Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1835/11 ("Centra commerce" d.o.o. Ljubuški)

Odluka donesena 17. 07. 2014.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Izvršenje
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1835/11

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1835/11, rješavajući apelaciju "Centra commerce" d.o.o. Ljubuški, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak 2. točka b) i članka 59. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 17. srpnja 2014. godine donio

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija "Centra commerce" d.o.o.

Ljubuški.

Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Općinskim sudom u Širokom Brijegu u predmetu broj 64 0 Ps 005104 04 Ps i okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 Ps 005104 09 Rev od 15. ožujka 2011. godine.

Odbija se kao neutemeljena apelacija "Centra commerce" d.o.o. Ljubuški, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 Ps 005104 09 Rev od 15. ožujka 2011.

godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Ps 005104 09 Pz od 6. listopada 2009. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Ps 005104 04 Ps od 27. veljače 2009.

godine u odnosu na ostale aspekte članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te u odnosu na članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. "Centra commerce" d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupaju Marko Kraljević i Dario Kraljević, odvjetnici iz Ljubuškog, podnio je 20. travnja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 Ps 005104 09 Rev od 15. ožujka 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Ps 005104 09 Pz od 6. listopada 2009. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 Ps 005104 04 Ps od 27. veljače 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužitelja "Gorenje commerce" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj), kao druge strane u postupku, zatraženo je 11. ožujka 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju. Također, od Općinskog suda je zatraženo da dostavi Ustavnom sudu na uvid spis broj 64 0 Ps 005104 04 Ps.

3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 19. ožujka 2014. godine, Kantonalni sud 20. ožujka 2014. godine, tužitelj 24. ožujka 2014. godine i Općinski sud 1. travnja 2014. godine. Općinski sud nije dostavio traženi spis.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 64 0 Ps 005104 04 Ps od 27. veljače 2009. godine obvezan je apelant da tužitelju isplati na ime duga iznos od 159.729,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom (pojedinačni iznosi precizirani u izreci presude, kao i početak toka zakonske zatezne kamate na te pojedinačne iznose). U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužitelj 17. travnja 2001. godine podnio Općinskom sudu prijedlog za izvršenje na temelju vjerodostojne isprave, te da se prijedlog za izvršenje, nakon podnošenja apelantovog prigovora protiv rješenja o izvršenju, smatra tužbom. Općinski sud je ukazao da je u konkretnom slučaju neprijeporno da su tužitelj i apelant bili u poslovnom odnosu – kupoprodaji, te da je svu robu tužitelj isporučio apelantu i da je apelant preuzeo tu robu, ali da je sporno plaćanje računa. U svezi s tim, Općinski sud je naveo kako iz financijske kartice tužitelja od 16. listopada 2001. godine, koju je tužitelj vodio za apelanta u razdoblju od 1. siječnja do 31. prosinca 1999. godine, proizlazi da apelantovo dugovanje iznosi 729.990,16 KM, da apelantovo potraživanje iznosi 651.158,66 KM i da saldo iznosi 162.831,50 KM. Općinski sud je naveo da je u financijskoj kartici za 2000. godinu knjižena cesija od 25. travnja 2000. godine i naplaćeno potraživanje u iznosu od 3.102,00 KM, tako da je nakon toga ostalo dugovanje u iznosu od 159.789,50 KM. Pri tome, Općinski sud je ukazao da iz nalaza i mišljenja vještaka grafološke struke proizlazi da se deponirani potpisi Ane Artuković i Kreše Artukovića (tj. ravnatelja i izvršnog ravnatelja apelanta) po svojim karakteristikama razlikuju od prijepornoga potpisa na izjavi o kompenzaciji od 25. travnja 2000. godine, s tim da se vještak nije mogao decidno izjasniti bez uvida u izvornik dokumenta. U svezi s tim, Općinski sud je naveo da je tužitelj istaknuo da je izjavom o kompenzaciji od 25. travnja 2000. godine apelant platio dug u iznosu od 3.102,00 KM, te da to tužitelj to i ne spori, jer je za taj iznos umanjio apelantov dug. Općinski sud je naveo da je nalaz i mišljenje vještaka grafološke struke prihvatio i cijenio u sklopu s drugim dokazima.

6. Općinski sud je dalje naveo da iz računa (u obrazloženju presude pobliže navedeni računi, sa iznosima i rokovima dospijeća) proizlazi da tužitelj po tim računima potražuje od apelanta ukupan dug u iznosu od 159.729,50 KM i da su svi računi dospjeli na naplatu. Pri tome, Općinski sud je ukazao da uplatom koju je apelant izvršio 8. travnja 1999. godine u iznosu od 15.000,00 KM, kompenzacijom od 13. listopada 1999. godine u iznosu od 96.747,01 KM i cesijom od 23. studenoga 1999. godine u iznosu od 19.535,33 KM nisu plaćeni računi koji su predmetom tužbenoga zahtjeva, već su plaćeni računi koji su ranije dospjeli na naplatu. Općinski sud je naveo kako je odredbama članka 312. stavak 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da kad između istih osoba postoji više istorodnih obveza, pa ono što dužnik ispuni nije dovoljno da bi se moglo namiriti sve, onda se, ako o tome ne postoji sporazum vjerovnika i dužnika, uračunavanje vrši onim redom koji odredi dužnik najkasnije prilikom ispunjenja, dok je odredbama stavka 2. toga članka propisano da kada nema dužnikove izjave o uračunavanju obveze se namiruju redom kako je koja dospjela za ispunjenje. U svezi s tim, Općinski sud je ukazao kako je pri zatvaranju računa tužitelj postupao sukladno odredbama članka 312. ZOO-a, tj. da je uplatama zatvarao ranije račune, tako da se u financijskim karticama vodi sedam posljednjih računa kao neplaćenih. Naime, Općinski sud je naveo kako, obzirom da su sve apelantove uplate i cesije proknjižene kod tužitelja i da na tim uplatama nije izričito bilo navedeno koji računi se plaćaju, odnosno zatvaraju, tužitelj je tim uplatama i cesijama zatvarao ranije račune sukladno odredbama članka 312. ZOO-a. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio kako je tužitelj tijekom postupka dokazao da ima potraživanje od apelanta u iznosu od 159.729,50 KM, da je to potraživanje dospjelo i da nije plaćeno, te da je stoga odlučio kao u izreci presude sukladno odredbama članka 516. ZOO-a.

7. Odlučujući o apelantovome prizivu protiv prvostupanjske presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 64 0 Ps 005104 09 Pz od 6. listopada 2009. godine kojom je priziv odbio i prvostupanjsku presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo kako je prvostupanjski sud, na temelju provedenoga dokaznog postupka, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, izveo pravilne zaključke, te za svoju odluku dao valjane razloge, koje u cijelosti prihvata i taj sud. Naime, Kantonalni sud je naveo kako iz svih provedenih dokaza proizlazi jasan i nesumnjiv zaključak da postoji dospjelo i neplaćeno potraživanje tužitelja prema apelantu u iznosu od 159.729,50 KM, te da je stoga prvostupanjski sud, oprečno apelantovim prizivnim navodima, pravilno postupio kada je obvezao apelanta na isplatu toga iznosa. Kantonalni sud je dalje naveo kako su neutemeljeni apelantovi prizivni navodi da financijska kartica ne može biti dokaz u predmetnom postupku, budući da tužitelj tom karticom može dokazivati postojanje duga, a apelant, ukoliko mu to spori, mora to i dokazati. Međutim, Kantonalni sud je naveo kako u konkretnom slučaju apelant to nije učinio, odnosno nije dokazao da je svojim uplatama platio račune (jer nije specificirano naveo koje račune tim uplatama plaća). Također, Kantonalni sud je naveo da su bez uticaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke apelantovi prizivni navodi u svezi pozivanja Ane Artuković, budući da ta osoba, ako je i pozivana, nije saslušana u postupku, niti je sud na tome "pozivu" temeljio svoju odluku, koji i ne može biti dokaz. Kantonalni sud je naveo da, prilikom ispitivanja pobijane presude, nije našao da postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija prizivom, kao ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, te da je stoga odlučio kao u izreci presude.

8. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostupanjske presude, donio Presudu broj 64 0 Ps 005104 09 Rev od 15. ožujka 2011. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo kako su neutemeljeni apelantovi revizioni navodi o povredi odredaba parničnog postupka (članak 240. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP)). Naime, Vrhovni sud je naveo kako je drugostupanjski sud, odlučujući o apelantovome prizivu protiv prvostupanjske presude, ocijenio odlučne prizivne navode, u smislu odredaba članka 231. ZPP, te, da je, pri tome, u obrazloženju svoje presude dao razloge koje kao pravilne prihvaća i taj sud. Također, Vrhovni sud je naveo da su neutemeljeni apelantovi revizioni navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava (članak 240. stavak 1. točka 2. ZPP). Vrhovni sud je ukazao kako iz činjeničnog utvrđenja nižestupanjskih sudova, za koje je taj sud vezan, proizlazi da su tužitelj i apelant bili u poslovnom odnosu, da je tužitelj kao prodavač za isporučenu robu apelantu kao kupcu ispostavljao račune, da prilikom plaćanja za isporučenu robu apelant nije naznačavao koje račune plaća, da je tužitelj te uplate knjižio tako što je zatvarao račune po vremenu dospjelosti i da apelant nije tužitelju uplatio sedam posljednjih računa iz 1999. godine u ukupnom iznosu od 159.729,50 KM. Vrhovni sud je naveo kako su na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, tj. odredbe čl. 516, 312. i 277. ZOO-a kada su usvojili predmetni tužbeni zahtjev. Konačno, Vrhovni sud je naveo da se ostali apelantovi revizioni navodi odnose na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, da se iz tih razloga revizija ne može izjaviti (članak 240. stavak 2. ZPP).

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra kako mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi kako tijekom postupka dokazao da je račune platio, pri čemu je na uplatnici, kompenzaciji i cesiji točno naveo račune i iznose na koje se ispunjenje obveze odnosi, te da je na taj način postupio sukladno odredbama članka 312. stavak 1. ZOO-a. Apelant dalje navodi kako je prvostupanjski sud na pripremnome ročištu od 25. listopada 2007. godine naložio provođenje financijskoga vještačenja, a prvostupanjski sud je tijekom postupka naložio da se sasluša kao svjedok Ana Artuković, iako provođenje tih dokaza nije predložio ni tužitelj ni apelant, te da se stoga radi o nezakonitim dokazima. Također, apelant navodi da financijske kartice, bez knjigovodstveno-financijske dokumentacije (narudžbenice, računi), ne mogu predstavljati vjerodostojne dokumente. Osim toga, apelant navodi kako sudovi nisu uzeli u obzir izjavu o kompenzaciji od 25. travnja 2000. godine za koju je grafološkim vještačenjem utvrđeno da taj dokument nisu potpisali ni ravnatelj tuženoga niti izvršni ravnatelj. Konačno, apelant navodi da je sudski postupak neopravdano dugo trajao, a da se mogao okončati u roku od dvije godine, te u svezi s tim traži naknadu nematerijalne štete, po 150,00 KM za svaku godinu neopravdanog trajanja postupka, što za osam godina iznosi 1.200,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

10. Vrhovni sud je naveo kako ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje presude, te da presuda tog suda nije utemeljena na proizvoljnoj primjeni prava. Stoga, Vrhovni sud smatra kako osporenom presudom tog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.

11. Kantonalni sud je naveo kako u postupku pred tim sudom nije došlo do kršenja apelantovih prava na koja se poziva u apelaciji, te stoga predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

12. Općinski sud je naveo kako u postupku pred tim sudom nije došlo do kršenja apelantovoga prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Naime, Općinski sud je naveo da je prvostupanjska presuda tog suda donesena kao rezultat ocjene svih provedenih dokaza, kako pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti, te na temelju pravilne primjene materijalnog prava. Također, Općinski sud je naveo da nije točan apelantov navod da je prvostupanjski sud odredio provođenje financijskoga vještačenja, a da to stranke nisu predložile. Naime, Općinski sud je ukazao da je taj dokaz proveden po prijedlogu tužitelja, koji je predujmio troškove vještačenja, što proizlazi iz zapisnika s pripremnog ročišta od 25. listopada 2007. godine. Glede apelantovih navoda koji se odnose na saslušanje Ane Artuković, Općinski sud je naveo kako imenovana nije ni saslušana kao svjedok u tijeku postupka, te su stoga neutemeljeni apelantovi navodi izneseni u tom pravcu.

13. Tužitelj je naveo kako su neutemeljeni apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Naime, tužitelj je naveo kako su redoviti sudovi svoje odluke temeljili na činjenicama koje su utvrđene u postupku i na pravilnoj primjeni materijalnog prava, te da su u osporenim odlukama navedeni svi potrebni razlozi za njihovo donošenje i data detaljna obrazloženja. Također, tužitelj je naveo da su neutemeljeni i apelantovi navodi koji se odnose na duljinu trajanja postupka, budući da je apelant dužnik, tako da duljina trajanja postupka nije mogla uticati na njegovu imovinu niti mu je time mogla biti nanesena nematerijalna šteta. Pri tome, tužitelj je naveo kako je jedino apelant imao koristi od dugog trajanja postupka, budući da još uvijek nije postupio po pravomoćnoj sudskoj odluci, koja je predmet bezuspješnog izvršenja. Tužitelj je naveo da su neutemeljeni i apelantovi navodi koji se odnose na provedeno financijsko vještačenje, budući je sud odredio provođenje tog dokaza, a da apelant tome nije prigovarao.

V. Relevantni propisi

14. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine FBiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase:

Članak 277. stavak 1.

Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

Članak 312. st. 1. i 2.

Kad između istih lica postoji više istorodnih obveza, pa ono što dužnik ispuni nije dovoljno da bi se mogle namiriti sve, onda se, ako o tome ne postoji sporazum vjerovnika i dužnika, uračunavanje vrši onim redom koji odredi dužnik najkasnije prilikom ispunjenja.

Kad nema dužnikove izjave o uračunavanju, obveze se namiruju redom kako je koja dospjela za ispunjenje.

Članak 516.

Kupac je dužan platiti cijenu u vrijeme i na mjestu određenom u ugovoru.

U nedostatku ugovorne odredbe ili drukčijih običaja, plaćanje se vrši u času i u mjestu u kome se vrši predaja stvari.

Ako se cijena ne mora platiti u času predaje, plaćanje se vrši u prebivalištu, odnosno sjedištu prodavca.

15. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:

Članak 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

16. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Članak 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 123.

1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.

VI. Dopustivost

17. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. Sukladno članku 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 64 0 Ps 005104 09 Rev od 15. ožujka 2011. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelacija protiv navedene presude je podnesena 20. travnja 2011. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva, niti je očevidno (prima facie) neutemeljena.

20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 18. st. 1, 3. i

4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, te članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

22. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2., što uključuje:

(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.

23. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] U odnosu na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava

24. Apelant smatra kako su redoviti sudovi, pri donošenju svojih odluka, nezakonito proveli dokaze i pogrešno ocijenili provedene dokaze, te u svezi s tim pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje kako, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud opaža kako su redoviti sudovi, postupajući na tri instance, obvezali apelanta da tužitelju na ime duga isplati navedeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te, pri tome, u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za takvo odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud opaža kako je prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke jasno ukazao da iz provedenih dokaza – financijske kartice od 16. listopada 2001. godine (koju je tužitelj vodio za apelanta u razdoblju od 1. siječnja do 31. prosinca 1999. godine), te predmetnih računa, proizlazi da apelant duguje tužitelju novčani iznos od 159.729,50 KM. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka redovitih sudova glede ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. travnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne smatra da su redoviti sudovi proizvoljno postupali prilikom ocjene provedenih dokaza, tako da su apelantovi navodi, koji su izneseni u tom pravcu, neutemeljeni. Glede apelantovih navoda kako je prvostupanjski sud odredio provođenje dokaza koje stranke nisu predložile, Ustavni sud ukazuje, kako to proizlazi iz zapisnika s pripremnog ročišta od 25. listopada 2007. godine (koji je apelant u prilogu dostavio), da je prvostupanjski sud na tom ročištu odredio provođenje financijskoga vještačenja, a da apelantov punomoćnik tom prilikom nije prigovarao provođenju toga dokaza. S obzirom na to, te budući da se prvostupanjski sud, pri donošenju svoje presude, uopće nije pozvao na financijsko vještačenje kao dokaz, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neutemeljeni. Također, Ustavni sud smatra kako su neutemeljeni i apelantovi navodi koji se odnose na provođenje dokaza saslušanjem svjedoka Ane Artuković, budući da je drugostupanjski sud, odlučujući o identičnim prizivnim navodima, dao jasno obrazloženje glede neutemeljenosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Nadalje, Ustavni sud opaža kako je prvostupanjski sud jasno ukazao da uplatom, cesijom i kompenzacijom, na koje se apelant pozvao, nisu plaćeni računi koji su predmetom tužbenoga zahtjeva, već su plaćeni računi koji su ranije dospjeli na naplatu u smislu odredaba članka 312. stavak 2. ZOO. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje kako je odredbama članka 312. stavak 2. ZOO-a propisano da "kad nema dužnikove izjave o uračunavanju, obveze se namiruju redom kako je koja dospjela za ispunjenje". Dovodeći u vezu relevantne odredbe članka 312. ZOO s odlučenjem redovitih sudova, te obrazloženjem koje su dali u svezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova.

26. Na temelju izloženoga, Ustavni sud smatra kako su redoviti sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako glede utvrđenog činjeničnog stanja, tako i glede primjene relevantnih odredaba materijalnog prava, te su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra kako, u ovome dijelu, nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

U odnosu na "suđenje u razumnom roku"

27. Apelant, također, smatra da mu je zbog duljine trajanja postupka povrijeđeno pravo na "suđenje u razumnom roku" kao segment prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a osobito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).

28. Ustavni sud opaža kako je postupak pokrenut 17. travnja 2001. godine i okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 64 0 Ps 005104 09 Rev od 15. ožujka 2011. godine. Međutim, Ustavni sud opaža, kako to jasno proizlazi iz predmetne apelacije, kako se apelant žali samo na duljinu trajanja postupka pred Općinskim sudom. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, pridržavajući se apelacijskih navoda u smislu članka 31. Pravila Ustavnog suda, ispitati duljinu trajanja postupka od pokretanja tog postupka pa do donošenja prvostupanjske presude (od 27. veljače 2009. godine). Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni duljine predmetnog postupka je period od oko osam godina. U svezi s tim, Ustavni sud opaža, kako to proizlazi iz dokumentacije koja je dostavljena uz apelaciju, da je Općinski sud tek 25. listopada 2007. godine održao pripremno ročište u ovom postupku. Ustavni sud ukazuje kako iz toga slijedi da je Općinski sud u razdoblju od šest godina i šest mjeseci, koliko je proteklo od podnošenja tužbe do održavanja pripremnog ročišta, poduzeo jednu procesnu radnju, tj. dostavljanje tužbe na odgovor. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da Općinski sud u odgovoru na apelaciju uopće nije ponudio razloge koji bi eventualno mogli opravdati ovakvu neaktivnost tog suda, odnosno duljinu trajanja postupka pred tim sudom. Štoviše, Općinski sud nije dostavio ni predmetni spis, koji je Ustavni sud tražio na uvid, tako da nije pružio mogućnost Ustavnom sudu da detaljno ispita ponašanje toga suda, te postojanje eventualnog apelantovog doprinosa duljini trajanja postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra kako duljina postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnog roka" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

29. Glede apelantovoga zahtjeva za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud ukazuje da u smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, iznimno, na zahtjev apelanata, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća kako, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda. Prilikom odlučivanja o apelantovome zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud je uzeo u obzir sve okolnosti slučaja, vrstu postupka, njegov značaj za apelanta, posljedice postupka, te zaključio da je apelantu dovoljna satisfakcija odluka kojom se utvrđuje kršenje njihovih prava.

Pravo na imovinu

30. Apelant smatra kako mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud opaža kako se apelantovi navodi o kršenju ovoga prava temelje na istim navodima koje istakao u svezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra kako su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

VIII. Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje kako postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je postupak pred Općinskim sudom trajao oko osam godina, a, pri tome, taj sud uopće nije ponudio razloge koji bi eventualno mogli opravdati tako dugo trajanje prvostupanjskog postupka.

32. Međutim, Ustavni sud zaključuje kako nema kršenja u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju jer su redoviti sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke glede utvrđenog činjeničnog stanje, te u svezi s tim primjenom relevantnih odredaba ZOO-a, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

33. Na temelju članka 59. st. 1, i 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1835/11 ("Centra commerce" d.o.o. Ljubuški) | Sudska praksa | Aktio