Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3154/13 (M.B.)
Odluka donesena 17. 09. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3154/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine, u predmetu broj AP-3154/13, rješavajući apelaciju M.B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.B. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 004901 11 Uvp od 28. marta 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Enes Delić, advokat iz Lukavca, podnio je 16. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 004901 11 Uvp od 28. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda u Tuzli od 19. maja 2011. godine, kojom je odbijena njegova tužba protiv rješenja MUP-a Tuzlanskog kantona od 22. juna 2010. godine, kojim je odbijena apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja od 25. maja 2010. godine. Tim rješenjem apelant je odbijen sa zahtjevom za registraciju putničkog motornog vozila, pobliže preciziranog u dispozitivu rješenja. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naglasio da iz obrazloženja prvostepene presude i podataka u spisu predmeta proizilazi da je predmetno vozilo B.S. ugovorom o finansijskom lizingu sa „Volksbank leasing BH“ d.o.o. Sarajevo koristio i prije otplate cijeloga duga, isti otuđio „Inter autu“ d.o.o. Tuzla, a koje je to vozilo prodalo apelantu. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da su na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja organi uprave, kao i prvostepeni sud, na osnovu člana 215. stav 3. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH, a koji omogućava donošenje Pravilnika o registraciji vozila (u daljnjem tekstu: Pravilnik) i to člana 13. stav 1., te člana 6. stav 1. tačka 1. i člana 14. stav 2. tač. 1. i 2., pravilno donijeli negativne odluke po apelanta. Naime, navedeno je da predmetne zakonske i podzakonske odredbe određuju postupak registrovanja vozila po ugovoru o lizingu, te pored općih dokaza iz člana 6. Pravilnika određuju između ostaloga i (član 13. stav 1. tačka f. Pravilnika) ovlaštenje lizing kuće korisniku lizinga da može registrovati vozilo na sebe. Kako tog ovlaštenja nema, niti je korisnik lizinga, B.S., izmirio svoje obaveze (član 14. stav 1. tačka 1. Pravilnika), to apelantu ne pripada pravo da registruje isto vozilo na sebe. Konačno, konstatovano je da sama činjenica da je „Inter auto“ d.o.o. Tuzla, „prebacilo“ vlasništvo na vozilu na sebe, samo znači da je u momentu kupoprodaje apelanta sa tom auto kućom on bio savjestan, ali u biti ne mijenja samu pravnu situaciju, jer ta auto kuća nije mogla zakonski da „prebaci“ vozilo na sebe, pa prema tome ta činjenica samo omogućava apelantu da traži raskid ugovora i povrat sredstava koja je dao na ime kupoprodaje predmetnog vozila.
2. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
3. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
5. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
6. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
7. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić