Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2486/11 (S. Š.)

Odluka donesena 17. 07. 2014.

Nema povrede
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Član 10. EK – sloboda izražavanja
  • Krivični postupak
  • Nije krivična optužba
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2486/11

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2486/11, rješavajući apelaciju S. Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 3. tačka h), člana 57. stav 2. tačke a) i b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija S. Š. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 K 088309 11 Kž od 22. aprila 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 K 088309 11 K od 12. aprila 2011. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. Š. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 K 088309 11 Kž od 22. aprila 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 K 088309 11 K od 12. aprila 2011. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. S. Š. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Konjica, kantonalna tužiteljica Hercegovačko-neretvanskog kantona iz Mostara, podnijela je 16. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 K 088309 11 Kž od 22. aprila 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 K 088309 11 K od 12. aprila 2011. godine. Istovremeno je apelantica tražila donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio provođenje osporenih rješenja do donošenja meritorne odluke Ustavnog suda. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Odlukom broj AP 2486/11 Ustavni sud je odbio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 2486/11 od 27. juna 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 23. juna 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni sud i Općinski sud su odgovore na apelaciju dostavili 28. odnosno 30. juna 2011. godine.

5. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 17. januara 2014. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Općinski sud je na ročištu održanom 12. aprila 2011. godine, povodom izdavanja krivičnog naloga protiv optuženog M. B. prema optužnici Kantonalnog tužilaštva u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), na kojem je bilo određeno da sudska policija prinudno dovede optuženog, donio Rješenje broj 58 0 K 088309 11 K od 12. aprila 2011. godine kojim je apelantici, tužiteljici Kantonalnog tužilaštva u tom postupku, izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM. U obrazloženju je navedeno da je postupajući sudija odmah nakon što je apelantica ušla u sudnicu uočio da je apelantica ušla bez toge, pa je od nje zatražio da izađe i da obuče togu i da tek potom pristupi ročištu. U obrazloženju je navedeno da je apelantici takvo postupanje naloženo shodno standardu koji važi za sve sudije i tužioce, koji se tog pravila pridržavaju. Općinski sud je istakao da je apelantica odbila izvršiti naredbu. Postupajući sudija ju je nakon toga u više navrata opomenuo, pa s obzirom na to da apelantica ni nakon toga nije postupila u skladu sa naredbom, sudija je ponovio naredbu. Na kraju je apelantica, pokazujući, prema ocjeni suda, visok stepen revolta, izvadila togu i počela je navlačiti u sudnici u kojoj se održavalo ročište. Iz obrazloženja proizlazi da je takvo sudijino ponašanje ocijenjeno kao provokacija, jer je ponovo insistirao na tome da apelantica izađe iz sudnice, da se obuče i nakon toga pristupi ročištu.

8. U obrazloženju je navedeno da je nakon toga apelantica izašla iz sudnice s namjerom da obuče togu, ali da se u sudnicu vratila sa nezakopčanom togom, što je sudija ocijenio kao namjerno provociranje i istovremeno upozorio apelanticu da toga mora biti zakopčana, a ne „razdrljena“. Dalje je još istaknuto da apelantica nakon toga nije dopustila sudiji da diktira za zapisnik, odnosno da vodi ročište, budući da mu se uzbuđenim i povišenim tonom obratila govoreći mu, između ostalog, da je on jedini sudija koji maltretira i šikanira tužioce, da tužilac na ročištu za izdavanje krivičnog naloga ne mora biti obučen u togu, da joj namjerno zakazuje ročišta u 8.00 sati, iako zna da dolazi iz Konjica, te da nju niko neće izbacivati iz sudnice. Općinski sud je istakao da je sudija u više navrata pokušao opomenuti apelanticu upozorivši je da neće dopustiti takvo ponašanje, te da će je, ukoliko nastavi sa takvim ponašanjem, morati kazniti, shodno odredbama člana 257. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP). Iz obrazloženja dalje proizlazi da se apelantica oglušila na sva upozorenja, pri čemu sudiji nije dopustila da govori, niti da vodi postupak. U obrazloženju je istaknuto da je takvo njeno ponašanje, i nakon ponovljenih upozorenja, ocijenjeno kao neprimjereno njenoj funkciji, te je za takvo ponašanje kažnjena novčanom kaznom u iznosu od 1.000,00 KM, te udaljena sa ročišta. Općinski sud je na kraju istakao da je apelantica nakon takve odluke pri napuštanju ročišta rekla: „Što se tiče B., završit će se sam.“, što je prvostepeni sud ocijenio kao daljnje provociranje na način da se sudu stavlja na znanje da ona neće pristupiti sljedećem ročištu.

9. Kantonalni sud je, odlučujući o apelanticinoj žalbi podnesenoj protiv prvostepenog rješenja, donio Rješenje broj 58 0 K 088309 11 Kž od 22. aprila 2011. godine kojim je žalbu djelimično uvažio, te prvostepeno rješenje preinačio u dijelu kojim je odlučeno o iznosu novčane kazne. Dakle, apelantica je, na osnovu odredbe člana 257. stav 3. ZKP, kažnjena novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM, a u ostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju je istaknuto da je, shodno odredbi člana 246. ZKP, dužnost suda da se stara o održavanju reda u sudnici i dostojanstvu suda, a da bi sudija uspješno realizirao svoju dužnost data su mu ovlaštenja propisana odredbom člana 257. stav 3. ZKP da može kažnjavati i udaljiti iz sudnice tužioce, branioce i druga lica koja ometaju red u sudnici ili se ne pokoravaju naredbama suda. Kantonalni sud je naveo da je za slučaj takvog ponašanja citiranom odredbom propisano upozorenje, koje se u slučaju da ostane bezuspješno, može sankcionirati udaljenjem iz sudnice i novčanom kaznom do 10.000,00 KM, te da takva odredba nije obligatorna, ali da je sudu ostavljeno da ocijeni da li su se stekli uvjeti za njenu primjenu. Prema mišljenju Kantonalnog suda, takvo ometanje rada i nepokoravanje naredbi suda, u smislu navedene zakonske odredbe, evidentno je iz apelanticinog ponašanja, koje je navedeno u zapisniku od 12. aprila 2011. godine, a i potvrđeno navodima iz žalbe. Kantonalni sud je pojasnio da odredba člana 257. stav 3. ZKP ima cilj učvršćenje procesne discipline i suzbijanje nedoličnog ponašanja određenih učesnika u postupku, u smislu ometanja reda i nepokoravanja naredbi suda.

10. U obrazloženju je navedeno da je drugostepeni sud preispitao odluku o kazni, iako apelantica taj žalbeni navod nije konkretizirala, zaključivši da je prvostepeni sud novčanu kaznu odmjerio paušalno, budući da u osporenom rješenju nisu navedene okolnosti koje utječu na visinu izrečene kazne. Prema ocjeni Kantonalnog suda, izrečena kazna je previsoko odmjerena, uzimajući pri tome u obzir težinu i značaj radnji kojima se remetio red u sudnici iskazivanjem neposluha naredbama suda, zatim visinu plaće kantonalnog tužioca i činjenicu da je apelantica prvi put svojim ponašanjem ometala rad suda, tako da je u takvim okolnostima primjerena i adekvatna novčana kazna u iznosu od 500,00 KM. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da osporenim rješenjem nisu navedeni uvjeti plaćanja kazne, te da nisu navedeni rok ni način plaćanja za slučaj da apelantica kaznu ne plati, ali budući da navedeni uvjeti nisu bili predmet žalbe, drugostepeni sud o tome nije odlučivao, krećući se samo u granicama žalbenih navoda.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelantica navodi da su joj osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. U navodima apelacije se iscrpno citiraju dijelovi iz obrazloženja osporenih rješenja sa kojima se apelantica ne slaže. Apelantica iznosi svoje viđenje događaja ukazujući na krajnje neprofesionalno ponašanja postupajućeg sudije. Smatra da ni na koji način nije iskazala nepoštovanje prema sudu, a posebno ne za vrijeme trajanja pretresa ili ročišta, niti je bila upozorena da je ročište u toku i da ometa rad, niti joj je bilo ponuđeno da potpiše zapisnik sa ročišta, niti je primjerak zapisnika uopće dobila. Apelantica smatra i da se njeno ponašanje nije moglo okvalificirati kao vrijeđanje suda, jer nije imala namjeru da vrijeđa sud i da narušava njegov dignitet, nego je njena namjera bila da skrene pažnju postupajućem sudiji na to da njegovo ponašanje prelazi okvire zakonom mu datih ovlaštenja i da mu ukaže na to da je takvo ponašanje u suprotnosti sa etičkim principima kodeksa koji sudije i tužioce obavezuje na dostojanstveno ponašanje. Prema njenoj ocjeni, izrečena kazna, bez saslušanja i mogućnosti iznošenja činjenica i izvođenja dokaza, predstavlja kršenje Ustavom i Evropskom konvencijom zaštićenog prava na slobodu izražavanja i prava na pravično suđenje, te je predložila da se apelacija usvoji i osporena rješenja ukinu.

b) Odgovor na apelaciju

12. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da apelantica očigledno zaboravlja činjenicu da je prvostepeno rješenje doneseno kao rješenje kojim se disciplinski kažnjavaju procesni subjekti za nepoštivanje naredbi suda i da se u konkretnoj situaciji ne provodi bilo kakvo dodatno saslušanje procesnih subjekata, jer činjenice nepoštivanja suda utvrđuje postupajući sudija, unoseći u zapisnik sadržaj nepostupanja procesnih subjekata prema nalogu suda. Kantonalni sud smatra da je savjesno i brižljivo ocijenio sve izvedene dokaze i o tome dao jasne razloge u obrazloženju svoje odluke, te da takvom odlukom nisu povrijeđena prava na koja se apelantica u apelaciji pozvala.

13. Općinski sud je istakao da je odredbom člana 4.13. Kodeksa tužilačke etike koji je donijelo Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH (u daljnjem tekstu: VSTV) Odlukom broj VSTV-02-1296- 08122005 od 28. novembra 2005. godine propisano da će tužilac u obavljanju svoje funkcije u sudnici nositi propisanu togu. Navedeno je da je prvostepeni sud, imajući u vidu citiranu odredbu, te odredbe čl. 256. stav 1. i 257. stav 2. ZKP, apelantici izrekao novčanu kaznu, a sve zbog neprikladnog ponašanja i nepoštivanja suda. Općinski sud je naveo da neće komentirati motive, ciljeve, moralne i pravne razloge iznesenih neistina u apelaciji naglasivši da je zapisnik sa ročišta osim sudije potpisao i zapisničar, a što je uobičajeni standard potpisivanja zapisnika sa ročišta, a tako potpisani zapisnik potvrđuje autentičnost i vjerodostojnost onoga što se dešavalo na ročištu. Osvrnuvši se na apelanticine navode o navodnoj povredi prava na saslušanje pred prvostepenim sudom, Općinski sud je naveo da je to apelanticino pravo itekako poštovano, budući da je navedeni sud morao slušati apelanticine izljeve nekontroliranog bijesa, što se rijetko dešava u sudnici, pa čak i kod optuženika za najteža krivična djela. Predloženo je da se apelacija odbaci kao nedopuštena jer je upravljena na utvrđivanje činjenica, odnosno da se odbije kao neosnovana, budući da prvostepeni sud tokom postupka nije povrijedio niti jedno apelanticino pravo.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 256. stav 1.

Dužnost sudije, odnosno predsjednika vijeća (1) Dužnost sudije, odnosno predsjednika vijeća je da se stara o održavanju reda u sudnici i dostojanstvu suda. Sudija, odnosno predsjednik vijeća može odmah poslije otvaranja zasjedanja upozoriti osobe koje su prisutne na glavnom pretresu da se pristojno ponašaju i da ne ometaju rad suda. (...)

Član 257. st. 1. i 3.

Kažnjavanje zbog narušavanja reda i procesne discipline (1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća može udaljiti osobu iz sudnice da bi se zaštitilo pravo na pravedno i javno suđenje odnosno održalo dostojanstvo i neometano suđenje. (3) Ako tužitelj, branitelj, oštećeni, zakonski zastupnik, opunomoćenik oštećenog, svjedok, vještak, tumač ili druga osoba koja prisustvuje glavnom pretresu ometa red ili se ne pokorava naređenjima sudije, odnosno predsjednika vijeća za održavanje reda – sudija, odnosno predsjednik vijeća će ga upozoriti. Ako upozorenje bude bezuspješno, sudija, odnosno predsjednik vijeća može narediti da se osoba udalji iz sudnice i kazni novčanom kaznom do 10.000,00 KM. Ako tužitelj ili branitelj budu udaljeni iz sudnice, sudija, odnosno predsjednik vijeća će obavijestiti Visoko sudsko i tužilačko vijeće Federacije Bosne i Hercegovine ili Federalnu advokatsku komoru čiji je branitelj član

- radi preduzimanja daljnjih mjera.

15. Kodeks tužilačke etike („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 13/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.

Integritet i dolično ponašanje Tužilac se ponaša moralno, dostojanstveno i u skladu s dignitetom funkcije koju obavlja.

Primjena:

4.1. Tužilac, kao predmet stalnog nadzora javnosti, slobodno i voljno prihvata ograničenja koja mu nameće funkcija koju obavlja.

4.3. Tužilac, kao i svaki drugi građanin, ima pravo na slobodu izražavanja, misli, svijesti, vjeroispovijesti, udruživanja i okupljanja, ali da se u ostvarivanju tih prava, uvijek ponaša na takav način da očuva dignitet tužilačke funkcije (…).

4.13. Tužilac u obavljanju svoje funkcije u sudnici nosi propisanu togu i prikladno je odjeven u svim ostalim prilikama.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

a) U odnosu na pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije

18. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 58 0 K 088309 11 Kž od 22. aprila 2011. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 22. aprila 2011. godine, a apelacija je podnesena 16. juna 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i

4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u odnosu na pravo iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

b) U odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije

20. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda.

21. Član 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(4) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

22. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima kojima joj je zbog vrijeđanja suda izrečena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud u konkretnom slučaju mora odgovoriti na pitanje da li se u postupku odlučivalo o apelanticinim građanskim pravima i obavezama ili o krivičnoj optužbi protiv nje, u smislu člana 6. Evropske konvencije. U vezi s ovim pitanjem, Ustavni sud podsjeća na to da je u predmetu broj AP 520/10 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 520/10 od 24. maja 2013. godine, tačke od 19. do 26, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) raspravljao o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju s aspekta primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud je u citiranoj odluci, podržavajući noviju praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud; vidi Evropski sud, Žugić protiv Hrvatske, presuda od 31. maja 2011. godine, i Ljerka Kovač protiv Hrvatske, konačna odluka o dopustivosti od 23. augusta 2011. godine), primjenjujući standarde iz citiranih odluka, naveo da se postupak koji je doveo do izricanja novčane kazne apelantu (koji je u tom postupku učestvovao kao advokat) u iznosu od 1.000,00 KM zbog vrijeđanja suda nije ticao odlučivanja o njegovim pravima i obavezama građanske prirode, niti o krivičnoj optužbi, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud u citiranoj odluci zaključio da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv u konkretnom slučaju, pa je, polazeći od toga da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, utvrđeno da su navodi apelacije o povredi prava na pravično suđenje inkompatibilni, ratione materiae, sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

23. Dovodeći standarde iz citirane odluke u vezu sa konkretnom apelacijom, Ustavni sud smatra da su oni u cijelosti primjenjivi, pa se Ustavni sud u pogledu dopustivosti apelacije u odnosu na primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u cijelosti poziva na obrazloženje dato u citiranoj odluci (op.cit. AP 520/10). Naime, apelantici je zbog vrijeđanja suda, na osnovu odredbe člana 257. stav 3. ZKPFBiH, izrečena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM, a izrečena novčana kazna, shodno odredbi člana 237. stav 3, ne unosi se u krivičnu evidenciju, nego se, kako to jasno proizlazi iz citirane odredbe, o izrečenoj kazni obavještava VSTV. Osim toga, evidentno je da se postupak ne može pokrenuti na osnovu prijave o izvršenom krivičnom djelu, kao što je to slučaj sa učinjenim krivičnim djelima. Dakle, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, te podržavajući vlastitu praksu i praksu Evropskog suda u predmetima koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje s aspekta primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju zapravo radi o povredi discipline koju je učinila apelantica kao učesnica u krivičnom postupku, kojoj je za učinjenu povredu izrečena disciplinska mjera kojom je sankcionirana ta povreda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju priroda djela za koje je apelantica novčano kažnjena disciplinska, a ne krivična.

24. Ustavni sud zbog istih razloga zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

VII.Meritum

25. Apelantica osporava navedena rješenja tvrdeći da su joj tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

Pravo na slobodu izražavanja

26. Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

h) Slobodu izražavanja.

27. Član 10. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

28. Ustavni sud zapaža da apelacija pokreće pitanje da li su redovni sudovi u krivičnom postupku protiv optuženog M. B., u kojem je apelantica učestvovala kao kantonalna tužiteljica, koristeći se diskrecionim pravom iz člana 257. stav 3. ZKPFBiH, opravdano izrekli novčanu kaznu zbog vrijeđanja suda, odnosno da li je u konkretnom slučaju osporenim rješenjima povrijeđeno apelanticino pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije.

29. Ustavni sud naglašava da je sloboda izražavanja conditio sine qua non funkcioniranja i opstanka svakog demokratskog društva i garancija svih drugih ljudskih prava i sloboda. Svaka restrikcija, uvjet, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanja u slobodu izražavanja mogu se primijeniti samo na određeno ostvarivanje ove slobode, a sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut.

30. Ustavni sud ističe da član 10. Evropske konvencije prvim stavom definira zaštićene slobode, a drugi stav propisuje okolnosti pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Ovaj član štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno, ili se smatraju bezopasnim, ili prema njima nema stava, već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, i to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam bez kojih nema demokratskog društva (vidi Evropski sud, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine). Dalje, Ustavni sud ističe da ovaj član ne garantira potpuno neograničenu slobodu izražavanja, te da izvršavanje te slobode nosi sa sobom dužnosti i odgovornosti (vidi Evropski sud, Europapress Holding d.o.o. protiv Hrvatske, presuda od 22. septembra 2009. godine). Kao što je navedeno u članu 10. stav 2. Evropske konvencije, sloboda izražavanja je ograničena izuzecima koji se moraju strogo tumačiti, a potreba da se postave bilo kakva ograničenja mora biti uvjerljivo utvrđena (vidi Evropski sud, Skałka protiv Poljske, predmet broj 43425/98, stav 32, od 27. maja 2003. godine). Međutim, čak i kad se ograničavanjem prava želi zaštititi, npr. autoritet sudstva, ono se mora svesti na mjeru neophodnu u demokratskom društvu. To znači da ograničavanje prava ne smije prelaziti preko onog što se smatra neophodnim da bi se zaštitio određeni interes. Suštinski je važno da određeni cilj bude jasan, što znači da država mora biti u stanju da jasno ukaže na razlog ometanja prava i na koji način je to ometanje doprinijelo postizanju cilja, u konkretnom slučaju zaštiti autoriteta sudskih organa.

31. Ustavni sud podsjeća na to da stav 2. člana 10. Evropske konvencije zahtijeva da svako ograničenje prava na slobodu izražavanja mora biti predviđeno zakonom. Razlog za to je da lice mora imati mogućnost da predvidi sa osnovanom sigurnošću posljedice svog djelovanja. To predstavlja zaštitu od proizvoljnosti u nametanju ograničenja prava na slobodu izražavanja. Istim članom je predviđeno da svako ograničavanje prava na slobodu izražavanja bude neophodno u demokratskom društvu radi zaštite određenih interesa. Ovi interesi uključuju, kako je navedeno u stavu 2. člana 10. Evropske konvencije, i održavanje autoriteta sudstva.

32. Dakle, u skladu sa stavom 2. člana 10. Evropske konvencije, vlast se može miješati u ostvarivanje slobode izražavanja samo ako se ispune tri kumulativna uvjeta: a) miješanje je propisano zakonom, b) miješanje ima cilj da zaštiti jedan ili više predviđenih interesa ili vrijednosti i c) miješanje je neophodno u demokratskom društvu. Sudovi moraju slijediti ova tri uvjeta kad razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavanja.

33. Dovodeći navedene uvjete u vezu sa konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, na ročištu održanom 12. aprila 2011. godine radi izdavanja krivičnog naloga optuženom M. B., apelantici rješenjem izrekao novčanu kaznu, u skladu sa odredbom člana 257. stav 3. ZKPFBiH, zbog neprimjerenog ponašanja funkciji koju obavlja, te ponašanja koje nije bilo u skladu sa Kodeksom tužilačke etike, koji, između ostalog, članom 4.13. propisuje da tužilac u obavljanju svoje funkcije u sudnici nosi propisanu togu. Ustavni sud podsjeća na to da je, shodno odredbi člana 256. stav 1. ZKPFBiH, dužnost sudije, odnosno predsjednika vijeća da se brine o održavanju reda u sudnici i dostojanstvu suda, a da odredba člana 257. stav 3. ZKPFBiH omogućava, u konkretnom slučaju sudiji, da neprimjereno ponašanje učesnika u postupku sankcionira, tako što će iz sudnice udaljiti lice koje ometa red u sudnici i izreći mu novčanu kaznu. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, koristeći se diskrecionim ovlaštenjem koje je jasno propisano procesnim zakonom, postupio upravo u skladu sa navedenim odredbama ZKPFBiH, donoseći osporeno rješenje kojim je apelantica zbog neprimjerenog ponašanja novčano kažnjena u iznosu od 1.000,00 KM, koji je u žalbenom postupku smanjen na iznos od 500,00 KM jer je Kantonalni sud u žalbenom postupku ocijenio, iako apelantica takve žalbene navode nije precizirala, da je prvostepeni sud paušalno utvrdio visinu novčane kazne. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je kažnjavanje u konkretnom slučaju bilo u skladu sa relevantnim odredbama ZKPFBiH, odnosno da je miješanje bilo u skladu sa zakonom.

34. Dalje, raspravljajući o tome da li je miješanje imalo cilj da zaštiti jedan ili više predviđenih interesa ili vrijednosti, Ustavni sud zapaža da upravo relevantne odredbe ZKPFBiH propisuju mogućnost kažnjavanja učesnika u postupku zbog njihovog neprimjerenog ponašanja, a sve radi očuvanja i zaštite dostojanstva i autoriteta sudstva. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je uloga tužioca ključna u provođenju pravde u krivičnim predmetima, čime se jača povjerenje javnosti Bosne i Hercegovine u integritet pravosudnog sistema. S obzirom na takvu ulogu, tužilac bi trebao da se, shodno Kodeksu tužilačke funkcije, ponaša moralno, dostojanstveno i u skladu s dignitetom funkcije koju obavlja, odnosno na način kojim bi očuvao dignitet tužilačke funkcije. Ustavni sud podsjeća na to da su, shodno ulozi koju obavljaju u vršenju svojih javnih ovlaštenja, tužioci predmet stalnog nadzora javnosti, te da time moraju biti spremni da slobodno i voljno prihvataju ograničenja koja im nameće funkcija koju obavljaju. Ustavni sud zapaža da je jedno od takvih ograničenja i obaveza tužilaca da u sudnici nose propisanu togu (član 4.13. Kodeksa tužilačke funkcije).

35. Ustavni sud, dalje, zapaža da su apelanticini navodi usmjereni na to da ukaže na proizvoljno postupanje suda zbog njenog ponašanja na ročištu, koje, prema njenom mišljenju, nije bilo neprimjereno. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je apelantica pristupila ročištu nepropisno obučena, dakle bez propisane toge, koju ni nakon više upozorenja nije propisno obukla, upustivši se pri tome, i to povišenim tonom, u verbalni dijalog sa sudijom, što je sud ocijenio kao neprimjereno ponašanje funkciji koju apelantica obavlja, za koje se ne može reći da je u skladu sa Kodeksom tužilačke funkcije, zbog čega je novčano kažnjena. Isto tako, Ustavni sud zapaža da je verbalni dijalog sa postupajućim sudijom, koji je uslijedilo nakon upozorenja da nije propisno obučena, bio usmjeren na iznošenje njenih ličnih zapažanja koje nije bilo vezano za predmetni slučaj u kojem je apelantica bila u ulozi kantonalne tužiteljice, što je također, prema ocjeni Ustavnog suda, posebno neprihvatljivo. Ustavni sud podsjeća na to da je apelantica nakon više upozorenja da propisno obuče togu, između ostalog, povišenim tonom istakla da je (postupajući sudija) jedini sudija koji maltretira i šikanira tužioce, da joj namjerno zakazuje ročišta u 8.00 sati, iako zna da dolazi iz Konjica, te da nju niko neće izbacivati iz sudnice. Imajući u vidu apelanticino cjelokupno ponašanje na ročištu, kao i sadržaj izrečenog u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u dovoljnoj mjeri objektivno analizirali sadržaj apelanticinog verbalnog dijaloga sa sudijom Općinskog suda, te njeno cjelokupno ponašanje na ročištu, pa se u takvim okolnostima, i prema ocjeni Ustavnog suda, jezičkom i pravnom analizom spornog događaja može zapaziti da je njeno ponašanje zaista predstavljalo ometanje rada suda, što je, u suštini, dovelo do narušavanja njegovog autoriteta. Stoga, Ustavni sud smatra da je izrečena novčana kazna zbog neprimjerenog ponašanja bila razmjerna opravdanom cilju kojem se težilo, tj. zaštiti dostojanstva i autoriteta sudstva i poštivanju procesne discipline kao preduvjeta normalnog odvijanja svakog sudskog procesa, te se može reći da je bila neophodna u demokratskom društvu kakvom BiH teži.

36. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi u vezi sa kršenjem prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije neosnovani, te da osporena rješenja nisu prouzrokovala kršenje navedenog prava.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je apelantica zbog neprimjerenog ponašanja na ročištu novčano kažnjena, što je bilo razmjerno opravdanom cilju kojem se teži, odnosno očuvanju digniteta i autoriteta suda.

38. Na osnovu člana 18. stav 3. tačka h) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2486/11 (S. Š.) | Sudska praksa | Aktio