Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1561/11 (M. O.)
Odluka donesena 17. 07. 2014.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Likvidacija
- Stjecanje bez osnova
- Pravično suđenje - razuman rok
- Građanski postupak
- Aktivna legitimacija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1561/11
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1561/11, rješavajući apelaciju Marijane Oljača, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Marijane Oljača.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000311 09 Rev od 13. januara 2011. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Marijane Oljača, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000311 09 Rev od 13. januara 2011. godine, u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Marijana Oljača (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prnjavora, koju zastupa Vujadin Ljubojević, advokat iz Prnjavora, podnijela je 1. aprila 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000311 09 Rev od 13. januara 2011. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-487/04 od 21. augusta 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u to vrijeme, od Vrhovnog i Okružnog je zatraženo da dostave odgovor na apelaciju. Od Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je 6. juna 2014. godine zatražen kompletan spis. Od učesnika u postupku - Republike Srpske, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) je također 20. marta 2014. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 28. marta 2014. godine, Vrhovni sud 14. marta 2014. godine, tužena 4. aprila 2014. godine, dok je Osnovni sud dostavio spis predmeta 13. juna 2014. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda (ranije važeća), odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantima 16. juna 2014. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelantica je 16. maja 1999. godine Osnovnom sudu podnijela tužbu protiv tužene radi sticanja bez osnova v.s. 52.587,50 KM.
7. U tužbi i na pripremnom ročištu je navela da je PTP „Oljača“ Prnjavor, čiji je ona bila jedini vlasnik i osnivač, 19. augusta 1999. godine kupilo i preuzelo dizel gorivo u Pirotu od PP „Melodija“ Pirot, u količini od 30.050 litara u ukupnoj vrijednosti od 52.587,50 tadašnjih DEM. Dalje je navedeno da je tužena uz pomoć svojih organa, odnosno vojne policije, oduzela dizel gorivo 20. augusta 1994. godine i time se tužena neosnovano obogatila za navedeni iznos.
8. Osnovni sud je donio Rješenje broj P-143/99 od 21. marta 2000. godine o mirovanju postupka.
9. Apelantica je 21. juna 2000. godine podnijela prijedlog za nastavak postupka.
10. Osnovni sud je održao četiri ročišta, a Rješenjem broj P-143/99 od 11. januara 2002. godine utvrdio da se apelantičina tužba smatra povučenom.
11. Apelantica je 25. januara 2002. godine uložila žalbu s prijedlogom za povraćaj u pređašnje stanje.
12. Osnovni sud je Rješenjem broj P-143/99 od 3. septembra 2002. godine dozvolio povraćaj u pređašnje stanje zbog propuštenog ročišta od 11. januara 2002. godine.
13. Nakon toga, Osnovni sud je u konkretnom predmetu održao još devet ročišta, uključujući i glavnu raspravu od 18. decembra 2003. godine.
14. Presudom Osnovnog suda broj P-236/02 od 18. decembra 2003. godine tužena je obavezana da apelantici na ime sticanja bez osnova isplati iznos od 52.587,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 18. maja 1999. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, kao i da joj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 8.425,00 KM, sve u roku od 30 dana počev od 23. januara 2004. godine kao prvog dana poslije donošenja presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
15. Na osnovu provedenih dokaza sud je utvrdio da je PTP „Oljača“ – Prnjavor 19. augusta 1999. godine u vlasništvu apelantice kupilo i preuzelo dizel gorivo u Pirotu od PP „Melodija“ Pirot u količini od 30.050 litara u ukupnoj vrijednosti od 52.587,50 tadašnjih DEM. Navedeno je da je 20. augusta 1994. godine to gorivo oduzela vojna policija za potrebe vojske RS-a, kao i da je o oduzimanju izdata potvrda o privremenom oduzimanju predmeta. Osnovni sud dalje navodi da je apelantica svoje potraživanje zasnivala na sticanju bez osnova iz člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje je navedeno da je zastarni rok po ovom osnovu 10 godina, pa imajući u vidu da je dizel gorivo oduzeto 20. augusta 1994. godine, a tužba podnesena 18. maja 1999. godine ovaj zastarni rok nije protekao, pa je sud odbio istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja.
16. Osnovni sud smatra da navodi tužene da u evidenciji Ministarstva odbrane RS-a nema evidentirane potvrde o izvršenom oduzimanju, a što se može vidjeti u dopisu Ministarstva odbrane BS pod brojem 8/1-05-710-9/03 od 1. aprila 2003. godine, nije od uticaja na rješavanje ove pravne stvari, a posebno kada se imaju u vidu navodi zastupnika tužene da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o donaciji, pošto je tužilac pristao da finanasira tuženu iz njoj poznatih razloga. Osnovni sud napominje da tužena u tom pravcu osim ovih paušalnih navoda nije ponudila niti jedan dokaz, a sama činjenica da potvrda o oduzimanju dizel goriva nije evidentirana u navedenom ministarstvu ne znači da dizel gorivo nije oduzeto. Po ocjeni Osnovnog suda, neosnovani su navodi tužene koji se odnose na likvidacioni postupak, imajući u vidu da je on pravosnažno okončan, a što je sud utvrdio uvidom u Rješenje Osnovnog suda broj R-I-17/94 od 31. septembra 1994. godine, te da je postupak pokrenuo vlasnik i osnivač ovog preduzeća - apelantica.
17. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, te član 210. ZOO-a kojim je regulisano da kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili zakonu sticalac je dužan da ga vrati, a kada to nije moguće da naknadi vrijednost postignute koristi, pa je sud našao na su ispunjeni uslovi iz navedenog člana ZOO-a te je i usvojio apelantičin tužbeni zahtjev kao osnovan.
18. Presudom Okružnog suda broj Gž-487/04 od 21. augusta 2009. godine žalba tužene je uvažena, a presuda prvostepenog suda preinačena tako što je apelantičin tužbeni zahtjev odbijen, kao i njen zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.
19. Na osnovu provedenih dokaza Okružni sud je utvrdio da apelantici u ovom postupku nedostaje aktivna legitimacija i da potvrda o oduzimanju goriva na kojoj je utemeljen tužbeni zahtjev glasi na ime lica P. Ž., a ne na apelantičino ime. Naime, okolnost da potvrda glasi na P. Ž. uz činjenicu da je u potvrdi navedeno da se radi o licu iz putnog naloga, te imajući u vidu iskaz svjedoka Š. M. koji je sačinio potvrdu i koji se izjasnio o tome da je gorivo imalo urednu prateću dokumentaciju PP „Oljača“ a da je lice P. Ž. bio vozač i da je svjedok Š. M. kao vojni policajac u potvrdu unio ime vozača koji je vozio cisternu s gorivom koje je oduzeto, te imajući u vidu druge dokaze, otpremnicu broj 75/94 i predračun broj 12/94 od 19. augusta 1994. godine nema uticaja na aktivnu legitimaciju apelantice. Naime, iz utvrđenja prvostepenog suda nedvosmislenim i jasnim proizilazi da se radi o dizel gorivu koje je vlasništvo preduzeća PP ,,Oljača“, što je nesporno i prema činjeničnim navodima tužbe. Dalje tokom ovog postupka kao nesporno je utvrđeno da je preduzeće PP ,,Oljača“ likvidirano Rješenjem Osnovnog suda broj 1-R-74 od 31. augusta 1994. godine koje je pravosnažno, a što je prvostepeni sud utvrdio uvidom u rješenje. Na temelju označenog rješenja o likvidaciji PP ,,Oljača“, kao i prema odredbama Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji („Službeni list SFRJ“ broj 84/89), predmetno gorivo predstavlja imovinu PP ,,Oljača“ i ovo potraživanje ni na jedan od navedenih načina nije prešlo na apelanticu kao fizičko lice, odnosno osnivača i vlasnika privatnog preduzeća koje je likvidirano shodno odredbama člana 153 do 159 navedenog Zakona.
20. Apelantica je 23. septembra 2009. godina izjavila reviziju protiv presude Okružnog suda.
21. Presudom Vrhovnog suda broj 118 0 P 000311 09 Rev od 13. januara 2011. godine apelantičina revizija je odbijena. Vrhovni sud je zaključio da je drugostepena presuda pravilna.
22. Naime, u obrazloženju presude Vrhovnog suda se navodi da je, odredbom člana 157. stav 1. Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji, koji se primjenjivao u vrijeme donošenja Rješenja Osnovnog suda broj R1-17/94 od 31. augusta 1994. godine o likvidaciji PP “Oljača” Prnjavor, propisano da se odredbe ovog zakona koje se odnose na stečajni postupak primjenjuju i na postupak likvidacije ako odredbama ovog zakona nije drukčije određeno. Dalje je navedeno da su u stavu 2. ovog člana navedene odredbe o stečajnom postupku, koje se ne primjenjuju u postupku likvidacije (o prinudnom poravnanju, odboru povjerilaca, razlučnim povjeriocima, vršenju pravnih radnji i o ročištu za glavnu diobu). Prema odredbi člana 148. stav 2. ovog zakona, ako poslije isplate povjerilaca preostanu neraspoređena sredstva u privatnoj svojini (kakav je oblik organizovanja PP “Oljača” Prnjavor), predaju se vlasniku.
23. Kako je Vrhovni sud utvrdio, iz rezultata provedenih dokaza proizilazi da je 30.050 litara dizel goriva imovina PP „Oljača“ i da je oduzimanjem goriva od navedenog preduzeća imovina ovog preduzeća prešla u imovinu tužene bez pravnog osnova (član 210. ZOO). Kako je dalje utvrdio Vrhovni sud, navedeno dizel gorivo je predstavljalo imovinu PP „Oljača“ nad kojim je proveden postupak likvidacije, u smislu člana 148. stav 2. u vezi sa članom 157. stav 1. Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji. S obzirom na navedeno, kao i na činjenicu da apelantica nije bila u materijalno-pravnom odnosu s tuženom prilikom oduzimanja dizel goriva od ovog preduzeća, Vrhovni sud je utvrdio da je Okružni sud pravilno zaključio da je osnovan prigovor tužene o nedostatku apelantičine aktivne legitimacije za potraživanje na osnovu sticanja bez osnova kao i po osnovu naknade štete. Po mišljenju Vrhovnog suda, da bi ovo gorivo bilo preneseno u apelantičinu imovinu, ono je moralo ući u likvidacionu masu za podmirivanje potraživanja povjerilaca PP „Oljača“ – Prnjavor, što ovdje nije slučaj.
24. I konačno, u obrazloženju presude Vrhovnog suda se navodi da prema odredbi člana 144. Zakona o preduzećima („Službeni list SFRJ“ broj 60/89 i 49/90), koji je primjenjivan u vrijeme donošenja navedenog rješenja o likvidaciji PP „Oljača“ Prnjavor, imovinu preduzeća čine stvari, prava i novac. Preduzeće, prema članu 173. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka 1. do 3. ovog Zakona, prestaje provođenjem postupka redovne likvidacije. Ovaj Zakon ne sadrži odredbe o likvidaciji preduzeća, kao ni o pravnoj sudbini imovine i prava koja nisu „ušla“ u likvidacionu masu (kakav je slučaj s dizel gorivom, čija se protuvrijednost traži u ovoj parnici), pa navodi revizije da imovina “pa i prava” nakon provođenja likvidacije ostaju apelantici kao osnivaču PP “Oljača” Prnjavor i da je apelantica njegov „zakonski sukcesor“ nisu, po ocjeni Vrhovnog suda, osnovani. Da bi gorivo bilo preneseno u apelantičinu imovinu, ono je moralo ući u likvidacionu masu za podmirivanje potraživanja povjerilaca PP “Oljača” Prnjavor i ostati neraspoređeno nakon podmirivanja povjerilaca ovog preduzeća, što ovdje nije slučaj, pa suprotno revizionim navodima, po nalaženju Vrhovnog suda, nisu ispunjeni uslovi ni u smislu odredbi Zakona o preduzećima za isplatu protuvrijednosti predmetnog goriva apelantici.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
25. Apelantica je navela da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
26. Apelantica ukazuje na dužinu trajanja spora s obzirom da je tužba podnesena 16. maja 1999. godine, prvostepena presuda je donesena tek 18. decembra 2003. godine, a odluka Vrhovnog suda 13. januara 2011. godine. Apelantica navodi da trajanje spora u periodu od preko 12 godina nedvosmisleno ukazuje na povredu prava na pravičan postupak u odnosu na „razumnost“ postupanja suda. Zatim, nesporno je da Zakon o preduzećima sadrži odredbe da sva preostala imovina pa i prava nakon provođenja likvidacije ostaju osnivaču. U tom smislu apelantica navodi da je ona jedini sukcesor i to po osnovu potraživanja likvidiranog pravnog lica, a sukcesor je i za njegove obaveze do visine svog osnivačkog uloga. Apelantica kao osnivač pravnog lica koje je likvidirano je nosilac prava na naknadu štete koju je pretrpjela od tužene i po tom osnovu zasniva i svoju stranačku sposobnost i aktivnu legitimaciju u ovom predmetu. Apelantica smatra da su osporenim presudama pogrešno primijenjene i odredbe člana 153-159. Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji, s obzirom da je likvidacija nad PP “Oljača” provedena po osnovu navedenih odredaba, ali pravo osnivača nakon likvidacije pravnog lica nije oduzeto ili prestalo, pošto je sva eventualno preostala imovina ili pravo lična imovina osnivača, što mu daje aktivnu legitimaciju.
27. Na osnovu navedenog, apelantica predlaže Ustavnom sudu da ovu apelaciju usvoji kao dopuštenu i ukine Presudu Okružnog suda broj Gž-487/04. od 21. augusta 2009. godine i Presudu Vrhovnog suda broj 118 0 P 00031109 Rev od 13. januara 2011. godine, te potvrdi prvostepenu Presudu Osnovnog suda broj P-236/02 od 18. decembra 2003.godine.
b) Odgovor na apelaciju
28. U odgovoru na apelaciju Okružnog suda se navodi da nisu povrijeđena apelantičina ustavna prava na koja se žali, pa sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
29. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da je svoju ocjenu i sud iznio u pobijanoj presudi, pa je nepotrebno ponavljati razloga koji su detaljno i argumentovano obrazloženi u osporenoj odluci revizionog suda. Kako nisu povrijeđena apelantičina prava na koja se ukazuje u apelaciji, Vrhovni sud navodi da u svemu ostaje kod činjeničnih navoda i pravnih zaključaka istaknutih u pobijanoj presude s prijedlogom da se apelacija odbije kao neosnovana.
30. U odgovoru tužene na apelaciju se navodi da je s obzirom na činjenične navode iz apelacije, te imajući u vidu nespornu činjenicu da su Okružni i Vrhovni sud u cijelosti postupali u skladu s važećim pravnim propisima u trenutku donošenja odluka koje se pobijaju apelacijom, proizilazi da su apelantičini navodi u cijelosti neosnovani, a da su odluke navedenih sudova na zakonu zasnovane. Tužena predlaže da Ustavni sud donese odluku kojom će odbaciti apelaciju.
V. Relevantni propisi
23. U Zakonu o preduzećima („Službeni list SFRJ“ br. 60/89 i 49/90) relevantne odredbe glase:
Član 173 stav 2.
(…) Preduzeće prestaje provođenjem postupka likvidacije.(…)
24. U Zakonu o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji („Službeni list SFRJ“ broj 13/98) relevantne odredbe glase:
Član 148. stav 3.
(….).
Ako preostanu neraspoređena sredstva u zadružnoj svojini, ona se predaju odgovarajućem zadružnom savezu, ako preostanu sredstva u privatnoj svojini, predaju se vlasniku. Likvidacija Član 153.
Postupak likvidacije provodi se:
(…) 2) ako su prestali da postoje prirodni i drugi uslovi za vršenje privredne djelatnosti koja je predmet poslovanja; (….)
Član 154.
Prijedlog za pokretanje postupka likvidacije mogu podnijeti: osnivač, vlasnik, dužnik, sud koji vodi sudski registar i nadležni organ u republici, odnosno nadležni savezni organ. Član 155.
Postupak likvidacije ne sprovodi se ako postoje uslovi za sprovođenje stečajnog postupka. Član 156.
Postupak likvidacije otvara i sprovodi nadležni sud na čijem je području sedište dužnika. Organi sprovođenja postupka likvidacije su: likvidaciono veće i likvidacioni upravnik. U sprovođenju postupka likvidacije sud određuje likvidaciono veće i imenuje likvidacionog upravnika.
Član 157.
Odredbe ovog zakona koje se odnose na stečajni postupak shodno se primenjuju i na postupak likvidacije, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.
U postupku likvidacije neće se primenjivati odredbe stečajnog postupka kojim se uređuju prinudno poravnanje, odbor poverilaca, razlučni poverioci, pobijanje pravnih radnji i ročište za glavnu deobu.
Član 158.
Ako se pri zaključenju likvidacionog bilansa utvrdi da su ispunjeni uslovi za otvaranje stečajnog postupka, likvidacioni upravnik je dužan da takav prijedlog podnese sudu za sprovođenje tog postupka.
U slučaju iz stava 1 ovog člana, radnje sprovedene u postupku likvidacije važe i u stečajnom postupku.
Član 159.
Potraživanja poverilaca koja nisu prijavljena do dana rasprave o glavnoj deobi likvidacione mase izmiriće, po okončanju postupka likvidacije, lice u čiju je korist uplaćen ostatak imovine likvidacione mase posle glavne deobe, i to samo do visine vrijednosti i preuzete imovine.
Tužbu radi ostvarivanja prava iz stava 1 ovog člana poverioci mogu podneti u roku od jedne godine od dana objavljivanja oglasa o zaključenju postupka likvidacije.
25. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04), relevantne odredbe glase: Član 154.
Ko drugom prouzrokuje štetu dužan je naknaditi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. (...)
Član 155.
Šteta je umanjenje društvenih sredstava odnosno nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njihovog povećanja (izmakla korist) kao i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha(nematerijalna šteta) Član 210.
Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće, da naknadi vrijednost postignutih koristi. (….)
Član 371.
Potraživanja zastarjevaju za pet godina, ako zakonom nije određen drugi rok zastarjelosti.
26. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni list SFRJ br. 4/77, 36/77, 38/80, 69/8258/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
27. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 132. stav 1 i 4.
Isprava koju je u propisanom obliku izdao državni organ u granicama svoje nadležnosti, kao i isprava koju je koju je u takvom obliku izdalo pravno lice u vršenju javnih ovlašćenja koje mu je povjereno zakonom ili propisom zasnovanim na zakonu (javna isprava) dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje.
(…) Ako se posumnja u autentičnost isprave, stranka može zatražiti da sud traži da se o tome izjasni organ od koga bi trebalo da ona potiče.
VI. Dopustivost
28. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000311 09 Rev od 13. januara 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 4. februara 2011. godine, a apelacija podnesena 1. aprila 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. 3. i
4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
32. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica posebno navodi da je postupak trajao predugo i da joj je stoga povrijeđeno pravo „razumnosti“ odlučivanja suda kao elementa pravičnog suđenja.
33. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Pravo na pravično suđenje – razuman rok
a) Relevantni principi
35. Ustavni sud prije svega ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
36. Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
37. S obzirom na to da je postupak pokrenut 16. maja 1999. godine podnošenjem tužbenog zahtjeva Osnovnom sudu protiv tužene radi sticanja bez osnova v.s. 52.58T,50 KM, a da je okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 118 0 P 000311 09 Rev od 13. januara 2011. godine Ustavni sud smatra da je relevantan period koji treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine postupka trajao 11 godina i devet mjeseci.
c) Analiza dužine trajanja postupka
38. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, a koja se praktično svode na tumačenje odredaba Zakona o preduzećima, Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji i ZPP-u, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku.
39. U odnosu na ponašanje redovnih sudova Ustavni sud zapaža da je apelant tužbu podnio 16. maja 1999. godine, a Osnovni sud svoju presudu donio 18. decembra 2003. godine, te da je, dakle, prvostepeni postupak okončan tek nakon četiri godine i sedam mjeseci. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud dva puta donosio rješenje o mirovanju postupka, održao veći broj ročišta u tom periodu, te da je pokazivao proaktivan odnos da se postupak okonča, ali da ipak sve ovo ukazuje da navedeni rok od četiri godine i osam mjeseci predstavlja rok koji prelazi granice razumnog odlučivanje. Također, iz dokumentacije spisa je vidljivo da je žalbeni postupak trajao od 16. februara 2004. godine kada je tužena podnijela žalbu protiv prvostepene presude, pa do donošenja Presude Okružnog suda broj Gž-487/04 od 21. augusta 2009. godine, dakle, pet godina i šest mjeseci. U praksi Ustavnog suda žalbeni rok koji je trajao preko pet godina svakako ne predstavlja period koji se može smatrati «razumnim rokom» za rješavanje takvog predmeta. S druge strane Ustavni sud, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta kao i sadržaj odgovora na apelaciju redovnih sudova, zaključuje da apelant svojim ponašanjem nije bitnije doprinio dužini postupka. U odgovoru na navode apelacije Okružni sud nije dao zadovoljavajuće odgovore koji bi mogli opravdati dužinu postupka pred tim suda. I konačno, revizioni postupak po mišljenju Ustavnog suda nije znatnije doprinio dužini slučaja.
40. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da odgovornost za ukupnu dužinu postupka u konkretnom slučaju snose prvenstveno Osnovni i Okružni sud.
41. Uzimajući u obzir sve što je navedeno u pogledu složenosti postupka, kao i to da je riječ o relativno složenom pravnom predmetu, Ustavni sud smatra da navedeni period od 11 godina i devet mjeseci, svakako, ne predstavlja «razuman rok» za rješavanje takvog predmeta. Stoga, Ustavni sud smatra da su Osnovni i Okružni sud najviše doprinijeli sveukupnom trajanju postupka, te da dužina postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali aspekti prava na pravično suđenje
42. Apelantica navodi da su joj osporenim presudama prekršeni i ostali aspekti prava na pravično suđenje. U vezi s apelantičinim navodima o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
43. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da iz činjenica predmeta i dostavljenog spisa proizlazi da apelantica navodi da je pokrenula parnični postupak radi sticanja bez osnova. Međutim, Okružni i Vrhovni sud su utvrdili da je navedeno dizel gorivo predstavljalo imovinu PP „Oljača“ nad kojim je proveden postupak likvidacije, u smislu člana 148. stav 2. u vezi sa članom 157. stav 1. Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji. S obzirom na navedeno, kao i na činjenicu da apelantica nije bila u materijalno-pravnom odnosu s tuženom prilikom oduzimanja dizel goriva od ovog preduzeća, sudovi su zaključili da je osnovan prigovor tužene o nedostatku apelantičine aktivne legitimacije za potraživanje na osnovu sticanja bez osnova, kao i po osnovu naknade štete. Budući da su redovni sudovi, čije je postupanje uslovljeno postavljenim apelantičinim tužbenim zahtjevom, spor upravo riješili primjenom odredaba Zakona o preduzećima i Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji utvrdivši da je apelantici pružena mogućnost da dostavi dokaze u svoju korist i da ih brani na sudu, čime nije povrijeđena jednakost stranaka u postupku. Konačno, Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta, suprotno apelantičinim navodima, ne nalazi ništa što bi ukazivalo da činjenično stanje predmeta nije pravilno i potpuno utvrđeno, niti Ustavni sud nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnopravnih propisa.
44. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
45. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno i pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na tvrdnjama o nedonošenju odluke u razumnom roku, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati apelantičine navode i s aspekata kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
46. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je postupak trajao 11 godina i devet mjeseci, te kada se neopravdano trajanje postupka može pripisati ponašanju redovnih sudova.
47. S druge strane, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u situaciji kada su Okružni i Vrhovni sud za svoj zaključak o neosnovanosti apelantičinog tužbenog zahtjeva dali detaljne, jasne i logične razloge za primjenu relevantnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
48. Na osnovu člana 59. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić