Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-305/11 (Javno preduzeće „Šumsko-privredno društvo Zeničko-dobojskog kantona“ d.o.o. Zavidovići)

Odluka donesena 17. 07. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Stanarsko pravo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-305/11

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 07. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 305/11, rješavajući apelaciju Javnog preduzeća „Šumsko-privredno društvo Zeničko-dobojskog kantona“ d.o.o. Zavidovići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b). i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. jula 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Javnog preduzeća „Šumsko-privredno društvo Zeničko-dobojskog kantona“ d.o.o.

Zavidovići podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-002 328 od 28. oktobra 2010.

godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-GŽ-08-001 402 od 7. oktobra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj P-948/03 od 29. maja 2008. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Javno preduzeće „Šumsko-privredno društvo Zeničko-dobojskog kantona“ d.o.o. Zavidovići (u daljnjem tekstu: apelant) podnijelo je 21. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070 0 Rev-09-002 328 od 28. oktobra 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-GŽ-08- 001 402 od 7. oktobra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-948/03 od 29. maja 2008. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te Marte Bučić-Vidić (u daljnjem tekstu: tužiteljica), učesnice u postupku, zatraženo je 4. marta 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Osnovni sud su odgovore na apelaciju dostavili Ustavnom sudu u periodu od 6. do 12. marta 2014. godine. Tužiteljica nije dostavila odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 11. juna 2014. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj P-948/03 od 29. maja 2008. godine usvojen je tužbeni zahtjev kojim je tužiteljica tražila da sud utvrdi da je stekla stanarsko pravo i pravo na kupovinu dvosobnog stana površine 42 m², u ulici Travnička cesta broj 30 u Zenici, koji je pobliže preciziran u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), za kupoprodajnu cijenu od 10.054,80 KM, koju je tužiteljica dužna platiti apelantu u certifikatima (stav 1. izreke presude). Istom presudom utvrđeno je da presuda u cijelosti nadomješta ugovor o kupoprodaji predmetnog stana i da se na osnovu presude tužiteljica ima pravo upisati u KPU Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda kao vlasnica predmetnog stana i to nakon što pruži dokaz o uplati kupoprodajne cijene na apelantov račun (stav 2. izreke presude). Apelant je obavezan da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od 2.670,00 KM (stav 3. izreke presude). U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je tužiteljici Odlukom SOUR „Krivaja“ Radna organizacija Šumarstvo i primarna prerada drveta „Šip“ Zavidovići, OOOUR Šumarstvo „Gostović“ Zavidovići (u daljnjem tekstu: apelantov prednik), broj 1-2398/81 od 30. decembra 1981. godine dodijeljen predmetni stan koji se nalazi u upravnoj zgradi Šumske uprave u Zenici, te da se tužiteljica na osnovu navedene odluke i uselila u predmetni stan. Također je utvrđeno da je tužiteljica nakon useljenja kontinuirano živjela u predmetnom stanu, te da je saglasno odlukama apelantovog prednika o utvrđivanju mjesečnih naknada – stanarina plaćala tuženom naknadu – stanarinu na ime korištenja predmetnog stana. Općinski sud je utvrdio da predmetni stan, kao ni ostali stanovi koji se nalaze na drugom spratu upravne zgrade Šumske uprave Zenica, nisu nikada predati SIZ-u stanovanja u Zenici na upravljanje i održavanje, niti je tužiteljica kao korisnica predmetnog stana evidentirana u navedenom SIZ-u kao nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu. Općinski sud je, također, naveo da je tužiteljici ispunjenjem uvjeta za starosnu penziju, tačnije 20. decembra 1990. godine, prestao radni odnos kod apelantovog prednika.

7. Općinski sud je utvrdio da je tužiteljica 14. juna 1999. godine apelantovom predniku podnijela zahtjev za otkup predmetnog stana, te da je apelantov prednik 15. juna 1999. godine obavijestio tužiteljicu da je predmetni stan službeni stan i da on, u skladu sa odredbama člana 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji), ne može biti predmet otkupa. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da apelant u toku postupka nije ponudio dokaz da je predmetni stan ijednim aktom apelantovog prednika određen kao službeni stan i da se koristi za službene potrebe. Također, Općinski sud je ukazao na to da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da je odlukom apelantovog prednika od 30. decembra 1981. godine tužiteljici dodijeljen predmetni stan na korištenje u redovnom postupku dodjele stanova na korištenje. Ocjenjujući da je tužiteljica na osnovu navedene odluke o dodjeli predmetnog stana od 30. decembra 1981. godine uselila u predmetni stan, te da je tokom cijelog perioda stanovanja (30 godina) izvršavala obaveze nositeljice stanarskog prava u vidu plaćanja naknade – stanarine apelantovom predniku, Općinski sud je zaključio da je tužiteljica na zakonit način uselila u predmetni stan i da je na predmetnom stanu stekla svojstvo nositeljice stanarskog prava, u skladu sa odredbom člana 11. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO). S tim u vezi, Općinski sud je zaključio da tužiteljici kao nositeljici stanarskog prava na predmetnom stanu pripada i pravo na otkup stana, u smislu odredbe člana 7. stav 4. Zakona o prodaji.

8. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-GŽ-08-001 402 od 7. oktobra 2009. godine kojom je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja nesporno proizlazi da je apelantov prednik predmetni stan dodijelio tužiteljici rješenjem od 30. decembra 1981. godine, da tužiteljica nije zaključila ugovor o korištenju stana sa tadašnjim SIZ-om za stanovanje zato što apelantov prednik nije nikada predao predmetni stan na upravljanje SIZ-u, da je tužiteljica živjela u predmetnom stanu skoro 30 godina i istovremeno plaćala apelantu stanarinu, a da pri tom apelant nije nikada tražio njeno iseljenje. Dalje, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud, ocjenjujući rješenje o dodjeli predmetnog stana na korištenje tužiteljici, pravilno utvrdio da navedeno rješenje ne sadrži odredbu koja upućuje na to da se predmetni stan dodjeljuje tužiteljici na korištenje za vrijeme dok traje vršenje određene službene dužnosti, odnosno da predmetni stan predstavlja službeni stan. Naime, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o službenom stanu, budući da apelant nije u toku postupka sudu ponudio odluku prednika da je predmetni stan proglašen službenim stanom, jer, prema mišljenju Kantonalnog suda, da bi stan imao svojstvo službenog stana, neophodno je svaki konkretan stan namijenjen za tu svrhu na osnovu odluke proglasiti službenim stanom. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao na to da je u toku postupka nesporno utvrđeno da su korisnici stanova u istoj zgradi već otkupili stanove koji su im dodijeljeni na isti način kao i tužiteljici. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je primjenom odredaba člana 11. ZOSO-a i člana 7. st. 3. i 4. Zakona o prodaji u cijelosti udovoljio tužbenom zahtjevu.

9. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji, donio Presudu broj 070 0 Rev-09-002 328 od 28. oktobra 2010. godine kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove nižestepenih sudova, te je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da apelant nije tokom postupka dokazao da predmetni stan ima svojstvo službenog stana, budući da osim navoda da se radi o službenom stanu nije prezentirao formalnu odluku, akt davaoca stana na korištenje, kojom je utvrđeno da je predmetni stan proglašen službenim stanom, kako to propisuje odredba člana 4. stav 3. ZOSO-a. Naime, Vrhovni sud je ukazao na to da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova nesporno proizlazi da je odlukom apelantovog prednika od 30. decembra 1981. godine tužiteljici dodijeljen na korištenje predmetni stan koji je neprekidno i nesmetano koristila 30 godina, pritom izvršavajući kao nositeljica stanarskog prava obaveze proizašle iz korištenja stana (plaćanje stanarine). Prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da je tužiteljica zakonito uselila u predmetni stan, te da je stekla stanarsko pravo, u smislu odredbe člana 11. ZOSO-a. Osim toga, Vrhovni sud smatra da tužiteljica ispunjava uvjete za sticanje stanarskog prava na predmetnom stanu propisane odredbama člana 30. st. 2. i 7. ZOSO-a (tri godine plus pet godina), a što je utvrđeno na osnovu izvedenih dokaza u toku prvostepenog postupka, ukazujući pri tom na nesporno utvrđenu činjenicu da protekom rokova iz člana 30. st. 2. i 7. ZOSO-a apelant nije pokrenuo postupak za tužiteljicino iseljenje iz predmetnog stana. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da su odluke nižestepenih sudova zasnovane na pravilnoj primjeni materijalnog prava jer je tužiteljici priznato svojstvo nositeljice stanarskog prava (član 11. ZOSO-a) i pravo na otkup stana (član 7. st. 3. i 4. Zakona o prodaji), budući da apelant nije dokazao da je ispunjen zakonski uvjet u vidu postojanja formalne odluke, akta davaoca stana na korištenje, kojom je utvrđeno svojstvo predmetnog stana kao službenog stana, u smislu odredbe člana 4. stav 3. ZOSO-a.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelant smatra da je pogrešan zaključak redovnih sudova da predmetni stan nema status službenog stana jer je nesporno utvrđeno da se stan nalazi u apelantovoj poslovnoj zgradi. Apelant je istakao da je odredbom člana 11. ZOSO-a izričito propisano da se stanarsko pravo stiče useljenjem na osnovu ugovora o korištenju stana, pa budući da u konkretnom slučaju tužiteljica nikada nije zaključila ugovor o korištenju stana, niti je to tražila, apelant smatra da ne postoji pravni osnov za donošenje presuda koje osporava apelacijom. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene odluke redovnih sudova i predmet vrati na ponovni postupak.

b) Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su istakli da njihovim presudama nisu povrijeđena apelantova prava, te su se pozvali na razloge date u obrazloženjima tih presuda. V.Relevantni propisi

12. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službeni list RBiH“ broj 2/93 i „Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4. stav 3.

Ne smatraju se stanom u smislu ovog zakona:

[...] 3) stanovi za vršenje službene dužnosti koji se kao namjenski utvrde samoupravnim sporazumom, odnosno opštim aktom davaoca stana na korištenje (stanovi u zgradama kazneno-popravnih organizacija, u krugu vojnih kasarni i u drugim vojnim objektima, na aerodromima, u željezničkim stanicama, ložionicama i slično, stanovi za čuvare pruga, puteva, brana, vodoprivrednih objekata, za domare, nadstojnike zgrada-kućepazitelje, nadzornike zgrada, ložače i slično, stanovi u školskim zgradama, u zdravstvenim ustanovama i slično);

4) stanovi vezani za vršenje određene funkcije kad funkcija traje, koji se utvrde samoupravnim sporazumom, odnosno opštim aktom davaoca stana na korištenje;

[...] Član 11.

Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.

Član 30.

Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana, odnosno prostorije ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.

[...] Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana, odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.

13. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07, 72/08 i 23/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Svaki nositelj stanarskog prava, izuzev u slučaju iz člana 5. ovog zakona, može istaći zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja stanom (u daljem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati.

Zahtjev iz stava 1. ovog člana podnosi se u roku od jedne godine od dana primjene ovog zakona, a ugovor o kupoprodaji stana (u daljem tekstu: ugovor) mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za kupnju stana.

Ako prodavatelj na zahtjev nositelja stanarskog prava koji želi kupiti stan ne sklopi ugovor u roku iz stava 2. ovog člana, kupac ima pravo pokrenuti sudski postupak. Presuda u cijelosti nadomješta ugovor.

Izuzetno, rok za sklapanje ugovora za stan za koji u vrijeme određeno za podnošenje zahtjeva za kupnju stana nisu određene sve činjenice bitne za prodaju stana, počinje teći od dana kada se ove činjenice utvrde. Činjenice bitne za kupoprodaju stana ocjenjuju se u vrijeme sklapanja ugovora.

VI.Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

16. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070 0 Rev-09-002 328 od 28. oktobra 2010. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. novembra 2010. godine, a apelacija je podnesena 21. januara 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

18. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

19. S obzirom na to da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća na to da državni organi i javna vlast ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao na to da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome prekršena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se postupak nesporno tiče utvrđivanja građanskih prava i obaveza, s obzirom na to da se tužbeni zahtjev odnosio na utvrđivanje tužiteljicinog statusa nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu i prava na otkup predmetnog stana. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost da ispita da li je postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

22. Apelant smatra da mu je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

23. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao u utvrđivanju činjenica i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka naglasio da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

24. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, na osnovu provedenih dokaza, utvrdili da je osnovan tužiteljicin tužbeni zahtjev, te da su svoj zaključak zasnivali na relevantnim odredbama ZOSO-a i Zakona o prodaji koje su citirane u prethodnim tačkama ove odluke. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoje odluke obrazložili na argumentiran i jasan način, koji ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi osporenim presudama nesporno utvrdili da je odlukom apelantovog prednika od 30. decembra 1981. godine predmetni stan dodijeljen tužiteljici u postupku dodjele stanova na korištenje, dakle, ne za službene potrebe, te da je na osnovu te odluke tužiteljica i uselila u predmetni stan. Osim toga, redovni sudovi su, suprotno apelantovim navodima, utvrdili da tužiteljica nije zaključila ugovor o korištenju predmetnog stana sa SIZ-om za stanovanje zato što apelantov prednik nije predao predmetni stan na upravljanje SIZ-u, te da je za čitav period stanovanja u predmetnom stanu (30 godina) kao nositeljica stanarskog prava izvršavala svoju obavezu plaćanja stanarine apelantovom predniku, te da je stoga stekla status nositeljice stanarskog prava, u smislu odredbe člana 11. ZOSO-a, i pravo na otkup predmetnog stana, u smislu odredbe člana 7. Zakona o prodaji. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i relevantne odredbe ZOSO-a i Zakona o prodaji na kojima su redovni sudovi zasnovali svoje odluke, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u postupanju redovnih sudova, niti u zaključku da je tužiteljicin zahtjev osnovan. U prilog ovakvom zaključku ide i stav izražen u Odluci broj AP 1255/06 od 3. aprila 2008. godine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1255/06, tačka 28, objavljena na www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud istakao da su u tom slučaju redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe člana 4. stav 3. Zakona o stambenim odnosima kojim je propisano da davalac stana na korištenje mora posebnim aktom, odnosno odlukom službeni stan proglasiti za službeni stan, što je, dakle, conditio sine qua non da bi stan mogao imati takav status. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.

25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na imovinu

26. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava zasniva na navodima o povredi prava na pravično suđenje, odnosno na primjeni materijalnog prava, što je već razmotreno u okviru prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovanim. VIII.Zaključak

27. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, budući da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva, uz pozivanje na relevantne odredbe ZOSO-a i Zakona o prodaji, dali iscrpne razloge zašto su udovoljili tužbenom zahtjevu, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i u potpunosti zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje.

28. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-305/11 (Javno preduzeće „Šumsko-privredno… | Sudska praksa | Aktio