Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1863/12 (SR Auto škola „Ćoso“ Bihać,J. M.,„Marisol“ d.o.o. Mostar,V. S.,M. K.)
Odluka donesena 17. 09. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1863/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
SR Auto škola „Ćoso“ Bihać protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 MALS 003415 07 PŽ od 12. marta 2012. godine;
Jasminko Mandura protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 011498 11 REV od 25. septembra 2012. godine;
„Marisol“ d.o.o. Mostar protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 PS 050327 11 REV od 25.
januara 2013. godine;
Vera Savić protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 107104 12 GŽ od 16. januara 2013. godine;
Mersad Kovačević protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 056024 12 REV od 22. januara 2013.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1863/12 SR Auto škola „Ćoso“ Bihać (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bihaća, kojeg zastupa Sadeta Ćosić iz Bihać, podnio je 21. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 MALS 003415 07 PŽ od 12. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelant obavezan da tužitelju na ime duga isplati novčani iznos, te mu naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je između pravnog prednika tužitelja i apelanta zaključen ugovor o zakupu poligona za obuku kandidata za vozače uz apelantovu obavezu plaćanja zakupnine od po 130,00 KM mjesečno. S tim u vezi je zaključeno da se neplaćeni iznos zakupnine odnosi za period o 30. juna 2004. godine do 30. marta 2005. godine, slijedom čega je udovoljeno predmetnom tužbenom zahtjevu u smislu odredbi čl. 277., 567. i 583. Zakona o obligacionim odnosima.
2. AP-4350/12 Jasminko Mandura (u daljnjem tekstu: apelant), iz Maglaja, podnio je 11. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 011498 11 REV od 25. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelanta kojeg je podnio protiv tuženih u predmetu radi isplate duga i naknade štete. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da su apelant i prvotuženi zaključili ugovor o zajmu, slijedom čega se zbog neispunjenja ugovora od strane tog tuženog ukazuje osnovanim apelantov tužbeni zahtjev u smislu odredbi člana 557. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. U odnosu na ostale tužene je zaključeno da je predmetni zahtjev neosnovan, zbog izostanka pasivne legitimacije na njihovoj strani. U vezi sa zahtjevom za naknadu štete usmjerenom prema prvotuženom je zaključeno da je on neosnovan, zbog osnovanosti prigovora nedostatka aktivne legitimacije na strani apelanta, budući da je utvrđeno da isporučena roba ne pripada lično apelantu, već drugom pravnom licu.
3. AP-1339/13 „Marisol“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara , kojeg zastupa Nermin Dizdar, advokat iz Mostara, podnio je 29. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 PS 050327 11 REV od 25. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelant obavezan da na ime duga isplati tužitelju novčani iznos, te mu naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da su se parnične stranke nalazile u poslovnom odnosu temeljem kojeg je osnovom usmenih porudžbi tužitelj isporučivao apelantu određene količine robe, te da je apelant vozaču tužitelja vršio isplate u gotovinskim iznosima koji uglavnom nisu odgovarali iznosima na računima. Slijedom navedenog je zaključeno da ukupan dug utvrđen na osnovu nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, kojem apelant nije konkretno prigovarao, pa je predmetnom tužbenom zahtjevu udovoljeno primjenom odredbi čl. 17., 262. (stav 1.), 454. (stav 1.), 516., 312. (stav 2.) i 277. Zakona o obligacionim odnosima.
4. AP-1410/13 Vera Savić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banje Luke, koju zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 4. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 107104 12 GŽ od 16. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelantica obavezana da na ime duga isplati tužitelju novčani iznos, kao i da mu naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da su parnične strane zaključile ugovor o zakupu zemljišta koje pripada putu. Ocjenom suštine navedenog ugovora zaključeno je da se u konkretnom slučaju radilo o zakupu putnog pojasa, bez obzira što su stranke ugovor nazvale ugovor o zakupu građevinskog zemljišta. Dalje je navedeno da ne stoji prigovor nedostatka pasivne legitimacije kojeg je istakla apelantica u predmetnoj pravnoj stvari, budući da je zaključeno da je apelantica učesnik materijalno-pravnog odnosa iz spornog ugovora o zakupu, kao i naknadne saglasnosti i rješenja tužitelja. Također je navedeno da je neosnovan navod apelantice da ona nije u obavezi da plaća zakupninu za zemljište površine od 110 m2 jer koristi samo 30 m2 tog zemljišta, s obzirom da se apelantica navedenim ugovorom obavezala plaćati zakupninu za cijelu površinu zemljišta, a nije dokazala da stvarna površina tog zemljišta iznosi 30 m2. Kako apelantica nije ispunjavala svoju obavezu iz navedenog ugovora, djelimično je usvojen predmetni tužbeni zahtjev za ona potraživanja koja nisu zastarjela.
5. AP-2144/13 Mersad Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tuzle, kojeg zastupa Sead Sarihodžić, advokat iz Tuzle, podnio je 17. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 056024 12 REV od 22. januara 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelant obavezan na isplatu duga tužitelju po osnovu isporučene toplotne energije u poslovnom prostoru, kao i da mu naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da su tužitelj i apelant kao vlasnik predmetnog prostora zaključili ugovor o pružanju komunalne usluge zagrijavanja prostora, te da je apelant navedenim ugovorom preuzeo u svoje ime i za svoj račun prava i obaveze koje proizlaze iz tog ugovora. Slijedom navedenog je zaključeno da je tužitelj svoju ugovornu obavezu izvršio, pa je apelant obavezan na plaćanje cijene izvršene usluge pobliže sadržane u kartici otvorenih stavki tužitelja. Također je navedeno da je apelant, u smislu odredbe člana 123. Zakona o parničnom postupku FBiH, imao obavezu da dokaže da nije obveznik plaćanja navedene naknade ukoliko je smatrao da nije korisnik tužiteljevih usluga u predmetnom prostoru, čime bi prestala njegova obaveza plaćanja predmetne naknade. Kako je apelant propustio to da učini, odlučeno je kao u predmetnoj pravnoj stvari.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1863/12.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica Vera Savić se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić