Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4526/11 (A. J.)

Odluka donesena 17. 07. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Ugovor o poklonu
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4526/11

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4526/11, rješavajući apelaciju Ane Josipović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ane Josipović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000949 10 Rev od 13. septembra 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-000178 od 22. aprila 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ana Josipović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, koju zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnijela je 28. novembra 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 P 000949 10 Rev od 13. septembra 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07- 000178 od 22. aprila 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Mije Josipovića, kao suprotne strane u postupku (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 25. maja 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 2. juna 2014. godine, Kantonalni sud 4. juna 2014. godine, a tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku koji je istekao.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Općinski sud u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio je Presudu broj P.9/04 od 30. novembra 2006. godine kojom je usvojio apelanticin tužbeni zahtjev, pa je utvrdio da je ništav i da ne proizvodi nikakvo pravno djejstvo ugovor o poklonu zaključen između apelanticinog supruga i tuženog za nekretnine detaljno opisane u presudi (kuća i zemljište), što je tuženi dužan priznati i trpjeti da se u zemljišnoknjižnom operatu i katastarskom operatu izvrši promjena upisa prava vlasništva i posjeda tako da se na nekretnini (zemljištu) i kući, bliže opisanim u presudi, kao isključivi posjednik i vlasnik upiše apelantica. Istom presudom odbijen je protutužbeni zahtjev tuženog da se utvrdi da je savjestan i zakonit posjednik i vlasnik nekretnina - zemljišta i kuće koje je stekao u posjed i vlasništvo na osnovu ugovora o poklonu zaključenog sa apelanticinim suprugom , a što je apelantica dužna priznati i trpjeti da se uknjiži kao suvlasnik sa dijelom ½.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka (saslušanje svjedoka, parničnih stranaka, vještaka geodete, uviđaja), Općinski sud je utvrdio da je apelanticin suprug kupio parcelu dok je bio u braku sa apelanticom, da se upisao kao vlasnik parcele sa dijelom 1/1, te da je na istoj parceli u toku trajanja braka izgrađena kuća. Dalje, Općinski sud se pozvao na ranije važeće odredbe Porodičnog zakona, kao i na odredbe važećeg Porodičnog zakona. Općinski sud je naveo da plac i kuća nesporno predstavljaju zajedničku imovinu bračnih drugova. S obzirom na sve navedeno, Općinski sud je istakao da na zajedničkoj imovini nisu unaprijed određeni dijelovi bračnih drugova, te da jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati zajedničkom imovinom, niti je opteretiti pravnim poslom među živima. Općinski sud je istakao da raspolaganje znači preduzimanje pravnih radnji kojima se otuđuju ili opterećuju objekti imovine, među kojima je i ugovor o poklonu. Zbog nemogućnosti da samostalno raspolaže svojim udjelom u zajedničkoj imovini od strane jednog bračnog druga, proizlazi neopredijeljenost udjela bračnih drugova u toj imovini, te iz tog razloga bračni drugovi mogu raspolagati samo sporazumno. Općinski sud je naveo da je, zbog prirode bračnih odnosa, uobičajena pretpostavka (po ranije važećem zakonu) da postoji saglasnost drugog bračnog druga za akte raspolaganja koje poduzima jedan bračni drug, ali bračni drug koji nije dao suglasnost i nije znao za pravne radnje svog bračnog druga može osporavati raspolaganje zajedničkom imovinom. Općinski sud je naveo da u konkretnom slučaju apelantica nije dala suglasnost, niti je to tuženi dokazao, da njen pokojni suprug raspolaže zajedničkom imovinom u korist tuženog. Zbog navedenog, kako jedan bračni drug (apelantica) nije dao suglasnost na zaključenje ugovora o raspolaganju nekretninama iz zajedničke imovine, Općinski sud je zaključio da ugovor (o poklonu) između apelanticinog supruga i tuženog nije ni zaključen, odnosno da ne proizvodi pravno djejstvo i da nije punovažan. S tim u vezi, Općinski sud se pozvao na odredbe člana 103. ZOO (ništavost ugovora), te je zaključio da je ugovor o poklonu koji je apelanticin suprug zaključio sa tuženim ne proizvodi pravno djejstvo, te je u cijelosti udovoljio apelanticinom tužbenom zahtjevu.

7. Kantonalni sud, rješavajući po žalbu tuženog, donio je Presudu broj 003-0-Gž-07-000178 od 22. aprila 2010. godine kojom je žalbu djelomično uvažio i prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu preinačio tako što je apelanticin zahtjev da se utvrdi da je pravno ništav ugovor o poklonu između njenog supruga i tuženog sa elementima preciziranim u presudi odbio kao neosnovan.

8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je, radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava, održao raspravu na kojoj je ponovo izveo dokaze izvedene pred prvostepenim sudom. Nakon postupka pred drugostepenim sudom, Kantonalni sud je zaključio da je apelanticin suprug pismenim ugovorom o poklonu poklonio tuženom (svom bratu) parcelu navedenu u presudi, kao i ½ porodične kuće, te je ugovor proveden u zemljišnoknjižnom i katastarskom operatu. Osim toga, Kantonalni sud je utvrdio da je prilikom sačinjavanja novog operata, nakon izvršenog aviosnimanja, apelanticin suprug potpisao vlastoručno u svoje ime i ime tuženog popisni list iz čega je Kantonalni sud zaključio jasnu volju apelanticinog supruga da predmetne nekretnine pokloni svom bratu. Kantonalni sud je dalje naveo da apelantica nije uspjela dokazati da je njen suprug raspolagao nekretninama koje su bračna tekovina bez njenog znanja i saglasnosti. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je apelantica predložila saslušanje svjedoka. Kantonalni sud je u tom pravcu naveo da je svjedok (apelanticin sin i bliski apelanticin rođak) naveli da su apelantica i njen suprug gradili kuću na nekretnini koju su prethodno zajednički kupili u čemu tuženi nije učestvovao ni na koji način. Međutim, zbog rodbinskog odnosa sa apelanticom, Kantonalni sud je naveo da sumnja u objektivnost ovih iskaza, jer njihovi iskazi idu u prilog činjeničnim navodima na kojima apelantica gradi tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je dalje naveo da se ostali predloženi (od apelantice) svjedoci nisu izjašnjavali na ovu okolnost vezanu za stjecanje nekretnina koje su predmet ugovora o poklonu.

9. Dalje, ocjenjujući iskaz tuženog, kao i same apelantice, kao i iskaze ostalih saslušanih svjedoka, koje je sud ocijenio objektivnim, Kantonalni sud je utvrdio da apelantica nije dokazala da nekretnine koje su bile predmet ugovora o poklonu između njenog supruga i tuženog predstavljaju zajedničku imovinu koju su ona i njen suprug stekli u braku, kao i da je ovom imovinom raspolagao njen suprug bez njenog znanja i saglasnosti. Kantonalni sud je na osnovu provedenih dokaza zaključio da su apelanticin suprug i tuženi upravo zaključili ugovor o poklonu kako bi potvrdili činjenicu da su zajedničkim ulaganjem gradili predmetni objekt. Zbog navedenog, Kantonalni sud je odlučio da prvostepenu presudu preinači u dosuđujućem dijelu. Kantonalni sud je naveo da je žalbu tuženog odbio, jer je protivtužbom tuženi tražio da se utvrdi da je on vlasnik i posjednik nekretnina, a što je već nesporno, jer je on u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu uknjižen kao vlasnik i posjednik ½ spornih nekretnina.

10. Vrhovni sud je, rješavajući po apelanticinoj reviziji, donio Presudu broj 70 0 P 000949 10 Rev od 13. septembra 2011. godine kojom je reviziju odbio.

11. U obrazloženju revizione presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud, u skladu sa odredbom člana 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), ocijenio da je potrebno zakazati novu raspravu i ponovno izvesti dokaze, između ostalog, i saslušanjem vještaka, a radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja. Na raspravi pred drugostepenim sudom, radi otklanjanja nejasnoća u iskazu vještaka u pogledu identifikacije parcela, predsjednik vijeća i sudija izvjestilac su postavljali pitanja vještaku, čemu se protivila apelantica. Zbog navedenog, Vrhovni sud je ocijenio da je apelanticin prigovor o povredi odredaba člana 3. stav 2. i člana 7. stav 2. ZPP neosnovan.

12. Također, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelanticin prigovor o povredi člana 209. ZPP. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da apelantica nije istakla koja je to odredba pogrešno primijenjena, ili nije primijenjena, a iz sadržaja revizije proizlazi da se radi o odredbi člana 8. ZPP. Vrhovni sud je naveo da se odredba člana 8. ZPP (koja se odnosi na slobodnu ocjenu dokaza) primjenjuje u prvostepenom postupku, a u drugostepenom postupku samo u dijelu u kojem se na povredu ovog principa ukazuje u žalbi. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je drugostepena odluka donesena nakon održane rasprave na temelju utvrđenog činjeničnog stanja i izvedenih dokaza iz drugostepenog postupka, pa je drugačijom ocjenom izvedenih dokaza preinačio prvostepenu presudu. Vrhovni sud je ocijenio kao neosnovan i prigovor da je došlo do povrede člana 191. stav 4. ZPP, jer drugostepena odluka sadrži razloge na kojima se presuda zasniva. Što se tiče apelanticinih navoda da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, Vrhovni sud je naveo da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da je apelantica bila obavezna da dokaže činjenicu da je predmetna nekretnina predstavljala bračnu tekovinu, jer se radi o zakonskoj pretpostavci u smislu odredaba člana 264. stav 2. Porodičnog zakona da je imovina koju su bračni drugovi stekli tokom trajanja bračne zajednice zajednička tekovina, te je tu pretpostavku dužan „oboriti“ tuženi. Međutim, Vrhovni sud je naveo da se radi o pogrešnom postupanju koje nije utjecalo na pravilnost odluke, jer je drugostepeni sud iz izvedenih dokaza utvrdio da je među ugovaračima postojao sporazum o zajedničkoj izgradnji kuće, koji su ga realizirali ulaganjem vlastitih sredstava. Budući da je tuženi dokazao činjenicu da je zajedničkim sredstvima sa apelanticinim prednikom sagradio predmetni objekt i na taj način postao suvlasnik na njemu, prema mišljenju Vrhovnog suda, nije povrijeđena apelanticina zajednička imovina.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava od drugostepenog i revizijskog suda, posebno odredaba ZPP (čl. 3. stav 2, 7, 8, 124, 191. stav 4) i Porodičnog zakona (član 264. stav 2). Također, apelantica se žali da je drugostepeni sud paušalno ocijenio dokaze i da nije dao valjano obrazloženje, posebno se nije pozvao na materijalno pravo, te da je presudu bazirao na iskazu jednog svjedoka i iskazu tuženog, koja je puna kontradiktornosti. Apelantica se poziva na praksu redovnih sudova u drugim slučajevima „istovjetne pravne naravi“ u kojim je odlučeno da ne proizvodi pravno djejstvo ugovor kojim bračni drug otuđuje ili opterećuje imovinu stečenu radom u toku braka prije nego je izvršena dioba iste imovine. Navodi da joj je nesporno povrijeđeno i pravo na imovinu, jer se ovakvim presudama tuženi neosnovano obogatio, a ona je ostala bez polovice kuće i zemljišta, čime joj je nanijeta velika materijalna šteta.

b) Odgovor na apelaciju

14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da, suprotno apelanticinom mišljenju, smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje i imovinu.

15. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da navode u apelaciji smatra neosnovanim i u svemu ostaje pri datim razlozima u presudi.

V. Relevantni propisi

16. U Porodičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/05 i 41/05) relevantne odredbe glase:

a) Bračna stečevina Član 251.

(1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.

17. Porodični zakon («Službeni list SRBiH» br. 21/79 i 44/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 6/94 i 13/97) u relevantnom dijelu glasi:

Član 264. stav 2.

Imovinu koju su bračni drugovi stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.

Član 265.

Bračnom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno.

Svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima.

18. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 3.

(2) Stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile tokom postupka. Član 7.

Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 191. st. 1. i 4.

(1) Pismeno izrađena presuda mora imati uvod, izreku, obrazloženje i uputstvo o pravu na izjavljivanje pravnog lijeka protiv presude.

(4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ti zahtjevi zasnivaju, dokaze i ocjenu dokaza, kao i propise na kojima je sud zasnovao presudu.

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 8. novembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 28. novembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.[...]

26. Apelantica smatra da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka proizvoljno primijenili materijalno pravo, te da je ocjena dokaza proizvoljna, kao i obrazloženje sudova u osporenim odlukama.

27. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

28. Ustavni sud, također, podsjeća i na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje. U suprotnom postoji kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).

29. Ustavni sud primjećuje da apelantica ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, navodeći da su sudovi pogrešno utvrdili činjenice. Apelantica navodi da je ispravan stav prvostepenog suda koji je utvrdio da se radi o zajedničkoj imovini apelantice i njenog supruga, te da raspolaganje od strane umrlog apelanticinog supruga ne proizvodi pravno djejstvo. Suprotno stavu prvostepenog suda, prema apelanticinom mišljenju , drugostepeni i revizioni sud su pogrešno postupili kada su naveli da je pravo na nekretninama stekao građenjem i ulaganjem iako tuženi tvrdi da je pravni osnov po kojem je stekao vlasništvo na nekretninama ugovor o poklonu.

30. Imajući u vidu obrazloženje drugostepenog suda, koji je donio odluku nakon provedenog postupka, Ustavni sud, suprotno navodima iz apelacije, ne nalazi proizvoljnost u osporenoj presudi, Naime, iz obrazloženja Kantonalnog suda proizlazi da je apelanticin suprug sa tuženim zaključio ugovor o poklonu i pokazao jasnu volju u tom pravcu, i to upravo zbog toga ( a što je sud utvrdio iz provedenih dokaza) što je tuženi doprinosio za izgradnju kuće, te da je o tome i apelantica imala saznanja, kao i o samom ugovoru, zbog čega je odbio apelanticin tužbeni zahtjev u skladu sa odredbom člana 229. stav 3. ZPP. Vrhovni sud je potvrdio drugostepenu presudu, pri čemu je konstatirao da je drugostepeni sud jedino pogriješio kada je naveo da apelantica nije dokazala da je u pitanju bračna tečevina, jer se radi o zakonskoj pretpostavci iz člana 264. stav 2. Porodičnog zakona. Međutim, po stavu Vrhovnog suda, ovo nije utjecalo na pravilnost odluke, jer je drugostepeni sud na osnovu provedenih dokaza, posebno izjave svjedoka, utvrdio da se radi o zajedničkom sporazumu tuženog i apelanticinog supruga o izgradnju kuće, koji je realiziran zajedničkim ulaganjem, zbog čega je tuženi postao suvlasnik i njegov dio ne ulazi u bračnu tekovinu. Na osnovu iznesenog, imajući u vidu činjenična utvrđenja i relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na kojim su redovni sudovi zasnovali svoje odluke, Ustavni sud, osim apelanticinog nezadovoljstva donesenim presudama u konkretnom predmetu, ne može da nađe ništa što bi upućivalo da je došlo do pogrešne i proizvoljne primjene materijalnog prava. Dalje, Ustavni sud primjećuje da apelantica ponavlja navode u vezi sa pogrešnom primjenom materijalnog prava i odredaba procesnog prava, koje je isticala i u reviziji i na koje je Vrhovni sud odgovorio u osporenoj presudi, te dao obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini proizvoljnim. Zbog navedenog, Ustavni sud zaključuje da osporene odluke ne ostavljaju utisak proizvoljnosti kada je, zbog činjenice da je tuženi uspio dokazati učešće u izgradnju kuće, odbijen apelanticin tužbeni zahtjev.

31. U pogledu apelanticinih navoda vezanih za ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očito proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05). Ustavni sud ukazuje na to da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 8. Zakona o parničnom postupku). Pri tome, prema članu 123. Zakona o parničnom postupku, svaka stranka je dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev a sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

32. Također, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, koristeći zakonsku mogućnost (član

217. ZPP), održao raspravu i izveo ranije izvedene dokaze na osnovu kojih je došao do drugačijeg zaključka od prvostepenog suda. Osim toga, sud je ocijenio iskaze parničnih stranaka, kao i iskaz svjedoka (Nike Tunjića), te je utvrdio činjenice relevantne za odlučenje. Analizirajući provedeni postupak, odnosno obrazloženja Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, u smislu prethodno navedenih standarda i principa, Ustavni sud ne može naći ništa što ukazuje na povredu apelanticinih ustavnih prava. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud donio odluku koju je obrazložio, uz pravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava, te da obrazloženje i razlozi zbog kojih je Kantonalni sud odbio apelanticin zahtjev, a Vrhovni sud drugostepenu odluku potvrdio ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, ne dovode u pitanje pravičnost postupka u smislu prava na pravično suđenje.

33. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda, u smislu utvrđivanja činjeničnog stanja, ocjene dokaza i primjene materijalnog i procesnog prava, u cijelosti zadovoljavaju kriterije i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da su, s tim u vezi, apelanticini navodi o kršenju prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi

35. Apelantica se, također, žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelanticine tvrdnje o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, koji su već razmotreni u okviru ostalih aspekata prava na pravično suđenje, odnosno zbog činjenice da je apelantica nezadovoljna ishodom postupka, zbog čega Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.

VIII. Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada obrazloženja osporenih presuda, u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja, ocjene dokaza i primjene materijalnog i procesnog prava, sadrže obrazloženja koja se ne čine proizvoljnim i koja zadovoljavaju kriterije i standarde prava na pravično suđenje.

37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica ove navode dovodi u vezu sa navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, a nije utvrđeno da je u postupku materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

38. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić