsko uporište za vraćanje na ponovni postupak. Smatra da je prvostepeni sud pravilno utvrdio visinu materijalne štete koja mu pripada.

b) Odgovor na apelaciju

17. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je apelacija, kao i revizija u skoro istovjetnom tekstu izjavljena tom sudu, zasnovana na pogrešnom razumijevanju instituta naknade štete zbog neopravdane osude i nedopuštenosti izjavljivanja revizije protiv nepravosnažno okončanog dijela predmeta, kao što je u konkretnom slučaj s dijelom koji se odnosio na naknadu materijalne štete.

18. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da ostaje kod razloga iznesenih u svojoj presudi, te da je zbog toga apelacija neosnovana posebno što je i Vrhovni sud tu presudu potvrdio odbijanjem odnosno odbacivanjem revizije.

19. U odgovoru na apelaciju tužena je navela da su navodi apelacije neosnovani i da u postupku koji je vođen po apelantovoj tužbi nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

20. U Zakonu o obligacionim odnosima (Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04 ) relevantne odredbe glase: Član 154. stav 1.

Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla dobit) kao i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta) Član 200.

1)Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

2)Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

21. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br.

50/03,111/04, 115/04, 29/07, 68/07, 119/07, 55/09 i 80/09) relevantne odredbe glase: Član 425.

(1) Pravo na naknadu štete zbog neopravdane osude ima lice prema kome je bila pravnosnažno izrečena krivična sankcija ili koje je oglašeno krivim, a oslobođeno od kazne, a kasnije je povodom vanrednog pravnog lijeka novi postupak pravnosnažno obustavljen ili je pravnosnažnom presudom oslobođen od optužbe, ili je optužba odbijena, osim u sljedećim slučajevima:

a) ako je do obustave postupka ili donošenja presude kojom se optužba odbija došlo zbog toga što je u novom postupku tužilac odustao od gonjenja, a do odustanka je došlo na osnovu sporazuma sa osumnjičenim, odnosno optuženim;

b) ako je u novom postupku presudom optužba odbačena zbog nenadležnosti suda, a ovlašćeni tužilac nije preduzeo gonjenje pred nadležnim sudom.

(2) Osuđeni nema pravo na naknadu štete ako je svojim lažnim priznanjem ili na drugi način namjerno prouzrokovao svoju osudu, osim ako je na to bio prinuđen.

(3) U slučaju osude za krivična djela u sticaju, pravo na naknadu štete može se odnositi i na pojedina krivična djela u pogledu kojih su ispunjeni uslovi za priznanje naknade.

VI. Dopustivost

22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. U odnosu na dio koji se odnosi na naknadu materijalne štete

24. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu u kojem se osporava odluka o visini naknade materijalne štete Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. stav 1. i stav 4. točka l. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 1. i stav 3. tačka l. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(l) apelacija je preuranjena;

25. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

26. U konkretnom slučaju, Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 049146 11 Rev od 6. aprila 2012. godine odbačena je kao nedopuštena apelantova revizija koja se odnosila na dio presude Okružnog suda broj 71 0 P 049146 10 Gž od 28. februara 2011. godine u kojem je ukinuta presuda prvostepenog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu materijalne štete i u tom dijelu je predmet vraćen na ponovni postupak Osnovnom sudu. Dakle, kako apelant do donošenja ove odluke nije obavijestio Ustavni sud da je postupak o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu materijalne štete meritorno okončan, slijedi da je, shodno citiranim odredbama Pravila Ustavnog suda, apelacija u odnosu na ovaj dio preuranjena.

U odnosu na dio koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 049146 11 Rev od 6. aprila 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. maja 2012. godine a apelacija je podnesena 29. juna 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u navedenom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

29. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama u dijelu kojim je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu usmjerenom na naknadu nematerijalne štete prekršena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

31. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, kao i da presude nisu dovoljno obrazložene jer smatra da dosuđeni iznosi nematerijalne štete nisu adekvatni niti odmjereni u skladu sa zakonom i sudskom praksom.

32. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

34. U konkretnom slučaju, a u vezi s apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelacionim navodima, dali iscrpne razloge vezane za svoja odlučenja. S tim u vezi Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u zaključcima da apelantu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete zbog neosnovanog boravka u pritvoru i umanjenja životne aktivnosti u iznosu preciziranom u presudama, te da su tim povodom u osporenim presudama dati jasni i precizni razlozi za primjenu relevantnih odredbi ZOO, a koje su citirane u prethodnim tačkama ove odluke. Pri tom Ustavni sud podsjeća da se iznos naknade nematerijalne štete utvrđuje na osnovu specifičnosti svakog slučaja ponaosob te da se, suprotno apelantovim navodima, u takvim slučajevima sudskom praksom ne mogu odrediti fiksni iznosi a kako je to obrazložio i Vrhovni sud u svojoj presudi. Ustavni sud, u tom kontekstu, smatra da iz navedenih obrazloženja u vezi s određivanjem visine iznosa nematerijalne štete koja pripada apelantu, nema ništa što ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava kao i da su obrazloženja osporenih odluka u skladu sa standardima Evropske konvencije. Prema mišljenju Ustavnog suda, a suprotno apelantovim navodima, u osporenim odlukama su data obrazloženje kako u pogledu naknade nematerijalne štete zbog neosnovanog lišavanja slobode i boravka u pritvoru te u vezi s tim pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, tako i u pogledu naknade štete zbog umanjenja životne aktivnosti kao i u pogledu načina njihovog utvrđivanja, te i u vezi s razlozima za vraćanje na ponovni postupak dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosio na naknadu materijalne štete a koja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sami po sebi, pa Ustavni sud smatra da navedena obrazloženja u potpunosti zadovoljavaju standarde člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, kao i okolnost da su redovni sudovi u osporenim odlukama detaljno raspravili sve prigovore koje apelant ponavlja u apelaciji i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo na to da su sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na štetu apelanata.

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na nediskriminaciju

36. Apelant smatra da mu je zbog pogrešne primjene materijalnog prava prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije jer su u drugim slučajevima sudovi dosuđivali znatno veće naknade, a prema iznosima utvrđenim sudskom praksom, tj. 300,00 KM po mjesecu provedenom u pritvoru. Iz navedenog proizlazi da apelant ukazuje na povredu prava na nediskriminaciju u vezi s pravom na pravično suđenje.

37. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.

38. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se tvrdnje o kršenju ovog prava zasnivaju na tvrdnji o kršenju prava na pravično suđenje odnosno pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Imajući u vidu stav izražen u prethodnim tačkama ove odluke da se prilikom utvrđivanja iznosa nematerijalne štete svaki slučaj mora individualizirati, odnosno da se ne mogu unaprijed utvrditi visine iznosa naknade u okviru kojih se mora dosuđivati ova naknada, te kako u konkretnom slučaju nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje niti proizvoljna primjena odredbi člana 200. ZOO, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi s pravom na pravično suđenje, također neosnovani.

VIII. Zaključak

39. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada ne postoji ništa što ukazuje na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na štetu apelanta i kada obrazloženje osporenih odluka u potpunosti zadovoljava standarde člana 6. Evropske konvencije, s obzirom da su dati jasni i precizni razlozi za zaključak sudova o visini naknade nematerijalne štete koja pripada apelantu.

40. Nema kršenja prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje kada je apelantu dosuđena naknada nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove i umanjenje životne aktivnosti u skladu s odredbama člana 200. ZOO uzimajući u obzir specifičnosti konkretnog slučaja.

41. Na osnovu člana 18. stav 3. tačka l. i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2451/12 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio