Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3533/11 (H. L.)
Odluka donesena 17. 07. 2014.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3533/11
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3533/11, rješavajući apelaciju Huseina Ljubijankića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Huseina Ljubijankića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 I 005654 11 Gž od 8. juna 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Cazinu broj I-854/02 od 29. marta 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Husein Ljubijankić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cetingrada, koga zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 5. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 I 005654 11 Gž od 8. juna 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Cazinu broj I-854/02 od 29. marta 2011. godine. Apelant je 14. septembra 2011. godine dopunio apelaciju.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Esada Čajića, Seada Čajića i Hasede Čajić, kao nasljednika umrlog izvršenika Redže Čajića (u daljnjem tekstu: izvršenik), zatraženo je 6. maja i 8. jula 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 26. maja 2014. godine. Općinski sud je 1. jula 2014. godine dostavio obavijest da je predmet broj I-854/02 okončan.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Općinski sud je Rješenjem o izvršenju broj I-854/02 od 1. jula 2010. godine odredio izvršenje protiv izvršenika radi isplate duga u iznosu od 0,0039347 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 12% godišnje koja se ima računati na dosuđeni iznos glavnice od 27. februara 1990. godine, kao dana dospjelosti obaveze, do konačne naplate s tim da se zakonska zatezna kamata neće obračunavati za period od 18. septembra 1991. godine do 23. novembra 1995. godine i namirenja troškova izvršnog postupka koji nastanu u toku ovog postupka zabilježbom, procjenom i prodajom nekretnina kako je bliže navedeno u dispozitivu rješenja.
6. Protiv rješenja o izvršenju apelant je podnio prigovor koji je Općinski sud Rješenjem broj I-854/02 od 29. marta 2011. godine odbio kao neosnovan (stav I rješenja). Stavljeno je van snage rješenje o izvršenju u dijelu u kojem je određena stopa zatezne kamate od 12% godišnje i u dijelu u kojem je određeno da se zakonska zatezna kamata neće obračunavati za period od 18. septembra 1991. godine do 23. novembra 1995. godine, te su u tom dijelu ukinute provedene radnje i obustavljen postupak dok je u preostalom dijelu rješenje o izvršenju ostalo na snazi i izvršni postupak je nastavljen (stav II rješenja). Određeno je izvršenje za naplatu zateznih kamata na iznos od 0,0039347 KM za period od 18. septembra 1991. godine do 23. novembra 1995. godine (stav III rješenja).
7. U obrazloženju prvostepenog rješenja se navodi da je apelantov prigovor neosnovan jer razlozi koje ističe u prigovoru nisu propisani u članu 47. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), a po ocjeni suda, nisu ni osnovani da bi kao takvi bili opravdani za usvajanje prigovora. Istaknuto je da su apelantu potraživanja za isplatu duga prema izvršeniku dosuđena u jugoslavenskim dinarima, valuti koja sada nije sredstvo plaćanja u Bosni i Hercegovini, a prema odluci Vlade RBiH („Službeni list RBiH“ broj 13/92) koja je donesena na osnovu Zakona o novcu („Službeni list RBiH“ br. 8/92 i 13/94), sve neizmirene novčane obaveze izražene u dinarima pretvorene su u obaveze u bh. dinarima po kursu zamjene 10:1, tako da je sud izvršio konvertiranje dinara i obaveze nastale u dinarima pretvorene su u obaveze u bh. dinarima a Zakonom o promjeni vrijednosti dinara sve obaveze se denominiraju za 10.000 puta. Budući da je monetarna jedinica u BiH konvertbilna marka, po tom osnovu je izvršena konverzija bh. dinara u omjeru 100:1, pa primjenom Zakona o promjeni vrijednosti dinara i Zakona o Centralnoj banci BiH koji je stupio na snagu 24. jula 1997. godine ukupno apelantovo potraživanje iznosi 0,0039347 KM.
8. Imajući u vidu navedeno, sud je prigovor o određenoj visini novčanog potraživanja ocijenio kao neosnovan. Apelantov prigovor da sud nije ocijenio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke sačinjene 2. aprila 2005. godine u pogledu visine potraživanja a koji obračun je dostavljen u spis, također je neosnovan s obzirom na to da sud, u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku a u vezi sa članom 21. ZIP-a, nije vezan nalazom i mišljenjem vještaka, nije ga niti odredio kao dokaz, a osim toga, radi se o primjeni materijalnog prava koje sud mora poznavati i primijeniti kao što je i učinjeno u konkretnom slučaju za šta sudu nisu potrebna stručna znanja, jer je sam odredio ranije dosuđenu visinu potraživanja u jugoslavenskim dinarima izraženu u važećoj konvertibilnoj marki primjenom navedenih propisa.
9. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu koju je Kantonalni sud Rješenjem broj 01 0 I 005654 11 Gž od 8. juna 2011. godine odbio kao neosnovanu (stav I izreke prvostepenog rješenja) i potvrdio prvostepeno rješenje. U ostalom dijelu žalba je uvažena i ukinuti su II i III stav izreke prvostepenog rješenja.
10. U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da je apelant konačnim prijedlogom za izvršenje od 30. juna 2010. godine zahtijevao donošenje rješenja o izvršenju radi namirenja novčanog potraživanja u iznosu od 39.347,00 jugoslavenskih dinara sa zakonskom kamatom počev od 27. februara 1990. godine i troškovima izvršnog postupka na nekretnini koja je suvlasništvo izvršenika, bliže opisanoj u prijedlogu, a na osnovu izvršne isprave-pravosnažne Presude Osnovnog suda u Cazinu broj P-754/82 od 27. februara 1990. godine, koja je potvrđena Presudom Višeg suda u Bihaću broj Gž-604/90 od 4. novembra 1991. godine.
11. Istaknuto je da je apelant u prigovoru istakao da glavni dug određen u rješenju o izvršenju ne odgovara izvršnoj ispravi, jer je apelant dostavio sudu nalaz vještaka ekonomske struke prema kojem iznos od 39.347,00 jugoslovenskih dinara odgovara iznosu od 5.621,00 KM, te je predložio da se u pogledu određene visine potraživanja rješenje stavi van snage, te da se provede dokaz vještačenja u pogledu utvrđenja visine potraživanja.
12. Navedeno je da je prvostepeni sud apelantov prigovor koji je izjavljen samo u pogledu visine duga odbio kao neosnovan pri čemu je dao pravilne, logične i na zakonu zasnovane razloge, budući da jugoslavenski dinar (na koji glasi izvršna isprava) više nije sredstvo plaćanja u BiH, pa je denominacijom apelantovo potraživanje svedeno na iznos od 0,0039347 KM. Prema tome, bez značaja je, kako to pravilno zaključuje prvostepeni sud, nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke a koji je apelant dostavio u spis predmeta. Po mišljenju drugostepenog suda, radi se o primjeni materijalnog prava, a ne o radnji za koju sud nema potrebno stručno znanje.
13. Istaknuto je da apelant u žalbi ponavlja navode iz prigovora u pogledu visine duga. Stoga je, po mišljenju drugostepenog suda, njegova žalba neosnovana, budući da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio visinu duga u skladu sa važećom valutom, te zaključio da apelant nije istakao u prigovoru nijedan razlog iz člana 47. Zakona o izvršnom postupku.
14. Dalje je ukazano je da izvršenik, odnosno njegovi nasljednici nisu pobijali rješenje o izvršenju a apelant je pobijao rješenje o izvršenju samo u dijelu koji se odnosi na visinu duga, te da stoga nije bilo osnova da se u pobijanom dijelu (koji je postao pravosnažan) po službenoj dužnosti, kako je to učinio prvostepeni sud, rješenje o izvršenju stavi van snage, ukinu provedene radnje i obustavi postupak, niti da se odredi izvršenje za naplatu zateznih kamata na iznos od 0,0039347 KM za period od 18. septembra 1991. godine do 23. novembra 1995. godine.
15. Rješenjem o namirenju broj 20 0 I 016624 11 I od 28. februara 2014. godine, koje je postalo pravosnažno 14. marta 2014. godine, određeno je da se iz iznosa deponiranog na depozit suda namiruje apelant, i to na ime troškova izvršnog postupka za iznos od 2.654,00 KM, na ime zateznih kamata na glavni dug za iznos od 0,00933482 KM i na ime glavnog duga u iznosu od 0,0039347 KM. U preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa apelantov zahtjev za naknadu troškova izvršnog postupka je odbijen kao neosnovan.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Navodi i kršenje odredaba čl. 2, 6. i
7. Univerzalne deklaracije i člana 2. stav 3. i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Također, navodi da je apelant, postupajući po nalazima suda, naplatu potraživanja prikazao u jugoslavenskim dinarima u skladu sa izvršnom ispravom. Ukazuje da se sud oglušio na nalaz stalnog sudskog vještaka i apelantove prijedloge u svojstvu tražioca izvršenja. Navodi da je njegovo potraživanje obezvrijeđeno i da je u vrijeme pokretanja izvršnog postupka za predmetno potraživanje apelant slobodno mogao kupiti vozilo srednje klase, a sada sudu mora plaćati sudske troškove za donošenje odluke iz koje ne može ostvariti naplatu u vrijednosti jednog pfeniga. Smatra da ga je sud svojim postupanjem osiromašio i time mu nanio veću štetu od izvršenika koji je u vrijeme pokretanja izvršnog postupka mogao izmiriti apelantovo potraživanje u stvarnoj vrijednosti.
b) Odgovor na apelaciju
17. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da ostaje pri razlozima koji su navedeni u obrazloženju osporene odluke.
V. Relevantni propisi
18. Zakon o izvršnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06 i 39/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 47.
Razlozi za prigovor Prigovor protiv rješenja o izvršenju može se podnijeti iz razloga koji sprečavaju izvršenje, a naročito ako:
1) dokument na osnovu kojeg je donešeno rješenje o izvršenju nije izvršni dokument, ili ako dokument nije stekao svojstvo izvršnosti;
2) je izvršni dokument na osnovu kojeg je donešeno rješenje o izvršenju ukinut, poništen, preinačen ili na drugi način stavljen van snage, odnosno ako je na drugi način izgubio svoju djelotvornost ili je utvrđeno da je bez učinka;
3) su se stranke, javnim ili prema zakonu ovjerenim dokumentom sastavljenim nakon nastanka izvršnog dokumenta, sporazumjele da neće na osnovu izvršnog dokumenta trajno ili za određeno vrijeme tražiti izvršenje;
4) je protekao rok u kojem se prema zakonu može tražiti izvršenje;
5) je izvršenje određeno na predmetu koji je izuzet od izvršenja, odnosno na kom je mogućnost izvršenja ograničena;
6) tražilac izvršenja nije ovlašten da traži izvršenje na osnovu izvršnog dokumenta, odnosno ako nije ovlašten da traži izvršenje protiv izvršenika;
7) nije ispunjen uslov koji je određen izvršnim dokumentom, osim ako zakonom nije drukčije propisano;
8) je potraživanje prestalo na osnovu činjenice koja je nastala u vrijeme kad je izvršenik nije više mogao istaći u postupku iz kojeg potiče odluka, odnosno ako je potraživanje prestalo na osnovu činjenice koja je nastala nakon zaključenja sudskog ili upravnog poravnanja; 9) je na osnovu činjenice koja je nastala u vrijeme kad je dužnik nije više mogao istaći u postupku iz kojeg potiče odluka, odnosno ako je na osnovu činjenice koja je nastala nakon zaključenja sudskog ili upravnog poravnanja, trajno ili za određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno ispunjenje potraživanja; 10) je nastupilo zastarjevanje potraživanja o čemu je odlučeno izvršnim dokumentom.
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 I 005654 11 Gž od 8. juna 2011. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Navedeno rješenje apelant je primio 5. jula 2011. godine, a apelacija je podnesena 5. septembra 2011. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i
4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant navodi da mu je je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo iz čl. 2, 6. i 7. Univerzalne deklaracije i pravo iz člana 2. stav 3. i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
24. Ustavni sud naglašava svoj stav da nije, općenito, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluke broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/02, i broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
25. Apelant u apelaciji, u suštini, ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud zapaža da je apelant konačnim prijedlogom za izvršenje zahtijevao donošenje rješenja o izvršenju radi namirenja novčanog potraživanja u iznosu od 39.347,00 jugoslavenskih dinara sa zakonskom kamatom počev od 27. februara 1990. godine i troškova izvršnog postupka na nekretnini koja je suvlasništvo izvršenika. Navedeni prijedlog apelant je podnio na osnovu izvršne isprave, odnosno pravosnažne Presude Osnovnog suda u Cazinu broj P-745/82 od 27. februara 1990. godine. Postupajući po takvom apelantovom prijedlogu, Općinski sud je odredio izvršenje u iznosu od 0,0039347 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 12%. Nezadovoljan navedenim, apelant je podnio prigovor, jer je smatrao da glavni dug određen u rješenju o izvršenju ne odgovara izvršnoj ispravi, te da je on redovnim sudovima dostavio nalaz vještaka ekonomske struke prema kojem iznos od 39.347 jugoslavenskih dinara odgovara iznosu od 5.621,00 KM. Međutim, redovni sudovi su, imajući u vidu da jugoslavenski dinar, na koji glasi izvršna isprava, više nije sredstvo plaćanja u BiH, izvršili denominaciju apelantovog potraživanja koje je svedeno na iznos od 0,0039347 KM. Pri tome su redovni sudovi primijenili relevantne zakonske propise u pogledu denominacije, te nisu uzeti u obzir nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke koje je dostavio apelant, budući da je zaključeno da se radi o primjeni materijalnog prava, a ne o radnji za koju sud nema potrebno stručno znanje.
26. U navedenom obrazloženju redovnih sudova Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni relevantnih zakonskih propisa. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka. Po mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su za osporene odluke dali jasne i precizne razloge zbog čega razlozi koje je apelant naveo u prigovoru na rješenje o izvršenju nisu razlozi propisani odredbom člana 47. ZIP-a.
27. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
28. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava. S obzirom na elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke i zaključak da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili materijalno pravo, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
29. Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima […].
30. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije, ali da iz apelacije proizlazi da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju, te da je Kantonalni sud razmotrio apelantove žalbene navode i dao razloge zašto oni u okolnostima konkretnog predmeta ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Stoga, činjenica da je Kantonalni sud donio odluku kojom apelant nije zadovoljan ne može voditi zaključku o tome da pravni lijekovi ne postoje ili da nisu djelotvorni. Zato, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.
Pravo na nediskriminaciju
31. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
32. U suštini, iz apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju, ili ako nema razumnog odnosa.
33. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelant, osim svojih paušalnih navoda o kršenju navedenog prava, nije ponudio bilo kakav argument koji bi upućivao na to da je apelant u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.
Ostali navodi
34. Apelant, također, ukazuje na kršenje prava iz čl. 2, 6. i 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima (koji garantiraju pravo na nediskriminaciju i jednakost pred zakonom ) i člana 2. stav 3. i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (kojim je garantirano pravo na pravično suđenje, pravo na žalbu i nediskriminaciju). S obzirom na to da su navedenim odredbama Univerzalne deklaracije i Međunarodnog pakta garantirana, suštinski, ista prava kao i odredbama člana II/3.e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 6, 13. i 14. Evropske konvencije, koji su razmotreni u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da je bespredmetno razmatranje kršenja prava iz navedenih međunarodnih akata.
VIII. Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene relevantnih zakonskih propisa, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, budući da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju u predmetnom postupku.
37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, jer apelant, osim svojih paušalnih navoda, u ovom dijelu nije ponudio bilo kakav argument koji bi upućivao na diskriminaciju apelanta u predmetnom postupku.
38. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić