Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2897/11 (DOO „Guzijan Pasuscuro“ Banjaluka)

Odluka donesena 17. 07. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2897/11

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2897/11, rješavajući apelaciju DOO „Guzijan Pasuscuro“ Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija DOO „Guzijan Pasuscuro“ Banjaluka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Ps 005041 09 Rev od 21. juna 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. DOO „Guzijan Pasuscuro“ Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kog zastupa Svetozar Ivetić, advokat iz Banjaluke, podnio je 14. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Ps 005041 09 Rev od 21. juna 2011. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio postupak izvršenja osporene presude do donošenja odluke o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Rješavajući apelantov zahtjev za donošenje odluke o privremenoj mjeri, Ustavni sud je donio Odluku broj AP 2897/11, kojom je zahtjev odbijen (vidi Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 2897/11 od 18. aprila 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda i tužitelja „Johann Ganter“ Ges.m.b.H. iz Hollabrunna (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 29. jula 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju. Dalje, od Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), odnosno od Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) zatraženo je 4. decembra 2013. godine, odnosno 26. februara 2014. godine da dostave dostavnicu o uručenju revizije na odgovor apelantu.

4. Vrhovni sud i tužitelj su odgovore na apelaciju dostavili 19. augusta, odnosno 22. septembra 2011. godine.

5. Okružni privredni sud je traženu dostavnicu dostavio 7. marta 2014. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Osnovnog suda broj 11 71 Ps 00 5041 04 Ps od 16. oktobra 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Ps 005 041 09 Pž od 13. februara 2009. godine, odbijen je tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže apelanta da mu na ime neizmirenih potraživanja prema osnovu dospjelih računa isplati iznos od 11.888,00 EUR, ili ekvivalent u KM, prema srednjem kursu Centralne banke BiH na dan isplate, sa zakonskom zateznom kamatom od 22. jula 2002. godine pa do isplate. U odnosu na troškove postupka odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.

8. U obrazloženju je navedeno da je tokom postupka nesporno utvrđeno da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu tako što je tužitelj apelantu prodavao meso, ali da se spornim ukazalo da li je apelant u cijelosti izmirio svoj dug prema tužitelju u tom poslovnom odnosu. U obrazloženju je navedeno da je tužitelj kao dokaz da postoji neizmireno potraživanje dostavio račune br. 3426, 3432 i 2463-A i potvrdu o isplaćenom iznosu od 17.736,58 EUR Raiffeisen bank od 26. augusta 2002. godine. Osnovni sud je istakao da je tužitelj u tužbi naveo da je apelantu ispostavio tri računa u ukupnom iznosu od 29.624,05 EUR, a da je apelant izmirio samo dio duga u iznosu od 17.764,60 EUR. U obrazloženju je navedeno da je apelant osporio navedene račune tvrdeći da mu u skladu s tim računima roba nije isporučena, pa je, prema ocjeni suda, apelant na taj način osporio vjerodostojnost računa.

9. U obrazloženju je navedeno da je apelant proveo dokaz čitanjem računa br. 2698-A i 3426- B, oba sa jedinstvenom carinskom ispravom, temeljem čega je prvostepeni sud utvrdio da su ta dva računa isplaćena i to 9. jula 2002. godine u iznosu od 17.399,57 EUR prema računu br. 2689-A i 21. augusta 2002. godine iznos od 17.764,60 EUR, prema računu br. 3426-B od 22. jula 2002. godine, te je na osnovu navedenog sud zaključio da nije prihvatljiv tužiteljev navod da je apelant prihvatio dug u iznosu od 29.624,05 EUR i da je dio duga izmirio, jer se isplata iznosa od 17.764,60 EUR odnosi na drugi račun, a ne na račune na koje se poziva tužitelj. U vezi sa navedenim, Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojom je propisano da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, dok je odredbom člana 126. istog zakona regulirano da ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu sud će izvesti zaključak primjenom pravila o teretu dokazivanja. U obrazloženju je istaknuto da je apelant još u odgovoru na tužbu osporio vjerodostojnost računa, pa je tužitelj bio u obavezi da dokaže da je apelantu roba isporučena, a da apelant nije izmirio svoju obavezu. Zbog svega navedenog, Osnovni sud je ocijenio da tužitelj nije dokazao osnovanost svog zahtjeva, te je primjenom odredbe člana 126. ZPP odbio tužiteljev tužbeni zahtjev.

10. Odlučujući o tužiteljevoj reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 71 0 Ps 005041 09 Rev od 21. juna 2011. godine kojom je reviziju usvojio i drugostepenu presudu preinačio na način da je apelant obavezan da tužitelju isplati iznos od 11.888,00 EUR ili ekvivalent u KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove postupka. Vrhovni sud je u obrazloženju naglasio da apelant nije dostavio odgovor na reviziju. Zatim je naveo da je predmet spora tužiteljev zahtjev da se apelant obaveže na isplatu duga u iznosu od 11.888.00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom, koji tužitelj zasniva na tvrdnjama da je apelantu, na osnovu prodaje mesa, ispostavio tri računa i to br. 3426 od 22. jula 2002. godine, br. 2426 A od 22. jula 2002. godine i br. 3432 od 22. jula 2002. godine na ukupan iznos od 29.624,05 EUR, da je apelant na osnovu tih računa isplatio iznos od 17.764,60 EUR, te da je ostao dužan da isplati još 11.888,00 EUR. Vrhovni sud je istakao da je nakon provedenog postupka prvostepeni sud utvrdio da su parnične stranke bile u dužem poslovnom odnosu na način da je apelant kupovao meso od tužitelja, za šta je tužitelj apelantu ispostavio tri računa, da računi nisu carinski obrađeni, da tužitelj ne posjeduje dokaze da je apelantu isporučio robu za koju mu je ispostavio račune, da je apelant isplatio tužitelju iznos od 17.736,58 EUR na osnovu računa br. 3426B od 22. jula 2002. godine i iznos od 17.399,57 EUR na osnovu računa br. 2689 A od 10. juna 2002. godine, odnosno na osnovu računa koji nisu predmet spora. U obrazloženju je navedeno da je temeljem ovakvog činjeničnog utvrđenja prvostepeni sud zaključio da je tužiteljev zahtjev neosnovan jer tužitelj nije, u smislu odredaba čl. 7. i 123. ZPP, dokazao osnovanost predmetnog potraživanja, a drugostepeni sud je u potpunosti prihvatio takvo činjenično utvrđenje, kao i zaključke prvostepenog suda.

11. Nakon što je preispitao nižestepene presude u svjetlu revizionih navoda i prema službenoj dužnosti, Vrhovni sud je zaključio da one nisu pravilne. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud se prije svega pozvao na odredbu člana 7. stav 1. ZPP kojom je propisano da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev i da izvedu sve dokaze kojima se te činjenice utvrđuju, te na odredbu člana 123. stav 1. istog zakona kojom je precizirano da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. Prema ocjeni Vrhovnog suda, nije sporno da je tužitelj apelantu ispostavio tri računa u ukupnom iznosu od 29.624,05 EUR tvrdeći da mu je apelant prema tim računima isplatio iznos od 17.764,60 EUR, te nije sporno da je apelant isplatio tužitelju iznos od 17.736,58 EUR na osnovu računa koji nisu predmet spora, te da je apelant na osnovu ispostavljenih računa ostao dužan da tužitelju isplati iznos od 11.888,00 EUR.

12. Dalje, Vrhovni sud je pojasnio da pri činjenici da račun broj 3426 od 22. jula 2002. godine, koji glasi na iznos od 21.838.85 EUR, posjeduje klauzulu EXW Hollabrunn i da je apelant račun potpisao i time potvrdio, shodno sadržaju računa, da je robu uredno preuzeo, revizijski sud je ocijenio da je nepravilan zaključak nižestepenih sudova da na osnovu tog računa tužitelj ne može osnovano zahtijevati isplatu od apelanta, obrazlažući takav stav činjenicom da navedeni račun nije carinski obrađen. Vrhovni sud je, dalje, pojasnio da klauzula EXW Hollabrunn, odnosno franko fabrika, podrazumijeva isporuku robe u mjestu, odnosno u krugu fabrike, te se sama isporuka definira kao stavljanje robe na raspolaganje kupcu. U obrazloženju je još navedeno da kupac isporukom, odnosno stavljanjem robe na raspolaganje kupcu, od tog momenta snosi sve rizike do mjesta opredjeljenja, kao i troškove utovara, prijevoza, eventualno pribavljanje uvozne i izvozne dozvole, plaćanje carina i drugih tereta. Prema ocjeni Vrhovnog suda, kako račun broj 3426 od 22. jula 2002. godine glasi na iznos od 21.838,85 EUR, a tužitelj potražuje iznos od 11.888,00 KM, pri takvom stanju stvari tužitelju pripada pravo da od apelanta, u smislu odredbe člana 124. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), traži isplatu duga prema tom računu, bez obzira na to što taj račun nije carinski obrađen. Vrhovni sud je još pojasnio da, s obzirom na to da je apelant kao kupac imao obavezu da robu isplati u momentu njenog preuzimanja 22. jula 2002. godine, to se i tužiteljev zahtjev u pogledu zakonske zatezne kamate ukazuje osnovanim, u smislu odredbe člana 277. ZOO. Na temelju svega navedenog, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 250. stav 2. ZPP preinačio odluku drugostepenog suda i odlučio kao u izreci presude. Odluku o troškovima postupka Vrhovni sud je donio shodno odredbama čl. 387. i 397. stav 2. ZPP. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da su mu osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant naglašava da mu nije uručen primjerak revizije koju je tužitelj izjavio tako da on na taj način nije mogao da učestvuje ravnopravno u postupku pred Vrhovnim sudom jer nije imao mogućnost da brani svoj interes. Tvrdi da navedena okolnost dovodi u sumnju nepristranost i nezavisnost Vrhovnog suda, što pogoduje samo tužiteljskoj strani, ali ne i njemu. Osim toga, smatra da je osporena presuda Vrhovnog suda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, posebno odredaba člana 124. ZOO. Predložio je da se zbog svega navedenog utvrdi kršenje njegovih prava, te da se shodno tome apelacija usvoji.

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su neosnovani apelantovi navodi da mu revizija nije dostavljena na odgovor uputivši Ustavni sud da traženu dostavnicu o uručenju revizije na odgovor pribavi od prvostepenog suda. Osim toga, navedeni sud smatra da je osporena odluka zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, ocijenivši apelantove navode o pristranosti tog suda neosnovanim. Vrhovni sud i dalje ostaje pri svojoj odluci i stavu da apelant svoju ugovorenu obavezu prema tužitelju nije izvršio.

15. Tužitelj je u odgovoru na apelaciju naveo da su svi apelantovi navodi neosnovani. Istaknuto je da je osporena odluka Vrhovnog suda donesena 21. juna 2011. godine i da ju je tužitelj primio tek 13. augusta 2011. godine, nakon apelanta i nakon što je apelacija uopće podnesena, pa su stoga nelogični apelantovi navodi da mu revizija nije dostavljena na odgovor kada mu je revizijska presuda dostavljena mjesec dana prije nego tužitelju.

16. Okružni privredni sud je na zahtjev Ustavnog suda dostavio dostavnicu o uručenju apelantu primjerka tužiteljeve revizije na odgovor.

V.Relevantni propisi

17. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93 i 3/96) relevantne odredbe glase: Član 124.

Prava jedne strane kad druga strana ne ispuni svoju obavezu U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveze ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne stupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

18. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07), u tekstu koji je važio u vrijeme odlučivanja, relevantne odredbe glase: Član 7. stav 1.

(1)Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 123. stav 1.

(2)Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Član 245. stav 1.

(1)Primjerak blagovremene i potpune revizije prvostepeni sud će dostaviti protivnoj stranci.

Član 250. stav 1.

(1)Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 Ps 005041 09 Rev od 21. juna 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. jula 2011. godine, a apelacija je podnesena 14. jula 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

23. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda smatrajući da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 13. Evropske konvencije, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

26. U vezi sa pitanjem da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se radi o građanskopravnom sporu pokrenutom u skladu sa relevantnim odredbama ZOO-a, u kojem je apelant obavezan na isplatu duga, pa je, shodno navedenom, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju.

27. Potom, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava dovodi u kontekst proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava u okviru Vrhovnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematiziraju, ispitati da li je osporena presuda Vrhovnog suda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

29. U vezi sa odlučivanjem Vrhovnog suda, koje je apelantu sporno, Ustavni sud zapaža da je revizijski sud primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP, kojom je regulirano postupanje revizionog suda ako utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, uvažio tužiteljevu reviziju obavezujući apelanta na isplatu duga. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud za svoj stav dao dovoljno jasno i argumentirano obrazloženje koje ne ostavlja utisak proizvoljnosti u segmentu primjene prava. Naime, Ustavni sud uočava da se Vrhovni sud nije složio sa stavom nižestepenih sudova koji su odbili tužiteljev tužbeni zahtjev iz procesnih razloga, primjenom pravila o teretu dokazivanja, u situaciji kada su nižestepeni sudovi propustili da ocijene činjenicu da je sporni račun koji je kao dokaz proveden pred prvostepenim sudom (račun broj 3426 od 22. jula 2002. godine koji je glasio na iznos od 21.838.85,05 EUR), bez obzira na to što nije bio carinski obrađen, imao klauzulu EXW Hollabrunn, odnosno oznaku franko fabrika. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud pojasnio da upravo navedena oznaka ukazuje na to da je isporuka robe izvršena u krugu (tužiteljeve) fabrike, odnosno da je apelantu roba prema tom računu stavljena na raspolaganje, i od tog momenta kupac (apelant) snosi sve rizike do mjesta opredjeljenja, što uključuje i plaćanje carina. Imajući u vidu takvu okolnost, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno shvatanjima nižestepenih sudova, utvrdio da je apelant nesporno primio robu prema spornom računu broj 3426 od 22. jula 2002. godine, ali da ju nije platio u cjelini, te je stoga udovoljio tužiteljevom tužbenom zahtjevu obavezavši apelanta na isplatu neizmirenog duga u iznosu od 11.888,00 EUR na osnovu tog računa, shodno odredbi člana 124. ZOO-a. Prema ocjeni Ustavnog suda, upravo citirana odredba omogućava učesnicima u obligacionopravnim odnosima da traže ispunjenje obaveze, odnosno naknadu štete od one strane koja ugovorenu obavezu ne ispuni. Imajući u vidu sadržaj citirane odredbe u kontekstu činjeničnog utvrđenja konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da iz datog obrazloženja Vrhovnog suda ne proizlazi proizvoljnost u segmentu na koji je apelant neosnovano ukazao, a tiče se primjene materijalnog prava, konkretno odredbe člana 124. ZOO-a.

30. U vezi sa apelantovim prigovorima kojim ukazuje na kršenje procesnog prava, konkretno odredbe člana 245. stav 1. ZPP, Ustavni sud uočava da iz samog obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da apelant nije dostavio odgovor na reviziju, što Ustavnom sudu ukazuje na to da je apelantu, shodno odredbi člana 245. stav 1. ZPP, primjerak tužiteljeve revizije dostavljen na odgovor. Ustavni sud podsjeća na to da je takvo zapažanje naknadno potvrđeno uvidom u naknadno dostavljenu dostavnicu o uručenju revizije na odgovor apelantu. Naime, na zahtjev Ustavnog suda, Okružni privredni sud, koji je nakon reorganizacije sudova u Republici Srpskoj preuzeo predmetni spis, dostavio je 7. marta 2014. godine Ustavnom sudu traženu dostavnicu iz koje proizlazi da je apelantu, shodno odredbi člana 245. stav 1. ZPP, primjerak tužiteljeve revizije dostavljen na odgovor 19. maja 2009. godine. Imajući u vidu takve okolnosti i činjenicu da apelant uz apelaciju, osim paušalnih navoda da mu primjerak revizije nije dostavljen na odgovor, nije dostavio relevantne dokaze kojim bi svoje navode utemeljio, Ustavni sud ovaj apelantov prigovor ne može prihvatiti kao opravdan jer iz priloženih dokaza proizlazi upravo suprotno.

31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

32. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode dovodi u kontekst kršenja procesnog prava, odnosno navodnog nedostavljanja primjerka tužiteljeve revizije na odgovor, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, ocijenivši prigovor neosnovanim. VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud uz pravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava u postupku koji je proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezao apelanta na isplatu neizmirenog duga dajući za svoj stav jasno i argumentirano obrazloženje koje ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

34. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2897/11 (DOO „Guzijan Pasuscuro“ Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio