Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1077/13 (F. P. i drugi)
Odluka donesena 17. 09. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1077/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine, u predmetu broj AP-1077/13, rješavajući apelacije Fehima Peljte i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Fehim Peljto, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 056321 12 Gz 2 od 22. januara 2013. godine;
Gojko Macanović, protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 043304 12 Gž od 21. februara 2013. godine;
Ahmed Mulahasanović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 36 0 P 000378 12 Rev od 5.
februara 2013. godine;
Duško Ljuboja, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 030709 12 Rev od 4. aprila 2013. godine;
Mldb. Nedim Hodžić protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 127114 13 Gž od 17. maja 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1077/13 Fehim Peljto (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Dušan Kalaba, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 056321 12 Gz 2 od 22. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određene novčane iznose na ime naknade nematerijalne štete (zbog umanjenja opće životne aktivnosti, na ime naknade za pretrpljene fizičke bolove, na ime naknade za pretrpljeni strah i na ime naknade zbog naruženosti), dok je odbijen tužitelj sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa. U toku postupka je utvrđeno da je doprinos tužitelja, odnosno, njegovih roditelja, iznosio 50%, jer je doprinio nastanku štete i njenoj težini u smislu člana 192. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, te je određena naknada u određenom novčanom iznosu.
2. AP-2062/13 Gojko Macanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Vesna Rujević, advokat iz Banjaluke, podnio je 14. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 043304 12 Gž od 21. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelatova tužba radi naknade nematerijalne štete. U toku postupka je utvrđeno da apelantu nije pripadalo pravo na naknadu za pretrpljeni strah za zdravstveno stanje malodobne djece (zbog predmetnih oštećenja u stanu). S tim u vezi, utvrđeno je da za posljedice štete nanesene drugom postoji pravo na naknadu samo uz pretpostavke iz člana
201. Zakona o obligacionim odnosima (posredna šteta – posredni oštećenik), koje pretpostavke se u konkretnom slučaju nisu ispunile, jer osnovani i jaki strah roditelja za zdravlje djece nije „pravno priznata nematerijalna šteta“.
3. AP-2161/13 Ahmed Mulahasanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 20. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 36 0 P 000378 12 Rev od 5. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi naknade nematerijalne štete. U toku postupka je utvrđeno da nije bilo uzročne veze između nastale štete i radnje tuženog, odnosno, nije bilo direktnog propusta tuženog zbog kojeg je došlo do prouzrokovanja štete apelantu.
4. AP-2887/13 Duško Ljuboja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Oštre Luke, kojeg zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banjaluke, podnio je 2. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 030709 12 Rev od 4. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi naknade nematerijalne štete. U toku postupka je utvrđeno da je apelant predmetnu tužbu podnio 11. septembra 2002. godine, međutim, 8. aprila 2002. godine je istekao trogodišnji subjektivni rok zastarjelosti propisan odredbom člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.
5. AP-2909/13 Mldb. Nedim Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, zastupan po zakonskom zastupniku Merimi Hodžić, koju zastupa Aida Smajić, advokat iz Tuzle, podnio je 3. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 127114 13 Gž od 17. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je apelantova tužba i obavezan tuženi da apelantu isplate određene novčane iznose na ime naknade nematerijalne štete (za psihičke bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljeni psihički bol - strah i psihičke patnje zbog naruženosti) i na ime naknade materijalne štete, dok je odbijen apelant sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete preko dosuđenog iznosa. U toku postupka je nakon ocjene svih subjektivnih i objektivnih okolnosti konkretnog slučaja određena pravična naknada za nematerijalnu štetu. U pogledu naknade materijalne štete, koja se odnosila na tuđu pomoć i njegu apelantu, visina iste je utvrđena na osnovu prosječne medicinske mjesečne zarade, perioda u kojem je apelantu bila potrebna tuđa njega i pomoć, te doprinosa apelanta nastanku štetnog događaja.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1077/13.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić