Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2071/11 (Ž. M.)
Odluka donesena 17. 07. 2014.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Pritvor
- Krivično djelo
- Krivični postupak
- Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
- Brzina preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2071/11
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2071/11, rješavajući apelaciju Žarka Milanovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav 3 tačka l), člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Žarka Milanovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 005177 11 Kž 8 od 3. novembra 2011. godine, Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 005177 11 Kž 7 od 25. avgusta 2011. godine, Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 005177 11 Kž 5 od 27. aprila 2011. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjaluci, Odjeljenja za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala, broj 11 0 K 005177 11 Kv 8-p od 11. oktobra 2011. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjaluci, Odjeljenja za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala, broj 11 0 K 005177 11 Kv7-p od 8. avgusta 2011. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci, Odjeljenja za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala, broj 11 0 K 005177 11 Kv 5-p od 5. aprila 2011. godine, u odnosu na član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 stav 1 tačka c) i st. 3 i 4 istog člana Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao neosnovana apelacija Žarka Milanovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kž 8 od 3. novembra 2011. godine, Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 005177 11 Kž 7 od 25. avgusta 2011.
godine, Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 005177 11 Kž 5 od 27. aprila 2011. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjaluci, Odjeljenja za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala, broj 11 0 K 005177 11 Kv 8-p od 11.
oktobra 2011. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjaluci, Odjeljenja za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala, broj 11 0 K 005177 11 Kv7-p od 8. avgusta 2011.
godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci, Odjeljenja za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala, broj 11 0 K 005177 11 Kv 5-p od 5. aprila 2011. godine, u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Žarko Milanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, koga zastupa Željko Šurlan, podnio je 16. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 005177 11 Kž 5 od 27. aprila 2011. godine i Okružnog suda u Banjaluci, Odjeljenja za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 005177 11 Kv 5-p od 5. aprila 2011. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 2071/11.
2. Apelant je 26. septembra 2011. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kž 7 od 25. avgusta 2011. godine i Rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kv7-p od 8. avgusta 2011. godine. Apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se nadležnom sudu hitno naložilo da preispita razloge za produženje pritvora. Apelacija je zavedena pod brojem AP 3774/11.
3. Takođe, apelant je 15. novembra 2011. godine podnio apelaciju i protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kž 8 od 3. novembra 2011. godine i Rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kv 8-p od 11. oktobra 2011. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 4420/11.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
4. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene tri apelacije iz njegove nadležnosti, koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav 1 Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2071/11.
5. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog i Okružnog suda, te od Okružnog tužilaštva u Banjaluci, Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike kriminala (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo), zatraženo je 19. maja 2011. godine (AP 2011/11), 28. septembra 2011. godine (AP 3774/11) i 9. decembra 2011. godine (AP 4420/11) da dostave odgovore na apelaciju.
6. Vrhovni sud je odgovore na apelacije dostavio 30. juna 2011. godine, 5. oktobra 2011. godine i 22. decembra 2011. godine, Okružni sud 2. juna 2011. godine i 21. decembra 2011. godine, a Okružno tužilaštvo 2. juna 2011. godine i 26. decembra 2011. godine.
7. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 16. januara 2012. godine i 3. decembra 2012. godine (AP 3774/11). III.Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Činjenice iz apelacije broj AP 2071/11
9. Shodno Optužnici Okružnog tužilaštva broj KT-ST-23/10 od 2. maja 2011. godine, u Okružnom sudu je pokrenut krivični postupak protiv apelanta i ostalih saučesnika zbog krivičnog djela zločinačkog udruženja iz člana 383a) stav 3 i dr. iz Krivičnog zakona Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 43/03, 108/04, 37/06 i 70/06; u daljnjem tekstu: KZRS). Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kv 5-p od 5. aprila 2011. godine Krivično vijeće Okružnog suda je, nakon potvrđivanja navedene optužnice, produžilo pritvor apelantu do izricanja prvostepene presude, najduže dvije godine od potvrđivanja optužnice, s tim što će se kontrola opravdanosti pritvora vršiti nakon isteka svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Okružni sud je zaključio da se nisu promijenile okolnosti na osnovu kojih je apelantu određen, a potom i produžen pritvor, vezano za pritvorski osnov iz člana 197 stav 1 tačka g) Zakona o krivičnom postupku, Prečišćen tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 100/09; u daljnjem tekstu: ZKPRS). Naime, nakon što je sudija za prethodno saslušanje potvrdio optužnicu, utvrđen je opšti uslov za određivanje pritvora zbog postojanja osnovane sumnje da su apelant i ostali optuženi počinili krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 383a) stav 3 u vezi sa krivičnim djelom otmice iz člana 165 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 43/03, 108/04, 37/06 i 70/06; u daljnjem tekstu: KZRS). Isto tako, nisu se izmijenile ni okolnosti koje se odnose na posebni pritvorski osnov iz tačke g) stav 1 člana 197 ZKPRS, a koje su takođe detaljno obrazložene u rješenju Okružnog suda od 4. februara 2011. godine u pogledu oba kumulativna uslova koji se traže za ovaj pritvorski osnov. Okružni sud je zaključio da svi razlozi koji su dati u rješenju o produženju pritvora nakon potvrđivanja optužnice od 2. februara 2011. godine, u pogledu postojanja osnovane sumnje kao opšteg uslova za određivanje pritvora, a koji su detaljno obrazloženi u osporenom rješenju, i dalje postoje, tako da se nisu izmijenile okolnosti iz tačke g) stav 1 člana 197 ZKPRS. Kao dokaze koji su sudu poslužili da produži mjeru pritvora, a koji su prikupljeni u toku istrage i dostavljeni uz optužnicu, Okružni sud navodi izjavu oštećenog S. K. i drugih svjedoka koji su imali neposredna i posredna saznanja vezana za predmetni kritični događaj, dokumentaciju sa uviđaja i drugu dokumentaciju, zapisnik o pretresu vozila i prostorija koje su koristili optuženi, predmeta koji su od njih oduzeti, listing telefonskih poziva, rezultat izvršenih vještačenja DNK, ugovor o zajmu i dr. Vijeće je pri tom imalo u vidu da su apelant i optuženi, u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi, s ciljem da od oštećenog K. S. iz Banjaluke iznude novac u iznosu od 3.900.000 KM, organizovano fizički zlostavljali, zastrašivali i prijetili da će oštećeni biti lišen života ukoliko ne prizna da je optuženom B. D. dužan 3.900.000 KM, pa je oštećeni u strahu za svoj život pristao i potpisao ugovore. Dalje, optuženi notar S. F. je unaprijed pripremio, a zatim i ovjerio te ugovore svojim potpisom u notarskoj knjizi, postupivši protivno ovlašćenjima i dužnostima koja je ima kao notar. Okružni sud navodi da se radi o krivičnom dijelu za koje se može izreći kazna od 10 godina i teža kazna. Način izvršenja krivičnog djela i njegove posljedice inkriminisanim djelima daju posebnu težinu jer je apelant koristio vatreno oružje prilikom otmice oštećenog S. K. i nad njim izvršio fizičko nasilje i torturu, što je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda koje je navedeno u tački g) stav 1 člana 197 ZKPRS.
10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kž 5 od 27. aprila 2011. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta i ostalih saučesnika izjavljena na Rješenje Okružnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kv 5-p od 5. aprila 2011. godine. Prema mišljenju Vrhovnog suda, osporenim rješenjem je, pozivajući se pri tom na dokaze pribavljene u toku istrage i priložene uz optužnicu, pravilno utvrđeno da i dalje postoji osnovana sumnja da je apelant počinio navedeno krivično djelo. Vrhovni sud je, dalje, naveo da su neosnovani prigovori žalbi kojim se osporava pravilnost zaključka sadržanog u osporenom rješenju o neophodnosti produženja pritvora zbog razloga sadržanog u odredbi člana 197 stav 1 tačka
g) ZKPRS argumentacijom da nema činjenica i okolnosti u prilog tvrdnji suda da bi puštanje na slobodu optuženih moglo da rezultira stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda i da osporeno rješenje ne sadrži razloge zašto bi puštanje na slobodu optuženih rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Naime, kako zaključuje Vrhovni sud, osporenim rješenjem je utvrđeno da bi puštanje na slobodu optuženih, posebno imajući u vidu način i okolnosti pod kojim su krivična djela izvršena, izazvalo uznemirenost građana i na širem području Banjaluke. Konačno, sve okolnosti navedene u osporenom rješenju, i prema ocjeni Vrhovnog suda, ukazuju na visok stepen društvene opasnosti djela i izvršioca i predstavljaju vanredne okolnosti koje bi u slučaju puštanja optuženih na slobodu za rezultat imale stvarnu prijetnju narušavanja javnog reda. Vrhovni sud je zaključio da su se time stekli svi uslovi za produženje pritvora prema ovom pritvorskom razlogu, pa je Okružni sud pravilno postupio kada je apelantu i ostalim optuženim produžio pritvor prema ovom pritvorskom osnovu.
Činjenice iz apelacije broj AP 3774/11
11. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kv7-p od 8. avgusta 2011. godine apelantu i ostalim optuženim je produžen pritvor, koji im nakon potvrđivanja optužnice traje prema Rješenju Okružnog suda broj 11 0 K 005177 10 Kv4-p od 4. februara 2011. godine, zbog postojanja osnovane sumnje da su učinili krivična djela zbog kojih su optuženi i postojanja pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS tako da može da traje do izricanja prvostepene presude, a apelantu najduže dvije godine, uz obaveznu dvomjesečnu kontrolu pritvora. Prema ocjeni Vijeća Okružnog suda, i dalje egzistira osnovana sumnja da su optuženi postupili na način opisan u optužnici i učinili navedena krivična djela. Stoga je Vijeće Okružnog suda utvrdilo da i dalje postoje razlozi iz člana 197 stav 1 tačka
g) ZKPRS zbog kojih je neophodno da pritvor apelantu i dalje traje. Naime, sem objektivnog uslova za pritvor prema ovom osnovu, koji se odnosi na propisanu kaznu za predmetna krivična djela, i mogućnosti izricanja optuženim kazni zatvora od deset godina, načina njihovog izvršenja i posljedica djela, Okružni sud je zaključio da bi njihovo puštanje na slobodu u ovoj fazi postupka rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda, zbog čega je neophodno da prema ovom osnovu svim optuženim pritvor i dalje traje.
12. Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kž 7 od 25. avgusta 2011. godine odbijene su kao neosnovane žalbe branilaca apelanta i ostalih optuženih izjavljene protiv Rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kv 7-p od 8. avgusta 2011. godine. U svim rješenjima o produženju pritvora, kao i u osporenom rješenju, prema ocjeni Vrhovnog suda, postojanje osnovane sumnje kao opšteg uslova za produženje pritvora detaljno je obrazloženo, a to obrazloženje prihvata i Vrhovni sud. Obrazloženje se zasniva na dokazima prikupljenim u toku istrage i na osnovu kojih je protiv apelanta i optuženih potvrđena optužnica, kao i dokazima izvedenim u toku dosadašnjeg glavnog pretresa. Stoga se, prema mišljenju Vrhovnog suda, ukazuju neosnovanim prigovori žalbi branilaca apelanta i optuženih da osporeno rješenje ne sadrži valjano obrazloženje u pogledu osnovane sumnje kao opšteg uslova za produženje pritvora. U žalbama branilaca apelanta i svih optuženih ističu se prigovori da nije bilo mjesta produženju pritvora optuženima iz pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, ali ti prigovori žalbi nisu osnovani. Kako je Vrhovni sud zaključio, osporenim rješenjem su data valjana obrazloženja za postojanje ovog pritvorskog razloga u odnosu na apelanta i sve optužene, pozivajući se u obrazloženju i na prethodna rješenja, prije svega na rješenje o produženju pritvora iz istog razloga, nakon potvrđivanja optužnice, te na rješenja donesena u postupku kontrole opravdanosti pritvora. Pri tome je u obrazloženju na strani 2 (posljednji pasus) posebno naglašeno da se u ovom slučaju radi o tako teškom krivičnom djelu, ne samo zbog postojanja objektivnog uslova za produženje pritvora koji se odnosi na mogućnost izricanja kazne zatvora od deset godina i teže kazne već i zbog načina izvršenja i posljedice krivičnog djela, onako kako su te radnje opisane u dispozitivu potvrđene optužnice. Prema zaključku Vrhovnog suda, radnje apelanta i saučesnika imaju naročit karakter i čine djelo tako teškim, a učinioce tako opasnim da bi njihovo puštanje na slobodu i u ovoj fazi postupka rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda, prvenstveno na području Banjaluke, gdje žive oštećeni, njegova porodica i prijatelji, a i većina optuženih, kao i njihovi poznanici i prijatelji, što predstavlja razlog iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, zbog čega je zadržavanje apelanta i drugih optuženih u pritvoru i dalje neophodno. Uzimajući sve ovo u obzir, Vrhovni sud je naglasio da se radi o teškom krivičnom djelu, s obzirom na izvršenje i posljedice tog djela. Takođe je naglasio da prihvata u potpunosti razloge iznesene na strani 2 prethodnog rješenja, koji su navedeni u tački 9 ove odluke, te zašto bi puštanje optuženih na slobodu moglo da prouzrokuje vanredne okolnosti koje bi predstavljale stvarnu prijetnju narušavanja javnog reda.
Činjenice iz apelacije broj AP 4420/11
13. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kv 8-p od 11. oktobra 2011. godine apelantu i ostalim optuženima je produžen pritvor, koji im je nakon potvrđivanja optužnice produžen Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 005177 10 Kv 4-p od 4. februara 2011. godine. Pritvor im je produžen zbog postojanja osnovane sumnje da su učinili krivična djela zbog kojih su optuženi i postojanja pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, tako da može da traje do izricanja prvostepene presude, i to apelantu najduže dvije godine uz obaveznu dvomjesečnu kontrolu opravdanosti pritvora. Prema ocjeni Vijeća Okružnog suda, egzistira osnovana sumnja da su optuženi postupili na način opisan u optužnici i učinili krivična djela zbog kojih su optuženi. Osnovana sumnja kao opšti uslov za pritvor određena je nakon što su sudija za prethodno saslušanje i Vijeće Okružnog suda potvrdili optužnicu i nakon što je Vijeće produžilo pritvor svim optuženim nakon potvrđivanja optužnice Rješenjem broj 11 0 K 005177 10 Kv4-p od 4. februara 2011. godine. Okružni sud navodi da na osnovu dokaza koji su prikupljeni u toku istrage i dostavljeni uz optužnicu nisu dovedeni u sumnju razlozi za pritvor, te da dokazi izvedeni do sad na glavnom pretresu nisu kompromitovali postojanje ovog stepena sumnje, koji predstavlja opšti uslov za pritvor. Uz postojanje osnovane sumnje kao opšteg uslova za pritvor, Vijeće je utvrdilo da i dalje egzistiraju, u odnosu na sve optužene, posebni razlozi iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, zbog kojih je neophodno da pritvor i dalje traje, jer postoji osnovana sumnja da su optuženi postupili na način opisan u optužnici i učinili krivična djela zbog kojih su optuženi.
14. Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kž 8 od 3. novembra 2011. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanta i branilaca ostalih optuženih izjavljene protiv Rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kv 8-p od 11. oktobra 2011. godine. Vrhovni sud smatra da je postojanje osnovane sumnje u osporenom rješenju valjano obrazloženo pozivanjem na dokaze koji su priloženi uz optužnicu koju je sud potvrdio, kao i dokaze koji su izvedeni na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom. Sem toga, i u rješenjima koja su donesena u postupku kontrole opravdanosti pritvora detaljno je obrazlagano postojanje osnovane sumnje, zbog čega Vrhovni sud ocjenjuje neosnovanim prigovore apelanta i ostalih osumnjičenih da opšti uslov za produženje pritvora protiv ovih optuženih nije ispunjen. Naime, način i okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, kako to proizilazi iz potvrđene optužnice, te kazna koja se za to djelo može izreći djelo čine tako teškim da bi puštanje optuženih na slobodu moglo da prouzrokuje vanredne okolnosti koje bi predstavljale stvarnu prijetnju narušavanja javnog reda. Kako osporeno rješenje nije zahvaćeno bitnim povredama odredbi krivičnog postupka na koje ukazuje žalba apelantovog branioca, a zasnovano je na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, zalaganje da se preinačenjem rješenja ukine pritvor apelantu i optuženima, odnosno da se ukine rješenje i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, nije osnovano. Kako iz svih navedenih razloga žalbe apelanta i optuženih nisu osnovane, Vrhovni sud je sve žalbe odbio na osnovu člana 336 stav 3 ZKPRS i odlučio kao u izreci ovog rješenja. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacija Navodi iz apelacije broj AP 2071/11
15. Apelant se žali da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Apelant prigovara da iz činjeničnog opisa radnji koje mu se stavljaju na teret jasno može da se zaključi da ne postoji osnovana sumnja da je on počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. On smatra da se radi o presuđenoj stvari jer je već odlučeno da nema razloga za produženje pritvora. Apelant posebno navodi da ne postoje naročito važni razlozi, kako je navedeno u rješenju o produženju pritvora, koji bi uslovili donošenje takve mjere, jer takav prijedlog ne sadrži niti jednu novu činjenicu koja bi dokazivala postojanje tih naročito važnih razloga za produženje pritvora u odnosu na zadnje produženje pritvora. Posebno, apelant navodi da ne postoje razlozi za produženje pritvora navedeni u članu 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, jer ovaj pritvorski razlog nije u funkciji vođenja krivičnog postupka već u funkciji zaštite javnog reda ako objektivno postoje vanredne okolnosti koje su posljedica krivičnog djela. Apelant navodi da samo postojanje pretpostavki o ugroženosti građana nije dovoljno jer sud ne može samo da pretpostavlja takvu mogućnost već mora da ima argumente za postojanje nekih objektivnih okolnosti koje opravdavaju produženje pritvora prema ovom osnovu. Osporena rješenja, kako se navodi u apelaciji, zasnivaju se na apstraktnoj i ničim dokazanoj prijetnji narušavanja javnog reda koja ne može da se utvrdi, a navodno postojanje te činjenice dokazuje se načinom izvršenja djela, a ne dokazima koji samostalno ukazuju na opasnost za javni red. Okružni sud, smatra apelant, uopšte ne navodi šta se i prema kom zakonskom propisu smatra javnim redom, pa i iz te činjenice proizilazi pogrešan pravni i činjenični zaključak suda. Osporena rješenja su, kako navodi apelant, nezakonita i ne individualizuju razloge za određivanje i produženje pritvora apelantu. Apelant zaključuje da je sud očigledno proizvoljno utvrdio činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenio materijalno pravo i povrijedio pravila postupka na njegovu štetu. Zatim, pravila postupka su povrijeđena i zbog toga što sud smatra da okolnosti navedene u rješenju ukazuju na visok stepen društvene opasnosti djela i izvršilaca a sud nije obrazložio razloge zbog kojih ne prihvata prijedlog odbrane za određivanje mjere zabrane kojim bi se postigla svrha. Stoga, na osnovu navedenog, apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu prava, preinači osporena rješenja i apelanta pusti na slobodu odmah ili ukine osporena rješenja i naloži sudu da hitno donese novu odluku.
Navodi iz apelacije broj AP 3774/11
16. Apelant se žali da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Apelant smatra da sud nije utvrdio postojanje pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, niti postojanje vanrednih okolnosti i opasnosti za javni red. Dalje, sud se nije izjasnio o tome na koji je način utvrdio da javni interes preteže nad apelantovim pravom na slobodu, niti se izjasnio o žalbenim razlozima, čime je povrijedio pravo na djelotvoran pravni lijek. Apelant ističe da sud nije primijenio zakon jer se nije izjasnio o svim zakonskim elementima sadržanim u tački g) stava 1 člana 197 ZKPRS, niti je pravilno utvrdio činjenično stanje. Apelant zaključuje da mu je sud povrijedio i pravo na presumpciju nevinosti jer nije preduzeo nijednu mjeru radi otklanjanja razloga za pritvor i to, kako vanrednih okolnosti, tako i postojanja opasnosti za javni red. I konačno, osporena rješenja daju grupna obrazloženja i ne nude individualizaciju razloga, iako je to zakonska obaveza. Zbog svih iznesenih razloga, apelant traži da se njegova apelacija usvoji, ukinu osporena rješenja i usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se nadležnom sudu hitno naložilo da preispita razloge za produženje pritvora. Navodi iz apelacije broj AP 4420/11
17. Apelant se žali da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. U apelaciji broj AP 4420/11 apelant uglavnom ponavlja razloge i činjenice koje je dostavio Ustavnom sudu u ranijim apelacijama br. AP 2071/11 i AP 3774/11, s tim da sad moli Ustavni sud da hitno odluči o ovoj apelaciji, uzimajući u obzir njegovo materijalno stanje, zatim da je otac dvoje djece i obavezu da se u situacijama koje se odnose na pritvor postupa hitno.
b) Odgovori na apelacije Apelacija broj AP 2071/11
18. U odgovoru Okružnog tužilaštva navodi se da se u slučaju osporenih rješenja radi o presuđenoj stvari (res iudicata), što je, prema ocjeni Tužilaštva, neosnovana tvrdnja. Rješenje Vrhovnog suda broj 011-0-K-005177 10 Kv-3 od 31. januara 2011. godine, kojim je odbijen prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora, a na koje se apelant poziva, doneseno je u fazi istrage, dok su Rješenje Okružnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kv 5-p od 5. aprila 2011. godine i Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kž 5 od 27. aprila 2011. godine, koja apelant u apelaciji osporava, donesena nakon potvrđivanja optužnice.
19. U odgovoru Vrhovnog suda se navodi da navodi izneseni u apelaciji a kojima se tvrdi da je došlo do povrede navedenih prava u ovoj krivičnoj stvari nisu ničim obrazloženi, a suštinski se radi o isticanju prigovora bitnih povreda odredbi krivičnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, za koje prigovore Ustavni sud nije nadležan. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud predlaže da se nakon sprovedenog postupka apelacija odbije kao neosnovana.
20. U odgovoru Okružnog suda se navodi da se, shodno odredbi člana 202 ZKPRS, radi o posebnoj fazi pritvora, zbog čega se ne može raditi o presuđenoj stvari. Svi ostali apelantovi prigovori odnose se na činjenično stanje, a ono ne može da bude predmet apelacije, pa Okružni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana, jer nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva.
Apelacija broj AP 3774/11
21. U odgovoru Vrhovnog suda se navodi da osporenim rješenjima nisu povrijeđeni član II/3 tačke d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 6 Evropske konvencije.
22. U odgovoru Okružnog suda se navodi da osporenim rješenjima nisu prekršena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6 i 13 Evropske konvencije. Za suprotne tvrdnje u apelacijama nisu ponuđeni dokazi ili prihvatljivi argumenti, niti takve tvrdnje imaju uporište u sadržini rješenja i spisa. U postupku redovne kontrole apelantu je osporavanim rješenjem produžen pritvor u postupku u kom su poštovana sva prava koja mu i prema Ustavu Bosne i Hercegovine i prema zakonu pripadaju kao optuženom licu u krivičnom postupku.
23. Okružno tužilaštvo u odgovoru navodi da su neosnovani apelantovi prigovori da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari (res iudicata), jer su navedena rješenja donesena u različitim fazama krivičnog postupka.
Apelacija broj AP 4420/11
24. U odgovoru Vrhovnog suda se ističe da osporenim rješenjima nisu povrijeđena apelantova ustavna prava jer je pritvor mjera obezbjeđenja prisustva optuženog, a ta svrha nije mogla da se ostvari izricanjem drugih mjera blažih od pritvora. Zbog navedenih razloga, Vrhovni sud predlaže da se apelacija odbaci ili odbije.
25. Okružno tužilaštvo u odgovoru navodi da su neosnovani apelantovi navodi da se radi o presuđenoj stvari (res iudicata), jer su navedena rješenja donesena u različitim fazama krivičnog postupka.
V.Relevantni propisi
26. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 43/03, 108/04, 37/06 i 70/06) u relevantnom dijelu glasi:
Krivična djela protiv javnog reda i mira Organizovani kriminal Član 383.a
1. Ko kao pripadnik zločinačkog udruženja učini krivično djelo propisano Krivičnim zakonom Republike Srpske, za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, ako za pojedino djelo nije propisana teža kazna, kazniće se zatvorom najmanje pet godina.
2. Ko organizuje ili bilo kako rukovodi zločinačkim udruženjem koje zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano Krivičnim zakonom Republike Srpske, kazniće se zatvorom najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom.
27. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 100/09 – Prečišćeni tekst) u relevantnom dijelu glasi:
Član 196.
Opšte odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.
Član 197.
Razlozi za pritvor (1)Ako postoje osnovi sumnje da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
(...)
g) u vanrednim okolnostima ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
Član 200.
Trajanje pritvora u istrazi (…) (3) Ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi, pritvor se može, odlukom Vrhovnog suda Republike Srpske, produžiti, na obrazloženi prijedlog tužioca, za najviše još tri mjeseca. Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja. O žalbi odlučuje vijeće Vrhovnog suda u drugom sastavu.
Član 202.
Pritvor nakon potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora obavlja se po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovoga rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:
(...)
c) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora;
(3) Ako za vrijeme iz stava 2. ovoga člana ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu.
(4) Poslije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže još devet (9) mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačuje ili potvrđuje, pritvor će biti ukinut i optuženi pušten na slobodu. Ako u roku od devet (9) mjeseci bude donesena drugostepena odluka kojom se prvostepena presuda ukida, pritvor može trajati najduže još jednu godinu od donošenja te drugostepene odluke.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
a) Dopustivost u odnosu na član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 13 Evropske konvencije
30. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom broj AP 2071/11 je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kž 5 od 27. aprila 2011. godine, protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 4. maja 2011. godine, a apelacija je podnesena 16. maja 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda.
31. Zatim, predmet osporavanja apelacijom broj AP 3774/11 je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kž 7 od 25. avgusta 2011. godine, protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 8. avgusta 2011. godine, a apelacija je podnesena 26. septembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda.
32. I konačno, predmet osporavanja apelacijom broj AP 4420/11 je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 005177 11 Kž 8 od 3. novembra 2011. godine, protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 3. novembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 15. novembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda.
33. Apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacije nisu dopustive.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.
b) Dopustivost u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije
35. Apelant smatra da mu je rješenjima o produženju pritvora povrijeđeno i pravo na pravično suđenje.
36. U vezi sa navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelanti imaju ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu da budu ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, da se utvrdi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
37. U konkretnom slučaju, krivični postupak protiv apelanta u vrijeme podnošenja apelacije još nije okončan, već su, u trenutku podnošenja apelacija, donesena samo procesna rješenja kojim je apelantu produžavan pritvor. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
38. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, preuranjena.
VII.Meritum
39. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 5 stav 1 tačka c) i člana 5 st. 3 i 4 Evropske konvencije.
Pravo na slobodu i bezbjednost
40. Član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
41. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(…) c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne; (…)
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašćeno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se usloviti garancijama o pojavljivanju na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
42. U suštini, apelantovi navodi o povredi prava na slobodu i bezbjednost svode se na tvrdnju da u osporenim rješenjima nedostaju razlozi i obrazloženja u pogledu postojanja osnovane sumnje da je učinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Apelant posebno navodi da ne postoje naročito važni razlozi, kako je navedeno u rješenju o produženju pritvora, koji bi uslovili donošenje takve mjere, jer takav prijedlog ne sadrži niti jednu novu činjenicu koja bi dokazivala postojanje tih naročito važnih razloga za produženje pritvora. Dalje, apelant osporava i postojanje pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačka
g) ZKPRS pri tome osporavajući postojanje vanrednih okolnosti čije bi postojanje rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda u smislu navedenog člana. Apelant smatra da samo postojanje pretpostavki o ugroženosti građana nije dovoljno za određivanje ove mjere jer sud nije imao dokaze da postoje objektivne okolnosti za određivanje i produženje pritvora. Apelant smatra da sud nije uopšte razjasnio pitanje postojanja vanrednih okolnosti niti opasnosti za javni red i mir, ne navodeći prema kom propisu on smatra da je narušen javni red i mir. Uzimajući u obzir sve razloge koje navodi sud, apelant smatra da su osporena rješenja o produženju pritvora nezakonita jer ne individualizuju razloge za produženje pritvora. Apelant zaključuje da je sud očigledno proizvoljno utvrdio činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenio materijalno pravo i povrijedio pravila postupka na njegovu štetu, te da je lišen osnovnog prava na slobodu bez valjanog i opravdanog razloga. Najzad, apelant osporava i ocjenu pojedinih dokaza na kojim su sudovi zasnivali svoje odluke o postojanju osnovane sumnje i pritvorskih razloga iz citiranih zakonskih odredbi, pri tome se izričito pozivajući na povredu člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c), te st. 3 i 4 istog člana Evropske konvencije.
43. Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, lice može da bude pritvoreno samo u okviru krivičnog postupka, da bi bilo izvedeno pred nadležni sud zbog osnovane sumnje da je počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Jėčius v. Litvanija, aplikacija broj 34578/97, stav 50, ECHR 2000-IX). Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo pretpostavlja postojanje činjenica i informacija koje bi zadovoljile objektivnog posmatrača da je lice koje je u pitanju moglo da počini krivično djelo. Dalje, postojanje osnovane sumnje zahtijeva da činjenice na kojim se zasniva mogu potpadati pod neki dio kriminalnog ponašanja propisanog krivičnim zakonom. Pri tome, u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Najzad, shodno članu 5 stav 1 Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora da ima pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora da bude u skladu sa svrhom člana 5, tj. lice koje je u pitanju mora da bude zaštićeno od proizvoljnosti.
44. Dalje, u vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na slobodu i bezbjednost ličnosti, Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud istakao da standardi koje nameće član 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije predviđaju da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već mora da se procijeni da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca. Takođe je navedeno da ovi standardi ne pretpostavljaju da policija, u vrijeme hapšenja, ima dovoljno dokaza koji su potrebni da bi se mogla podići optužnica. Upravo je cilj ispitivanja osumnjičenog lica koje je pritvoreno na osnovu navedenog člana da se unaprijedi daljnja istraga tako da potvrde ili odbace konkretne sumnje na kojima se zasnivalo hapšenje. Stoga, kako je ukazao Evropski sud, činjenice koje izazivaju sumnju i koje mogu da budu dovoljne u vrijeme lišavanja slobode ne treba da budu istog nivoa kao one koje su neophodne za odluku u narednim fazama postupka, npr. za podizanje optužnice (vidi Evropski sud, O'Harra protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, aplikacija broj 37555/97, tačka 36). Međutim, što se tiče pritvora, Evropski sud je istakao da član 5 stav 1c) zahtijeva da postoji osnovana a ne iskrena ili bona fide sumnja (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley, presuda od 30. avgusta 1990. godine, serija A, broj 182, tačka 31). Ustavni sud podsjeća i da poštovanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom.
45. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je u rješenjima koja se osporavaju u sve tri apelacije konstatovano da se pritvor produžava zbog postojanja osnovane sumnje da su počinjena krivična djela propisana KZRS koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja navedenih djela, te da je pritvor određen na osnovu odluke nadležnog suda, a uz obrazložen prijedlog Okružnog tužilaštva zbog razloga utvrđenih relevantnim odredbama ZKPRS na način i u postupku propisanom zakonom.
46. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je u svim osporenim rješenjima postojanje osnovane sumnje ocijenjeno na osnovu obimne dokazne građe koja je prikupljena u fazi istrage, odnosno priložena uz optužnicu prilikom njenog potvrđivanja, a koja, prema mišljenju Ustavnog suda, može da opravda sumnju suda u ocjeni da je lice u pitanju moglo da počini krivična djela koja mu se, kao i saučesnicima, stavljaju na teret. Ustavni sud ne smatra da je obrazloženje redovnih sudova u tom pogledu proizvoljno, te da bi moglo da se dovede u pitanje poštovanje standarda iz člana 5 stav 1c) Evropske konvencije. U pogledu apelantovih navoda da u rješenjima o produženju pritvora koja su donesena u fazi istrage nije utvrđeno postojanje pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, Ustavni sud primjećuje da obrazloženja osporenih rješenja u pogledu ispunjenosti uslova iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS sadrže navode o dokazima koje je trebalo prikupiti u pojedinim fazama postupka, na koje je Okružno tužilaštvo ukazivalo u prijedlozima o produženju pritvora, kao i zbog čega su značajni u konkretnom slučaju, te posebno zbog čega postoji osnovana bojazan da bi apelantovim puštanjem na slobodu oni mogli rezultirati stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. Kao dokaze koji su sudu poslužili da produži mjeru pritvora, a koji su prikupljeni u toku istrage i dostavljeni uz optužnicu, Okružni sud navodi izjavu oštećenog S. K. i drugih svjedoka koji su imali neposredna i posredna saznanja vezana za kritični događaj, dokumentaciju sa uviđaja i drugu dokumentaciju, zapisnik o pretresu vozila i prostorija koje su koristili optuženi, predmete koji su od njih oduzeti, listing telefonskih poziva, rezultat izvršenih vještačenja DNK, ugovor o zajmu i dr. Svi navedeni dokazi nisu, prema ocjeni Okružnog suda, dovedeni u sumnju u toku cijelog daljnjeg postupka, nego su sud uvjerili da su apelant i ostali saučesnici djelovali u sastavu organizovane grupe, te da su tako organizovani izvršili krivično djelo otmice iz člana 165 stav 2 KZRS. U tome Ustavni sud ne vidi proizvoljnost koja bi mogla da dovede u pitanje poštovanje standarda iz člana 5 stav 1c) Evropske konvencije.
47. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo iz člana 5 stav 1c), te stav 3 istog člana Evropske konvencije. Ustavni sud napominje da apelant nije detaljnije obrazložio u čemu vidi kršenje principa iz člana 5 stav 3 Evropske konvencije, već tvrdnje o povredi ovog člana veže za povredu člana 5 stav 1c) Evropske konvencije, za što je Ustavni sud dao obrazloženje.
48. U vezi sa apelantovim navodima da je povrijeđen član 5 stav 4 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da član 5 stav 4 Evropske konvencije garantuje licu lišenom slobode da mora imati pristup sudu koji bi mogao da ispita zakonitost, kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni elemenat ove obaveze je da kontrolu nad zakonitošću lišavanja slobode mora da vrši sud, ali to ne mora da bude klasični sud koji je integrisan u standardnu sudsku mašineriju države (vidi Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 114, stav 61). Međutim, to mora da bude organ koji ima sudski karakter. Da bi imao sudski karakter, taj organ mora da bude nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76 i 77), te mora da ima nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može da vodi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ mora, takođe, da pruži proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode, koje nisu značajno manje od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije, naročito, podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kom učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora da bude donesena brzo.
49. Apelant navodi da se sud uopšte nije izjasnio o prigovorima odbrane koji se odnose na zakonitost dokaza koji se nalaze u spisu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je ove apelantove navode Vrhovni sud razmotrio u žalbenom postupku, u smislu garancija člana 5 stav 4 Evropske konvencije, i dao razloge zašto je odluka o produženju pritvora u konkretnom slučaju zakonita, odnosno zašto apelantovi navodi ne mogu da dovedu do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud o žalbama odlučivao u kratkim vremenskim intervalima, a apelant i ne osporava da je u svim fazama postupka saslušavan, da je imao branioca, odnosno ne navodi da mu je bila uskraćena mogućnost da se izjasni o prijedlozima Posebnog tužilaštva za produženje pritvora, kao i o činjenicama i dokazima na kojima su oni zasnivani. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđen član 5 stav 4 Evropske konvencije.
50. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo garantovano članom II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5 Evropske konvencije.
Ostali navodi
51. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da je stav 4 člana 5 Evropske konvencije lex specialis u odnosu na član 13 Evropske konvencije (vidi Dom za ljudska prava BiH, Odluka broj CH/97/45, odluka o prihvatljivosti i meritumu, Semy Hermas protiv Federacije Bosne i Hercegovine, od 18. februara 1998. godine, tačka 62). S obzirom na navedeno, a imajući u vidu već iznesene zaključke u ovoj odluci u odnosu na član 5 stav 4 Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno da posebno ispituje i navode o povredi prava na efektivan pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. VIII.Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda na slobodu ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c), te st. 3 i 4 Evropske konvencije u slučaju kada je apelantu produžen pritvor zbog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g), na osnovu odluke suda u kojoj su dati jasni i obrazloženi razlozi o ispunjavanju zakonskih uslova za produženje pritvora, kada su odluke suda donesene uz poštovanje procesnih i materijalnih garancija te, najzad, kad je sud u kratkim rokovima preispitao zakonitost pritvora u najširem smislu.
53. Na osnovu člana 18 stav 3 tačka l) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno da se posebno razmatra apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
55. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić