Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3421/13 (Federacija Bosne i Hercegovine - Vlada Federacije Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 17. 09. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Kolektivni ugovor
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3421/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine, u predmetu broj AP-3421/13, rješavajući apelacije Federacije Bosne i Hercegovine - Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijela Federacija Bosne i Hercegovine - Vlada Federacije Bosne i Hercegovine:
- protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 049496 10 Rsz od 30. maja 2013. godine;
- protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 065953 10 Rsz od 6. maja 2013. godine;
- protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 047028 13 Rsž 2 od 23. maja 2013. godine;
- protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 043551 10 Gz od 22. maja 2013. godine;
- protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 047100 09 Rsz od 7. juna 2013. godine;
- protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 047284 09 Rsz od 5. juna 2013. godine;
- protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 042020 09 Rsz od 5. juna 2013. godine;
- protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 048396 09 Rsz od 5. juna 2013. godine;
- protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 041606 09 Rsz od 5. juna 2013. godine;
- protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 046560 09 Rsz od 7. juna 2013. godine;
- protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 041011 10 Rsz od 11. juna 2013. godine;
- protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 048235 10 Rsz od 11. juna 2013. godine;
- protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 046665 09 Rsz od 7. juna 2013. godine;
- protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 041770 09 Rsz od 9. jula 2013. godine;
- protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 041756 09 Rsz od 9. jula 2013. godine;
- protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 043276 10 Rsz od 16. jula 2013. godine;
- protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 048153 09 Rsz od 25. oktobra 2013. godine;
- protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 069897 11 Rsž od 21. novembra 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3421/13 Federacija Bosne i Hercegovine - Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Federalno pravobranilaštvo FBiH Sarajevo, podnio je 2. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 049496 10 Rsz od 30. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određene novčane iznose na ime naknade za odvojeni život od porodice za troškove ishrane. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelj bio raspoređen na rad van mjesta prebivališta njegove porodice, te mu je pripadalo pravo na naknadu za odvojeni život od porodice za troškove ishrane u skladu sa odredbom člana 33. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor).
2. AP-3422/13 Apelant je podnio 2. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 065953 10 Rsz od 6. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određene novčane iznose na ime naknade za odvojeni život od porodice za troškove ishrane. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelj bio raspoređen na rad van mjesta prebivališta njegove porodice, te mu je pripadalo pravo na naknadu za odvojeni život od porodice za troškove ishrane u skladu sa odredbom člana 33. Kolektivnog ugovora.
3. AP-3423/13 Apelant je podnio 2. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 047028 13 Rsž 2 od 23. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime naknade za odvojeni život. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelj bio raspoređen na rad van mjesta prebivališta njegove porodice, te mu je pripadalo pravo na naknadu za odvojeni život od porodice u skladu sa odredbom člana 33. Kolektivnog ugovora.
4. AP-3424/13 Apelant je podnio 2. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 043551 10 Gz od 22. maja 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određene novčane iznose na ime naknade za odvojeni život od porodice za troškove ishrane. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelj bio raspoređen na rad van mjesta prebivališta njegove porodice, te mu je pripadalo pravo na naknadu za odvojeni život od porodice za troškove ishrane u skladu sa odredbom člana 33. Kolektivnog ugovora.
5. AP-3491/13 Apelant je podnio 9. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 047100 09 Rsz od 7. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime naknade za odvojeni život od porodice za troškove ishrane. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelj bio raspoređen na rad van mjesta prebivališta njegove porodice, te mu je pripadalo pravo na naknadu za odvojeni život od porodice za troškove ishrane u skladu sa odredbom člana 33. Kolektivnog ugovora.
6. AP-3543/13 Apelant je podnio 14. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 047284 09 Rsz od 5. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određene novčane iznose na ime naknade za odvojeni život od porodice za troškove ishrane. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelj bio raspoređen na rad van mjesta prebivališta njegove porodice, te mu je pripadalo pravo na naknadu za odvojeni život od porodice za troškove ishrane u skladu sa odredbom člana 33. Kolektivnog ugovora.
7. AP-3544/13 Apelant je podnio 14. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 042020 09 Rsz od 5. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određene novčane iznose na ime naknade za odvojeni život od porodice za troškove ishrane. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelj bio raspoređen na rad van mjesta prebivališta njegove porodice, te mu je pripadalo pravo na naknadu za odvojeni život od porodice za troškove ishrane u skladu sa odredbom člana 33. Kolektivnog ugovora.
8. AP-3545/13 Apelant je podnio 14. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 048396 09 Rsz od 5. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određene novčane iznose na ime naknade za odvojeni život od porodice za troškove ishrane. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelj bio raspoređen na rad van mjesta prebivališta njegove porodice, te mu je pripadalo pravo na naknadu za odvojeni život od porodice za troškove ishrane u skladu sa odredbom člana 33. Kolektivnog ugovora.
9. AP-3546/13 Apelant je podnio 14. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 041606 09 Rsz od 5. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određene novčane iznose na ime naknade za odvojeni život od porodice za troškove ishrane. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelj bio raspoređen na rad van mjesta prebivališta njegove porodice, te mu je pripadalo pravo na naknadu za odvojeni život od porodice za troškove ishrane u skladu sa odredbom člana 33. Kolektivnog ugovora.
10. AP-3645/13 Apelant je podnio 23. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 046560 09 Rsz od 7. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određene novčane iznose na ime naknade za odvojeni život od porodice za troškove ishrane. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelj bio raspoređen na rad van mjesta prebivališta njegove porodice, te mu je pripadalo pravo na naknadu za odvojeni život od porodice za troškove ishrane u skladu sa odredbom člana 33. Kolektivnog ugovora.
11. AP-3646/13 Apelant je podnio 23. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 041011 10 Rsz od 11. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određene novčane iznose na ime naknade za odvojeni život od porodice za troškove ishrane. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelj bio raspoređen na rad van mjesta prebivališta njegove porodice, te mu je pripadalo pravo na naknadu za odvojeni život od porodice za troškove ishrane u skladu sa odredbom člana 33. Kolektivnog ugovora.
12. AP-3647/13 Apelant je podnio 23. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 048235 10 Rsz od 11. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određene novčane iznose na ime naknade za odvojeni život od porodice za troškove ishrane. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelj bio raspoređen na rad van mjesta prebivališta njegove porodice, te mu je pripadalo pravo na naknadu za odvojeni život od porodice za troškove ishrane u skladu sa odredbom člana 33. Kolektivnog ugovora.
13. AP-3728/13 Apelant je podnio 30. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 046665 09 Rsz od 7. juna 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određene novčane iznose na ime naknade za odvojeni život od porodice. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelj bio raspoređen na rad van mjesta prebivališta njegove porodice, te mu je pripadalo pravo na naknadu za odvojeni život od porodice za troškove ishrane u skladu sa odredbom člana 33. Kolektivnog ugovora.
14. AP-3944/13 Apelant je podnio 19. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 041770 09 Rsz od 9. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određene novčane iznose na ime naknade za odvojeni život od porodice za troškove ishrane. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelj bio raspoređen na rad van mjesta prebivališta njegove porodice, te mu je pripadalo pravo na naknadu za odvojeni život od porodice za troškove ishrane u skladu sa odredbom člana 33. Kolektivnog ugovora.
15. AP-3945/13 Apelant je podnio 19. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 041756 09 Rsz od 9. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određene novčane iznose na ime naknade za odvojeni život od porodice za troškove ishrane. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelj bio raspoređen na rad van mjesta prebivališta njegove porodice, te mu je pripadalo pravo na naknadu za odvojeni život od porodice za troškove ishrane u skladu sa odredbom člana 33. Kolektivnog ugovora.
16. AP-3946/13 Apelant je podnio 19. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 043276 10 Rsz od 16. jula 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime naknade za odvojeni život od porodice za troškove ishrane. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelj bio raspoređen na rad van mjesta prebivališta njegove porodice, te mu je pripadalo pravo na naknadu za odvojeni život od porodice za troškove ishrane u skladu sa odredbom člana 33. Kolektivnog ugovora.
17. AP-5060/13 Apelant je podnio 11. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 048153 09 Rsz od 25. oktobra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati troškove prevoza na posao u dane vikenda za određeni period, u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelj imao pravo na predmetne troškove u skladu sa odredbom člana 3. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće, u vezi sa članom 29. navedene Uredbe.
18. AP-5062/13 Apelant je podnio 11. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 069897 11 Rsž od 21. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati stvarne troškove prevoza na posao i sa posla na određenoj relaciji u dane vikenda za sporni period, u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je utvrđeno da je tužitelj imao pravo na predmetne troškove u skladu sa odredbom člana 3. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3421/13.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
S obzirom na to da je u predmetnim apelacijama apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić