Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2124/11 (B. K.)

Odluka donesena 17. 07. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Javni interes
  • Miješanje u imovinu
  • Legitiman cilj
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Propisano zakonom
  • Naknada štete
  • Proporcionalnost
  • Nematerijalna šteta
  • Stara devizna štednja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2124/11

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2124/11, rješavajući apelaciju Bože Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Bože Kovačevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000359 09 Rev od 22. marta 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-000031 od 22. septembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-P-06-000- 673 od 16. novembra 2007. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Božo Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Republike Hrvatske podnio je 16. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 P 000359 09 Rev od 22. marta 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-000031 od 22. septembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-P-06-000-673 od 16. novembra 2007. godine. Apelant je 30. maja 2014. godine dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužene "Union banke" d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena), druga strana u postupku, zatraženo je 16. maja 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Općinski sud su 23. maja 2014. godine dostavili odgovore na apelaciju, tužena 27. maja 2014. godine i Kantonalni sud 29. maja 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 032-0-P-06-000-673 od 16. novembra 2007. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu isplati ušteđevinu od 8.336,72 DEM i 8.208,35 CHF, sa kamatama od 8,5% za svaku godinu počevši od 1. januara 1992. godine do isplate, u eurima po srednjem kursu Centralne banke Bosne i Hercegovine na dan isplate, te da mu naknadi nematerijalnu štetu u iznosu od 10.000,00 eura, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je odredbama člana 6. stav 1. Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje (u daljnjem tekstu: Zakon o izmirenju obaveza) propisano kako se vrši verifikacija potraživanja po osnovu računa stare devizne štednje, dok je stavom 2. tog člana propisano da nakon završetka verifikacije potražilac dobija potvrdu o verifikaciji koja identifikuje potražioca i verifikuje iznos računa stare devizne štednje. Takođe, Općinski sud je naveo da je odredbama člana 7. Zakona o izmirenju obaveza propisano, između ostalog, da će verifikaciju računa stare devizne štednje za Federaciju Bosne i Hercegovine vršiti Agencija za finansijske, informatičke i posredničke usluge d.d. Sarajevo. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da apelant u toku postupka nije dokazao da je podnio zahtjev za verifikaciju potraživanja, te da ustvari apelant i ne spori da nije podnio takav zahtjev. S obzirom na to da verifikacija potraživanja predstavlja neophodan postupak kojim se identifikuju potražioci, vrši provjera iznosa računa stare devizne štednje i registruju sva potraživanja po osnovu računa stare devizne štednje, Osnovni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu neosnovan. Takođe, Općinski sud je naveo da je, razmatrajući prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakla tužena, ocijenio da je prigovor osnovan. Naime, Općinski sud je ukazao na to da je relevantnim odredbama Zakona o izmirenju obaveza propisano da je za izmirenje obaveza po osnovu računa stare devizne štednje odgovorna Bosna i Hercegovina, a da sredstva osiguravaju entiteti i Brčko distrikt Bosne i Hercegovine. S obzirom na to da je apelant tužio banku, a ne državu Bosnu i Hercegovinu, Općinski sud je naveo da je i zbog toga apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu neosnovan. Konačno, u pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete, Općinski sud je naveo da apelant nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između štetne radnje i štete, niti je ponudio bilo kakve dokaze da je pretrpio nematerijalnu štetu, kao i u čemu se ta šteta sastoji. S obzirom na to, Općinski sud je naveo da je i taj dio apelantov tužbenog zahtjeva neosnovan.

7. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-0-Gž-08-000031 od 22. septembra 2009. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da tužena nije pasivno legitimisana u postupku. Naime, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 1. stav 2. Zakona o izmirenju obaveza propisano da je za izmirenje obaveza po osnovu računa stare devizne štednje odgovorna Bosna i Hercegovina, a da sredstva osiguravaju entiteti Brčko distrikta Bosne i Hercegovine. Kantonalni sud je ukazao na to da Zakon o izmirenju obaveza isključuje odgovornost banaka za staru deviznu štednju, te da je stoga prvostepeni sud pravilno ocijenio da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakla tužena. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da nije posebno obrazlagao ostale apelantove žalbene navode jer su, zbog odbijanja tužbenog zahtjeva usljed nedostatka pasivne legitimacije, irelevantni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

8. Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 70 0 P 000359 09 Rev od 22. marta 2011. godine kojom je reviziju djelimično usvojio, nižestepene presude ukinuo i odbacio tužbu u dijelu u kojem je apelant tražio da se obaveže tužena da mu isplati ušteđevinu, te naveo da se predmet u tom dijelu ustupa Agenciji za finansijske, informatičke i posredničke usluge d.d. Sarajevo na daljnji postupak verifikacije i izmirenja obaveza po osnovu računa stare devizne štednje. U preostalom dijelu, u kojem je apelant tražio naknadu nematerijalne štete i troškove parničnog postupka, revizija je odbijena.

9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari apelantov zahtjev da mu tužena isplati staru deviznu štednju deponovanu kod tužene, zajedno sa kamatama, kao i da mu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 10.000,00 eura, koju je pretrpio zbog odbijanja tužene da mu navedena devizna sredstva isplati. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio naknadu nematerijalne štete, budući da apelant u toku postupka nije dokazao postojanje štetne radnje tužene kojom mu je nematerijalna šteta prouzrokovana, niti uzročno-posljedičnu vezu između štetne radnje i štete, kao ni visinu pretrpljene štete. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 28. Zakona o izmirenju obaveza propisano da sve predmete, koji na dan stupanja na snagu ovog zakona nisu riješeni pravosnažnim sudskim odlukama, nadležni sud prenosi po službenoj dužnosti na verifikaciju i izmirenje u skladu sa ovim zakonom. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao na to da su nižestepeni sudovi propustili da postupe u skladu sa citiranom zakonskom odredbom, te da u tom dijelu odbace apelantovu tužbu zbog apsolutne nenadležnosti suda, uz naznaku da se predmet prenosi po službenoj dužnosti na verifikaciju i izmirenje Agenciji za verifikaciju računa stare devizne štednje (član 7. Zakona o izmirenju obaveza). Pri tome, Vrhovni sud je istakao da takva odluka povodom apelantove revizije nije na njegovu štetu (jer je prenošenje nadležnosti prema odredbama Zakona o izmirenju obaveza za stranku povoljnije od odbijanja tužbenog zahtjeva). Takođe, Vrhovni sud je naveo da je takav pravni stav u tumačenju citiranih odredaba Zakona o izmirenju obaveza došao do izražaja i u odlukama Ustavnog suda (U 13/06 i AP 1391/06), te da je Ustavni sud utvrdio da je član 28. Zakona o izmirenju obaveza u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Na osnovu izloženog, Vrhovni sud je naveo da je odlučio kao u izreci presude shodno odredbama člana 248. i člana 249. stav 2. Zakona o parničnom postupku.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je Bosna i Hercegovina potpisivanjem Ugovora o sukcesiji iz 2006. godine preuzela obaveze da će zaštititi privatno vlasništvo i stečena prava građana prema međunarodnom pravu i Evropskoj konvenciji, a da to u konkretnom slučaju nije učinila. Apelant navodi da je donošenjem Zakona o izmirenju obaveza iz 2006. godine prisiljen da uzme državne obveznice umjesto isplate gotovinskih deviznih sredstava, što je protivno Evropskoj konvenciji. U vezi s tim, apelant navodi da je Bosna i Hercegovina donošenjem Zakona o izmirenju obaveza povrijedila svoje pozitivne obaveze koje proizlaze iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

b) Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri svojoj odluci i datom obrazloženju. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je presuda tog suda donesena u skladu sa zakonom, te stoga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

12. Kantonalni sud je naveo da je u svojoj odluci, koja je predmet ispitivanja u postupku pred Ustavnim sudom, primjenom pozitivnih zakonskih propisa, odlučio o apelantovom tužbenom zahtjevu, te da je u obrazloženju svoje odluke dao adekvatne razloge. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da odlukom tog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao na to da apelant ustvari smatra da mu je uskraćeno pravo na povrat stare devizne štednje zbog nedonošenja odgovarajućih zakonskih propisa kao pozitivne obaveze države. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je odluka tog suda utemeljena na zakonskim propisima koji su bili na snazi u vrijeme donošenja odluka, te da je stoga apelacija neosnovana.

13. Općinski sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju njegovog prava, te predlaže da se apelacija odbije.

14. Tužena je navela da je odredbama člana 1. stav 2. Zakona o izmirenju obaveza propisano da je za izmirenje obaveza po osnovu računa stare devizne štednje odgovorna Bosna i Hercegovina, a da sredstva osiguravaju entiteti i Brčko distrikt Bosne i Hercegovine. S obzirom na to, tužena je navela da nije nosilac obaveza po osnovu stare devizne štednje, te da u vezi s tim ističe prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Takođe, tužena je navela da ističe i prigovor stvarne nenadležnosti suda, budući da je odredbama člana 28. Zakona o izmirenju obaveza propisano da sve predmete, koji na dan stupanja na snagu ovog zakona nisu riješeni pravosnažnim sudskim odlukama, nadležni sud prenosi po službenoj dužnosti na verifikaciju i izmirenje u skladu sa ovim zakonom. S obzirom na to, tužena je navela da su neosnovani apelantovi navodi, te predlaže da se apelacija odbije. V.Relevantni propisi

15. Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 28/06, 76/06 i 72/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 28.

Sve predmete koji na dan stupanja na snagu ovog zakona nisu riješeni pravosnažnim odlukama nadležni sud prenosi po službenoj dužnosti na verifikaciju i izmirenje u skladu sa ovim Zakonom.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 P 000359 09 Rev od 22. marta 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. aprila 2011. godine, a apelacija je podnesena 16. maja 2011. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

20. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

22. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

23. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant izričito osporava odluke redovnih sudova u dijelu u kojem je odlučeno o njegovom zahtjevu za isplatu ušteđevine, tj. stare devizne štednje, tvrdeći da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu.

24. Prilikom razmatranja da li je povrijeđen član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi ima li apelant "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je u svojoj ranijoj praksi zaključio da devizna štednja predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 164/04 od 1. aprila 2006. godine, tačka 84, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 49/06; dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ima "imovinu" koja uživa zaštitu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

25. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u postupku, odbačena apelantova tužba u dijelu u kojem je tražio isplatu ušteđevine, te predmet ustupljen Agenciji za finansijske, informatičke i posredničke usluge d.d. Sarajevo na daljnji postupak verifikacije i izmirenja obaveza po osnovu računa stare devizne štednje, što nesumnjivo predstavlja miješanje u apelantovu imovinu. S obzirom na to, za Ustavni sud ostaje da odgovori na sljedeća pitanja: (a) da li je miješanje predviđeno zakonom, (b) služi li miješanje legitimnom cilju u javnom interesu i (c) da li je miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i javnog interesa.

26. U vezi s prvim pitanjem, Ustavni sud zapaža da je osporena odluka Vrhovnog suda, koja je osnov miješanja u apelantovu imovinu, zasnovana na odredbama člana 28. Zakona o izmirenju obaveza kojima je propisano da sve predmete koji na dan stupanja na snagu ovog zakona nisu riješeni pravosnažnim odlukama nadležni sud prenosi po službenoj dužnosti na verifikaciju i izmirenje u skladu sa ovim Zakonom. Ustavni sud ukazuje na to da je, dakle, miješanje u apelantovu imovinu izvršeno u skladu sa zakonom, koji, pri tome, nesumnjivo ispunjava standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti.

27. Dalje, u vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je u predmetu broj U 13/06 ispitivao odredbe člana 28. Zakona o izmirenju obaveza, te da je utvrdio da je navedeni član u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 13/06 od 28. marta 2008. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 46/08, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud je u tački 34. Odluke broj U 13/06 naveo da je pitanje postojanja legitimnog cilja za donošenje člana 28. osporenog zakona neophodno razmotriti u kontekstu zakona u cjelini. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je neophodno podsjetiti na to da je problem stare devizne štednje dugogodišnji problem u Bosni i Hercegovini a čijem se rješavanju pristupalo na razne načine, čiji je cilj bio da se na jedinstven način regulišu prava imalaca stare devizne štednje. Zakonodavac, postupajući u skladu sa presudom Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Jeličić protiv Bosne i Hercegovine izmijenjenim članom 27. osporenog zakona je samo one imaoce stare devizne štednje koji imaju pravosnažne presude u svoju korist stavio u drugačiji položaj u odnosu na ostale. Legitiman cilj člana 28. osporenog zakona je bio da svi ostali imaoci stare devizne štednje budu u jednakom položaju, te da pod jednakim ostalim uslovima propisanim osporenim zakonom ostvare svoja imovinska prava. Posmatrajući, stoga, ovu odredbu u duhu osporenog zakona u cjelini, Ustavni sud smatra da članom 28. osporenog zakona, u kojem je propisano ograničenje prava na pristup sudu, nije narušena sama bit imovinskih prava podnosilaca zahtjeva, odnosno uspostavljena je pravilna ravnoteža između legitimnog cilja i imovinskih prava imalaca devizne štednje. Imajući u vidu zaključke iz Odluke broj U 13/06, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do neopravdanog miješanja u apelantovo pravo na imovinu, budući da je miješanje u apelantovu imovinu izvršeno u skladu sa zakonom, radi postizanja legitimnog cilja u javnom interesu, te da, pri tome, nije narušen ni princip proporcionalnosti.

28. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je miješanje u apelantovu imovinu bilo u skladu sa zakonom, radi postizanja legitimnog cilja u javnom interesu, te da, pri tome, nije narušen ni princip proporcionalnosti.

30. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2124/11 (B. K.) | Sudska praksa | Aktio