Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2048/12 (M. Š.,M.K., A.K., F.K., S.K. i F.H.)
Odluka donesena 17. 09. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2048/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine, u predmetu broj AP-2048/12, rješavajući apelacije Milana Škiljića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Milan Škiljić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 001628 11 UVP od 21. marta 2012. godine;
M.K., A.K., F.K., S.K. i F.H., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 003119 11 UVP od 12. februara 2013. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2048/12
Milan Škiljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Meliha Filipović advokatica iz Banja Luke, podnio je 29. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 001628 11 UVP od 21. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom u preuzeto je iz apelantovog posjeda neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište u Banja Luci, koje je u društvenom vlasništvu, sa ranije upisanim pravom korištenja zemljišta u korist apelanta, a radi izgradnje pristupne saobraćajnice u Banja Luci. Osim toga, odlučeno je da će se u zemljišnoknjižnim evidencijama izvršiti uknjižba u korist javnog dobra-put sa dijelom 1/1, te da će se provesti postupak sporazumnog određivanja naknade za preuzeto zemljište. Također, odbijen je apelantov zahtjev za eksproprijaciju preostalih nekretnina, tj. porodične kuće i pomoćnih objekata izgrađenih na jednom dijelu zemljišta. U postupku je utvrđeno da je na osnovu urbanističko tehničkih uslova iz 2001. i 2002. godine u svrhu izgradnje pomoćne saobraćajnice, izvršeno cijepanje prijašnje apelantove parcele na dvije nove parcele od kojih je jedna parcela predmetno neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište koje je izuzeto iz apelantovog posjeda u površini utvrđenoj geodetskim vještačenjem i mjerenjem na terenu savremenim digitalnim uređajima. S tim u vezi, sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da mu je iz posjeda izuzeto zemljište u većoj površini nego što je površina novoformirane parcele. Nadalje, sud je zaključio da su neosnovani i apelantovi navodi da mu je ugrožen „životni prostor“ te da nema pristup svojoj kotlovnici, budući da je sud utvrdio da takav pristup kotlovnici postoji, kao i da je porodični objekat apelanta dobio na vrijednosti zbog novoizgrađene saobraćajnice. Osim toga, u pogledu apelantovog zahtjeva za izuzimanje preostalog dijela nekretnina, tj. porodične kuće i pomoćnih objekata, sud je zaključio da Zakon o građevinskom zemljištu ne predviđa mogućnost eksproprijacije preostalih nekretnina koje su izgrađene na gradskom građevinskom zemljištu.
2. AP-2493/13
M.K., A.K., F.K., S.K. i F.H. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zenice, koje zastupaju Bakir Ljubović i Dženana Ljubović advokati iz Zenice, podnijeli su 10. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 003119 11 UVP od 12. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je zahtjev apelanata za poništenje pravosnažnog rješenja o eksproprijaciji iz 1971. godine, kojim je u korist Općine Zenica-Zavoda za izgradnju i uređenje grada Zenice, u svrhu preseljenja stanovništva sa ugroženog područja prouzrokovanog podzemnim rudarskim radovima, potpuno eksproprisana nekretnina u Lokvinama koja je u suvlasništvu apelanata i njihove majke, sa dijelom 1/6. Sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za deeksproprijaciju spornih nekretnina, u smislu člana 32. Zakona o eksproprijaciji, a koje apelanti navode u svom zahtjevu, tj. da dio spornog zemljišta koje je eksproprisano nije služilo svrsi eksproprijacije, budući da je sud utvrdio da su na širem lokalitetu spornog zemljišta izvršeni znatniji radovi i da taj dio zemljišta služi svrhi eksproprijacije, odnosno preseljenju stanovništva sa ugroženog područja prouzrokovanog podzemnim rudarskim radovima, dok je jedan dio zemljišta predviđen za izgradnju sportsko rekreacionih objekata koji predstavlja dio naselja kao cjeline, kada se za to steknu finansijski uslovi. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2048/12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić