Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4175/11 (Z. A.)
Odluka donesena 17. 07. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - nezavisan sud
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pretpostavka nevinosti
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Kontradiktornost
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Reformatio in peius
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4175/11
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4175/11, rješavajući apelaciju Zvonimira Androševića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak 2. točka b) i članka 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 17. srpnja 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Zvonimira Androševića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 K 002517 11 Kžk od 14. lipnja 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Zvonimir Androšević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Travnika, kojeg zastupaju Nikica Gržić i Vlado Adamović, odvjetnici iz Sarajeva, podnio je 25. listopada 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 06 0 K 002517 11 Kžk od 14. lipnja 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Tužiteljstva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 20. svibnja 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Tužiteljstvo su odgovorili na apelaciju 2. lipnja, odnosno 27. svibnja 2014. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 K 002517 10 K od 8. prosinca 2010. godine apelant je proglašen krivim za kazneno djelo ubojstvo iz članka 166. stavak 2. točka d) Kaznenog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. Rješenjem Vrhovnog suda broj 06 0 K 002517 11 Kž od 13. travnja 2011. godine, povodom priziva stranaka u kaznenom postupku, djelomično je uvažen apelantov priziv, pa je navedena presuda Kantonalnog suda ukinuta i u predmetu je određeno održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom.
6. Vrhovni sud je, nakon održanog javnog pretresa od 7. lipnja 2011. godine, donio 13. lipnja a javno objavio 14. lipnja 2011. godine Presudu broj 06 0 K 002517 11 Kžk kojom je apelant proglašen krivim za kazneno djelo ubojstvo iz članka 166. stavak 2. točka d) KZFBiH i na temelju čl. 42, 43. i 49. stavak 1. KZFBiH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. Istom presudom je, na temelju članka 57. stavak 1. KZFBiH, apelantu u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 24. veljače 2010. godine pa dalje, do upućivanja na izdržavanje izrečene kazne zatvora. Na temelju članka 202. st. 1. i 4. Zakona o kaznenom postupku FBiH (daljnjem tekstu: ZKPFBiH) apelant je navedenom presudom obvezan na naknadu troškova kaznenog postupka i paušala, kako je precizirano u izreci presude.
7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je na pretresu održanom 7. lipnja 2011. godine Tužiteljstvo preciziralo optužnicu Kantonalnog tužiteljstva u Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) od 19. svibnja 2010. godine. U svezi sa preciziranom optužnicom apelantova obrana je istaknula da Tužiteljstvo nije moglo vršiti izmjenu optužnice na način da u optužnicu unese „veću kriminalnu količinu“ od one koja je bila u ranijoj optužnici obzirom na to da se Kantonalno tužiteljstvo na prvostupanjsku presudu žalilo samo zbog odluke o kazni. Apelantova obrana je smatrala da je Tužiteljstvo postupilo suprotno odredbama procesnog zakona, navodeći u izmijenjenoj optužnici da je kazneno djelo učinjeno u vremenskom razdoblju od 20. do 22. veljače 2010. godine (u ranijoj optužnici je bilo navedeno 21. veljače 2010. godine), te da je apelant od oštećenog Siniše Lovrića (u daljnjem tekstu: oštećeni) oduzeo iznos od 5.900,00 eura (u ranijoj optužnici je bilo navedeno da se radi o „nepoznatom iznosu novca“). Na taj način je, po mišljenju apelantove obrane, Tužiteljstvo apelantu stavilo na teret veću „kriminalnu količinu“ a što bi u slučaju da se apelant proglasi krivim za kazneno djelo prema izmijenjenoj optužnici, predstavljalo povredu zabrane reformatio in peius iz članka 322. ZKPFBiH.
8. Vrhovni sud je utvrdio da su navedeni prigovori apelantove obrane neutemeljeni, jer je preciziranje optužnice u pogledu vremena usmrćenja oštećenog izvršeno u suglasnosti sa člankom
290. ZKPFBiH, kako je to Tužiteljstvo i istaknulo na pretresu. Naime, Tužiteljstvo je u preciziranoj optužnici, umjesto nadnevka „21. veljače 2010. godine“ koji je bio označen u ranijoj optužnici kao dan usmrćenje oštećenog, navelo da se to desilo u vremenskom razdoblju od 20. do 22. veljače 2010. godine. Posebno je bitno, kako je utvrdio Vrhovni sud, da se na taj način potvrđena optužnica činjenično nije izmijenila na apelantovu štetu, pa stoga nije povrijeđen niti princip reformatio in peius, kako je to tvrdila apelantova obrana. Budući da ni apelantova obrana nije bila utemeljena na alibiju vezanom za konkretni dan, samom tom izmjenom kojom je samo precizirano vrijeme usmrćenja oštećenog, a do koje je došlo na temelju ocjene dokaza na pretresu koje je provelo Tužiteljstvo, kako je zaključio Vrhovni sud, apelantu se ne stavlja na teret veća količina kriminalnih radnji. Istaknuto je da, prema zakonskoj odredbi članka 290. ZKPFBiH, tužitelj može izmijeniti optužbu ako ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, te je, kako je smatrao Vrhovni sud, očigledno da je citirana zakonska odredba utemeljena na tome da činjenični supstrat djela iz optužbe ne predstavlja samo skup objektivnih okolnosti već i zaključke o njihovom značaju, koji su utemeljeni na novoj tužiteljevoj slobodnoj ocjeni izvedenih dokaza. Iz navedenih razloga Vrhovni sud je smatrao da se u konkretnom slučaju radi o poduzimanju zakonom dozvoljene procesne radnje od Tužiteljstva. Što se tiče druge izmjene supstrata potvrđene optužnice, a kojom je Tužiteljstvo, umjesto „nepoznatog iznosa protupravno oduzetog novca od oštećenog“, navelo da je tom prilikom apelant od oštećenog oduzeo iznos od 5.900,00 eura u svezi s kojom izmjenom je apelantova obrana, također, prigovarala da je nedozvoljena, budući da navedenu izmjenu nije prihvatio Vrhovni sud, to se sud u te navode apelantove obrane nije ni upuštao.
9. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je, nakon ocjene izvedenih dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi u smislu članka 296. stavak 2. ZKPFBiH, utvrdio da je apelant počinio predmetno kazneno djelo na taj način što se apelant u vremenskom razdoblju od 20. do 22. veljače 2010. godine ispred obiteljske kuće oštećenog dovezao putničkim vozilom marke „VW Polo“, preciziranih oznaka, gdje je u vozilo primio oštećenog i odvezao ga regionalnim putem Novi Travnik - Gornji Vakuf da bi skrenuo sa regionalnog puta i na šumskom putu, kako je precizirano u presudi, ispalio jedan hitac iz automatske puške u oštećenog usljed čega je došlo do trenutne smrti oštećenog. Nakon toga apelant je od oštećenog oduzeo nepoznati novčani iznos, mobilni telefon marke „nokia“, ključeve od kuće i vozila marke „golf V“, kako je precizirano u izreci presude. Potom je apelant oštećenog odvukao 10 metara u dubinu šume i prekrio ga plastičnom crnom vrećom za smeće koju je prethodno razderao po duljini. Apelant se, potom, vozilom uputio natrag u Novi Travnik i na dijelu puta, kako je precizirano u izreci presude, iz oduzetog mobitela marke „nokia“ izvadio i izbacio SIM karticu, nastavio do kuće oštećenog gdje je bilo parkirano vozilo oštećenog koje je apelant odvezao i sklonio na parking u Vitezu, a nakon što ga nije uspio prodati, odvezao ga u nepoznatom pravcu. Vrhovni sud je naveo da takav zaključak proizlazi iz posrednih dokaza – indicija, jer neposrednih očevidaca na mjestu događaja nije bilo. Međutim, navedeni indicijalni dokazi su, po ocjeni Vrhovnog suda, međusobno čvrsto i logički povezani, te predstavljaju zatvoreni krug indicija koje sa punom sigurnošću upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo apelant učinio predmetno kazneno djelo na način i u vrijeme kako proizlazi iz provedenih dokaza.
10. Vrhovni sud je, dalje, naveo da utvrđenje da je apelant počinio predmetno kazneno djelo proizlazi iz nesporno dokazanih činjenica i okolnosti navedenih u presudi a koje predstavljaju tako čvrste indicije da je na njihovom temelju nesporno utvrđeno da je počinitelj predmetnog kaznenog djela upravo apelant, a ne neka druga osoba. Od utvrđenih posrednih činjenica i okolnosti, kako je istaknuo Vrhovni sud, posebice su bitne činjenice da je u blizini ulaznih vrata kuće oštećenog na betonskom dijelu pronađen trag boje vozila koje je apelant prethodno iznajmio od autokuće, te da su na vozilu, kada je vraćeno, konstatirana oštećenja na prednjoj desnoj strani (karambolki) u vidu ogrebotina boje i plastike ispod boje. Također je navedeno da su u predmetnom vozilu na podmetačima pronađeni mikrotragovi krvi humanog podrijetla. Dalje je istaknuto da su na mjestu događaja na plastičnoj PVC vreći pronađeni DNK tragovi koji potječu od apelanta. Vrhovni sud je, dalje, utvrdio da je kod apelantovog sina pronađen mobitel marke „nokia“ koji je pripadao oštećenom, te da je jedna od posljednjih telefonskih komunikacija bila između mobilnog broja oštećenog i mobilnog broja apelantove tašte s tim da ona nije komunicirala sa oštećenim i da je izjavila da je njezin mobitel upotrebljavao i apelant. Dalje, navedeno je da kod oštećenog nisu pronađene nikakve njegove stvari, pa čak ni ključevi od vozila i stana, zbog čega su se vrata na kući oštećenog morala razvaljivati, niti veći dio novca koji je prije toga imao. Vrhovni sud je utvrdio da je apelant istog dana kada je otkriven leš oštećenog, prodavao osobni automobil oštećenog (marke „VW golf V“) a kada je bio upozoren od potencijalnih kupaca da vozilo vrati oštećenom, vozilu se izgubio svaki trag. Dalje je istaknuta činjenica da je nestao novac oštećenog, a da je u isto vrijeme apelant raspolagao relativno velikom količinom novaca od koje je platio i ratu za kredit u iznosu od 640,00 KM iako je do tada bio u teškoj materijalnoj situaciji. Svi navedeni posredni dokazi su, po ocjeni Vrhovnog suda, međusobno čvrsto i logički povezani, te predstavljaju zatvoreni krug činjenica indicija i sa potpunom sigurnošću upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo apelant učinio predmetno kazneno djelo – ubojstvo iz koristoljublja na način i u vrijeme kako je to navedeno u izreci presude. Dakle, u nedostatku izravnih dokaza, kako je naveo Vrhovni sud, utvrđena je apelantova odgovornost na temelju indicija obzirom na to da je njihova međusobna veza takva da tvore jednu cjelinu i u potpunosti su sukladni, a u svom skupu i povezanosti isključuju svaku drugu mogućnost osim utvrđene u toj presudi. Da je apelantov motiv bio da usmrti oštećenog kako bi, potom, od oštećenog oduzeo njegove vrijedne stvari i novac i tako sebi pribavio imovinsku korist, po ocjeni Vrhovnog suda, nesumnjivo proizlazi iz činjenice da je od oštećenog oduzeo sve predmete i novac za koje je ocijenio da njima može poboljšati svoju materijalnu situaciju, jer iz provedenih dokaza proizlazi da je bio prezadužen, i to na više mjesta i pored činjenice da se nelegalno bavio poslovima kao što je bila prodaja skraćenih pušaka.
11. Vrhovni sud je utvrdio da je apelant postupao sa izravnim umišljajem, jer je kao psihički zdrava osoba, u čiju uračunljivost sud nije imao razloga da sumnja, bio svjestan da poduzete inkriminirane radnje ne samo nisu dozvoljene već i da predstavljaju kazneno djelo, ali da je te radnje svjesno poduzeo htijući da usmrti oštećenog, te tako ostvari imovinsku korist u čemu je i uspio. Pored toga, iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant sve navedeno izvjesno vrijeme i planirao o čemu posebice govori činjenica da je iznajmio predmetno putničko vozilo, te da je putničko vozilo oštećenog, kada mu je bilo jasno da i potencijalni kupci znaju čije je to vozilo, za relativno kratko vrijeme uspio skloniti na nepoznato mjesto, tako da ni do danas nije pronađeno. U apelantovim radnjama, kako je utvrdio Vrhovni sud, tako su se stekla sva bitna obilježja kaznenog djela ubojstvo iz koristoljublja iz članka 166. stavak 2. točka d) KZFBiH. Pri odmjeravanju kazne Vrhovni sud je, sukladno članku 49. KZFBiH, imajući u vidu svrhu kažnjavanja, uzeo u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna bude manja ili veća. Tako je Vrhovni sud kao olakšavajuće okolnosti ocijenio to što apelant do sada nije bio osuđivan, njegovu obiteljsku situaciju, dok mu je kao otežavajuću okolnost ocijenio da je tom prilikom ispoljio i posebnu bezobzirnost i brutalnost, jer je lišio života oštećenog koji je bio invalid, uz to i njegov prijatelj iz najranije mladosti, da bi potom njegov leš ostavio u šumi prekrivši ga samo plastičnom PVC vrećom, zbog čega je bio izložen divljim životinjama, prije nego što je bio slučajno pronađen.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). U veoma opširnoj apelaciji apelant je naveo da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer je u predmetnom kaznenom postupku prekršeno njegovo pravo na obranu, pravo na jednakost stranaka pred sudom i zakonom, potom pravo na obrazloženje presude, pravo na nepristran i neovisan sud koji neće odlučivat arbitrarno i proizvoljnom primjenom prava, kao i pravo na poštivanje pretpostavke nevinosti (in dubio pro reo). Apelant je, također, naveo da se povreda prava na pravično suđenje ogleda i u potpuno proizvoljnoj primjeni prava od Vrhovnog suda. Dalje je navedeno da je u konkretnom slučaju suđeno po načelu inkvizitornosti (gdje je osim Tužiteljstva i sud odgovoran za utvrđenje materijalne istine), a da je samo deklarativno naznačeno da je suđeno po načelu kontradiktornosti (kako je propisano čl. 276. i 296. stavak 2. ZKPFBiH), što je, po apelantovom mišljenju, proizvoljna primjena prava. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju činjenično stanje utvrđeno očigledno proizvoljnom primjenom prava. Dalje je istaknuo da je apelantova kaznena odgovornost zasnovana na indicijama umjesto na činjenicama koje bi bile utvrđene izvan razumne sumnje. S tim u svezi je ukazao da se u kontradiktornom postupku sve odluke donose na temelju dokaza, bili oni izravni ili neizravni, ali nikada na temelju indicija, pa bio to i skup „najlogičnije objašnjenih indicija“, kao što je navedeno u konkretnom slučaju. Dalje je naveo da je cijeli slijed provedenih dokaza ostao u sferi indicija kojima nije dokazano da je apelant počinio predmetno kazneno djelo. Arbitrarno odlučivanje Vrhovnog suda, po apelantovom mišljenju, posebice se ogleda u tome što je sve indicije koje terete apelanta povezao u jednu cjelinu, a činjenice koje isto tako indiciraju da to ne mora biti tako je zanemario (npr., nije sa sigurnošću utvrđeno da je pronađeni trag boje ispred kuće oštećenog poticao od vozila koje je u kritičnom razdoblju upotrebljavao apelant, potom, na PVC vreći su, osim DNK tragova apelanta, pronađeni i tragovi koji su pripadali trećoj osobi, nije utvrđeno na koji je način apelantov sin došao u posjed mobitela „nokia“ itd.). Apelant također, navodi da je preciziranjem nadnevka izvršenja predmetnog kaznenog djela od Tužiteljstva optužba preinačena na apelantovu štetu (reformatio in peius). Dalje je istaknuo da je u novom suđenju apelant imao pravo da u svezi sa izmijenjenom optužnicom nanovo unakrsno ispita vještaka u pogledu vremena smrti oštećenog, jer je tužitelj izmijenio optužbu a pri tome je imao isti dokaz i u prvom i u drugom suđenju. Po apelantovom mišljenju, zbog toga je povrijeđeno apelantovo pravo na obranu i jednakost stranaka u postupku.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je u odgovoru naveo da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da su svi dokazi u spisu ocijenjeni u suglasnosti sa odredbama važećeg procesnog zakona i da su u presudi dani jasni i dovoljni razlozi u pogledu utvrđenih činjenica, odnosno prihvaćenih dokaza na kojima se temelji osporena presuda. Činjenica da se u osporenoj presudi u svezi sa izvedenim dokazima koriste termini „posredni dokazi“, „neizravni dokazi“ ili „indicije“ čak da su ti nazivi i pogrešni, a po mišljenju Vrhovnog suda nisu, ne predstavlja povredu apelantovih prava na koja se pozvao u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.
14. Tužiteljstvo je u odgovoru na apelaciju navelo da zaključci Vrhovnog suda u pogledu odlučnih činjenica nisu proizvoljni, već, naprotiv, utemeljeni su na detaljnoj ocjeni svih izvedenih dokaza i na način kako to predviđa odredba članka 305. stavak 7. ZKPFBiH. U tom pravcu Vrhovni sud je u osporenoj odluci najprije iznio bitan sadržaj svih subjektivnih i objektivnih dokaza, te potom dao detaljne razloge zašto je apelant učinio kazneno djelo koje mu je optužnicom Tužiteljstva stavljeno na teret. Stoga, apelantovi navodi u kojima se ukazuje da neposrednih očevidaca ubojstva na licu mjesta nije bilo ne dovode u sumnju zaključke suda u pogledu odlučne činjenice da je upravo apelant kritične prilike lišio života oštećenog, jer su svi izvedeni dokazi isključili druge mogućnosti. U pogledu apelantovih navoda o povredi zabrane preinačenja nagore, a vezano za vrijeme učinjenja kaznenopravne radnje, Tužiteljstvo je istaknulo da su oni i u tom dijelu neutemeljeni, pozivajući se pri tome na odredbu članka 290. ZKPBiH. U tom pogledu Tužiteljstvo je naglasilo da je priziv protiv prvostupanjske presude Kantonalnog suda izjavljen i na apelantovu štetu imajući u vidu priziv Kantonalnog tužiteljstva zbog odluke o kazni od 25. siječnja 2011. godine. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V. Relevantni propisi
15. U Kaznenom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 36/03, 37/03, 21/04, 18/05 i 42/10) relevantne odredbe glase:
Kaznena djela protiv života i tijela Članak 166. stavak 2. točka d) Ubojstvo (2)Kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora kaznit će se:
d) tko drugog usmrti iz koristoljublja, radi učinjenja ili prikrivanja kog drugog kaznenog djela, iz bezobzirne osvete ili iz drugih niskih pobuda;
16. U Zakonu o kaznenom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10) relevantne odredbe glase: Članak 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svatko se smatra nevinim za kazneno djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Članak 15.
Jednakost u postupanju Sud, tužitelj i drugi organi koji sudjeluju u postupku dužni su s jednakom pozornošću da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Članak 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Članak 290.
Izmjena optužbe Ako tužitelj ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja obrane glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice. Članak 295. stavak 1.
Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.
Članak 296.
Dokazi na kojima se temelji presuda (1) Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi sa ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Članak 322.
Zabrana reformatio in peius Ako je podnesen priziv samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu.
Članak 332. st. 1. i 2.
Pretres pred vijećem apelacijskog odjela (1) Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostupanjskom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred vijećem apelacijskog odjela.
(2) Ako vijeće apelacijskog odjela ustanovi da je potrebno ponovno izvesti već izvedene dokaze u prvostupanjskom postupku, iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pisani nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazni materijal ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke i branitelja, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branitelja iako im je to bilo omogućeno, kao i ukoliko se radi o dokazima iz članka 276. stavak 2. točka e) ovog zakona. U tom slučaju njihovi iskazi na pretresu se mogu čitati.
VI. Dopustivost
17. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. Sukladno članku 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 06 0 K 002517 11 Kžk od 14. lipnja 2011. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 29. kolovoza 2011. godine. Apelacija je podnesena 26. listopada 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je apelacija očigledno (prima facie) neutemeljena.
20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Ustavni sud, međutim, iako to apelant nije eksplicitno naveo, zaključuje da iz navoda apelacije proizlazi da apelant ukazuje na kršenje članka 6. st. 1. i 2. i stavak 3. točka d. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje
22. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
23. Članak 6. st. 1. i 2. i stavak 3. točka d) Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
2. Svako tko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
3. Svako tko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka obrane odobri pod uvjetima koji važe za svjedoka optužbe;
24. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta pa je članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovitim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
25. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje vidi u navodno proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, tvrdnjama da je osporena presuda utemeljena na indicijama, potom, na povredi prava na obranu, na jednakost stranaka pred sudom i zakonom, te prava na obrazloženje presude, prava na nepristran i neovisan sud, kao i prava na poštivanje pretpostavke nevinosti i zabrane principa reformatio in peius.
26. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stavka 1. članka
6. Europske konvencije ima elemente koji dopunjuju garancije utvrđene stavkom 3. članka 6. Europske konvencije (vidi, Europski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih stavkom 3. članka 6. Europske konvencije, on može biti razmatran ili samo u okviru tih garancija (vidi, Europski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), (EHRR 149) ili u svezi sa stavkom 1. članka 6. Europske konvencije (vidi, Europski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i prizivni postupak bio nepravičan i da je kao temeljni razlog istaknuta proizvoljna ocjena dokaza, kao što je u konkretnom slučaju, navodi se ispituju u smislu stavka 1. članka 6. Europske konvencije. Obzirom na to, Ustavni sud će navode koji pokreću pitanje garancija iz članka 6. stavak
1. Europske konvencije ispitati u svezi sa specifičnim garancijama iz stavka 3. točka d) istog članka Europske konvencije.
27. U odnosu na apelantove navode kojim ukazuje da je u konkretnom slučaju činjenično stanje utvrđeno očigledno proizvoljnom primjenom prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
28. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati jesu li osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
29. Dovodeći prethodno iznesene stavke u svezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je apelant naveo da je njegova kaznena odgovornost, zbog proizvoljne primjene prava od Vrhovnog suda, utemeljena na indicijama umjesto na činjenicama koje bi bile utvrđene izvan razumne sumnje. S tim u svezi, Ustavni sud naglašava da dokazivanje putem indicija nije, samo po sebi, protivno principima pravičnog suđenja iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Međutim, za dokazivanje indicijama vrijedi pravilo da indicije moraju djelovati kao čvrst zatvoren krug koji dopušta samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključe mogućnost drugačijeg zaključka u odnosu na istu činjenicu. Dakle, činjenice utvrđene posrednim dokazima moraju biti nedvojbeno utvrđene i međusobno čvrsto i logički povezane, tako da upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo optuženi počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret. Također, provedeni posredni dokazi moraju biti u potpunom skladu i predstavljati ne zbir dokaza, već sustav indicija koji će u svom sklopu i povezanosti isključiti svaku drugu mogućnost od one koju je utvrdio sud (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 661/04 od 22. travnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05, broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/06, i broj AP 2650/05 od 12. rujna 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 9/07).
30. Ustavni sud zapaža da je osuđujuća presuda protiv apelanta utemeljena na posrednim dokazima - iskazima u presudi poimenično navedenih svjedoka koji su na glavnom pretresu pred Kantonalnim sudom unakrsno i izravno ispitani, kao i na dokumentaciji detaljno navedenoj u osporenoj presudi, a da je Vrhovni sud na održanom pretresu prihvatio i izveo navedene dokaze sukladno članku 332. stavak 2. ZKPFBiH. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud za svaki izvedeni dokaz dao jasno i iscrpno obrazloženje, jasno naveo vrijednost i utjecaj pojedinog dokaza na utvrđivanje odlučnih činjenica, dovodeći ih u međusobnu izravnu ili neizravnu vezu, u pravcu izvođenja zaključka da svi provedeni posredni dokazi, zapravo, predstavljaju zatvoreni krug indicija koje upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo apelant počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret. Imajući u vidu relevantne odredbe čl. 16. i 296. stavak 2. ZKPFBiH, Ustavni sud smatra da ocjena dokaza u konkretnom slučaju ni na koji način ne ostavlja dojam proizvoljnosti ili nelogičnosti, niti su propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je redoviti sud zloupotrijebio dokazni postupak. Obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o proizvoljnoj primjeni prava i u svezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
31. U svezi sa apelantovim pravom na obrazloženu odluku, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Međutim, ova obveza ne može biti shvaćena kao obveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. travnja 2002. godine i AP 352/04 od 23. ožujka 2005. godine). Mjera u kojoj ova obveza postoji ovisi o naravi odluke (vidi, Europski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španjolske, presuda od 9. prosinca 1994. godine, serija A broj 303-A, stavak 29). Europski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecijsku ocjenu u svezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istodobno imaju obvezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku utemeljili (vidi, Europski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine). Imajući u vidu navedeni stav Ustavnog suda da je diskrecijsko pravo redovitog suda u svezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti uz istodobnu obvezu da obrazloži svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima je tu odluku zasnovao, te zaključak Ustavnog suda iz prethodne točke ove odluke da je Vrhovni sud za svaki izvedeni dokaz dao jasno i iscrpno obrazloženje, kao i vrijednost i značaj tih dokaza za utvrđenje odlučnih činjenica na kojima je utemeljena apelantova kaznena odgovornost u konkretnom slučaju, a dana obrazloženja, po ocjeni Ustavnog suda, nisu proizvoljna, Ustavni sud smatra da obrazloženje koje je dao Vrhovni sud u osporenoj presudi zadovoljava kriterije prava na obrazloženu odluku iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
32. Apelant je također, naveo povredu prava na nepristran i neovisan sud „koji neće odlučivati arbitrarno i proizvoljnom primjenom prava“. S tim u svezi, Ustavni sud naglašava da se nepristranost suda, u smislu prava na pravično suđenje, ispituje sa aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti suda. Subjektivna ili osobna nepristranost se pretpostavlja, odnosno osobna nepristranost članova vijeća se pretpostavlja dok se suprotno ne dokaže (vidi, Europski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, stavak 47). Obzirom na to da apelant nije doveo u sumnju osobnu nepristranost sudaca Vrhovnog suda, Ustavni sud se tim pitanjem neće baviti. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant naveo povredu prava na nepristran sud prema objektivnom testu. S tim u svezi, Ustavni sud naglašava da se objektivna nepristranost ne pretpostavlja, već se utvrđuje na temelju objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se postoje li u spisu objektivni dokazi na temelju kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristran. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da je Vrhovni sud prilikom odlučivanja o kaznenoj optužbi protiv apelanta bio pristran. Treba naglasiti da, ukoliko apelant tvrdi da odluku nije donio nepristran sud, apelacija mora sadržavati konkretne elemente koji ukazuju na nepravičnost suđenja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 45/01 od 25. veljače 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnih navoda, nije dostavio nikakve dokaze, niti bilo kakve argumente koji bi govorili u prilog njegovoj tvrdnji da su sudije Vrhovnog suda prilikom provođenja postupka i donošenja osporene presude bili pristrani. Imajući u vidu navedeno, te da Ustavni sud u spisu konkretnog predmeta ne nalazi ništa što bi ukazivalo na pristranost Vrhovnog suda, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na nepristran sud.
33. U svezi sa apelantovim navodima koji se tiču izmjene optužnice i, s tim u svezi, kršenja prava na obranu i principa jednakopravnosti iz članka 6. stavak 3. točka d) Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je jednakopravnost stranaka jedan od važnih aspekata prava na pravično suđenje. To, naime, znači da optuženi u kaznenom postupku treba da ima ista prava kao i ovlašteni tužitelj. Drugi važan princip, koji je blisko vezan za to pravo, jeste da postupak mora biti sukladan principu kontradiktornosti, što znači da optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužitelj, mogućnost da odgovori na iznesene navode, da iznese druge dokaze u korist svoje obrane i, konačno, mora imati mogućnost da osobno bude nazočan suđenju. Institucije Europske konvencije su usvojile stajalište da domaći sudovi uživaju diskrecijsko ovlaštenje da sami odluče saslušati svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene je li nužno da se pozovu predloženi svjedoci, ili provedu drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obvezuju da se suđenje odvija «pod jednakim uvjetima» i uz «jednakost oružja».
34. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ukazao da odredba članka 290. ZKPFBiH, koja se primjenjuje i u apelacionom postupku, prema kojoj je tužitelju dano pravo da izmijeni optužnicu do okončanja dokaznog postupka, ako dokazi ukazuju da je izmijenjeno činjenično stanje. O njezinoj osnovanosti odlučuje sud presudom, a obrani se mora omogućiti da se o tome izjasni. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Vrhovni sud utvrdio da, suprotno apelantovim navodima, izmjena optužnice nije izvršena na apelantovu štetu, odnosno da izmijenjenom optužnicom apelantu nije stavljena na teret veća količina kriminalnih radnji iz prethodne potvrđene optužnice Kantonalnog tužiteljstva. Ustavni sud, također, zapaža da precizirano vremensko razdoblje učinjenja kaznenog djela (od 20. do 22. veljače 2010. godine umjesto ranijeg 21. veljače 2010. godine) u konkretnom slučaju je bez utjecaja na institute materijalnog i procesnog kaznenog zakonodavstva kao što su zastarjelost kaznenog gonjenja, amnestija, niti je apelantova obrana, kako je utvrdio Vrhovni sud, bila vezana za konkretni dan (tzv. alibi). Ustavni sud, dalje, zapaža da se apelantova obrana na pretresu pred Vrhovnim sudom izjasnila o izmijenjenoj optužnici, kao i da apelant u apelaciji nije ukazao da mu je bilo uskraćeno pravo na izjašnjenje o optužnici, niti je to pravo dovedeno u sumnju navodima apelacije, već je kršenje prava na obranu obrazložio tvrdnjom da je apelant u novom suđenju trebao nanovo unakrsno ispitati vještaka u pogledu vremena smrti oštećenog. Ustavni sud smatra da takvi navodi ni u kojem slučaju sami po sebi ne mogu predstavljati kršenje prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 3. tačka d. Europske konvencije, jer je Vrhovni sud održao glavni pretres po izmijenjenoj optužnici kojom je apelant optužen za izvršenje kaznenog djela koje mu je stavljeno na teret, a apelantu je, kako proizlazi iz osporene presude, bilo omogućeno izjasniti se na navode iz optužnice i činjenični opis djela, te da tako definiranoj optužnici suprotstavi svoje dokaze i argumente, uz moguće predlaganje dodatnih dokaza. Zbog navedenog, po mišljenju Ustavnog suda, „nedostatak“ na koji je ukazao apelant a tiče se izmjene optužnice u pogledu preciziranja vremena izvršenja djela nema nikakvog utjecaja na njegovo pravo na obranu. Također, Ustavni sud smatra da, u situaciji kada je Vrhovni sud u osporenoj presudi naveo detaljne i jasne razloge u pogledu neutemeljenosti tih navoda, ne dovode u pitanje poštivanje garancija na pravično suđenje iz stavka 3. točka d. u svezi sa stavkom 1. članka 6. Europske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi neutemeljeni.
35. U pogledu apelantovih navoda da je Vrhovni sud prekršio princip zabrane reformatio in peius, Ustavni sud primjećuje da je conditio sine qua non primjene ovog principa, generalno gledajući, da Tužiteljstvo nije podnijelo priziv protiv prvostupanjske presude ili, ako je eventualno podnijelo priziv, da je on podnesen samo u apelantovu korist, te da drugostupanjski sud ne smije izmijeniti presudu na apelantovu štetu, što prvenstveno znači da ne može izreći težu kaznu od kazne koja je izrečena prvostupanjskom presudom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2367/08 od 7. travnja 2011. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 78/11, stavak 34). U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da iz spisa predmeta proizlazi da su se obje stranke žalile protiv prvostupanjske presude. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud donio presudu kojom je apelantu izrekao istu zatvorsku kaznu koja mu je bila izrečena prvostupanjskom presudom. Imajući u vidu sadržaj relevantne zakonske odredbe članka 322. ZKPFBiH, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede principa «zabrane preinačenja na gore», a samim tim i da je u ovom segmentu povrijeđen princip pravičnosti iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
36. Vezano za apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na temelju dokaza iznesenih tijekom suđenja. Princip pretpostavke nevinosti znači da je teret dokazivanja na tužiteljstvu, da optuženi nije dužan braniti se, mada ima pravo na obranu, odnosno nije dužan dokazivati svoju nevinost i da sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro roe, što je bitan element prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije (vidi, Europski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A broj 146, stavak 77, i Odluka Ustavnog suda broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine, stavak 29, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 49/06).
37. U konkretnom slučaju, a u kontekstu elaboracije iz prethodnih točaka ove odluke, Ustavni sud, dakle, zapaža da je redoviti sud na temelju provedenih dokaza, čiji je postupak izvođenja detaljno opisao, utvrdio da je apelant nesporno počinio kazneno djelo za koje je osuđen. Ustavni sud smatra da razlozi koje je Vrhovni sud naveo, koji su ga opredijelili da donese osporenu odluku, ne dovode u sumnju odluku suda o apelantovoj kaznenoj odgovornosti, niti se iz bilo čega može utvrditi da je sud postupao s preduvjerenjem o njegovoj krivnji, odnosno da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju principa presumpcije nevinosti, ili da je neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu principa in dubio pro reo. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije neutemeljeni.
38. Imajući u vidu sve navedeno, a naročito obrazloženje osporene presude, nasuprot apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da iz osporene presude ne proizlazi proizvoljnost redovitog suda u bilo kojem segmentu prava na pravično suđenje koje je apelant naveo, te zaključuje da u konkretnom slučaju osporenom presudom redovitog suda nisu povrijeđena apelantova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. i stavak 3. točka d. Europske konvencije.
VIII. Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. i stavak 3. točka d. Europske konvencije kada je redoviti sud za svoju odluku dao detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje kako u pogledu izvedenih dokaza, tako i njihove međusobne povezanosti i ocjene donošenja zaključaka, te kada je apelantu omogućeno da jednakopravno sudjeluje u postupku, u okviru zakonom propisanog postupka, pri čemu je primjena materijalnog i procesnog prava bila sukladna garancijama koje pruža članak 6. Europske konvencije.
40. Na temelju članka 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić