Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3866/12 (F. M.,„Šipad“ d.d. Sarajevo,I. K. i F. K.,I. D. i M. O. i A. B.)

Odluka donesena 17. 09. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3866/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Fadila Mulalić protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 P 003081 11 Gž od 6. maja 2011. godine;

„Šipad“ d.d. Sarajevo protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 PS 053153 11 REV od 18. jula 2012.

godine;

Ismet Kehonjić i Fatima Kehonjić protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 001533 12 GŽ od 12. oktobra 2012. godine;

Indira Dervić i Munever Osmančević protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 050402 13 Rev od 16. oktobra 2013. godine;

Anđa Baltić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 003722 12 REV od 2. oktobra 2012. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3866/12 Fadila Mulalić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Maglaja, koju zastupa Enis Muhamedović, advokat iz Maglaja, podnijela je 8. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 42 1 P 000036 11 REV od 6. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju, konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari, radi utvrđenja prava vlasništva i posjeda, je presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 P 003081 11 Gž od 6. maja 2011. godine, kojom je odbijena žalba apelantice i potvrđena prvostepena presuda kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je jedini vlasnik sa dijelom 1/1 i posjednik nekretnine, što je tužena to priznati i trpjeti da se apelantica upiše u katastru i zemljišnim knjigama kao vlasnik i posjednik. Apelantica je, također, obavezana da tuženoj naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da apelantica nije dokazala da je sporni dio nekretnine naslijedila iza svog muža M.M., te da je taj dio nekretnine bio predmetom nasljeđivanja. S tim u vezi je zaključeno da je tužena vlasnik i posjednik sporne nekretine.

2. AP-4244/12 „Šipad“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Suad Sultanić, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 PS 053153 11 REV od 18. jula 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je, između ostalog, odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je on vlasnik sa 1/1 dijela nekretnina u stambeno-poslovnom objektu, a na osnovu ugovora o kupoprodaji poslovnog prostora kojeg je pravni prednik apelanta kao kupac zaključio sa drugotuženim kao prodavcem. Naime, Vrhovni sud je istakao u osporenoj odluci da sama činjenica na kojoj apelant insistira da je on pravni slijednik ranijeg „Šipad Holdinga“ nije sama po sebi dovoljna za osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva kao ni tvrdnja da iz te činjenice proizlazi njegova aktivna legitimacija pa samim tim ni pravo zahtjevati da se utvrdi pravo vlasništva na spornim nekretninama. Kako u konkretnoj pravnoj stvari prvotuženi nije postavio protivtužbeni zahtjev za eventualno utvrđenje prava vlasništva, Vrhovni sud je zaključio da on nije ni imao zakonsku obavezu da dokazuje svoje pravo vlasništva ili zakonitost samog posjeda na spornom nekretninom, budući da je ta obaveza bila na strani apelanta. Na kraju je navedeno da je i neosnovan apelantov prigovor da je drugostepeni sud paušalno zaključio da apelant nije bio neravnopravna stranka u postupku, s obzirom da mu je bila data mogućnost da raspravlja i prezentuje dokaze, te da se kao neravnopravnost ne može smatrati činjenica da je apelant nezadovoljan ishodom samog postupka.

3. AP-4378/12 Ismet Kehonjić i Fatima Kehonjić (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Kalesije, koje zastupa Salih Mehanović, advokat iz Kalesije, podnijeli su 13. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 001533 12 GŽ od 12. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen zahtjev tužitelja, pa su apelanti obavezani da im predaju dio parcele u posjed, kao i da im naknade troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da su tužitelji dokazali zakonitost posjeda spornog dijela parcele-postojanje pravno valjanog ugovora o poklonu, kao punovažnog pravnog posla podobnog za stjecanje svojine na toj stvari, kao i da su bili savjesni posjednici. S druge strane je zaključeno da apelanti nisu ničim dokazali da imaju punovažan osnov za stjecanje spornog dijela nekretnine, te da su bili savjesni u njegovom pribavljanju, odnosno nisu dokazali da su posjed spornog dijela nekretnine stekli po istom osnovu kao i tužitelji, te da primjenom pravila „jačeg prava“ proizlazi neosnovanost predmetnog tužbenog zahtjeva.

4. AP-4557/12 Indira Dervić i Munever Osmančević (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Ehlimana Sačić, iz Banje Luke, podnijeli su 24. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 050402 12 GŽ od 8. novembra 2012. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 30. decembra 2013. godine, osporivši presudu Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 050402 13 Rev od 16. oktobra 2013. godine kojom je odlučeno o reviziji protiv prvobitno osporene presude Okružnog suda od 8. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom su, između ostalog, tužiteljice odbijene sa tužbenim zahtjevom da se utvrdi da su one vanknjižne vlasnice nekretnina po osnovu ugovora o kupoprodaji. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da tužiteljice nisu dokazale da su apelanti i njihova majka vlasnici spornih nekretnina. S tim u vezi je navedeno da tužiteljice nemaju valjan pravni osnov za stjecanje prava svojine na predmetnim nekretninama jer sporni ugovor ne ispunjava formu propisanu članom 9. Zakona o prometu nepokretnosti, slijedom čega nije prihvaćeno priznanje tužbenog zahtjeva od strane apelanata jer se radi o raspolaganju stranaka koje je u suprotnosti sa prinudnim propisima. Osim navedenog, žalba apelanata podnesena protiv prvostepene presude je odbačena kao nedozvoljena, u smislu odredbi člana 224. stav 1. tačka 1. a u vezi sa članom 213. stav 3. Zakona o parničnom postupku RS, uz obrazloženje da oni nemaju pravni interes za podnošenje žalbe u predmetnoj pravnoj stvari.

5. AP-4635/12 Anđa Baltić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Prijedora, koju zastupa Miodrag Deretić i Draško Zec, advokati iz Prijedora, podnijela je 26. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 003722 12 REV od 2. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odlučeno da je neosnovan tužbeni zahtjev kojim je, između ostalog, apelantica tražila da se utvrdi da pravno valjan usmeni ugovor o kupovini stana i da je po osnovu njega stekla pravo vlasništva sa 1/1 dijela na predmetom stanu, a što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se ona upiše u katastarskim i zemljišnim knjigama kao vlasnik, kao i da joj se predmetni stan preda u posjed. Apelantica je, također, obavezana da naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da se ne može prihvatiti da je u konkretnom slučaju došlo do ustupanja ugovora o imovinskim pravima i obavezama iz 1963. godine u smislu odredaba člana 145. Zakona obligacionim odnosima između apelantice i J.K., jer između istih ne postoji pismeni ugovor o ustupanju, a ni suglasnost nadležne stambene zadruge, slijedom čega je zaključeno da ne postoji ni usmeni ugovor o prodaji predmetnog stana zaključen između apelantice i te stambene zadruge. U prilog navedenom utvrđenju je navedeno da prema odredbama člana 9. tada važećeg Zakona o prometu zemljišta i zgrada usmeni ugovor o prometu nepokretnosti nije proizvodio pravno dejstvo. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3866/12.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3866/12 (F. M.,„Šipad“ d.d. Sarajevo,I. K… | Sudska praksa | Aktio