Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3068/11 (J. V.)

Odluka donesena 17. 07. 2014.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Izvršni postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Zastara
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3068/11

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3068/11, rješavajući apelaciju Joze Vilušića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1, 2. i 3. i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Joze Vilušića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Općinskim sudom u Tuzli u predmetu broj 32 0 I 0 052089 03 I, koji je okončan donošenjem Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 I 052089 11 Gži od 21. juna 2011.

godine.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da Jozi Vilušiću, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.400,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu s članom 72.

stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Joze Vilušića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 I 052089 11 Gži od 21. juna 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 I 0 052089 03 I od 10. marta 2011. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Jozo Vilušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Muhamed Agić, advokat iz Tuzle, podnio je 27. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 I 052089 11 Gži od 21. juna 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 I 0 052089 03 I od 10. marta 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i izvršenika JP Direkcija za obnovu i izgradnju Tuzla (u daljnjem tekstu: izvršenik), kao druge strane u predmetnom sudskom postupku, zatraženo je 14. maja 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je 23. maja 2014. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Općinski sud 6. juna 2014. godine, dok izvršenik nije u ostavljenom roku dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 13. februara 2003. godine podnio Općinskom sudu prijedlog za izvršenje protiv izvršenika na osnovu izvršne isprave - Sporazuma o naknadi za izuzete nekretnine koji je zaključen pred Općinskim sekretarijatom za prostorno uređenje, stambeno-komunalne i imovinsko-pravne poslove Općine Tuzla od 14. maja 1990. godine.

6. Općinski sud je zaključkom od 16. maja 2003. godine zatražio od apelanta da uredi prijedlog za izvršenje. Apelant je 9. juna 2003. godine dostavio Općinskom sudu uređeni prijedlog za izvršenje.

7. Općinski sud, postupajući po prijedlogu za izvršenje, donio je Rješenje o izvršenju broj I- 1873/03 od 9. septembra 2003. godine kojim je odredio predloženo izvršenje.

8. Protiv navedenog rješenja izvršenik je 17. septembra 2003. godine podnio prigovor.

9. Općinski sud je zaključkom od 29. maja 2007. godine zatražio od apelanta da dostavi dokumentaciju za dokazivanje svog pravnog statusa. Apelant je 7. juna 2007. godine dostavio traženu dokumentaciju.

10. Općinski sud je 4. novembra 2008. godine održao ročište u predmetnoj pravnoj stvari.

11. Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 I 0 052089 03 I od 10. marta 2011. godine usvojen je prigovor izvršenika, obustavljeno u cijelosti izvršenje određeno Rješenjem o izvršenju tog suda broj I-1873/03 od 9. septembra 2003. godine i ukinute sve provedene izvršne radnje. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je apelant kao tražilac izvršenja 13. februara 2003. godine podnio prijedlog za izvršenje, na osnovu Sporazuma o naknadi za izuzete nekretnine koji je zaključen pred Općinskim sekretarijatom za prostorno uređenje, stambeno-komunalne i imovinsko-pravne poslove Općine Tuzla od 14. maja 1990. godine, protiv izvršenika, predlažući izvršenje na novčanim sredstvima izvršenika. Također, Općinski sud je naveo da je, postupajući po apelantovom prijedlogu za izvršenje, taj sud donio Rješenje o izvršenju broj I-1873/03 od 9. septembra 2003. godine kojim je određeno predloženo izvršenje. Općinski sud je naveo da je protiv navedenog rješenja o izvršenju izvršenik blagovremeno izjavio prigovor u kojem je istakao prigovor zastarjelosti potraživanja. U vezi s tim, Općinski sud se pozvao na odredbe člana 379. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je propisano da sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa, ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare. Također, Općinski sud se pozvao na odredbe člana 361. stav 1. ZOO kojima je propisano da zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije šta drugo propisano. Općinski sud je ukazao da je u stavu 2. Sporazuma o naknadi za izuzete nekretnine (od 14. maja 1990. godine) navedeno da raniji korisnik nekretnina (tj. apelant) pristaje da mu se na ime naknade za zemljište, ogradu i građevinske objekte isplati iznos od 39.781,20 dinara u roku od 15 dana od dana potpisivanja tog sporazuma. Općinski sud je ukazao da iz navedenog proizlazi da je zastarjelost ispunjenja obaveze počela teći 30. maja 1990. godine, kada je apelant stekao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze od izvršenika. S obzirom na to, te budući da je prijedlog za izvršenje apelant podnio 13. februara 2003. godine, Općinski sud je ukazao da je postupak izvršenja pokrenut nakon proteka zakonom propisanog roka za zastarjelost potraživanja. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je osnovan prigovor zastarjelosti koji je istakao izvršenik, te da je stoga i odlučio kao u izreci rješenja.

12. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 32 0 I 052089 11 Gži od 21. juna 2011. godine kojim je žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je apelant 13. februara 2003. godine podnio prijedlog za izvršenje na osnovu Sporazuma o naknadi za izuzete nekretnine koji je zaključen 14. maja 1990. godine. S obzirom na to da je, dakle, prijedlog za izvršenje podnesen po proteku roka od 10 godina od dana zaključenja navedenog sporazuma kojim je utvrđeno predmetno potraživanje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je osnovan izvršenikov prigovor zastarjelosti potraživanja u smislu odredaba člana 379. stav 1. ZOO. Pri tome Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je, zbog započetog izvršenja, došlo do prekida zastarjelosti, budući da do prekida zastarjelosti može doći samo za vrijeme dok teče zastarni rok, a ne nakon njegovog isteka, kao što je u konkretnom slučaju. Također, Kantonalni sud je naveo da su bez utjecaja na odlučenje u predmetnoj pravnoj stvari i apelantovi žalbeni navodi o tome da se između istih stranaka vodio sudski postupak četiri godine, budući da se predmetno potraživanje u konkretnom izvršnom postupku ne zasniva na sudskoj odluci iz tog postupka, već na zaključenom sporazumu pred nadležnim organom uprave. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da je neosnovana apelantova tvrdnja da prvostepeni sud nije sa sigurnošću utvrdio da je u konkretnom slučaju nastupila zastarjelost potraživanja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je Sporazum o naknadi za izuzete nekretnine zaključen 14. maja 1990. godine. Međutim, apelant navodi da je prilikom zaključenja predmetnog sporazuma istakao prigovor na visinu naknade za uništeno voće i šumska stabla, da je tada dogovoreno da se taj sporni dio riješi putem suda, te da je taj sudski postupak okončan 2003. godine. Apelant smatra da je pokretanjem tog sudskog postupka došlo do prekida zastarjelosti, te da je stoga pogrešan zaključak redovnih sudova da je njegovo potraživanje zastarjelo. Također, apelant navodi da je prvostepeni sud tek nakon osam godina odlučio o izvršenikovom prigovoru protiv rješenja o izvršenju, te u vezi s tim traži pravičnu naknadu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

14. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima i stavovima iznesenim u osporenom rješenju tog suda, jer smatra da je rješenje doneseno uz pravilnu primjenu odgovarajućih propisa procesnog i materijalnog prava, kao i uz poštivanje apelantovih prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Općinski sud je opisao hronologiju postupanja u predmetnom sudskom postupku (kako je navedeno u činjeničnom stanju predmeta), te naveo da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu.

V. Relevantni propisi

16. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine FBiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 361. stav 1.

(1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kad je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

Član 379. stav 1.

(1) Sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa, ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarjelosti.

17. U Zakonu o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06 i 39/09) relevantne odredbe glase:

Član 5. stav 1.

(1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 32 0 I 052089 11 Gži od 21. juna 2011. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelacija protiv navedenog rješenja je podnesena 27. jula 2011. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] U odnosu na primjenu materijalnog prava

25. Apelant smatra da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka pogrešno zaključili da u konkretnom slučaju nije došlo do prekida zastarjelosti, te u vezi s tim pogrešno zaključili da je njegovo potraživanje zastarjelo, što je kao posljedicu imalo kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

26. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, odlučujući o izvršenikovom prigovoru zastarjelosti potraživanja, zaključio da je istaknuti prigovor osnovan u smislu odredaba člana 379. stav 1. ZOO, slijedom čega je obustavio predmetno izvršenje u cijelosti i ukinuo sve provedene izvršne radnje, te pri tome u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge za takvo odlučenje u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 379. stav 1. ZOO propisano da "sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa, ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarjelosti". U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud jasno ukazao da je apelantovo potraživanje utvrđeno Sporazumom o naknadi za izuzete nekretnine od 14. maja 1990. godine, a da je apelant prijedlog za izvršenje, na osnovu predmetnog sporazuma, podnio tek 13. februara 2003. godine, dakle, nakon više od 10 godina od kada je to potraživanje utvrđeno odlukom nadležnog upravnog organa, te da je stoga zastarjelo u smislu odredaba člana 379. stav 1. ZOO. Što se tiče apelantovih navoda da je pokretanjem sudskog postupka (koji se odnosi na utvrđivanje naknade za uništeno voće i šumska stabla) došlo do prekida zastarjelosti, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud, odlučujući o identičnim apelantovim žalbenim navodima, dao jasno obrazloženje u pogledu neosnovanosti tih navoda u čemu Ustavni sud, također, ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene odredaba člana 379. stav 1. ZOO na predmetnu situaciju, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u ovom dijelu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na "suđenje u razumnom roku"

27. Iz predmetne apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

28. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

29. Također, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).

30. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant 13. februara 2003. godine pokrenuo predmetni izvršni postupak, te da je taj postupak okončan donošenjem Rješenja Kantonalnog suda broj 32 0 I 052089 11 Gži od 21. juna 2011. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine predmetnog postupka jeste osam godina i četiri mjeseca. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon podnošenja prijedloga za izvršenje, u toku 2003. godine preduzeo određene procesne radnje u predmetnom postupku. Međutim, Ustavni sud, također, zapaža da Općinski sud u nastavku postupka nije preduzimao radnje u kontinuitetu, te da je između pojedinih preduzetih radnji proteklo po nekoliko godina. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon podnošenja izvršenikovog prigovora, sljedeću procesnu radnju preduzeo nakon tri godine i osam mjeseci (kada je zatražio od apelanta dodatnu dokumentaciju) da bi zatim održao ročište u predmetnoj pravnoj stvari nakon jedne godine i pet mjeseci, te donio rješenje nakon više od dvije godine. Dakle, iz navedenog proizlazi da je Općinski sud, svojom neaktivnošću u periodu od oko sedam godina, najviše doprinio da predmetni postupak traje pred tim sudom oko osam godina. Pri tome Ustavni sud ukazuje da se izvršni postupak, prema izričitoj zakonskoj odredbi, smatra hitnim (član 5. stav 1. Zakona o izvršnom postupku), što je zahtijevalo dodatnu ažurnost suda u tom postupku.

31. Ustavni sud, s druge strane, ima u vidu da je apelant podnio neuredan prijedlog za izvršenje, te da je Općinski sud tražio od apelanta da uredi prijedlog za izvršenje, kao i da dostavi dodatnu dokumentaciju. Međutim, imajući u vidu da je apelant u vrlo kratkom roku, kada je to sud zatražio od njega, postupio u skladu sa nalogom suda, Ustavni sud smatra da apelant nije značajno utjecao na dužinu trajanja postupka. Također, Ustavni sud ne nalazi da je Kantonalni sud svojim ponašanjem utjecao na dužinu trajanja predmetnog postupka, budući da je u vrlo kratkom roku donio odluku povodom apelantove žalbe.

32. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina trajanja postupka pred Općinskim sudom suprotna principu "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome Ustavni sud ukazuje da Općinski sud u odgovoru na apelaciju uopće nije ponudio razloge koji bi eventualno mogli opravdati ovakvu neaktivnost tog suda, odnosno dužinu trajanja postupka pred tim sudom.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete

34. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može u odluci kojom usvaja apelaciju odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

35. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da je predmetni postupak trajao osam godina, te da se radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da bi apelantu trebalo isplatiti na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, iznos od 2.400,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona, s obzirom na sjedište Općinskog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

Pravo na imovinu

36. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII. Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije, jer je postupak, koji je hitne prirode, pred Općinskim sudom u Tuzli trajao osam godina, a pri tome taj sud uopće nije ponudio razloge koji bi eventualno mogli opravdati neaktivnost tog suda, odnosno tako dugo trajanje postupka.

38. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO na predmetnu situaciju, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

39. Na osnovu člana 59. st. 1, 2. i 3. i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3068/11 (J. V.) | Sudska praksa | Aktio