Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2248/12 (I. B. i drugi)

Odluka donesena 17. 09. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2248/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ivo Baotić, Anto Benković, Tomislav Damjanović, Đuro Filipović, Đuro Kopić, Pejo Kopić, Mato Kopić, Mato Kosić, Mijo Krištić, Pavo Marković, Marko Blažanović, Ilija Nedić, Mato Nedić, Pavo Oršolić, Tunjo Oršolić, Josip Pejić, Marko (Stjepe) Porobić, Ivo Porobić, Šimo Porobić, Mato Sarvaš, Pavo Živković, Ivo Banović, Mato Balentović, Ivo Klaić, Anto Đukić, Davor Ravlić, Lovro Lipovca, Mato Grgurević, Ilija Mišković i Marko (Marka) Porobića, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 P 004480 10 Rev od 13. marta 2012. godine;

Šemsudin Durmić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 Rs 012852 11 Rev od 30. oktobra 2012. godine;

M.S., protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 055062 12 Gž od 6. novembra 2012. godine;

S.M., protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3P 001503 12 Gž od 24. decembra 2012. godine;

Amer Sirćo, Hajrudin Ajanović, Senad Zeković i Fazil Hota, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 008472 13 Rev od 21. juna 2013. godine i presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 008472 12 Gž od 9. januara 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2248/12 Ivo Baotić iz Donje Mahale, Anto Benković iz Ugljare, Tomislav Damjanović iz Orašja, Đuro Filipović iz Donje Mahale, Đuro Kopić iz Oštre Luke, Pejo Kopić iz Oštre Luke, Mato Kopić iz Boka, Mato Kosić iz Boka, Mijo Krištić iz Oštre Luke, Pavo Marković iz Matića, Marko Blažanović iz Bazika, Ilija Nedić iz Boka, Mato Nedić iz Tolise, Pavo Oršolić iz Tolise, Tunjo Oršolić iz Tolise, Josip Pejić iz Oštre Luke, Marko (Stjepe) Porobić iz Ugljare, Ivo Porobić iz Ugljare, Šimo Porobić iz Ugljare, Mato Sarvaš iz Ugljare, Pavo Živković iz Kostrča, Ivo Banović iz Domaljevca, Mato Balentović iz Županje, Ivo Klaić iz Donje Mahale, Anto Đukić iz Domaljevca, Davor Ravlić iz Okučana, Lovro Lipovca iz Okučana, Mato Grgurević iz Domaljevca, Ilija Mišković iz Matića i Marko (Marka) Porobića iz Ugljare (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Marijan Pejičić, advokat iz Orašja, podnijeli su 15. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 P 004480 10 Rev od 13. marta 2012. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 7. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanata radi isplate određenih novčanih iznosa. U toku postupka je utvrđeno da je apelantima prestala djelatna služba radi odlaska u penziju, te je stoga primjenom člana 128. u vezi sa članom 164. stav 4. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u FBiH i člana 45. Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH, apelantima pripadalo pravo samo na otpremninu, a ne i pravo na naknadu u visini plaće koju su apelanti ostvarivali u posljednjem mjesecu prije prestanka djelatne službe.

2. AP-100/13 Šemsudin Durmić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Fikret Čelebić, advokat iz Novog Grada, podnio je 10. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 Rs 012852 11 Rev od 30. oktobra 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 2. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je „zbog promašene pasivne legitimacije“ apelantova tužba radi utvrđivanja da je nezakonito rješenje o otpuštanju apelanta iz službe, slijedom čega se tužena (Unsko-sanski kanton, za Kantonalno ministarstvo unutrašnjih poslova) obavezuje da apelanta vrati na posao, te mu isplati određene novčane iznose na ime neisplaćenih plata, regresa i za pretrpljenu psihičku bol i uplati doprinose. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije nikad bio uposlenik tužene niti je prema odredbama Zakona o policiji postojala obaveza Kantonalnog ministarstvo unutrašnjih poslova Unsko-sanskog kantona da apelanta preuzme, jer apelant na dan 31. mart 1996. godine nije bio u radnom odnosu kod tužene.

3. AP-155/13 M.S. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Smiljana Moravac Babić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 14. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 055062 12 Gž od 6. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbačena je apelantičina tužba radi vraćanja na posao i zaključenja ugovora o radu, te isplate štete na ime neisplaćenih plata i uplate doprinosa. Apelantičina tužba je odbačena u odnosu na prvotuženog primjenom člana 362. stav 2 Zakona o parničnom postupku, kojim je propisano da do zaključenja pripremnog ročišta može, pod uslovima iz stava 1. ovog člana, uz tužitelja pristupiti novi tužitelj, ili tužba može biti proširena na novog tuženog sa njegovim pristankom. Apelantičina tužba u odnosu na drugotuženu je odbačena iz razloga što nije podnesena u roku od jedne godine od saznanja za povredu prava iz radnog odnosa u smislu člana 118. Zakona o radu – Prečišćeni tekst.

4. AP-459/13 S.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mujarić & Gagula Sarajevo, podnio je 1. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3P 001503 12 Gž od 24. decembra 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 20. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi poništenja rješenja, te utvrđenja i isplate naknade troškova prevoza na posao i sa posla. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije imao pravo na naknadu troškova prevoza na posao i sa posla jer mu je bilo priznato pravo na naknadu za odvojeni život.

5. AP-742/13 Amer Sirćo iz Olova, Hajrudin Ajanović iz Sarajeva, Senad Zeković iz Vogošće i Fazil Hota iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mujarić & Gagula Sarajevo, podnijeli su 19. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 008472 13 Rev od 21. juna 2013. godine i presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 008472 12 Gž od 9. januara 2013. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 25. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanata radi isplate razlike plaća. U toku postupka je utvrđeno da su apelanti bili zaposlenici tužene kojima je do određenog datuma isplaćivana plata u skladu sa kriterijima iz odredaba čl. 6. i

7. Zakona o platama i naknadama u institucijama u BiH, a od navedenog datuma pa ubuduće, tužena je platu obračunavala primjenom Odluke Vijeća ministara BiH broj 168/09, kojom je smanjena dotadašnja osnovica. Kako je navedena odluka Vijeća ministara BiH bila donesena u skladu sa odredbama člana 3. stav 1. tačka d) Zakona o platama i naknadama u institucijama u BiH, zaključeno je da je tužena obračunavala platu apelantima primjenom zakonitog akta. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2248/12.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim navedenog, apelant Šemsudin Durmić se žali i na povredu prava na pravičan postupak u razumnom roku, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. U pogledu navoda apelanta Šemsudina Durmića da je predmetni postupak nerazumno dugo trajao, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantova tužba odbijena „zbog promašene pasivne legitimacije“ i da je apelant podnio tužbu za koju nije mogao razumno očekivati da će rezultirati odlukom u njegovu korist. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2248/12 (I. B. i drugi) | Sudska praksa | Aktio