Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1960/11 (S. B.)
Odluka donesena 17. 07. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
Predmeti (1)
AP-1960/11
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1960/11, rješavajući apelaciju Srećka i Tomke Bošnjaković, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Srećka i Tomke Bošnjaković podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000304 09 Rev od 8.
februara 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-001160 od 30. septembra 2009. godine i Presude Opštinskog suda u Tuzli broj P-569/05 od 9. maja 2008. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Srećko Bošnjaković (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Tomka Bošnjaković (u daljnjem tekstu: drugoapelantica), iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko Distrikt), koje zastupa Milenko Simikić, advokat iz Brčko distrikta, podnijeli su 3. aprila 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 P 000304 09 Rev od 8. februara 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-001160 od 30. septembra 2009. godine i Presude Opštinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-569/05 od 9. maja 2008. godine. Apelanti su 21. juna 2012. godine dopunili apelaciju.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 stav 1 i 2 Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u to vrijeme, od Vrhovnog, Kantonalnog i Opštinskog suda je 20. marta 2014. godine zatraženo da dostave odgovor na apelaciju. Od učesnika u postupku - Opštine Tuzla koju zastupa Opštinsko pravobranilaštvo Tuzla (u daljnjem tekstu: tužena) takođe je 20. marta 2014. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Opštinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 1. aprila 2014. godine, Kantonalni sud 28. marta 2014. godine, Vrhovni sud 27. marta 2014. godine, dok je tužena odgovor na apelaciju dostavila 28. marta 2014. godine.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda (ranije važeća) Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantima 9. juna 2014. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Apelanti su 31. marta 2005. godine podnijeli Opštinskom sudu tužbu za naknadu štete, navodeći da je prvoapelant vlasnik stambeno-poslovnog objekta koji se nalazi u Tuzli, da je u ovom objektu, drugoapelantkinja, supruga prvoapelanta, osnovala: samostalnu ugostiteljsku radnju - restoran ,,Dukat“ u kojem je ostvarivala dnevno zaradu od 100,00 KM. Naveli su da je početkom rata 1992. godine stambeno-poslovni objekat prvotužitelja oštećen - prizemlje objekta je potpuno uništen, djelimično su porušeni vanjski zidovi, sprat objekta je djelimično izgorio, a električne i vodovodne instalacije su potpuno uništene. Apelanti su dalje u tužbi naveli da im je objekat vraćen u posjed 21. oktobra 2002. godine i da zbog rušenja objekta drugoapelantica nije mogla obavljati svoju redovnu djelatnost pružanja ugostiteljskih usluga u restoranu, zbog čega je pretrpjela štetu zbog izgubljene zarade.
7. Presudom Opštinskog suda broj P-569/05 od 9. maja 2008. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev prvoapelanta kojim je tražio da mu tužena na ime naknade štete za oštećeni stambeni objekat isplati iznos od 300.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev drugoapelantkinje kojim je tražila da joj tužena na ime naknade štete zbog izgubljene dobiti za period od 1992. godine do 2002. godine isplati iznos od 360.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka.
8. Opštinski sud je utvrdio da apelanti u smislu odredbe člana 123 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nisu iznijeli činjenice niti ponudili dokaze da postoje nepravilnosti i nezakonitosti u radnjama organa tužene, zbog kojih bi tužena odgovarala za štetu na nekretninama apelanata u smislu odredbe člana 172 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), prema kojoj pravno lice odgovara za štetu koju njen organ prouzrokuje trećem licu u vršenju i u vezi s vršenjem funkcije. U obrazloženju presude se navodi da iz provedenih dokaza (materijalnih dokaza sadržanih u spisu i iskaza apelanata saslušanih kao parnične stranke) ne proizilazi postojanje uzročno posljedične veze između radnji odnosno nečinjenja tužene i nastanka štetnih posljedica, pa Opštinski sud smatra da je prigovor tužene istaknut u odnosu na nedostatak pasivne legitimacije osnovan. Naime, kako je Opštinski sud utvrdio, iz provedenih dokaza ne proizilazi da je tužena donijela rješenje o pokretanju postupka za stavljanje nekretnina prvoapelanta pod svoju upravu, niti da je predmetne nekretnine proglasila privremeno napuštenim u smislu odredbi čl. 9 i 11 Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana („Službeni list RBiH“ br. 11/93 i 13/94). Navodi se da obavijest Mjesne zajednica Simin Han od 27. juna 1996. godine o oštećenosti objekta zbog ratnih dejstava, na koju se apelanti pozivaju, ne pruža sudu osnovu za zaključak da je tužena nekretnine apelanata proglasila napuštenim. Sem toga, predmetna nekretnina se i nije mogla smatrati napuštenom, u smislu odredbi člana 5. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, budući da ih je M. Dž. koristio na osnovu ugovora o zamjeni nekretnina zaključenog 1994. godine s prvoapelantom i to u vremenu od 1994. godine do 2002. godine. Zatim, navodi apelanata u tužbi u kojoj prvoapelant navodi da je šteta na njegovom objektu nastala krajem maja ili početkom juna 1992. godine, uslijed djelovanja protivtenkovske mine koju je u prizemlju objekta postavila Teritorijalna odbrana, a što je prvoapelant saznao iz priča ljudi, prijatelja i komšija, kako je to naveo u svom iskazu, upućuju na zaključak da se u konkretnom slučaju radi o ratnoj šteti. Po mišljenju Opštinskog suda, kako nisu doneseni propisi koji bi regulisali odgovornost za ratnu štetu (da li, ko, u kom postupku i pod kojim uslovima odgovara za štetu), tužbeni zahtjev prvoapelanta se pokazuje kao neosnovan.
9. S obzirom na sve izloženo, tvrdnje apelanata da je tužena dužna da naknadi nastalu štetu su, po ocjeni Opštinskog suda, neprihvatljive jer odgovornost tužene ne proizilazi iz odredbi člana :
9 Zakona o upravi u FBiH i navedenih odredbi Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama, te ni po jednom važećem propisu nema osnova za obavezivanje tužene na naknadu štete. Zatim, po ocjeni Opštinskog suda, tužbeni zahtjev apelanata se pokazuje kao neosnovan, ne samo zbog osnovanog prigovora nedostatka pasivne legitimacije tuženog i nepostojanja propisanih pretpostavki iz člana 154 stav 1 ZOO za odštetnu odgovornost tuženog, već i zbog osnovanog prigovora zastarjelosti potraživanja apelanta za naknadu štete. I konačno, po mišljenju Opštinskog suda, tužbeni zahtjev drugoapelantice kojim je tražila naknadu štete od tužene zbog izmakle koristi u ukupnom iznosu od 360.000,00 KM za period od 1992. godine do 2002. godine je takođe neosnovan. Naime, u konkretnom predmetu je došlo do zastare ukupne štete jer je po odredbi člana 388 ZOO zastarijevanje prekinuto tek tužbom, a tužba je podnesena nakon više od pet godina od dana nastanka štete.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-001160 od 30. septembra 2009. godine žalba apelanata je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
11. Kantonalni sud je zaključio da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da sadržaj isprava - potvrde Mjesne zajednice Simin Han od 27. juna 1996. godine i zapisnika tužene od 21. oktobra 2002. godine ne upućuje na zaključak da je tužena raspolagala tim nekretninama tako da ih je dala na privremeno korišćenje trećim licima. Naprotiv, iz navoda apelanata proizilazi da je predmetne nekretnine koristio M. Dž. po osnovu ugovora o zamjeni nekretnina od 1994. pa do 2002. godine, te je slijedom toga prvostepeni sud pravilno zaključio da apelanti nisu dokazali, u smislu odredbe člana 123 stav 1 ZPPFBiH, da postoji nepravilnost i nezakonitost u radnjama tužene zbog kojih bi ona bila pasivno legitimisana u ovoj parnici, a time i odgovorna za nastalu štetu. I Kantonalni sud kao pravilan navodi stav prvostepenog suda da ta nekretnina nije proglašena napuštenom i kao takva dodijeljena na privremeno korišćenje trećem licu zbog čega nema uzročno-posljedične veze između radnje, odnosno nečinjenja tužene i nastanka štetnih posljedica apelantima. Okolnost da je Mjesna zajednica Simin Han u potvrdi od 27. juna 1996. godine navela da M. Dž. privremeno stanuje u napuštenoj kući apelanata ne uspostavlja samo po sebi odštetnu odgovornost tužene. Kantonalni sud smatra da ne stoji ni žalbeni prigovor da je tužena u svakom slučaju bila dužna da zaštiti imovinu apelanata, jer tužena nije mogla da zna o tome koje su sve nekretnine napuštene pa da ih službeno proglasi napuštenim, zbog čega obaveza tužene da obezbijedi svaku kuću u ratu nije ni postojala. Zatim, kako navodi Kantonalni sud, apelanti ni jednim predloženim i izvedenim dokazom nisu dokazali ko je zaista postavio protivtenkovsku minu u prizemlju objekta, niti to u žalbi bilo čim dokazuju. Osim toga, kako navodi Kantonalni sud, pod pretpostavkom i da je to tako, radilo bi se o ratnoj šteti, kako pravilno nalazi prvostepeni sud, pa bi tužbeni zahtjev apelanata u tom slučaju bio preuranjen, budući da još nisu doneseni propisi na nivou države Bosne i Hercegovine koji bi regulisali ko je odgovoran za ratnu štetu, u kom postupku bi se to utvrđivalo i pod kojim uslovima. Budući da apelanti nisu dokazali osnovanost potraživanja u odnosu na tuženu, pravilno je, po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud postupio kada je na glavnoj raspravi od 4. aprila 2008. godine donio rješenje, kojim je stavio van snage rješenje doneseno na pripremnom ročištu, kojim je određeno izvođenje dokaza vještačenjem vještaka građevinske struke i ekonomske struke, na okolnost visine tužbenog zahtjeva, a što je u skladu s načelom procesne ekonomije postupka, koje štiti stranke od nepotrebnog izlaganja troškovima postupka (član 81 stav 4 ZPPFBiH).
12. Međutim, Kantonalni sud smatra da je osnovan žalbeni prigovor da je prvostepeni sud pogrešno raspravio i razriješio istaknuti materijalno-pravni prigovor zastarjelosti potraživanja. Naime, računajući kao početak saznanja apelanata za štetu na objektu novembar mjesec 2002. godine, a kod činjenice da je tužba podnesena 31. marta 2005. godine, očigledno je da potraživanje nije zastarjelo prema odredbi člana 376 stav 1 ZOO. Kako je Kantonalni sud zaključio, ovo samo po sebi nije od uticaja na pravilnost i zakonitost donesene presude u situaciji kada je prvostepeni sud pravilno našao da tužena nije pasivno legitimisana u ovoj parnici, a prigovor zastare može da bude usmjeren samo protiv pasivno legitimisanog subjekta, što dakle ovdje nije slučaj.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 P 000304 09 Rev od 8. februara 2011. godine revizija apelanata je odbijena. Vrhovni sud smatra da su pravilno nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo kad su odbili tužbeni zahtjev apelanata, jer tužena nije pasivno legitimisana u ovom sporu. Takođe, Vrhovni sud smatra pravilnim stav nižestepenih sudova da predmetne nekretnine nisu proglašene napuštenim i da je tužena njima raspolagala, na taj način što ih je davala na korišćenje trećim licima. To iz razloga što je utvrđeno da je prvoapelant sporne nekretnine 1994. godine zamijenio za nekretnine M. Dž. u Bijeljini, te da je navedeno lice te nekretnine držalo u posjedu sve do 2002. godine, kada je sporazumno raskinut ugovor o zamjeni nekretnina i kada su apelanti ušli u njihov posjed. Zatim, kako zaključuje Vrhovni sud, kako nekretnine koje su predmet spora nisu proglašene napuštenim, tužena za nastalu štetu ne odgovara po odredbama Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, kojim je uređeno postupanje s privremeno napuštenim nekretninama, postupak za njihovo stavljanje pod upravu opštine, postupak dodjele na privremeno korišćenje, prava, obaveze i odgovornosti privremenih korisnika i prava vlasnika.
14. Vrhovni sud prihvata ocjenu nižestepenih sudova da tužena te nekretnine nije stavila pod svoju upravu, tako da za nastalu štetu ne odgovara po odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana („Službene novine FBiH“ 11/93 - stupio na snagu 4. aprila 1998. godine), jer apelanti ne tvrde da je Opština Tuzla njihove nekretnine stavila pod svoju upravu. Samo u tom slučaju bi prema odredbi člana 28. navedenog zakona Opština odgovarala za štetu pričinjenu na nekretninama apelanata. Sem toga, primjena tog zakona prestala je 4. aprila 1998. godine, donošenjem Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana („Službene novine FBiH“ br. 11/98 do 15/02), a članom 2 navedenog zakona propisano je da danom njegovog stupanja na snagu nadležni organi prestaju da preduzimaju nove radnji kojima se nekretnine u svojini građana proglašavaju napuštenim ili se stavljaju pod upravu opštine. Neosnovani su navodi apelanata da tužena za konkretnu štetu odgovara po opštim principima za naknadu štete propisanim odredbama ZOO, jer tužena, kako zaključuje Vrhovni sud, ne može odgovarati po principu objektivne odgovornosti (član 154 stav 3 ZOO), odnosno po odredbama člana 308 tada važećeg Zakona o državnoj upravi („Službeni list FBiH broj 26/93).
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e ) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava BiH i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
16. Apelanti smatraju da je jedini pravilan zaključak koji se nameće da je tužena pasivno legitimisana u ovoj pravnoj stvari i da je tužbeni zahtjev u cjelosti osnovan. Na tako utvrđeno činjenično stanje bi trebalo pravilno primijeniti odgovarajuće materijalne propise i to prvenstveno Zakon o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana (član 17d), te odgovarajuće odrede ZOO. Kako navode apelanti, iz provedenih dokaza proizilazi da je upravo tužena upravljala napuštenom imovinom čiji je vlasnik prvoapelant, i to tako što je tu imovinu najprije dodijelila na privremeno korišćenje M. Dž., da bi je potom vratila vlasniku, tj. prvoapelantu. Apelant smatra da odgovornost tužene proizilazi iz člana 28 Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, i to po dva osnova: 1) prvo po osnovu zakonom pretpostavljene objektivne odgovornosti i 2) po osnovu činjenice da je štetu pričinila sama tužena, odnosno njen organ. Pismeni dokazi potvrđuju uzročno-posljedičnu vezu između radnji tužene i nastanka štetnih posljedica, a gledano u širem smislu nepreduzimanje mjera zaštite imovine predstavlja nečinjenje tužene što ga takođe čini odgovornim za nastalu štetu. Apelanti smatraju da je stav sudova koji su odlučivali u predmetnoj pravnoj stvari, po kom tužena nije donijela rješenje o pokretanju postupka za stavljanje nekretnina prvotužioca pod svoju upravu, neosnovan i kontradiktoran provedenim dokazima.
17. Povreda prava na pravično suđenje se ogleda u tome što je Opštinski sud odbio da provede dokaze vještačenjima vještaka građevinske i ekonomske struke. Isti sud je na ročištu za glavnu raspravu, održanom 4. aprila 2008. godine, opozvao svoje rješenje o izvođenju dokaza vještačenjima vještaka građevinske i ekonomske struke, uz obrazloženje da je izvođenje tih dokaza nepotrebno, što može da se smatra prejudiciranjem odluke suda. Ni Opštinski ni Kantonalni sud u svojim odlukama, po mišljenju apelanata, nisu dali valjane razloge za odbijanje njihovog prijedloga da se izvedu dokazi vještačenjima vještaka građevinske i ekonomske struke. Konačno, apelanti smatraju da se povreda prava na imovinu ogleda u tome što iz činjenica utvrđenih u postupku proizilazi da miješanje u pravo prvoapelanta na imovinu nije bilo zakonito.
b) Odgovor na apelaciju
18. U odgovoru na apelaciju Opštinskog suda se navodi da apelanti smatraju da povreda prava na pravično suđenje postoji iz razloga što je sud odbio da provede dokaze vještačenjem po vještacima građevinske struke i ekonomske struke. Međutim, Opštinski sud smatra da u situaciji kada su provedeni dokazi ukazivali na neosnovanost potraživanja apelanata u odnosu na tuženu, predloženi određeni dokaz vještačenjem pokazivao se nepotrebnim, pa je Opštinski sud opozvao rješenje o određivanju dokaza vještačenjem, što je u skladu s načelom procesne ekonomije postupka koji štiti stranke od nepotrebnog izlaganja troškovima postupka. U vezi s navodima apelanata koji se u suštini svode na tvrdnje da im je pravo na imovinu povrijeđeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i nepravilne primjene materijalnog prava, Opštinski sud ističe da je u postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio relevantne zakonske odredbe i u obrazloženju svoje presude dao jasne i potpune razloge za takvu odluku. Stoga, Opštinski sud smatra da su navodi apelanata o kršenju navedenih prava neosnovani i predlaže da se apelacija odbije.
19. Kantonalni sud smatra da su navodi apelacije koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje i imovinu apsolutno neosnovani, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Vrhovni sud navodi da nije bilo povrede ustavnih prava apelanata koja se navode, pa sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. U odgovoru na apelaciju tužena smatra da su navodi apelanata da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje apsolutno neosnovani, jer smatra da je prvostepeni sud pravilno postupio kad je u skladu sa načelom ekonomičnosti postupka stavio van snage rješenje kojim je određeno izvođenje dokaza vještačenjem. Ovo posebno iz razloga što je navedeni postupak suda u potpunosti u skladu s čl. 10 i 81 ZPPFBiH. Tužena takođe smatra neosnovanim i navode da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na imovinu, jer su sudovi protiv čijih presuda je uložena ova apelacija, u svemu i na pravilan način primijenili materijalno pravo, te donijeli ustavne i zakonite odluke. Kroz postupak koji je vođen i okončan, kao i iz cjelokupne dokumentacije, proizilazi da tužena ne može da bude odgovorna u konkretnom slučaju, jer nije raspolagala nekretninama, a niti su one proglašene napuštenim.
V. Relevantni propisi
22. U Zakonu o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana („Službeni list RBiH“ br. 11/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Član 5.
Nekretnine se smatraju napuštenim u smislu ovog zakona ako su ih vlasnici, kao i članovi njihovih porodičnih domaćinstava napustili ili privremeno prestali koristiti nakon 30. aprila 1991. godine.
Ne smatraju se napuštenim one nekretnine koje treća lica koriste na osnovu valjanog ugovora zaključenog sa vlasnikom.
Član 11. st. 1. i 2.
Ako su ispunjeni uslovi iz ovog zakona, nadležni organ donosi rješenje o proglašenju nekretnina privremeno napuštenim i njihovom stavljanju pod upravu opštine. U rješenju se navode katastarske oznake nekretnine, ime vlasnika, popis stvari kao i dan uspostavljanja uprave opštine.
Smatra se da su nekretnine pod upravom opštine od dana kada je izvršen popis iz člana 9. stav 1. ovog zakona.
Član 26. stav 2.
Opština je dužna stvari vratiti vlasniku u stanju u kojem su bile u momentu uspostavljanja njene uprave, imajući u vidu protek vremena i redovnu upotrebu. Član 28.
Opština odgovora za štetu pričinjenu na stvarima koje su stavljene pod njenu upravu.
23. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana („Službene novine FBiH“ broj 11/98) relevantne odredbe glase: Član 2.
Danom stupanja na snagu ovog zakona organi i vlasti Federacije i druga tijela u Federaciji (u daljnjem tekstu: ovlašteni organi) prestaju sa preduzimanjem novih radnji kojim se nekretnine u vlasništvu građana proglašavaju napuštenim ili se stavljaju pod upravu opštine.
24. U Zakonu o obligacionim odnosima (Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 154 stav 3 (…) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Član 172. stav 1.
Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. (….)
VI. Dopustivost
25. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu s članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 P 000304 09 Rev od 8. februara 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelant je primio 22. marta 2011. godine, a apelacija je podnesena 29. aprila 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
29. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su im tim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
31. Apelanti smatraju da im odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje jer su redovni sudovi odbili kao neosnovan njihov tužbeni zahtjev za naknadu štete na njihovim nekretninama jer nije utvrđena pasivna legitimacija opštinskih organa za naknadu štete. Ustavni sud zapaža da apelanti svoje tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju zbog neadekvatne ocjene dokaza u vezi s načinom na koji je tužena raspolagala njihovim nekretninama i koristila ih, te s tim u vezi proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
32. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
33. Ustavni sud, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kad ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), da se upusti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može da vodi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
34. Ustavni sud zapaža da su, u konkretnom slučaju, redovni sudovi osporenim odlukama odbili tužbeni zahtjev apelanata za naknadu materijalne štete na stambenim objektima, navodeći da apelanti nisu dokazali da su ti stambeni objekti bili proglašeni privremeno napuštenim i stavljeni pod upravu tužene zbog čega, prema odredbama čl. 154, 155 i 172 ZOO, nema odgovornosti tužene za štetu nastalu na objektima apelanata. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da iz osporenih presuda kao i dokumentacije dostavljene uz apelaciju proizilazi da u postupku nije utvrđeno da je tužena donosila rješenja o proglašenju napuštenim stambenih objekata apelanata niti je bilo kakvim aktom te nekretnine dodjeljivala na privremeno korišćenje. Ustavni sud dalje zapaža da iz provedenih dokaza sadržanih u spisu i iskaza apelanata saslušanih kao parnične stranke ne proizilazi da postoji uzročno-posljedična veza između radnji, odnosno nečinjenja tužene i nastanka štetnih posljedica, pa je zbog toga Opštinski sud utvrdio da je prigovor tužene u odnosu na nedostatak pasivne legitimacije osnovan. Naime, kako zapaža Ustavni sud, iz provedenih dokaza ne proizilazi da je tužena donijela rješenje o pokretanju postupka za stavljanje nekretnina prvoapelanta pod svoju upravu, niti da je te nekretnine proglasila privremeno napuštenim u smislu odredbi čl. 9 i 11 Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz zapisnika o primopredaji navedenih nekretnina i zapisnika koji je sačinila tužena proizilazi da je M. Dž. izvršio zamjenu nekretnine s prvoapelantom. Okolnost da je Mjesna zajednica Simin Han u potvrdi od 27. juna 1996. godine navela da M. Dž. privremeno stanuje u napuštenoj kući apelanata ne uspostavlja samo po sebi odštetnu odgovornost tužene. Iz svih utvrđenih činjenica Ustavni sud ne može da utvrdi da su redovni sudovi proizvoljno primjenjivali materijalno pravo o napuštenoj imovini građana. Ustavni sud smatra da su paušalne prirode apelacioni navodi da je tužena u svakom slučaju bila dužna da zaštiti imovinu apelanata jer tako nešto ne proizilazi iz relevantnih propisa, s obzirom da tužena nije mogla da ima saznanje o tome koje su sve nekretnine napuštene pa da ih službeno proglasi napuštenim, zbog čega navodna obaveza tužene da obezbijedi svaku kuću izlazi iz zakonskih okvira opštinskih organa da tu zaštitu obezbijedi. I na kraju, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u odluci Opštinskog suda koji je odbio da provede dokaze vještačenjima vještaka građevinske i ekonomske struke. On je dao valjane razloge zašto je odbio prijedlog apelanata za izvođenje tih dokaza, smatrajući da su nepotrebni i da apelantima stvaraju troškove.
35. Dovodeći u vezu navedene činjenice sa sadržinom odredbi čl. 154, 155 i 172 ZOO, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno apelacionim navodima, dali iscrpne razloge vezane za svoja odlučenja u pogledu nepostojanja odgovornosti tužene za materijalnu štetu nastalu na stambenim objektima apelanata. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo ili proizvoljno ocijenili dokaze, kao i da su obrazloženja osporenih presuda data u skladu sa standardima Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, kao i okolnost da su redovni sudovi u osporenim odlukama detaljno raspravili sve prigovore koje apelanti, u suštini, ponavljaju u apelaciji i dali iscrpne razloge zašto oni ne mogu da dovedu do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo na to da su sudovi vodili postupak na štetu apelanata. Stoga, Ustavni sud smatra da je neosnovan apelacioni prigovor da su redovni sudovi pogrešno raspravili i razriješili istaknuti materijalno-pravni prigovor nedostatka pasivne legitimacije tužene.
36. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da nije došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U skladu s navedenim, Ustavni sud smatra da nisu osnovani navodi apelanata kojima je ukazano na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, te da stoga nisu povrijeđeni član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
37. Apelanti ističu da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje navedenog prava zasnivaju na navodima o povredi prava na pravično suđenje, odnosno na primjeni materijalnog prava, koji su već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.
VIII. Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u vezi s osporenim presudama nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, proizvoljno ocijenili provedene dokaze i kad su obrazloženja presuda u skladu sa standardima Evropske konvencije.
39. Takođe, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kad apelanti kršenje tog prava vezuju za pogrešnu primjenu relevantnih odredbi materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
40. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić