Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1941/11 (S. S.,M. K.,N. G. i Z. R.,L. M.)

Odluka donesena 17. 09. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1941/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine, u predmetu broj AP-1941/11, rješavajući apelacije Sulejmana Salihovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Sulejman Salihović, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009 0 GŽ 08 002052 od 20. augusta 2009. godine;

Milivoj Kukavica, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 049126 12 Rev od 7. marta 2013. godine;

Novak Gojković, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 Rs 001715 12 Rev od 4. aprila 2013. godine;

Zdenka Rezo, protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Rs 016917 13 Rsž od 27. maja 2013. godine;

Ljilja Mandić, protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Rs 017009 13 Rsž od 7. maja 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1941/11 Sulejman Salihović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, kojeg zastupa Halil Gagula, advokat iz Konjica, podnio je 8. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009 0 GŽ 08 002052 od 20. augusta 2009. godine. Apelant je dopunio apelaciju 20. augusta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate plata. U toku postupka je utvrđeno da je u konkretnom slučaju apelant tužbu podnio nakon proteka zakonom propisanog roka od tri godine, jer je potraživao plate za februar i mart 2001. godine a tužbu podnio 27. novembra 2006. godine.

2. AP-2517/13 Milivoj Kukavica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Vitomir D. Gajić i Ljiljana Mrđa Kulundžija, advokati iz Banjaluke, podnio je 10. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 049126 12 Rev od 7. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi utvrđenja da je apelant zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme kod tužene, vraćanja na posao i isplate određenih novčanih iznosa na ime izgubljene zarada i toplog obroka. U toku postupka je utvrđeno da je apelant zaključio ugovor o radu na određeno vrijeme kod tužene uz suglasnost preduzeća, kod kojeg je bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme i upućen na rad kod tužene privremeno do isteka mandata ministra, te da apelant nije dokazao da mu je prestao radni odnos na neodređeno vrijeme kod navedenog preduzeća u skladu sa odredbom članom 112. Zakona o radu.

3. AP-2818/13 Novak Gojković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Modriče, kojeg zastupa Zoran Tanasić, advokat iz Modriče, podnio je 27. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 Rs 001715 12 Rev od 4. aprila 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 22. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi utvrđenja da apelantu nije prestao radni odnos kod tužene, vraćanja na posao, uspostave svih prava po osnovu rada i radnog odnosa, isplate određenih novčanih iznosa na ime naknade štete za izostale plate i regresa, te uplate pripadajućih poreza i doprinosa. U toku postupka je utvrđeno da je rješenje o razrješenju apelanta sa funkcije načelnika po svojoj prirodi bilo deklaratornog karaktera i predstavljalo izvršenje obaveza koje su proizilazile iz Odluke Visokog predstavnika za BiH od 30. juna 2004. godine o smjenjivanju apelanta sa predmetnih funkcija.

4. AP-3062/13 Zdenka Rezo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Posušja, koju zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnijela je 11. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Rs 016917 13 Rsž od 27. maja 2013. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 27. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužiteljičina tužba i obavezan tuženi da apelantici isplati određene novčane iznose na ime razlike neisplaćene plaće, razlike neisplaćenih naknada tokom rada, za vrijeme praznika, prekovremenog rada, rada subotom i nedjeljom, te uplati razliku na ime razlike neisplaćenih doprinosa za plaću za penzijsko i invalidsko osiguranje, dok je odbijen tužbeni zahtjev preko dosuđenog. U toku postupka je utvrđeno da je apelantici obračun bruto satnice vršen od strane poslodavca u iznosu koji je veći od bruto satnice koja je regulirana odredbama Općeg kolektivnog ugovora, te se u odnosu na apelanticu nije mogao primijeniti član 32. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i uposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji FBiH (usklađuje se najniža bruto satnica).

5. AP-3063/13 Ljilja Mandić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Širokog Brijega, koju zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnijela je 11. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Rs 017009 13 Rsž od 7. maja 2013. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 27. septembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužiteljičina tužba i obavezan tuženi da apelantici isplati određene novčane iznose na ime razlike neisplaćene plaće, razlike neisplaćenih naknada tokom rada, za vrijeme praznika, prekovremenog rada, rada subotom i nedjeljom, te uplati razliku na ime razlike neisplaćenih doprinosa za plaću za penzijsko i invalidsko osiguranje, dok je odbijen tužbeni zahtjev preko dosuđenog. U toku postupka je utvrđeno da je apelantici obračun bruto satnice vršen od strane poslodavca u iznosu koji je veći od bruto satnice koja je regulirana odredbama Općeg kolektivnog ugovora, te se u odnosu na apelanticu nije mogao primijeniti član 32. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i uposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji FBiH (usklađuje se najniža bruto satnica).

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1941/11.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1941/11 (S. S.,M. K.,N. G. i Z. R.,L. M.) | Sudska praksa | Aktio