Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2251/11 (N. Š.)
Odluka donesena 17. 07. 2014.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2251/11
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2251/11, rješavajući apelaciju Nenada Šestića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Nenada Šestića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 050205 10 Gz od 28. februara 2011. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Nenada Šestića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 050205 10 Gz od 28. februara 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 050205 02 P od 16. jula 2010. godine, u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nenad Šestić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maglajana, koga zastupa Vid Dujaković, advokat iz Banje Luke, podnio je 27. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 050205 10 Gz od 28. februara 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 050205 02 P od 16. jula 2010. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u to vrijeme, od Okružnog i Osnovnog suda je 21. marta 2014. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda je 11. juna 2014. godine zatražen kompletan spis. Od učesnika u postupku, „Jahorina-osiguranje“ AD Pale, Filijala Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi), također je 21. februara 2014. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Osnovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 1. aprila 2014. godine, a Okružni sud 3. aprila 2014. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju. Također, ni Osnovni sud nije dostavio spis predmeta.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda (ranije važeća Pravila Ustavnog suda), odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 18. juna 2014. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 13. maja 2002. godine posredstvom punomoćnika Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tuženog radi naknade štete. U tužbi je naveo da se 25. oktobra 2001. godine na putu Laktaši – Srbac u mjestu Petoševci dogodila saobraćajna nezgoda koju je prouzrokovao M. M., a u kojoj je znatno oštećeno apelantovo vozilo, a apelant je zadobio više lakših i teških povreda koje su ostavile znatne posljedice na njegovo zdravlje. S obzirom na to, apelant potražuje naknadu materijalne i nematerijalne štete u iznosima koje je naveo u petitu tužbenog zahtjeva. Pismenim podneskom primljenim u Osnovnom sudu 3. februara 2010. godine apelant je ispravio i dopunio tužbu, a pismenim podneskom od 24. maja 2010. godine apelant je konačno precizirao tužbeni zahtjev na način kako je to navedeno u izreci ove presude.
7. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 050205 02 P od 16. jula 2010. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je zahtijevao da se utvrdi da je ništav Sporazum o vansudskom poravnanju broj AO-16/02 zaključen 25. oktobra 2001. godine između apelanta i tuženog, te da se obaveže tuženi da apelantu na ime razlike nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 6.189,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 13. maja 2002. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, u roku od 30 dana od dana donošenja presude.
8. Kako je naveo Osnovni sud, predmet spora u ovoj pravnoj stvari je apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti Sporazuma o vansudskom poravnanju koji su zaključili apelant i tuženi 25. oktobra 2001. godine broj AO-16/02 uz zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete koja je nastala u nezgodi, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka. I sam apelant je smatrao da je vansudsko poravnanje ništavo navodeći da je u trenutku zaključenja bio u stanju nužde, teškoj materijalnoj situaciji, da nije imao iskustva za poslove pregovaranja oko naknade štete, a što je tuženi iskoristio i zaključio ugovor kojim ga je navodno oštetio.
9. Osnovni sud se pozvao na član 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da je ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav, ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju, ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo. Osnovni sud, dalje, navodi da vansudsko poravnanje predstavlja sporazum stranaka koji se mora poštovati i ono proizvodi pravno dejstvo ugovora. Dalje je navedeno da je vansudsko poravnanje ustvari ugovor za koji u svemu važe propisi obligacionog prava o predmetu ugovora, sadržaju, sposobnosti za njegovo zaključivanje i dejstvima ugovora, raskidu i poništenju ugovora, kojima se uređuju dvostrano obavezni ugovori. Osnovni sud citira i odredbu člana 141. ZOO-a kojom je propisano da je ništav ugovor kojim neko koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću ugovori korist za sebe ili za nekog trećeg koja je u očiglednoj nerazmjeri sa onim što je on dao ili učinio, ili se obavezao dati ili učiniti.
10. Osnovni sud je zaključio da tokom postupka apelant nije dokazao, a što je bio dužan, u smislu odredbe čl. 7. st. 1. i čl. 123 st. 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), da su ispunjeni uvjeti predviđeni članom 103. ZOO-a, tj. nije dokazao da je sporazum o vansudskom poravnanju protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, niti je dokazao da se u konkretnom slučaju radi o zelenaškom ugovoru, odnosno da je u vrijeme zaključenja sporazuma bio u teškoj materijalnoj situaciji. Osnovni sud je utvrdio da apelant, osim navoda da je bio hranitelj šestočlane porodice, da je ostvarivao plaću od 300,00 KM, nije dokazao svoje materijalno stanje, jer sudu osim „gole tvrdnje“ nije ponudio niti jedan materijalni dokaz. Dalje, sve da je apelant i dokazao da je bio u teškoj materijalnoj situaciji, nije dokazao postojanje ostalih uvjeta bitnih za nastanak zelenaškog ugovora, odnosno nije dokazao da je tuženi znao za njegovo materijalno stanje i stanje nužde, a posebno nije dokazao da je tuženi imao namjeru da te okolnosti iskoristi u svoju korist tako što će za sebe ugovoriti povoljno poravnanje.
11. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 050205 10 Gz od 28. februara 2011. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
12. Kako je naveo Okružni sud, ne mogu se prihvatiti apelantovi prigovori da je tuženi iskoristio stanje nužde i da je to bio razlog da zaključi sporazum, te da je zaključeni sporazum ništav u smislu odredbe člana 141. ZOO-a. Dalje se navodi da je pravilno prvostepeni sud pošao od karaktera zaključenog sporazuma o vansudskom poravnanju, jer je vansudsko poravnanje sporazum stranaka koji proizvodi pravno dejstvo ugovora, pa povreda ugovorne obaveze u smislu neizvršenja ugovora daje pravo povjeriocu da u parnici ishodi pravosnažnu presudu kojom će se osigurati prinudno izvršenje obaveze.
13. Navodi se da je apelantu nakon zaključenog vansudskog poravnanja isplaćen iznos naknade štete koja je ugovorena u iznosu od 4,500,00 KM dan nakon zaključenja vansudskog poravnanja, a u poravnanju je navedeno da je apelant isplatom iznosa od 4.500,00 KM u potpunosti namiren za štetu i da se odriče bilo kakvih potraživanja po bilo kom osnovu iz ovog štetnog događaja prema tuženom. Prema mišljenju Okružnog suda, zaključeni sporazum ima pravno dejstvo ugovora jer ga je apelant zaključio bez prisile tuženog, a u svom iskazu je rekao da ga niko nije primorao da zaključi sporazum, da nije bio pod utjecajem alkohola i da je bio svjestan šta potpisuje. Prema ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno zaključio da apelantovi navodi da ga prilikom zaključenja navedenog sporazuma tuženi nije pitao za punomoćnika nisu od utjecaja i da je on sam zastupao svoja prava i interese u postupku vansudskog poravnanja, te imao mogućnost da angažira punomoćnika, jer se radi o poslovno sposobnom licu. Kada se imaju u vidu izvedeni dokazi, te apelantov iskaz dat u svojstvu parnične stranke, Okružni sud je zaključio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant nije dokazao da je zaključeni sporazum o vansudskom poravnanju ništav u smislu odredbe člana 141. ZOO-a, pa je neosnovano njegovo pozivanje na nove činjenice, odnosno dostavljanje novih dokaza. Kako je zaključio Okružni sud, budući da apelant ničim nije opravdao tezu da ove dokaze nije mogao predložiti i izvesti u toku prvostepenog postupka, a sve u smislu odredbe člana 207. ZPP, Okružni sud te dokaze nije ni razmatrao. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant je naveo da su mu osporenom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.
k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Prema apelantovom mišljenju, u konkretnoj pravnoj stvari je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na razuman rok, što se ogleda prvenstveno u dugotrajnosti vođenja postupka, s obzirom na to da postupak traje bez ikakvog valjanog obrazloženja i opravdanja 10 godina.
15. Apelant smatra da su ispunjeni uvjeti za primjenu odredbi člana 141. ZOO-a, koji se odnose na ništavost zelenaškog ugovora. On navodi da je tuženi sve vrijeme nakon primitka navedenog zahtjeva, a do zaključivanja spornog vansudskog poravnanja od 2. jula 2002. godine, vodio pismenu korespondenciju upravo sa apelantovim punomoćnikom, da bi potom postupio suprotno apelantovim instrukcijama iz odštetnog zahtjeva, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao i poslovnom moralu, te sporazum o vansudskom poravnanju zaključio neposredno sa apelantom, bez dostavljanja ikakve ponude ili obavještenja punomoćniku. Apelant smatra da se ne smije izgubiti iz vida da je apelant po zanimanju stolar i da ne poznaje stručne poslove u vezi sa pravom na naknadu štete iz autoodgovornosti, te da je upravo zbog toga ovlastio punomoćnika Milorada Đukića, advokata iz Banje Luke, da u njegove ime pregovara sa tuženim radi ostvarenja njegovog prava na pravično obeštećenje.
16. Na osnovu spornog sporazuma o vansudskom poravnanju apelantu je isplaćena naknada štete u iznosu od 3.011,00 KM, dok je odštetnim zahtjevom od 28. januara 2002. godine zahtijevano 16.300,00 KM, a tužbom od 13. maja 2002. godine iznos od 17.300,00 KM. Kako navodi apelant, očigledna je nerazmjera dugovanog i realiziranog iznosa. Apelant smatra da je tuženi ovakvim postupanjem povrijedio i odredbu člana 15. stav 1. ZOO-a o načelu jednake vrijednosti uzajamnih davanja, a budući da je riječ o stručnom licu koje se bavi poslovima osiguranja, i odredbu člana 21. stav 1. ZOO-a. S obzirom na to da o spornom sporazumu pregovori nisu ni vođeni, da je tuženom bilo poznato da apelanta zastupa advokat, da je tuženi postupio protivno uputstvu iz odštetnog zahtjeva, te protivno načelu savjesnosti i poštenja, dobrim poslovnim običajima i moralu, kao i da mu je bilo poznato da je apelant nestručan u oblasti prava, to postoji jasna namjera tuženog da iskoristi nepovoljno subjektivno stanje u kojem se apelant nalazio i ugovori naknadu četiri puta manju od tražene i pravične.
17. Apelant traži da se utvrdi povreda ustavnih prava na koja se žali, ukine osporena presuda, ugovor o vansudskom poravnanju proglasi ništavim, te da mu se na ime nematerijalne štete zbog dužine postupka isplati odgovarajuća novčana naknada.
b) Odgovor na apelaciju
18. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud navodi da nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelant žali.
19. U odgovoru na apelaciju Okružnog suda se navodi da nisu povrijeđena apelantova prava na pravičan postupak, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
20. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 103.
Ugovor koji je protivan ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima ili moralu socijalističkog samoupravnog društva ništav je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. (…) Član 141.
Ništav je ugovor kojim neko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećeg korist koja je u očiglednoj nesrazmeri sa onim što je on drugom dao ili učinio ili se obavezao dati ili učiniti.
21. Zakon o parničnom postupku („Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije“ br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
22. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03 i 74/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 050205 10 Gz od 28. februara 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 31. marta 2010. godine, a apelacija je podnesena 27. maja 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
27. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant posebno navodi da je postupak trajao predugo (deset godina) i da mu je stoga povrijeđeno pravo „razumnosti“ odlučivanja suda kao elementa pravičnog suđenja.
28. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] A. Pravo na pravično suđenje – razuman rok
a) Relevantni principi
30. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
31. Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
32. S obzirom na to da je postupak pokrenut 13. maja 2002. godine podnošenjem tužbenog zahtjeva da se utvrdi da je ništav Sporazum apelanta i tuženog o vansudskom poravnanju broj AO- 16/02 od 25. oktobra 2001. godine, a da je okončan donošenjem Presude Okružnog suda broj 71 0 P 050205 10 Gz od 28. februara 2011. godine, Ustavni sud smatra da je relevantan period koji treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine postupka devet godina i devet mjeseci.
c) Analiza dužine trajanja postupka
33. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, a koja se praktično svode na tumačenje odredaba ZOO-a i ZPP, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku.
34. Ustavni sud zapaža da u konkretnom predmetu, iako je to Ustavni sud izričito tražio, Osnovni sud nije dostavio spis na uvid. Iz navoda apelacije i odgovora Osnovnog suda proizlazi da od podnošenja tužbe 13. maja 2002. godine u konkretnom predmetu Ustavni sud zbog nedostavljanja spisa ne može utvrditi da li je bilo procesnih aktivnosti suda, te da je postupak okončan donošenjem prvostepene presude 16. juna 2010. godine. Ustavni sud zapaža da Osnovni sud u odgovoru na apelaciju nije dao nikakvo objašnjenje za dužinu postupka, navodeći da samo smatra da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava. Sve to ukazuje na to da navedeni rok od devet godina i devet mjeseci, uključujući tu i odluku Okružnog suda, koji je veoma brzo, za sedam mjeseci, donio svoju odluku, predstavlja rok koji prelazi granice razumnog odlučivanja. S druge strane, Ustavni sud, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta kao i sadržaj odgovora na apelaciju redovnih sudova, zaključuje da apelant svojim ponašanjem nije bitnije doprinio dužini postupka. U odgovorima na navode apelacije ni Osnovni ni Okružni sud nisu dali zadovoljavajuće odgovore koji bi mogli opravdati dužinu postupka pred oba suda.
35. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da odgovornost za ukupnu dužinu postupka u konkretnom slučaju snose Osnovni i Okružni sud.
36. Ustavni sud smatra da je Osnovni sud najviše doprinio sveukupnom trajanju postupka, te da dužina postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
d) Ostali aspekti prava na pravično suđenje
37. Apelant navodi da su mu osporenim presudama prekršeni i ostali aspekti prava na pravično suđenje. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
38. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da iz činjenica predmeta i dostavljenog spisa proizlazi da apelant navodi da je pokrenuo parnični postupak radi utvrđenja da je vansudsko poravnanje ništavo. Osnovni sud je zaključio da tokom ovog postupka apelant nije dokazao da su ispunjeni uvjeti predviđeni članom 103. ZOO-a, tj. nije dokazao da je sporazum o vansudskom poravnanju protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, niti je apelant dokazao da se u konkretnom slučaju radi o zelenaškom ugovoru, odnosno da je u vrijeme zaključenja sporazuma bio u teškoj materijalnoj situaciji. Ustavni sud nalazi da redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili materijalno pravo ZOO i niti procesne odredbe ZPP utvrđujući da vansudsko poravnanje apelanta i tuženog nije ništavo, niti ima drugih elementa koji bi ukazivali na bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant je u toku cijelog postupka imao mogućnost da dokazuje svoje tvrdnje na kojima je zasnovao svoj tužbeni zahtjev. S druge strane, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama dali detaljno i jasno obrazloženje zbog čega su zaključili da u konkretnom slučaju apelant nije dokazao da je vansudsko poravnanje postignuto sa tuženim ništavo.
39. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
B. Pravo na imovinu
40. Apelant ističe da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava zasniva na navodima o povredi prava na pravično suđenje, odnosno na primjeni materijalnog prava, koji su već razmotreni u okviru ostalih aspekata prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.
C. Zabrana diskriminacije
41. Apelant je u apelaciji naveo povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
42. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
43. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
44. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, stav 32). Apelant nije posebno naznačio u vezi s kojim ustavnim pravom smatra da je diskriminiran, ali iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u vezi s pravom na pravično suđenje.
45. Imajući u vidu prethodne zaključke Ustavnog suda u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje, zatim činjenicu da apelant osim pukog navođenja prava na zabranu diskriminacije nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, Ustavni sud smatra da su navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
D. Naknada nematerijalne štete
46. U vezi sa pitanjem isplate naknade na ime nematerijalne štete koju je apelant tražio zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u kojem segmentu je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio povredu apelantovih prava, Ustavni sud podsjeća na to da, prema članu 74. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
47. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (ibid., Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300 KM. Imajući u vidu da je postupak trajao skoro deset godina, apelantu se određuje naknada u visini od 1.500,00 KM. Ovaj iznos, s obzirom na sjedište redovnih sudova, apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je postupak trajao devet godina i devet mjeseci, te kada se neopravdano trajanje postupka može pripisati ponašanju redovnih sudova.
49. S druge strane, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi za svoj zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva dali detaljne, jasne i logične razloge za primjenu relevantnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
50. Nema kršenja ni prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje kada je Ustavni sud utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, te kada apelant ne nudi nikakav drugi argument iz kojeg bi proizlazilo da je tretiran drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji niti je nešto takvo vidljivo iz činjenica predmeta.
51. Na osnovu člana 59. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić