Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1318/11 (V. M.)

Odluka donesena 17. 07. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Povrat stana
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Upravni postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Izvršenje
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Stanarsko pravo
  • Upravni spor
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1318/11

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1318/11, rješavajući apelaciju V. M, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija V. M., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 001107 10 Uvp od 31. januara 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. V. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 18. marta 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 001107 10 Uvp od 31. januara 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09) koji su bili na snazi u vrijeme kad je podnesena apelacija, od Vrhovnog suda, Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Ministarstva - Odsjek Banjaluka (u daljnjem tekstu: Odsjek) kao učesnika u postupku, zatraženo je 11. marta 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 24. marta 2014. godine, Ministarstvo 20. marta 2014. godine, dok Odsjek nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene Postupak zainteresiranog lica za povraćaj stana

5. Maho Džigumović iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: zainteresovano lice) podnio je 10. maja 1999. godine Odsjeku zahtjev za povraćaj stana u ulici Kajmakčalanska broj 20A u Banjaluci (u daljnjem tekstu: sporni stan) na kom je bio nosilac stanarskog prava.

6. Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) od 5. marta 2002. godine utvrđeno je da je 1. aprila 1992. godine zainteresovano lice bilo nosilac stanarskog prava na spornom stanu, površine 46 kvadratnih metara.

7. Rješenjem Odsjeka broj 05-050-02-2292/99 od 14. avgusta 2002. godine potvrđeno je da je zainteresovano lice nosilac stanarskog prava na spornom stanu, vlasništvo Kombinata „Mladen Stojanović“ iz Banjaluke. Navedenim rješenjem je dozvoljeno da se zainteresovanom licu vrati u posjed sporni stan. Rješenjem je, takođe, utvrđeno da prestaje pravo apelanta, kao bespravnog privremenog korisnika spornog stana, te je obavezan da sporni stan vrati u posjed zainteresovanom licu u roku od 15 dana od dana prijema rješenja, oslobođen od svih lica i svojih stvari, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Dalje je utvrđeno da apelant kao bespravni korisnik ima pravo na osnovni privremeni smještaj u skladu s članom 10 Zakona o raseljenim licima, izbjeglicama i povratnicima u RS a u vezi s članom 33 Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene).

8. Rješenjem Ministarstva broj 05-050-01-638/03 od 8. septembra 2003. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv navedenog rješenja od 14. avgusta 2002. godine.

9. U upravnom sporu koji je apelant pokrenuo tužbom protiv rješenja Ministarstva od 8. septembra 2003. godine, Vrhovni sud je Presudom broj U-1159/03 od 4. oktobra 2006. godine odbio tužbu kao neosnovanu.

Postupak administrativnog izvršenja

10. Zaključkom Odsjeka broj 05-050-02-02-2292/99 od 4. decembra 2007. godine utvrđeno je da je rješenje tog organa od 14. avgusta 2002. godine izvršno i dozvoljeno je njegovo izvršenje koje je zakazano za 24. decembar 2007. godine u 10 časova. Ministarstvo je Rješenjem broj 18.05/2-P-35/08 od 5. februara 2008. godine odbilo apelantovu žalbu protiv ovog zaključka o dozvoli izvršenja.

11. Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je u upravnom sporu Rješenjem broj 011-0-U-08-000138 od 20. februara 2008. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev da se odloži izvršenje na osnovu rješenja Ministarstva od 5. februara 2008. godine.

12. Okružni sud je u upravnom sporu presudom broj 011-0-u-08-000138 od 12. juna 2008. godine odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu protiv rješenja Ministarstva od 5. februara 2008. godine, a tužbu protiv zaključka od 4. decembra 2007. godine odbacio kao nedozvoljenu.

Postupak po apelantovom zahtjevu za odlaganje izvršenja

13. Rješenjem Odsjeka broj 05-050-02-02-2292/99 od 12. februara 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 18.05/2-P 73/09 od 25. februara 2009. godine odbijen je apelantov zahtjev da se odloži izvršenje konačnog rješenja tog organa od 14. avgusta 2002. godine kojim je apelantu naloženo da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja napusti sporni stan. U obrazloženju rješenja Odsjek je naveo da je apelant zahtjevom od 30. januara 2009. godine zatražio da se odgodi deložacije s obrazloženjem da je Okružni sud u parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi utvrđivanja sticanja vlasništva građenjem Presudom broj 011-0-Gž- 06-001505 od 29. aprila 2008. godine predmet vratio Osnovnom sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i da još uvijek egzistira Naredba-privremena mjera Osnovnog suda broj P-1021/03 od 11. juna 2003. godine kojom je obustavljen postupak izvršenja rješenja Odsjeka od 14. avgusta 2002. godine. Odsjek se pozvao na odredbu člana 265 stav 2 Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP) i zaključio da u smislu navedene odredbe u konkretnoj upravnoj stvari nije dozvoljen poček kao razlog za odlaganje izvršenja, budući da je zainteresovano lice podnijelo prijedlog za izvršenje rješenja, niti je donošeno privremeno rješenje, pa stoga ne postoje razlozi da se odloži izvršenje rješenja od 14. avgusta 2002. godine.

14. Odsjek je 10. aprila 2009. godine sačinio zapisnik o uvođenju u posjed zainteresovanog lica u prizemlju stambenog objekta u ulici Kajmakčalanska 20A u Banjaluci. U zapisniku je navedeno da punomoćnik zainteresovanog lica prilikom ulaska u posjed nije imala primjedbi, a da je apelant izjavio da nije mjerena površina prizemlja koje je on oslobodio od lica i stvari, te da je površina prizemlja njegovog stambenog objekta veća od one koju potražuje zainteresovano lice.

15. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 001 107 09 U od 17. decembra 2009. godine apelantova tužba u dijelu kojim se osporava rješenje Ministarstva od 25. februara 2009. godine (kojim je odbijena apelantova žalba protiv rješenja Odsjeka o odbijanju apelantovog zahtjeva za odlaganje izvršenja) je uvažena i osporeni akt poništen (stav 1 izreke). Istom presudom apelantova tužba u dijelu kojim se osporava rješenje Odsjeka od 12. februara 2009. godine odbačena je kao nedozvoljena (stav 2 izreke).

16. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je prema zapisniku o uviđaju CJB Banjaluka od 20. februara 1993. godine sporni stan usljed eksplozije, koja se dogodila 20. februara 1993. godine oko 5:15 časova, totalno uništen zajedno s namještajem i pokućstvom, pri čemu je materijalna šteta procijenjena na iznos od 20.000,00 KM. Dalje je navedeno da je, prema Zapisniku Osnovnog suda broj P-1021/03 od 26. septembra 2005. godine sastavljenom na licu mjesta u prisustvu vještaka geodetske struke, utvrđeno da se na mjestu na kom se nekada nalazio sporni stan sada nalazi novosagrađena stambena zgrada, kao i da apelant i zainteresovano lice ne osporavaju da stambena zgrada ima površinu od 135 kvadratnih metara. Zatim, Okružni sud je istakao da je apelant kod Osnovnog suda podnio tužbu protiv zainteresovanog lica i Vlade RS radi utvrđenja da je građenjem stekao pravo vlasništva na stambenom objektu izgrađenom na dijelu zemljišta na kom je nekad bio dio barake u kojoj se nalazio sporni stan. Dalje je navedeno da je na apelantov prijedlog Osnovni sud donio Naredbu broj P-1021/03 od 11. juna 2003. godine kojom se obustavlja postupak izvršenja na osnovu rješenja Odsjeka od 14. avgusta 2002. godine do pravosnažnog okončanja parničnog postupka, a na osnovu člana 12a stav 2 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju odluka CRPC. Navedeno je da je apelant dostavio kopiju prvostepene Presude Osnovnog suda broj 71 0 P 030905 P od 30. aprila 2009. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za utvrđivanje sticanja prava vlasništva građenjem i ukinuta naredba-privremena mjera koju je izdao taj sud 11. juna 2003. godine.

17. Okružni sud je u provedenom postupku utvrdio da je osporeno rješenje Ministarstva doneseno na osnovu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te uz povredu pravila postupka, a što je imalo za posljedicu nepravilnu primjenu materijalnog prava. Istaknuto je da iz sadržaja spisa nesporno proizilazi da je apelant bez odobrenja za građenje na mjestu dijela barake u kojoj je zainteresovano lice imalo sporni stan čije vraćanje i predaju u posjed traži u predmetnom postupku, sagradio potpuno novi objekat veće površine i spratnosti zbog čega je apelant u tužbi istakao da se ne radi o istom objektu, odnosno da ne postoji stan zainteresovanog lica kao predmet izvršenja, pa smatra da je osporeno rješenje neizvršivo zbog nepostojanja predmeta izvršenja. Zatim, Okružni sud je istakao da bi izvršenje bilo provodivo, predmet izvršenja mora da bude u dovoljnoj mjeri određen. U konkretnom slučaju, kod nesporne činjenice da je na mjestu gdje se nalazio stan zainteresovanog lica koji je uništen eksplozijom od 20. februara 1993. godine i da je apelant bez odobrenja sagradio stambeni objekat trostruko veće površine po ocjeni Okružnog suda bilo je potrebno konkretnije odrediti predmet izvršenja, odnosno pobliže definisati koji stambeni prostor čini predmet izvršenja, da li se zainteresovanom licu predaje cijeli objekat ili dio objekta ili je zaključak o izvršenju neprovodiv zbog nepostojanja spornog stana. Okružni sud je smatrao da činjenica da apelant nema odobrenja za građenje objekta na lokaciji spornog stana koji je koristilo zainteresovano lice može da bude od značaja u pogledu eventualne naknade štete, te uklanjanja bespravno sagrađenog objekta ili vlasništva drugog lica, ali ne daje osnov za ulazak zainteresovanog lica u stambeni objekat daleko veće površine kada više ne postoji stan na kom je zainteresovano lice imali stanarsko pravo. Okružni sud je takođe istakao da je zainteresovano lice u odgovoru na tužbu navelo da je apelant zapalio dio objekta u kom je bio njegov stan, o čemu nije ponudio nikakve dokaze, a što je bez uticaja na ishod konkretnog postupka i može da bude relevantno u pogledu krivične odgovornosti i eventualne naknade štete. Iz isprava u spisu proizilazi da je CJB Banjaluka 16. aprila 1993. godine podnijela krivičnu prijavu Osnovnom javnom tužilaštvu Banjaluka protiv nepoznatog izvršioca zbog krivičnog djela izazivanja opšte opasnosti 20. februara 1993. godine podmetanjem i aktiviranjem eksplozivne naprave pod baraku od čije eksplozije i detonacije je počinjena materijalna šteta. Okružni sud je istakao da u slučaju kad se radi o nemogućnosti izvršenja zbog ratom uništenog stana mjerodavan propis je Zakon o privatizaciji državnih stanova kojim je u članu 56 propisano da su nosiocu stanarskog prava čiji je stan u sastavu ratom uništene stambene zgrade, grad odnosno opština dužni u roku od 10 godina od dana stupanja na snagu tog zakona omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana ali ne većeg od stana koji je koristio, pod istim uslovima koje je imao kao nosilac stanarskog prava. Kod činjenice da kod Osnovnog suda još uvijek nije okončan parnični postupak koji je apelant pokrenuo radi utvrđenja da je građenjem stekao pravo vlasništva na objektu izgrađenom na lokaciji spornog stana i s obzirom na navedene činjenice i okolnosti koje se tiču dozvoljenosti i provodivosti izvršenja, Okružni sud je zaključio da bi tim izvršenjem apelantu mogla da bude nanesena šteta koja bi teško mogla da se naknadi, a što je razlog za odlaganje izvršenja u smislu člana 14 stav 2 Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS). Zbog navedenog, po ocjeni Okružnog suda, ispunjeni su zakonom propisani uslovi za odlaganje izvršenja do okončanja spomenutog parničnog postupka, a u postupku izvršenja treba da se cijene sva pitanja na koja je ukazano u obrazloženju odluke Okružnog suda. Okružni sud je naveo da je tuženo Ministarstvo u obavezi da, u smislu člana 50 ZUS-a, bez odlaganja a najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema presude donese novi akt pri čemu je vezan pravnim shvatanjem tog suda i primjedbama u pogledu postupka.

Postupak u kojem je donesena osporena odluka

18. Zainteresovano lice je Vrhovnom sudu podnijelo zahtjev za vanredno preispitivanje stava 1 izreke presude Okružnog suda od 17. decembra 2009. godine. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 U 001107 10 Uvp od 31. januara 2011. godine uvažio zahtjev zainteresovanog lica i stav 1 izreke navedene presude Okružnog suda preinačio tako što je apelantovu tužbu protiv rješenje Ministarstva od 25. februara 2009. godine (kojim je odbijena apelantova žalba protiv rješenja Odsjeka o odbijanju apelantovog zahtjeva za odlaganje izvršenja) odbio kao neosnovanu. Istom presudom odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka.

19. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je zainteresovano lice u zahtjevu istaklo da nisu ispunjeni uslovi za odlaganje izvršenja i da štetu u konkretnom slučaju trpi on a ne apelant, koji mu je štetu učinio paljenjem njegovog stana 1993. godine i koju nije moguće nadoknaditi. Dalje je istaknuto da je apelant u odgovoru na zahtjev naveo da je na mjestu gdje se nalazio sporni stan izgradio stambeni objekat u čijoj gradnji ga niko nije sprečavao, pa smatra da je ispravan stav Okružnog suda da deložacija mora da se odloži dok se ne okonča parnični postupak jer nije u potpunosti određen predmet izvršenja, što nije moguće jer sporni stan više ne postoji. U protivnom apelant je naveo da bi za njega nastala nenadoknadiva šteta.

20. Vrhovni sud je dalje naveo da je upravni postupak pokrenut po apelantovom zahtjevu za odlaganje izvršenja rješenja Odsjeka od 14. avgusta 2002. godine, a koje je zaključkom istog organa o dozvoli izvršenja od 4. decembra 2007. godine određeno (naknadno) za 26. februar 2009. godine, zbog toga što parnični postupak koji se vodi po njegovoj tužbi za utvrđivanje prava vlasništva na stambenom objektu izgrađenom na mjestu gdje je ranije bio sporni stan nije pravosnažno okončan. Odlaganje je apelant tražio do pravosnažnog okončanja parničnog spora. Vrhovni sud je dalje naveo da se odlaganje administrativnog izvršenja ostvaruje pod uslovima propisanim u odredbi člana 265 stav 2 ZOUP-a i moguće je ukoliko je u pogledu izvršenja obaveza dozvoljen poček ili je umjesto privremenog rješenja koje se izvršava doneseno rješenje koje se razlikuje od privremenog rješenja. Poček u izvršenju obaveze znači protek dužeg vremenskog perioda od inače predviđenog za izvršenje koji može dati organ koji pokreće postupak izvršenja po službenoj dužnosti ili sam tražilac izvršenja ako je ono pokrenuto po njegovom prijedlogu, dok poček u pogledu izvršenja u dvostranačkoj upravnoj stvari kao što je i predmetna se može dati samo na osnovu pristanka tražioca izvršenja. S obzirom na konkretne okolnosti Vrhovni sud je naveo da je očigledno da razlozi koje je apelant istakao ne predstavljaju ni jedan od uslova za odlaganje izvršenja (nema pristanka zainteresovanog lica kao tražioca izvršenja a predmet izvršenja nije privremeno rješenje) što je u upravnom postupku, kako je utvrdio Vrhovni sud, pravilno utvrđeno i apelantov zahtjev pravilno odbijen na osnovu odredbe člana 265 stav 2 ZOUP-a.

21. Vrhovni sud je dalje utvrdio da su neosnovani i razlozi koje je kao osnov za obustavljanje izvršenja apelant naveo u žalbi a zatim i u tužbi (da izvršenje nije dopušteno i da se provodi prema licu koje nije u obavezi) s obzirom da je nesporno da je rješenje koje je predmet konkretnog izvršenja izvršno i da je donesen zaključak o dozvoli izvršenja koji je postao pravosnažan i da je apelant lice kojim je navedenim prvostepenim rješenjem određena obaveza pa prema tome nisu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 265 stav 1 ZOUP-a za njegovo obustavljanje. Činjenica da ne postoji predmet izvršenja jer je sporni stan izgorio u konkretnoj fazi postupka nije od uticaja s obzirom na sadržaj odredbe člana 264 stav 1 ZOUP-a kojom je određeno da se u postupku administrativnog izvršenja ne može da se pobija pravilnost rješenja koje se izvršava zbog čega je tu činjenicu apelant mogao isticati samo u postupku odlučivanja po zahtjevu za povraćaj stana u posjed. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je zaključio da je nižestepeni sud pogrešno zaključio da su ispunjeni uslovi za odlaganje izvršenja dok se ne okonča navedeni parnični postupak, a u smislu odredba člana 14 stav 2 ZUS-a koja reguliše odlaganje izvršenja dok se ne okonča upravni spor što nije slučaj u konkretnoj upravnoj stvari.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

22. Apelant u apelaciji ukazuje da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zatim pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Apelant smatra da je Vrhovni sud pogrešno ocijenio utvrđeno činjenično stanje i s tim u vezi pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo. Ukazao je da je u postupku apelantu naloženo da zainteresovanom licu preda u posjed svoj stambeni objekat koji ima površinu od 135 kvadratnih metara iako je zainteresovano lice bilo nosilac stanarskog prava na stanu od 46 kvadratnih metara u baraci koja više ne postoji. Apelant smatra da Ministarstvo želi da izbjegne obavezu države da nadoknadi štetu nosiocu stanarskog prava tako što mu daje imovinu apelanta kao fizičkog lica. Ukazao je da je u konkretnom slučaju trebalo da se primijeni član 56 Zakona o privatizaciji državnih stanova. Takođe, je naveo da je pogrešno primijenjen član 14 Zakona o prestanku primjene, kao i član 7 st. 7 i 8 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju odluka Komisije za izbjeglice i raseljena lica. Po apelantovom mišljenju pogrešno je primijenjen i član 55 ZOUP-a jer u zahtjevu za povraćaj spornog stana, niti u zahtjevu za administrativno izvršenje, kao ni u odlukama Ministarstva i sudova nije navedena adresa prebivališta ili boravišta zainteresovanog lica već je samo navedeno „sa privremenim boravkom u Americi“. Dalje je naveo da mu je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku, jer su svo vrijeme trajanja postupka on i njegova porodica bili u neizvjesnosti i brizi zbog ishoda postupka, te je zatražio naknadu štete.

b) Odgovor na apelaciju

23. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u svemu ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju presude protiv koje je apelacija podnesena. Zatim, da apelant ponavlja navode istaknute tokom postupka koji je prethodio donošenju pobijane odluke na koje se taj sud već očitovao, a pobijanom odlukom ni na koji način nisu povrijeđena prava na koja je apelacijom ukazano. Takođe, ukazano je na činjenicu da je apelantov stambeni objekat izgrađen bez odobrenja za građenje, na mjestu potraživanog stana, na zemljištu u društvenoj svojini, a izvršenje se provodi samo u površini potraživanog stana a ne i na cjelokupnoj površini stambenog objekta koji je apelant sagradio.

24. Ministarstvo je u odgovoru istaklo da je, izvršavajući Presudu Okružnog suda od 17. decembra 2009. godine, donijelo svoje Rješenje broj 18.05/2-P16/09 od 22. januara 2010. godine kojim je prvostepeno rješenje Odsjeka od 12. februara 2009. godine poništeno i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. Dalje je istaknuto da Odsjek nije donosio novo rješenje u konkretnoj upravnoj stvari. (Ministarstvo nije dostavilo pomenuto rješenje.)

V. Relevantni propisi

25. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 13/02 i 87/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 55. st. 1, 2. i 3.

Podnesak mora biti razumljiv i da bi se po njemu moglo postupati treba da sadrži: označenje organa kome se upućuje, predmet na koji se odnosi, zahtev, odnosno predlog, ko je zastupnik, punomoćnik ili predstavnik ako ga ima, kao i ime i prezime i prebivalište, odnosno boravište (adresa) ili firmu i sedište podnosioca, zastupnika, punomoćnika ili predstavnika.

Podnosilac je dužan da svojeručno potpiše podnesak.

Izuzetno, podnesak može umesto podnosioca potpisati njegov bračni drug, jedan od njegovih roditelja, sin ili kći, ili advokat koji je po ovlašćenju stranke sastavio podnesak. Lice koje je potpisalo podnesak dužno je da na podnesku potpiše svoje ime i stavi svoju adresu.

Član 264.

U postupku administrativnog izvršenja može se izjaviti žalba na zaključak o dozvoli izvršenja, a njome se ne može pobijati pravilnost rešenja koje se izvršuje.

Žalba se izjavljuje drugostepenom organu i ne odlaže započeto izvršenje. U pogledu roka za žalbu i organa nadležnog za rešavanje po žalbi primenjuju se odredbe člana 213. do 216. ovog zakona.

Član 265.

Administrativno izvršenje će se obustaviti po službenoj dužnosti i sprovedene radnje poništiti ako se utvrdi da je obaveza izvršena, da izvršenje nije bilo uopšte dopušteno, da je bilo sprovedeno prema licu koje nije u obavezi, ili ako tražilac izvršenja odustane od svog zahteva, odnosno ako je izvršni naslov poništen ili ukinut.

Administrativno izvršenje će se odložiti ako se utvrdi da je u pogledu izvršenja obaveza dozvoljen poček, ili je umesto privremenog rešenja koje se izvršuje doneseno rešenje o glavnoj stvari koje se razlikuje od privremenog rešenja. Odlaganje izvršenja odobrava organ koji je doneo zaključak o dozvoli izvršenja.

18. Zakon o upravnim sporovima („Službeni glasnik RS“ broj 109/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 14.

Tužba, po pravilu, ne sprječava izvršenje upravnog akta protiv koga je podnesena.

Po zahtjevu tužioca, organ nadležan za izvršenje odložiće izvršenje akta, do konačne sudske odluke ako bi izvršenje nanijelo tužiocu štetu koja bi se teško mogla nadoknaditi, a odlaganje nije protivno javnom interesu, niti bi se odlaganjem nanijela veća nenadoknadiva šteta protivnoj stranci. Uz zahtjev za odlaganje mora se priložiti dokaz o podnesenoj tužbi. Po takvom zahtjevu nadležni organ mora donijeti rješenje najkasnije u roku od osam dana od prijema zahtjeva.

Organ iz stava 2. ovog člana može i iz drugih razloga odložiti izvršenje osporenog upravnog akta do donošenja sudske odluke, ako to javni interes dozvoljava.

Pod uslovima iz stavova 2. i 3. ovog člana o odlaganju izvršenja upravnog akta protiv kojeg je podnesena tužba može odlučiti i nadležni sud kod kojeg je tužba podnesena, ako to pismeno zatraži tužilac. Ovaj zahtjev tužilac može postaviti samo pod uslovom ako prethodno nije tražio odlaganje izvršenja rješenja kod organa iz stava 2. ovog člana sud može odložiti izvršenje upravnog akta u trajanju do 60 dana računajući od dana donošenja odluke o odlaganju.

O zahtjevu iz prethodnog stava sud je dužan odlučiti u roku od 15 dana.

VI. Dopustivost

26. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu s članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 001107 10 Uvp od 31. januara 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Apelant je protiv navedene presude Vrhovnog suda podnio apelaciju 18. marta 2011. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

30. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, kao segmenta navedenog prava, zatim člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, člana 13 Evropske konvencije, te člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

33. Ustavni sud prevashodno zapaža da apelant apelacijom osporava Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 U 001107 10 Uvp od 31. januara 2011. godine, kojom je uvažen zahtjev zainteresovanog lica da se vanredno preispita presuda Okružnog suda, i na kraju je meritorno odbijen apelantov zahtjev radi odlaganja izvršenja rješenja kojim je apelantu naloženo da sporni stan preda u posjed zainteresovanom licu, a taj postupak se, iako apelant ima poziciju izvršenika, u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja tiče apelantovih građanskih prava, pa je stoga člana 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju.

A) Činjenično stanje i primjena materijalnog prava

34. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da je osporena presuda donesena na osnovu pogrešne ocjene utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešnom primjenom materijalnog i procesnog prava.

35. U vezi s ovim apelantovim prigovorima kojim ukazuje na kršenja prava na pravično suđenje s aspekta pogrešne ocjene utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može da vodi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

37. Ispitujući osnovanost apelantovih navoda Ustavni sud uočava da je apelant prigovore identične ovima iz apelacije iznosio tokom postupka, o čemu se Vrhovni sud (a prethodno i upravni organi) dovoljno jasno i argumentovano izjasnio, a data obrazloženja se ne čine proizvoljnim. Ustavni sud dalje uočava da je Vrhovni sud utvrdio da je upravni postupak pokrenut na apelantov zahtjev radi odlaganja izvršenja rješenja Odsjeka od 14. avgusta 2002. godine, a čije je izvršenje dozvoljeno pravosnažnim zaključkom o dozvoli izvršenja. Vrhovni sud je razmotrio apelantove razloge zbog kojih je zatražio odgodu izvršenja i utvrdio da oni ne predstavljaju niti jedan od uslova za odlaganje administrativnog izvršenja koje se provodi u konkretnom slučaju i u kom ne može da se pobija pravilnost rješenja koje se izvršava, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe ZOUP-a (čl. 264 i 265). Dovodeći navode apelacije u kontekst obrazloženja datih u osporenoj presudi, te imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba ZOUP-a koje su u konkretnom slučaju primijenjene, Ustavni sud iz datih obrazloženja ne vidi proizvoljnost u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao. Posebno treba imati u vidu da se prema odredbi člana 264 stav 1 ZOUP-a u postupku administrativnog izvršenja, u kom su nesporno donesene osporene odluke, ne može pobijati pravilnost rešenja koje se izvršava, pa se stoga u cjelosti pokazuju irelavantnim apelantovi navodi da sporni stan kao takav više ne postoji, na čemu se zasniva većina apelacionih navoda, budući da su navedene tvrdnje bile relevantne za prethodni postupak u kom je odlučivano o zahtjevu zainteresovanog lica za povraćaj predmetnog stana. Taj postupak je okončan Presudom Vrhovnog sud broj U-1159/03 od 4. oktobra 2006. godine koja nije predmet ovog apelacionog postupka. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je postupak proveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije.

38. U vezi s apelantovim navodima o kršenju člana 55 ZOPU-a Ustavni sud zapaža da je, suprotno apelantovim navodima, u zahtjevu za povraćaj spornog stana, kao i u odlukama Ministarstva i sudova, navedeno da je zainteresovano lice iz Banjaluke (a iz zahtjeva proizilazi da je njegova adresa prebivališta zapravo navedena adresa spornog stana), kao i da su navedeni podaci o punomoćniku zainteresovanog lica shodno članu 55 ZOPU-a, zbog čega Ustavni sud istaknute apelantove navode smatra neosnovanim.

39. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentima koji su analizirani u prethodnim tačkama ove odluke.

B)Pravo na suđenje u „razumnom roku“

40. Ustavni sud zapaža da apelant postupak osporava i s aspekta njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti i s tog aspekta.

a)Relevantni principi

41. Ustavni sud prije svega ističe da, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora da se ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

42. Osim toga, shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta koji su uzeti u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

43. Na kraju Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu da zadovolje uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

44. Ustavni sud zapaža da je postupak započeo 30. januara 2009. godine kad je apelant Odsjeku predao zahtjev za odlaganje izvršenja rješenja, koji je okončan presudom Vrhovnog suda od 31. januara 2011. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba da uzme u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste period od dvije godine.

c) Analiza dužine trajanja postupka

45. U konkretnom slučaju radi se o upravnom postupku u kom je apelant tražio odgodu izvršenja rješenja kojim je apelant obavezan da preda u posjed zainteresovanog lica sporni stan, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o posebno složenom predmetu. Isto tako, s obzirom na predmet spora, Ustavni sud zaključuje da je taj postupak za apelanta vrlo značajan.

46. Zatim, Ustavni sud zapaža da je postupak trajao ukupno dvije godine. U navedenom periodu Odsjek je o apelantovom zahtjevu od 30. januara 2009. godine odlučio u roku od 12 dana, Ministarstvo je o apelantovoj žalbi odlučilo takođe u roku od 12 dana, dok je Okružni sud o apelantovoj tužbi kojom je pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva odlučio u roku od devet mjeseci. Vrhovni sud je, odlučujući o zahtjevu zainteresovanog lica o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude, odluku donio u roku od jednog mjeseca i 14 dana. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sudovi u konkretnom slučaju postupali promptno, efikasno i u skladu sa zakonskim rokovima. S obzirom na sve navedeno Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku neosnovani.

47. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina postupka zadovoljava zahtjev „razumnog roka" iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da ne postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

48. Apelant je zatražio da mu se zbog dužine trajanja postupka naknadi nematerijalna šteta. Shodno članu 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i sloboda.

49. Ustavni sud zaključuje da je neosnovan apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete budući da Ustavni sud nije našao u konkretnom slučaju povredu apelantovog prava na suđenje u razumnom roku.

Pravo na dom i imovinu

50. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju pomenutih prava, u suštini, odnose na pogrešnu primjenu procesnog i materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani. Pravo na djelotvoran pravni lijek

51. Član 13 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Svako čija su prava i slobode, priznati ovom konvencijom, narušeni ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima...

52. Shodno pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član zahtijeva da se obezbijedi pravni lijek u vezi s pravima koja su garantovana Evropskom konvencijom. Iako apelant to nije eksplicitno naveo, iz navoda apelacije proizilazi da se na povredu ovog prava žali u odnosu na pravo na pravično suđenje. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant u ovom postupku imao i koristio mogućnost da podnosi žalbe u upravnom postupku, kao i da pokrene upravni spor protiv rješenja Ministarstva od 25. februara 2009. godine. Dakle, očigledno je da je apelant imao na raspolaganju i koristio pravne lijekove predviđene ZOUP-om i ZUS-om. Činjenica da rezultat ovih pravnih lijekova nije pozitivna posljedica za apelanta sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na djelotvoran pravni lijek. Stoga, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na suđenje u „razumnom roku“ kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer je upravni postupak okončan presudom donesenom povodom zahtjeva za vanredno preispitivanje kojim je meritorno odbijen apelantov zahtjev za odlaganje izvršenja rješenja kojim je apelantu naloženo da sporni stan preda u posjed zainteresovanom licu, trajao ukupno dvije godine, u kom periodu su organi uprave i redovni sudovi postupali promptno i u skladu sa zakonskim rokovima.

54. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije niti pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da je Vrhovni sud u postupku vanrednog preispitivanja presude za svoje odlučenje dao jasna i argumentovana obrazloženja iz kojih ne proizilazi proizvoljnost niti u jednom segmentu na koji je apelant neosnovano ukazao.

55. Takođe, nije povrijeđeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je apelant u postupku imao i koristio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju.

56. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1318/11 (V. M.) | Sudska praksa | Aktio