Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4628/12 (M.A.)
Odluka donesena 17. 09. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4628/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine u predmetu broj AP-4628/12, rješavajući apelaciju M.A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.A. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 K 001563 12 Kž od 15.
oktobra 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M.A. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bihaća, podnio je 26. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 K 001563 12 Kž od 15. oktobra 2012. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivična djela Povreda prava iz radnog odnosa iz člana 280. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ) i Zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom 1. i člana 55. istog Zakona, pa je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci. Apelant je, također, obavezan na isplatu novčanog iznosa od 10.500,00 KM, na ime pribavljene imovinske koristi, u korist budžeta Unsko-sanskog kantona, te obavezan na plaćanje troškove krivičnog postupka i sudskog paušala. U predmetnom krivičnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant svjestan da je provođenjem procedure oko prijema u radni odnos prije istekao roka za podnošenje prigovora uskratio pravo prijavljenim kandidatima prilikom zasnivanja radnog odnosa, slijedom čega je zaključeno da je postupao sa direktnim umišljajem u izvršenju krivičnog djela iz stana 1. izreke prvostepene presude. Kantonalni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da naknadno poništenje konkursa ni u kojem slučaju ne može ekskulpirati krivičnu odgovornost apelanta. U odnosu na drugo krivično djelo, koje je stavljeno apelantu na teret (stav 2. izreke prvostepene presude), je navedeno u osporenoj odluci Kantonalnog suda da je, tokom dokaznog postupka pred prvostepenim sudom, izvan svake razumne sumnje utvrđeno da je apelant u spornom periodu obavljao poslove šefa pravne službe, a potom i dužnosti direktora, te je obavljajući te poslove prekoračio granice svojih službenih ovlasti, a potom i iskoristio svoj službeni položaj protivno zakonu i pravilima službe, te protivno zadacima i interesima službe sa ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi. U odnosu na odluku o krivično-pravnoj sankciji je Kantonalni sud istakao da je ona donesena uzimanjem u obzir svih okolnosti predviđenih odredbom člana 49. stav 1. KZ-a, ali da prvostepeni sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio olakšavajuće okolnosti na strani apelanta. Slijedom navedenog je drugostepeni sud preinačio odluku o kazni i osudio apelanta na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, umjesto prvobitne kazne zatvora od jedne godine i šest mjeseci. Po mišljenju Kantonalnog suda, da ovako izrečena kazna odgovara stepenu krivične dogovornosti apelanta, njegovim ličnim i porodičnim prilikama, ranijem životu i ponašanju nakon izvršenih radnji, te se njome može postići svrha kažnjavanja.
2. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na nediskriminaciju), ali ni ove navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
3. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
5. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku, koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
6. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
7. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić