Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4031/11 (R. J.)

Odluka donesena 17. 07. 2014.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Naknada
  • Pravo na rad
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4031/11

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4031/11, rješavajući apelaciju Radoslava Jovanovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b), člana 59 st. 1, 2 i 3 i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUM

U Djelimično se usvaja apelacija Radoslava Jovanovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 072441 11 Rev od 9. avgusta 2011. godine.

Nalaže se Vladi Federacije BiH da apelantu Radoslavu Jovanoviću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.950,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Federacije BiH da, u skladu sa članom 72 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Radoslava Jovanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 072441 11 Rev od 9. avgusta 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 072441 09 Gž od 18.

avgusta 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Radoslav Jovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 19. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 072441 11 Rev od 9. avgusta 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 072441 09 Gž od 18. avgusta 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09) koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda i Vlade FBiH (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 25. marta 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 3. aprila 2014. godine, tuženi i Vrhovni sud 4. aprila 2014. godine dok je Opštinski sud dostavio odgovor 10. aprila 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je u aprilu 1998. godine podnio tuženom, odnosno Ministarstvu odbrane FBiH - Odjeljenje Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi-odjeljenje Novo Sarajevo) zahtjev da mu se, u skladu sa odredbama Uredbe o normativima i kriterijumima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u Oružane snage i druge potrebe (u daljnjem tekstu: Uredba), isplati naknada za uništeno vozilo, za izgubljenu zaradu i šteta za gubitak PIO koji je tuženi rješenjem odbio uz obrazloženje da se apelantovo vozilo ne nalazi u evidenciji izuzetih vozila kod tog odjeljenja tuženog.

6. Apelant je 11. maja 1998. godine pokrenuo parnični postupak pred Opštinskim sudom koji je Presudom broj P-570/98 od 14. novembra 2001. godine djelimično uvažio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao tuženog da apelantu isplati naknadu za oduzeto i uništeno vozilo u iznosu preciziranom u presudi, dok se u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je tražena naknada izgubljene zarade i PIO taj sud proglasio apsolutno nenadležnim, ukinuo sve sprovedene radnje i tužbu odbacio i apelanta uputio na pokretanje upravnog postupka kod tuženog. Navedena presuda je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj GŽ-347/02 od 4. jula 2002. godine.

7. Apelant je 28. januara 2002. godine obavijestio tuženog o navedenoj prvostepenoj presudi i ponovo podnio zahtjev za naknadu izgubljene zarade i PIO. Tuženi-Odjeljenje Novo Sarajevo je Rješenjem broj 20-3-11-05-1-103/02 od 19. marta 2004. godine odbio apelantov zahtjev uz obrazloženje da apelant nije imao odobrenje za obavljanje auto-prevozničke djelatnosti u Sarajevu, nego u Beočinu u Srbiji, kao i uz obrazloženje da, pošto je njegovo vozilo oduzeto za potrebe odbrane u toku rata, tako nije ni onemogućeno apelantu da ostvaruje dohodak tim vozilom, budući da u toku rata nije ni mogao raditi i obavljati djelatnost. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, tuženi je donio Rješenje broj 03-11-1-8-1/04 od 19. aprila 2004. godine kojim je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje, u potpunosti prihvatajući razloge koje je u rješenju naveo prvostepeni organ.

8. Protiv navedenog rješenja apelant je 2. juna 2004. godine podino tužbu Vrhovnom sudu, koji je, kao nadležnom, kompletan spis dostavio Kantonalnom sudu. Kantonalni sud se Rješenjem broj U-549/05 od 7. juna 2005. godine proglasio nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari i spis dostavio Opštinskom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom. Opštinski sud je Rješenjem broj P-1748/05 od 13. novembra 2006. godine zatražio od apelanta da uredi tužbu u skladu sa odredbama novog Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nakon čega je apelant 28. novembra 2006. godine dostavio uređenu tužbu. Nakon što je tuženi dostavio odgovor na tužbu Opštinski sud je zakazao i održao pripremno ročište 17. januara 2008. godine, te i glavnu raspravu 17. februara i 27. februara 2009. godine.

9. Opštinski sud je donio Presudu broj 65 0 P 072441 98 P od 27. februara 2009. godine kojom je djelimično uvažio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao tuženog da apelantu na ime naknade štete (po osnovu izgubljene dobiti) za periode precizirane u presudi isplati iznose, takođe, precizirane u presudi sa zakonskom zateznom kamatom počev od datuma preciziranih u presudi, dok je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu iznosa preko dosuđenog odbijen kao neosnovan. Presudom je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je apelant imao registrovanu auto-prevozničku djelatnost na području Beočina u Srbiji, da su mu za potrebe Oružanih snaga pripadnici Vojne policije oduzeli teretno vozilo marke „mercedes“, tip 1213, koje je u toku rata uništeno, kao i da je presudom Opštinskog suda broj P-570/98 od 14. novembra 2001. godine tuženi obavezan da apelantu isplati iznos od 27.900,00 KM na ime naknade štete za uništeno navedeno vozilo. Dalje, navedeno je da je istom presudom apelantov tužbeni zahtjev odbačen u dijelu koji se odnosio na naknadu potraživanja za izuzeto gorivo, izgubljenu zaradu i PIO a što je predmet konkretnog spora, budući da je u revizionom postupku predmet u tom dijelu vraćen na ponovni postupak u kojem je doneseno osporeno rješenje tuženog.

10. Opštinski sud je, dalje, naveo da je članom 76 Uredbe propisano da za korišćenje sredstava koja su građani i druga lica dala za potrebe Oružanih snaga i druge potrebe odbrane vlasnicima sredstava pripada naknada u skladu sa tom uredbom. Dalje je navedeno da je odredbama čl. 77 i 80 iste uredbe, između ostalog, propisano da građanima koji datim sredstvima ostavaruju dohodak za život svoje porodice pripada naknada u visini primanja koja bi ostvarili da su tim sredstvima vršili svoju djelatnost u vrijeme korišćenja sredstava od Oružanih snaga i drugih korisnika sredstava u mjestu prebivališta, odnosno boravišta, kao i onim koji sredstvima ne obavljaju djelatnost, i to u visini prosječnog ličnog dohotka, i da ta naknada vlasniku sredstva pripada od dana predaje do dana povrata oduzetih sredstava. Navedeno je i da je odredbom člana 189 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da oštećeniku pripada pravo na naknadu izmakle koristi koju je mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Dalje, navedeno je da je nesporno da je apelant po zanimanju auto-prevoznik, da je do 1992. godine svojim teretnim motornim vozilom obavljao auto-prevozničku djelatnost, da je po završetku rata nastavio živjeti u BiH zbog čega taj sud smatra da bi apelant po redovnom toku stvari nastavio obavljati tu djelatnost u BiH, gdje je i nastanjen, i da bi ostvarivao redovna mjesečna primanja po osnovu ove djelatnosti.

11. Opštinski sud je obrazložio i da je apelantovo teretno vozilo izuzeto za potrebe tuženog i da ono nije vraćeno, nego da je apelant tražio naknadu za to vozilo koja mu, kako je naveo taj sud, i pored postojanja pravosnažne sudske presude u vezi s tim, nije isplaćena i čime je apelant onemogućen da nastavi da obavlja svoju djelatnost i zbog čega je prijavljen na biro za zapošljavanje. Imajući u vidu sve navedeno, kao i činjenicu da apelant nije na pouzdan način dokazao koliko bi iznosila njegova mjesečna primanja, Opštinski sud je zaključio, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, da apelantu pripada pravo na naknadu štete na ime izgubljene dobiti u iznosu najniže plate u FBiH, pa mu je i dosudio iznos preciziran u izreci. Opštinski sud je obrazložio i da apelantu ne pripada pravo na isplatu doprinosa za PIO, budući da apelant nije tražio da uplatu tih doprinosa tuženi izvrši u Fondu za PIO, nego da lično apelantu isplati ta sredstva zbog čega je, prema zaključku Opštinskog suda, taj apelantov zahtjev neosnovan.

12. Protiv navedene presude i apelant i tuženi su podnijeli žalbe Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 65 0 P 072441 09 Gž od 18. avgusta 2010. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu, a žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant, prema pismenoj potvrdi, imao prijavljenu auto-prevozniku djelatnost u Beočinu u Srbiji, koju je obavljao 1990. i 1991. godine, te da se apelant na početku rata zatekao u Sarajevu, tako da je tek po odobrenju Sekretarijata za narodnu odbranu Opštine Novo Sarajevo izašao iz Sarajeva 22. novembra 1992. godine i otišao u Srbiju. Kantonalni sud je obrazložio da je u vezi s navedenim apelant sudu trebalo da ponudi dokaz o plaćanju poreza u Opštini Beočin u periodu 1990. i 1991. godine na auto-prevozničku djelatnost i da bi tek tada prvostepeni sud mogao tačno utvrditi koju je dobit ostvarivao apelant u predratnom periodu, jer se, kako je obrazložio Kantonalni sud, bez ovog podatka ne može utvrditi da li je apelant trpio štetu za utuženi period od 1993. godine do 2008. godine.

13. Kantonalni sud je istakao da je članom 189 ZOO propisana novčana naknada za izmaklu dobit koja se određuje tako što se vrši upoređivanje novčane vrijednosti tužiočevog materijalnog stanja i novčane vrijednosti onog njegovog materijalnog stanja do kojeg faktički nije došlo zbog štetnikove radnje ili propuštanja, ali se nastupanje dobiti moglo očekivati prema redovnom toku stvari, odnosno prema posebnim okolnostima konkretnog slučaja. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, pored navedenog, u konkretnom slučaju treba imati u vidu da je Sarajevo bio zatvoren grad od 2. maja 1992. godine do otvaranja „plavih puteva“ u ljeto 1994. godine, odnosno do 22. novembra 1995. godine, kada je potpisan Dejtonski mirovni sporazum, te da je opštepoznato da apelant u toku rata u Sarajevu nije mogao obavljati auto-prevozničku djelatnost, jer nije radila privreda, već da je tu djelatnost mogao raditi jedino u Beočinu u Srbiji. Kantonalni sud je istakao da navedeno znači da, pod pretpostavkom da vozilo nije uništeno i da mu ga nije oduzela Armija BiH, apelant nije ni mogao izvesti svoje vozilo iz Sarajeva bez posebnih odobrenja kako Armije BiH, tako i Vojske RS, što bi, prema mišljenju Kantonalnog suda, značilo da odgovornost za naknadu štete u ratnom periodu ne snosi samo tužena nego i drugi entitet u BiH, dok bi isključiva odgovornost tuženog postojala jedino za period nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma.

14. Kantonalni sud je, dalje, istakao da se navedeno pokazuje pravno irelevantnim, jer apelant nije dokazao koliku dobit je ostvarivao u 1990. godini i 1991. godini a što mu je bila obaveza ukoliko je imao namjeru da dobije naknadu izmakle dobiti, zbog čega, prema obrazloženju Kantonalnog suda, prvostepeni sud nije ocijenio relevantne činjenice u ovom predmetu koje su bile neophodne za pravilnu primjenu materijalnog prava. Obrazloženo je i da su pri tome neosnovani navodi tuženog da je apelant morao biti prijavljen kao auto-prevoznik u Sarajevu, jer su, prema mišljenju tog suda, u vrijeme koje je bilo relevantno Srbija i BiH bile u sastavu iste države pa je apelant mogao obavljati djelatnost u cijeloj bivšoj SFRJ. Navedeno je i da je prvostepeni sud propustio da ocijeni i prigovor zastare potraživanja, jer je nesporno da je apelantovo potraživanje za period od 1992. godine do 1995. godine zastarjelo, te da je apelant dokazao visinu ostvarene dobiti za 1990. i 1991. godinu, prema mišljenju Kantonalnog suda, njegovo potraživanje ne bi bilo zastarjelo za period nakon toga, jer je podnio tužbu 11. maja 1998. godine. Kantonalni sud je naveo i da je apelant bio dužan dokazati da je preduzeo sve radnje radi naplate štete od tuženog za vrijednost vozila i time sebi obezbijediti sredstvo za rad i tako spriječiti daljnji nastanak štete, ali da ni to nije učinjeno. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u dispozitivu.

15. Protiv navedene presude apelant je 24. septembra 2010. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 65 0 P 072441 11 Rev od 9. avgusta 2011. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stavovi nižestepenih sudova, te istaknuto da taj sud u potpunosti podržava stav Kantonalnog suda i da smatra da nije potrebno ponavljati obrazloženje njegove presude, već da apelanta treba uputiti na to obrazloženje. Pri tome je Vrhovni sud istakao da apelant nije u pravu kad smatra da je mogao u BIH ostavarivati dobit kada je „notorna činjenica da je cijela BiH bila u plamenu rata i da je rat trajao od 1992. godine do 1995. godine“, te da je apelant „mogao obavljati auto-prevozničku djelatnost eventualno samo u Republici Srbiji, odnosno jedno vrijeme u Saveznoj Republici Jugoslaviji, jer su tada u njenom sastavu bile Republika Srbija i Republika Crna Gora“. U obrazloženju je navedeno da je neprihvatljiv apelantov navod da je izgubio dobit, budući da je nesporno da posjeduje pravosnažnu i izvršnu presudu i da je po njoj pokrenuo izvršni postupak, zbog čega apelant, prema mišljenju tog suda, ne bi bio bez dobiti koju bi navodno ostvarivao. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, pravo na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije i pravo na rad iz člana 6 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da je neshvatljivo da su sudovi mogli utvrditi da mu ne pripada pravo na naknadu štete zbog izgubljene dobiti, te da nisu mogli od njega tražiti da dostavi podatke o primanjima u Beočinu kada iz odredbe člana 77 Uredbe jasno proizilazi da spada u krug lica kojim pripada ova naknada a da se ona utvrđuje u skladu sa odredbama člana 189 ZOO. Takođe, smatra da su sudovi pogrešno postupili kada su utvrdili da mu ne pripada pravo na uplatu doprinosa PIO, jer zbog oduzetog vozila, nije ni mogao uplaćivati PIO, niti obezbijediti sredstva za život svojoj porodici. Smatra neshvatljivim i pozivanje redovnih sudova na rat u BiH jer je, kako je naveo, baš zbog rata i donesena sporna uredba. Apelant smatra da je, zbog ovakvog postupanja redovnih sudova, i diskriminisan i da mu je oduzeto pravo na život i rad. Apelant smatra i da je predmetni postupak neopravdano dugo trajao, i to više od 13 godina, pa traži da mu Ustavni sud zbog toga odredi uobičajenu naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri obrazloženju datom u osporenoj presudi i da nisu prekršena prava na koja se apelant poziva, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

18. Kantonalni sud je naveo da smatra da je u konkretnom slučaju materijalno pravo pravilno primijenjeno, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

19. Opštinski sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima iznesenim u presudi.

20. Tuženi je naveo da su redovni sudovi u osporenim presudama pravilno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo, te da smatra da nema potrebe komentarisati apelantove navode.

V. Relevantni propisi

21. U Uredbi o normativima i kriterijumima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u Oružane snage i druge potrebe odbrane („Službeni list RBiH“ broj 19/92) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovom Uredbom utvrđuju se (...) način davanja sredstava, evidencija, poseban način snabdijevanja oružanih snaga u ratu i naknade za izuzeta i korištena sredstva za vrijeme ratnog stanja Član 77. stav 1. tačka 1) Naknada za korištenje sredstava iz čl. 53, 66, 70. i 75. ove uredbe koja pripadaju građanima, a izuzeta su za potrebe oružanih snaga i drugih korisnika, određuje se prema sljedećem:

1)Za građane koji datim sredstvima ostvaruju dohodak za život svoje porodice, pripada naknada u visini primanja koja bi ostvarili da su datim sredstvima vršili svoju djelatnost u vrijeme korištenja sredstava od strane oružanih snaga i drugih korisnika sredstva u mjestu prebivališta, odnosno boravišta.

22. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine Federacije BiH» br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 189. st. 1, 2. i 3.

Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.

Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

23. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 42/98 i 3/99 i „Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06) relevantne odredbe glase: Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 072441 11 Rev od 9. avgusta 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. septembra 2011. godine a apelacija je podnesena 19. oktobra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

28. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3a), e) i k) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i čl. 2 i 14 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na rad iz čl. 6 i 7 Međunarodnog pakta.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] U odnosu na primjenu materijalnog prava

31. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosio na naknadu štete zbog izgubljene dobiti i doprinosa za PIO, dakle, postupak se ticao apelantovih građanskih prava, te je zbog toga član 6 Evropske konvencije primjenljiv.

32. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama Vrhovnog suda i Kantonalnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, jer su navedeni sudovi zaključili da je njegov zahtjev neosnovan, budući da nije dostavio dokaze o visini primanja u toku 1990. i 1991. godine koja je ostvario baveći se auto-prevozničkom djelatnošću u Beočinu, i jer je tražio da mu se isplate sredstva za doprinose PIO. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

34. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu (a Vrhovni sud potvrdio takvu odluku) tako što je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu izgubljene dobiti i neuplaćene doprinose PIO usljed oduzetog za potrebe odbrane i uništenog vozila u toku rata, jer apelant nije, u skladu sa odredbama člana 77 Uredbe i člana 189 ZOO, dostavio dokaz o visini primanja koja je ostvario u periodu 1990. i 1991. godine, kako bi se mogla utvrditi visina naknade koja mu pripada, i jer je apelant tražio da se lično njemu isplate sredstva za uplatu doprinosa umjesto da je tražio da mu se izvrši uplata doprinosa kod nadležnog fonda za PIO. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na već citirane odredbe člana 77 stav 1 tačka 1 Uredbe kojom je jasno propisano da građanima kojima su oduzeta sredstva za potrebe odbrane a koji datim sredstvima ostvaruju dohodak za život svoje porodice pripada naknada u visini primanja koja bi ostvarili da su datim sredstvima vršili svoju djelatnost u vrijeme korišćenja sredstava od Oružanih snaga i drugih korisnika sredstava u mjestu prebivališta, odnosno boravišta, dok je odredbama člana 189 stav 2 ZOO propisano da se visina naknade štete određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje šta drugo, te da se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

35. Ustavni sud zapaža da iz navedenih zakonskih odredbi proizilazi da je nesporno apelantu pripadalo pravo na naknadu izmakle dobiti. Međutim, iz citiranih odredbi člana 77 stav 1 tačka 1 Uredbe proizilazi i obaveza lica koja traže navedenu naknadu da obezbijede dokaz o visini primanja koja bi ostvarila da su oduzetim sredstvima obavljala svoju djelatnost u mjestu prebivališta, odnosno boravišta. S obzirom na to da je navedena Uredba u konkretnom slučaju lex specialis u odnosu na odredbe ZOO kojima je regulisana naknada izmakle dobiti, a sve u smislu člana 189 stav 2 ZOO koji se primjenjuje ako odredbama zakona nije nešto drugo određeno, Ustavni sud ne nalazi ništa proizvoljno u zaključku redovnih sudova da je apelant bio obavezan da obezbijedi dokaz o visini svojih primanja koja je ostvario u Beočinu kao mjestu svog prebivališta. Ovo stoga što je dostavljanje navedenih podataka bilo neophodno za izračunavanje visine naknade izmakle dobiti koja je trebalo da pripadne apelantu, a kako su to i obrazložili Kantonalni i Vrhovni sud. Zbog navedenog, Ustavni sud ove apelantove navode smatra neosnovanim.

36. Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odbili i apelantov tužbeni zahtjev za isplatu doprinosa za PIO. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da visina sredstava za doprinose za PIO zavisi od ostvarenog dohotka a pošto apelant nije dostavio dokaze o njegovoj visini, to se nije ni mogao utvrditi iznos doprinosa za PIO, te i da nema proizvoljnosti u utvrđenju Kantonalnog suda i Vrhovnog suda da apelant neosnovano traži da mu se isplate sredstva za doprinose, budući da se doprinosi uplaćuju u Fond PIO a ne njegovim korisnicima. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

U odnosu na razuman rok

38. Apelant, dalje, smatra da mu je pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije prekršeno i zbog toga što predmetne odluke nisu donesene u razumnom roku, jer je postupak pokrenut 1998. godine.

a) Relevantni principi

39. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

40. Ustavni sud, takođe, podsjeća, podržavajući praksu Evropskog suda, da član 6 stav 1 Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

41. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je apelant pokrenuo pred Opštinskim sudom 11. maja 1998. godine a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 9. avgusta 2011. godine. Dakle, Ustavni sud će u konkretnom slučaju razmotriti dužinu postupka u periodu od 13 godina i tri mjeseca.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

42. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je predmet apelantovog tužbenog zahtjeva bila naknada štete zbog izmakle dobiti i doprinosa usljed uništenja teretnog vozila kojim je apelant obavljao auto-prevozničku djelatnost do momenta oduzimanja vozila za potrebe Oružanih snaga u ratu. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud zapaža da se nije radilo o naročito složenom sudskom postupku.

43. Ustavni sud zapaža da su se u konkretnom slučaju redovni sudovi tri puta proglašavali apsolutno nenadležnim u predmetnom postupku pri čemu su prvobitno Opštinskom sudu za proglašavanje nenadležnim bile potrebne četiri godine a nakon toga Vrhovnom sudu i Kantonalnom sudu više od godinu dana, te da su upravnim organima, nakon toga, bile potrebne više od dvije godine kako bi donijeli rješenje po apelantovom zahtjevu za naknadu štete. Ustavni sud zapaža i da je, nakon donošenja navedenih upravnih akata, postupak pred Opštinskim sudom trajao tri godine u toku kojih je taj sud zakazao i održao samo tri ročišta. Nakon toga, žalbeni i revizioni postupci su, kako proizilazi iz stanja spisa, okončani u roku od godinu i šest mjeseci, odnosno 11 mjeseci. Ustavni sud zapaža da, iako je predmetni postupak u pojedinim fazama okončan relativno brzo (žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom i revizioni postupak pred Vrhovnim sudom), to ne utiče na činjenicu da je kompletan postupak naknade izmakle dobiti i prava na uplatu doprinosa PIO, koji nije bio naročito složen, ukupno trajao 13 godina i tri mjeseca. Pri tome Ustavni sud zapaža da u odgovorima na apelaciju niti redovni sudovi, niti tuženi nisu dali nikakve razloge vezane za dužinu predmetnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji odgovornost redovnih sudova i tuženog za nedonošenje odluke u razumnom roku.

44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina postupka bila prekomjerna i da ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

45. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka u „uobičajenom iznosu“. Prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 20/06).

46. Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka u predmetu koji se tiče prava na naknadu za izmaklu dobit i neuplaćene doprinose PIO, jer mu je teretno vozilo oduzeto za potrebe odbrane i uništeno u toku rata i koji po zakonu nije hitan, trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM. S obzirom na to da je postupak trajao više od 13 godina, apelantu se određuje ukupan iznos od 1.950,00 KM. S obzirom na sjedište redovnih sudova pred kojima je predmetni postupak trajao, ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Federacije BiH u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

Pravo na imovinu

47. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

Pravo na nediskriminaciju

48. Apelant smatra da je osporenim odlukama, zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, prekršeno i njegovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da apelant nije dostavio nikakve argumente, niti ponudio dokaze koji bi ukazivali da je apelant drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, odnosno iz kojih bi bila vidljiva eventualna diskriminacija u postupku u kojem se odlučivalo o njegovom pravu na naknadu izmakle dobiti i uplatu doprinosa za PIO zbog oduzetog teretnog vozila za potrebe odbrane tokom rata. Imajući u vidu navedeno, kao i zaključak o nekršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu naveden u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu neosnovani.

Pravo na rad

49. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na rad iz Međunarodnog pakta. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da pravo na rad nije garantovano Ustavom Bosne i Hercegovine niti Evropskom konvencijom koja se, prema članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8 Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, između ostalog, naveden je i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom u članu 6 je garantovano pravo na rad. S obzirom na to da se apelantovi navodi o kršenju prava na rad zasnivaju na istim navodima koje je istakao pri navodnom kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, a što je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o kršenju prava na rad garantovanog članom 6 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, takođe, neosnovani.

Pravo na život

50. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije. S obzirom na to da se garancije ovog prava, na način kako je ono definisano Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, ni na koji način ne mogu dovesti u vezi sa predmetnim postupkom usmjerenim na naknadu izmakle dobiti i uplatu doprinosa PIO, te pošto ništa ne ukazuje da je u navedenom postupku moguća povreda predmetnog prava, Ustavni sud smatra i ove apelantove navode neosnovanim.

VIII. Zaključak

51. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi odbili apelantov zahtjev za naknadu izmakle dobiti i doprinosa za PIO zbog oduzetog teretnog vozila koje je uništeno u toku rata kada apelant, shodno odredbama člana 77 stav 1 tačka 1 Uredbe i člana 189 stav 2 ZOO, nije dostavio dokaze o visini primanja koja je ostvarivao prije oduzimanja vozila.

52. S druge strane, postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) i člana 6 stav 1 Evropske konvnecije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je predmetni postupak, koji se ticao apelantovog prava na naknadu za izmaklu dobit i neuplaćene doprinose za PIO, koji nije bilo složen, trajao ukupno 13 godina i tri mjeseca.

53. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na rad iz člana 6 Međunarodnog pakta i prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije kada apelant ove navode veže za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.

54. Nema kršenja prava na život iz člana II/3a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Evropske konvencije kada se kršenje ovog prava ne može vezati za postupak utvrđivanja prava na naknadu izmakle dobiti i neuplaćenih doprinosa za PIO.

55. Na osnovu člana 59 st. 1, 2 i 3 i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4031/11 (R. J.) | Sudska praksa | Aktio