Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3510/11 (S. F. iz Sarajeva)
Odluka donesena 17. 07. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građevinsko zemljište
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3510/11
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3510/11, rješavajući apelaciju „Zastava auta“ a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Zastava auta” a.d.
Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Ps 006569 10 Rev od 10. avgusta 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „Zastava auto“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jovan Čizmović, advokat iz Banje Luke, podnio je 5. septembra 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Ps 006569 10 Rev od 10. avgusta 2011. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio izvršenje presude Vrhovnog suda do donošenja odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09) koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda i Grada Banja Luka, kao suprotne strane u postupku (u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 8. septembra 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i tužilac su dostavili odgovor na apelaciju 26. septembra 2011. godine.
4. Ustavni sud donio je Odluku broj AP 3510/11 od 23. februara 2013. godine kojom je odbio zahtjev za izdavanje privremene mjere.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Osnovni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio Presudu broj 1171 Ps 006569 03 Ps od 14. jula 2009. godine kojom je odbio tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da sud obaveže apelanta da tužiocu izmiri dug na ime komunalne naknade i dug na ime naknade za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta (u iznosima preciziranim u presudi) sa zakonskom kamatom od 31. jula 2003. godine, kao i dug na ime komunalne naknade i dug na ime naknade za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta sa zakonskom kamatom od dana uređenja tužbe (20. februara 2008. godine) pa do isplate, kao i da mu plati troškove postupka. Osnovni sud je obavezao tužioca da apelantu naknadi troškove parničnog postupka.
7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je tužilac 10. januara 2003. godine podnio prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave kojim je predložio da sud donese rješenje o izvršenju i obaveže apelanta da mu na ime duga isplati iznos od 122.298,84 KM. Osnovni sud je donio rješenje o izvršenju na koje je apelant podnio prigovor, te je nastavljen redovan postupak po tužbi u predmetnom parničnom postupku. Tužilac je konačno uredio tužbu 20. februara 2008. godine na način da je istakao da apelant nije izmirio svoje obaveze plaćanja komunalne naknade i naknade za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta pa mu po tom osnovu duguje iznos od 15.924,07 KM i 55.483,24 KM sa zakonskom kamatom od 31. jula 2003. godine do isplate, kao i dug po osnovu korišćenja gradskog građevinskog zemljišta i komunalne naknade (u ukupnom iznosu od 350.952,99KM) od dana uređenja tužbe do isplate.
8. Osnovni sud je naveo da je u predmetnoj pravnoj stvari sporan osnov i visina duga. Dalje, Osnovni sud je zaključio da je neosnovan tužbeni zahtjev tužioca. Navedeno je da je tužilac rješenje o utvrđivanju naknade za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta donio na osnovu člana 73 stav . Zakona o gradskom građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ br. 34/86 1/90, 29/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 21/92, 29/94, 23/98 i 5/99). Istaknuto je da je tim zakonom propisano da se Odlukom Skupštine opštine određuju osnov i mjerila na osnovu kojih se utvrđuje visina naknade, kao i način i rokovi plaćanja. Takođe, Osnovni sud je istakao da je stavom 4 člana 73 Zakona o gradskom građevinskom zemljištu određeno da rješenja o određivanju naknade za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta donosi opštinski organ uprave nadležan za komunalne poslove, odnosno drugi organ kojem je Skupština opštine povjerila vršenje tog posla. Dalje, sud je naveo da su rješenja o utvrđivanju naknade za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta nakon 2003. i 2004. godine donesena na osnovu člana 73 stav 4 Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 41/03), a rješenja o utvrđivanju komunalne naknade za 2003. i 2004. godinu donijeta su u skladu sa članom 17 Zakona o komunalnim djelatnostima („Službeni list SRBiH“ broj 12/90). Dalje, Osnovni sud je naveo da Skupština opštine propisuje obavezu plaćanja komunalne naknade, te se određuju osnovi i mjerila na osnovu kojih se utvrđuje visina naknade, a rješenje o visini komunalne naknade donosi opštinski organ uprave nadležan za komunalne djelatnosti.
9. Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama sporno da li su rješenja (nadležnog organa) postala konačna i pravosnažna. Osnovni sud je utvrdio da rješenja iz 1995. godine, 2003. i 2004. godine nisu dostavljena apelantu, odnosno da ona nisu konačna, pa je primjenom čl. 123 i 126 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
10. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti i zbog zastare u skladu sa članom 374 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zbog proteka roka od tri godine. Osnovni sud je istakao da međusobna potraživanja pravnih lica po osnovu ugovora o prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi sa tim ugovorima zastarijevaju odvojeno za svaku isporuku robe, izvršen rad ili uslugu. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je zastarjelo potraživanje tužioca za naknadu na ime korišćenja gradskog građevinskog zemljišta za period do 31. maja 2003. godine (koji zahtjev je apelant postavio 20. februara 2008. godine) i potraživanje za period od 1. juna 2003. godine do 19. februara 2005. godine.
11. Dalje, Osnovni sud je naveo da se potraživanje tužioca po osnovu naknade za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta u većem dijelu odnosi na period nakon stupanja na snagu Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 86/03, objavljen 25. oktobra 2003. godine). Osnovni sud je naveo da se potraživanje za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta u iznosu od 245.065,76 KM odnosi na period nakon stupanja na snagu navedenog zakona, a u skladu sa kojim tužilac nema pravo na naknadu po osnovu korišćenja gradskog građevinskog zemljišta (član 96 stav 1 Zakona o građevinskom zemljištu), jer je po sili zakona prestala državna svojina na građevinskom zemljištu, a apelant je kao vlasnik objekta stekao pravo svojine i na zemljištu pod zgradom i onoj površini zemljišta koje služi za korišćenje zgrade. Zbog navedenog, Osnovni sud je odbio tužbeni zahtjev u ovom dijelu.
12. Osim toga, Osnovni sud je naveo da visina tužbenog zahtjeva nije dokazana u skladu sa odredbama ZPP (jer se iz priloženih kartica i faktura ona nije mogla utvrditi), pa je i tom osnovu tužbeni zahtjev trebalo odbiti. Takođe, Osnovni sud je utvrdio da tužilac ima još jedan predmet protiv apelanta pred Osnovnim sudom (predmet broj 1171 Ps 005993 04 Ps), kojim su obuhvaćeni isti periodi i iste naknade, ali je parnica u konkretnom predmetu počela ranije.
13. Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 71 0 Ps 006569 09 Pz od 28. septembra 2009. godine djelimično uvažio žalbu tužioca, te je presudu Osnovnog suda ukinuo u dijelu koji se odnosi na komunalnu naknadu i zakonske kamate na ovaj iznos i troškove postupka i u tom dijelu predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, dok je u preostalom dijelu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
14. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je tužilac 20. februara 2008. godine uredio tužbu na način da više nije tražio naknadu za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta za period do 31. decembra 2001. godine, čime je povučena tužba za ovaj dio (a što je tražio prijedlogom za izvršenje), a postavio je zahtjev za naknadu za period od 1. januara 2002. godine do 31. maja 2003. godine i za period od 1. juna 2003. godine do 31. decembra 2007. godine. Osim toga, po mišljenju Okružnog suda, tužilac je 20. februara 2008. godine prvi put postavio zahtjev za komunalnu naknadu. Ovim je, prema mišljenju Okružnog suda, došlo do preinačenja tužbe u smislu promjene identiteta spora isticanjem novog zahtjeva (zahtjev za komunalnu naknadu) i promijenjena je činjenična osnova spora (za naknadu za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta).
15. Dalje, polazeći od odluke prvostepenog suda, Okružni sud je naveo da je prvostepena presuda bez obzira na pravno neodređeni pravni osnov po kojem se tužbeni zahtjev odbija u pretežnom dijelu zakonita i do istog rješenja dolazi se drugačijom primjenom materijalnog prava na osnovu istog činjeničnog obrazloženja.
16. Okružni sud je naveo da je zahtjev za komunalnu naknadu prvi put postavljen 2008. godine, pa je za potraživanja nastala do 31. maja 2003. godine nastupila zastara. Međutim, prvostepena odluka u dijelu koji se odnosi na zahtjev za komunalnu naknadu za period od 1. juna 2003. godine do 31. decembra 2007. godine, prema mišljenju Okružnog suda, nije se mogla ispitati sa aspekta primjene materijalnog prava, jer je izostala ocjena prvostepenog suda na značaj činjenica koje utiču na prekid zastarjelosti. Osim toga, Okružni sud je naveo da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da nije dokazano da su rješenja nadležnog organa o komunalnoj naknadi postala pravosnažna, jer iz pismenih dokaza proizilazi da je tužilac objedinio naknadu za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta i komunalnu naknadu, a apelant nije dokazivao da je račune vratio ili osporio. Zbog navedenog, Okružni sud je naveo da se postavlja pitanje osnovanosti zahtjeva po osnovu komunalne naknade. Okružni sud je posebno ukazao da je apelant vršio plaćanje računa po oba osnova (čime je uticao na tok zastare) pa je potrebno tačno utvrditi kako su vršene uplate i za koje mjesece, te odlučiti o osnovanosti ovog dijela zahtjeva.
17. Prema mišljenju Okružnog suda, žalba nije osnovana u odnosu na ostali dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta od 1. januara 2002. godine do 31. maja 2003. godine, jer je nastupila zastara, a prvostepena odluka o naknadi po istom osnovu za period od 1. juna 2003. do 31. decembra 2007. godine je pravilna i zakonita, budući da je, zbog stupanja na snagu Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 41/03), takva apelantova obaveza prestala, jer je prestalo da postoji i pravo korišćenja na zemljištu pod zgradom i na onoj površini koja služi redovnoj upotrebi zgrade.
18. Odlučujući o reviziji tužioca protiv drugostepene presude, Vrhovni sud donio je Presudu broj 71 0 Ps 006569 10 Rev od 10. avgusta 2011. godine kojom je reviziju tužioca djelimično usvojio, presudu Okružnog suda preinačio tako što je žalbu tužioca djelimično usvojio i presudu Osnovnog suda preinačio, te je obavezao apelanta da tužiocu na ime naknade za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta isplati iznos od 55.483,24 KM sa zakonskom kamatom, počev od 31. jula 2003. godine, dok je u preostalom dijelu reviziju odbio.
19. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da pravno shvatanje nižestepenih sudova u dijelu odluke o naknadi za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta nije pravilno. Polazeći od činjenica koje su utvrdili nižestepeni sudovi (da je tužilac pokrenuo izvršni postupak 2002. godine, pa je započeo postupak u ovoj pravnoj stvari, da je u toku ovog postupka opredijelio svoj zahtjev 2008. godine), Vrhovni sud je zaključio da nije bilo zastare, odnosno rok zastarjelosti nije tekao u skladu sa članom 388 ZOO, jer je tužilac podneskom od 20. februara 2008. godine po istom osnovu opredijelio svoj zahtjev tako da je tražio istu vrstu naknade za period od 1. januara 2002. godine do 31. maja 2003. godine. Dakle, prema mišljenju Vrhovnog suda, od 26. decembra 2002. godine rok zastarjelosti nije tekao, odnosno ista parnica je tekla i u vrijeme podnošenja podneska od 20. februara 2008. godine.
20. Dalje, Vrhovni sud se pozvao na čl. 73 i 75 Zakona o građevinskom zemljištu, te je naveo da iz priloženih finansijskih kartica i računa proizilazi da apelantov dug na ime korišćenja gradskog građevinskog zemljišta iznosi 55.483,24 KM. Vrhovni sud je zaključio da je nesporno da je apelant kao pravno lice bio korisnik poslovnog prostora za koji se u ovom postupku traži plaćanje naknade za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta, da je rješenjem nadležnog organa utvrđena apelantu obaveza plaćanja koju on nije ispunio. Obaveza je, prema mišljenju Vrhovnog suda, bila izričito propisana odredbama tada važećeg Zakona o građevinskom zemljištu, a apelant je obveznik plaćanja te obaveze. Stoga su, prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi pogrešno utvrdili zastarjelost u ovom dijelu, te je u ovom dijelu nižestepena odluka preinačena.
21. Nasuprot ovome, u dijelu u kojem je tužilac tražio naknadu za komunalne usluge za period do 31. maja 2003. godine, a koji zahtjev je prvi put postavio 20. februara 2008. godine, prema mišljenju Vrhovnog suda, protekao je rok iz člana 374 ZOO, odnosno u ovom dijelu potraživanje je zastarjelo.
22. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta u periodu od 1. juna 2003. godine do 31. decembra 2007. godine, a u skladu sa odredbom člana 39 stav 1 Zakona o građevinskom zemljištu koji je, u skladu sa članom 97 istog zakona, stupio na snagu 16. maja 2003. godine. Stupanjem na snagu ovog zakona, u skladu sa navedenom odredbom, pravo svojine na objektu i na zemljištu na kojem je izgrađen objekat i koje služi njegovoj upotrebi postaje jedna cjelina i ima isti pravni režim. Ovom odredbom je, prema stavu Vrhovnog suda, isključena obaveza plaćanja naknade za korišćenje zemljišta kao gradskog građevinskog u državnoj svojini, jer gradsko građevinsko zemljište može biti i u privatnoj svojini kako to sada propisuje član 5 Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 112/06).
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
23. Apelant ističe da je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelant osporava stav Vrhovnog suda da je podnošenjem prijedloga za izvršenje prekinut rok zastare, odnosno da je podneskom od 20. februara 2008. godine tužilac po istom osnovu opredijelio svoj zahtjev za istu vrstu naknade za period od 1. januara 2002. godine do 31. maja 2003. godine. Apelant u tom pravcu navodi da je Vrhovni sud pogrešno i proizvoljno primijenio materijalno pravo. Apelant upućuje na odredbe Zakona o građevinskom zemljištu u dijelu u kojem se utvrđuje naknada za plaćanje, kao i relevantne odredbe ZOO kojima je određena zastara povremenih potraživanja. Dalje, apelant je naveo da u spisu postoji dokaz - rješenje o utvrđivanju naknade koji je donio nadležni organ i kojim je određeno da se naknada za korišćenje zemljišta plaća mjesečno. Prema tome, apelant smatra da je potraživanje naknade na ime korišćenja gradskog građevinskog zemljišta koje je tužilac uredio tužbom 2008. godine, a kojom je obuhvaćen period od 1. januara 2002. do 31. maja 2003. godine u skladu sa odredbama ZOO je zastarjelo. Zbog navedenog, apelant ocjenjuje da je pogrešan stav Vrhovnog suda da je podnošenjem tužbe kojom je tražio da mu apelant plati naknadu za period do 31. decembra 2001. godine prekinut tok zastare i za naknade koje su dospijevale nakon podnošenja tužbe. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će obustaviti od izvršenja presudu Vrhovnog suda do donošenja konačne odluke Ustavnog suda. Apelant je naveo da je osporena odluka izvršni naslov čijim bi izvršenjem bilo ugroženo poslovanje i opstanak apelanta kao privrednog subjekta.
b) Odgovor na apelaciju
24. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je razloge sa svoje odlučenje dao u osporenoj presudu, te smatra da je apelacija neosnovana, zbog čega predlaže da je Ustavni sud odbije.
25. U odgovoru na apelaciju tužilac je naveo da nisu sporni navodi izneseni u apelaciji da je tužilac 26. decembra 2002. godine podnio Osnovnom sudu u Banjoj Luci prijedlog za dozvolu izvršenja protiv apelanta radi naplate duga, na ime naknade za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta u iznosu od 122.298,84 KM, koji je nastao zaključno sa 31. decembrom 2001. godine i koje izvršenje je dozvoljeno Rješenjem Osnovnog suda u Banjoj Luci broj IP-130103 od 31. marta 2002. godine. Međutim, tužilac je pred istim sudom 31. jula 2003. godine podnio i prijedlog za dozvolu izvršenja radi isplate duga protiv apelanta, po osnovu naknade za korišćenje građevinskog zemljišta u iznosu od 55.483,24 KM i komunalne naknade u iznosu od 15.924,70 KM, koji je nastao u periodu od 1. januara 2002. do 31. maja 2003. godine i po kojem je Osnovni sud donio Rješenje o izvršenju broj IP-1586/03 6. oktobra 2003. godine. Podneskom od 20. februara 2008. godine tužilac je opredijelio tužbeni zahtjev na način da potražuje dug nastao u periodu od 1. januara 2002. do 31. maja 2003. godine, na ime naknade za građevinsko zemljište u iznosu od 55.483,24 KM, i komunalne naknade u iznosu od 15.924,70 KM, kao i dug nastao u periodu od 1. juna 2003. do 31. decembra 2007. godine, na ime naknade za građevinsko zemljište u iznosu od 245.065,76 KM i komunalne naknade u iznosu od 34.479,92 KM. Tužilac je naveo da smatra da je prekinuo tok roka zastarijevanja potraživanja duga nastalog u periodu do 31. maja 2003. godine, na ime naknade za građevinsko zemljište u iznosu od 55.483,24 KM, podnošenjem nadležnom sudu prijedloga za dozvolu izvršenja 31. jula 2003. godine iz kojeg razloga smatra da nije osnovan navod iznesen u apelaciji da je nastupila zastara u pogledu potraživanja duga nastalog u ovom periodu.
V. Relevantni propisi
26. U Zakonu o građevinskom zemljištu («Službeni list SRBiH» br. 34/86, 1/90 i 29/90, te «Službeni glasnik RS» br. 21/92, 29/94, 23/98 i 5/99) relevantne odredbe za period relevantan u presudi glase:
Član 73.
Odlukom skupštine opštine kojom se uvodi obaveza plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta (renta) određuju se osnovi i mjerila na osnovu kojih se utvrđuje visina naknade u zavisnosti od pogodnosti koje određeno zemljište pruža korisniku: obima i stepena izgrađenosti i uređenosti i položaja zemljišta u naselju, opremljenosti zemljišta komunalnim građevinama i instalacijama, saobraćajne povezanosti i, vrste i kapaciteta objekata za svakodnevno i periodično snadbjevanje, stepena pokrivenosti naselja objektima za zdravstvo, obrazovanje, i kulturu i prirodnih uslova korištenja zemljišta.
[…] Odlukom iz stava 1. ovog člana određuju se način i rokovi plaćanja naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta.
[…]
27. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SRBiH» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 360.
Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao. Član 361.
Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije šta drugo propisano.
(...)
Član 362.
Zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena. Član 374.
Međusobna potraživanja iz ugovora o prometu roba i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi sa tim ugovorima, zastarijevaju za tri godine. Zastarijevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu. Član 388.
Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom s ciljem utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja.
Član 392. stav 1.
Poslije prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastarijevanje.
VI. Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. avgusta 2011. godine, a apelacija je podnesena 5. septembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
32. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
34. Apelant smatra da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je osnovan tužbeni zahtjev i da je tužilac prekinuo tok zastare prijedlogom za izvršenje od 26. decembra 2002. godine za obaveze apelanta koje su dospjele nakon tog dana.
35. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), može se upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. Očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje).
36. Ustavni sud primjećuje da je već rješavao slično činjenično i pravno pitanje u Odluci broj AP 4368/10 od 5. septembra 2013. godine (vidi Odluku o dopustivosti broj AP 4368/10 od 5. septembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), te je apelaciju apelanta (Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine) odbacio kao prima facie neosnovanu. U predmetu broj AP 4368/10 apelant je osporio presudu apelacionog suda kojom je utvrđeno da je apelantovo potraživanje u skladu sa članom 388 ZOO zastarjelo, prihvatajući stav prvostepenog suda da, iako su potraživanja preinačenim tužbenim zahtjevom proistekla iz izvršnog postupka, imajući u vidu odredbu člana 388 ZOO ne može se smatrati da je prvim podneskom (prijedlogom za izvršenje) prekinut tok zastarijevanja za buduća potraživanja koja prvobitno nisu bila obuhvaćena tim prijedlogom. Apelacioni sud je još dodao „apelant neosnovano navodi da prvostepeni sud 'protivno članu 388 ZOO', odvojeno tretira zastarjelost potraživanja“. Ukazano je da je podizanjem tužbe (konkretno prijedloga za izvršenje) prekinuto zastarijevanje (član 388 ZOO) za potraživanja obuhvaćena tom tužbom i da nakon toga za nova potraživanja (konkretno obuhvaćena preinačenim tužbenim zahtjevom) počinje ponovo iznova teći (član 392 ZOO), odnosno da nakon prekida nastupa novo zastarijevanje i počinje teći novi jednogodišnji zastarni rok (član 378 ZOO). U navedenom predmetu Ustavni sud je zaključio da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Isti stav Ustavni sud je zauzeo u predmetu broj AP 4099/10 od 5. septembra 2013. godine (vidi Odluku o dopustivosti broj AP 4099/10 od 5. septembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
37. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom predmetu Vrhovni sud zaključio da je prijedlogom za izvršenje tužioca od 26. decembra 2002. godine kojim je tražio naknadu za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta (za period do 31. decembra 2001. godine) prekinut rok zastare u skladu sa članom 388 ZOO i za potraživanja koja su dospjela poslije (konkretno za period od 1. januara 2002. godine do 31. maja 2003. godine), jer je po istom osnovu apelant opredijelio svoj zahtjev tako da je tražio istu vrstu naknade za period od 1. januara 2002. godine do 31. maja 2003. godine, te od pokretanja postupka 26. decembra 2002. godine rok zastarjelosti potraživanja nije tekao, a ista parnica je tekla u vrijeme podnošenja podneska 20. februara 2008. godine u odnosu na ovo potraživanje.
38. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se na konkretnu situaciju između apelanta i tužioca primjenjuju relevantne odredbe Zakona o gradskom zemljištu, u dijelu u kojem je regulisana naknada za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta, kao i odredbe ZOO. Dalje, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi imali drugačiji pristup u odnosu na činjenicu da li je nastupila zastara. Naime, prvostepeni i drugostepeni sud su utvrdili da je tužiocu zastarjelo potraživanje za period od 1. januara 2002. godine do 31. maja 2003. godine, jer je potraživanje naknade za ovaj period zatražio „uređenom“ tužbom od 20. februara 2008. godine. Suprotno stavu nižestepenih sudova, Vrhovni sud je naveo da nije nastupila zastara, jer od podnošenja tužbe rok zastare više nije tekao, u skladu sa članom 388 ZOO.
39. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne smatra proizvoljnim dato obrazloženje Vrhovnog suda, kada je obavezao apelanta da po osnovu dospjelih neizmirenih obaveza na ime naknade za korišćenje gradskog građevinskog zemljišta za period od 1. januara 2002. godine do 31. maja 2003. godine tužiocu naknadi navedeni iznos pri čemu je svoju odluku zasnovao na relevantnim odredbama ZPP i ZOO. Ustavni sud, primjećuje da su sudovi na tri instance različito utvrdili početak toka zastare, te da su dali različita obrazloženja, te podsjeća da je diskreciono pravo suda da primijeni određeni materijalnopravni propis na činjeničnu situaciju, ali da je sud obavezan da obrazloži svoju presudu bar u odlučujućem dijelu. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji u organizaciji redovnih sudova ima poziciju najvišeg suda u pravosudnoj ljestvici, dao obrazloženje da je prijedlogom za izvršenje podnesenim sudu 26. decembra 2002. godine koji je tuženi primio 2. aprila 2003. godine počeo postupak u ovoj pravnoj stvari (član 60 sada važećeg ZPP), te je po istom pravnom osnovu tužilac opredijelio zahtjev tako da je tražio istu vrstu naknade za drugi period, kako je utvrđeno presudom. Vrhovni sud je zaključio da je, postupajući na ovaj način, tužilac, u skladu sa odredbom člana 388 ZOO, „sačuvao“ rok, odnosno prekinuo zastaru (podizanjem tužbe), te da od 26. decembra 2002. godine rok nije tekao, jer je ista parnica tekla u vrijeme podnošenja podneska tužioca 20. februara 2008. godine. U navedenom obrazloženju Ustavni sud ne može naći proizvoljnost, jer ono sadrži sve zahtjeve standarda iz člana 6 Evropske konvencije, odnosno obrazloženje presude je jasno i ništa ne upućuje na proizvoljnost. Pri tome Ustavni sud naglašava da činjenica da redovni sudovi različito tumače određeno pravno pitanje sama po sebi ne dovodi u pitanje garancije prava na pravično suđenje, odnosno ne upućuje na proizvoljnost u obrazloženju odluke, niti u takvim okolnostima postoji obaveza Ustavnog suda da svojim tumačenjem ujednačava praksu redovnih sudova. Ovo pogotovo u situaciji kada je obrazloženje presude jasno i precizno i kada se Vrhovni sud pozvao na relevantne članove zakona, koji su primjenjivi u konkretnom slučaju, te kad obrazloženje presude ni po čemu ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti, odnosno kad u cijelosti zadovoljava standarde prava na obrazloženu presudu pri čemu nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Imajući u vidu navedeno, te ocjenjujući postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud ponudio jasno i argumentovano obrazloženje za svoju odluku koje se ne čini proizvoljnim, pa iz obrazloženja osporene odluke Ustavni sud zaključuje da materijalnopravni propisi nisu proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, a njegovo nezadovoljstvo osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost, u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
40. Ustavni sud smatra da u osporenoj odluci nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost prilikom primjene materijalnog prava, te da osporena odluka sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, budući da osporena odluka sadrži jasno i zadovoljavajuće obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te zbog toga što Ustavni sud nije utvrdio da postoji bilo šta što ukazuje na to da su prekršena apelantova prava iz navedenog člana.
42. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić