Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-49/13 (A. B.,„RHEA EXPRESS“ d.o.o. Sarajevo,A. Ć.)

Odluka donesena 17. 09. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-49/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 09. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine, u predmetu broj AP-49/13, rješavajući apelacije Angeline Babić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Angelina Babić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 001271 11 Rev od 29. novembra 2012. godine;

„RHEA EXPRESS“ d.o.o. Sarajevo , protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 039882 12 Gž od 14.

februara 2013. godine;

Ante Ćorić, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 045089 12 Gž od 3. aprila 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-49/13 Angelina Babić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Stoca, koju zastupa Marko Raguž, advokat iz Stoca, podnijela je 7. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 001271 11 Rev od 29. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezani apelantica, trećetuženi i četvrtotužena da solidarno sa prvotuženim isplate tužitelju određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da je prvotuženom odobren gotovinski nenamjenski kredit na prevaran način, međutim, posljedice prevarnog ponašanja trebaju snositi samo one osobe koje su se ponašale prevarno – prvotuženi i Ž.B., a nikako jemci (apelantica, trećetuženi i četvrtotužena) i tužitelj. Nadalje, je utvrđeno da će jemci štetu nastalu prevarom između prvotuženog i Ž.B. moći jedino nadoknaditi od njih dvojice, dok tužitelj štetne posljedice prevare ne može uopće snositi, jer nije imao obaveze provjeravati isprave koje je u propisanom obliku izdala pravna osoba. S obzirom na navedeno, zaključeno je da apelantica, trećetuženi i četvrtotužena odgovaraju tužitelju, kao povjeritelju, za dospjele obaveze prvotuženog kao glavnog dužnika na temelju pismene izjave o jemstvu (član 997. Zakona o obligacionim odnosima).

2. AP-2272/13 „RHEA EXPRESS“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jasmir Muratović, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 039882 12 Gž od 14. februara 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant isplatiti tužitelju određeni novčani iznos na ime neisplaćene zakupnine. U toku postupka je utvrđeno da se predmetni ugovor o zakupu nije mogao raskinuti prostom izjavom u smislu člana 133. Zakona o obligacionim odnosima, jer se na predmetni odnos nisu primjenjivale navedene odredbe, već posebne odredbe Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. Nadalje, utvrđeno je da sve i da se mogao primijeniti odredbe Zakona o obligacionim odnosima, do raskida ugovora zbog promijenjenih okolnosti nije dolazilo po sili zakona niti prostom izjavom jedne ugovorne strane, već samo odlukom suda koja ima konstitutivni karakter. Osim toga, apelant nije dokazao da su se stekli uslovi za odustanak od ugovora o zakupu (član 35. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija).

3. AP-2716/13 Ante Ćorić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Šemsa Droce, advokat iz Mostara, podnio je 21. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 045089 12 Gž od 3. aprila 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba kojom je tražio da se obaveže tuženi da mu isplati određeni novčani iznos po osnovu duga za izvršena vještačenja, tako da određeni dio novčanog iznosa isplati apelantu a određeni dio na ime poreza na dodatnu vrijednost koji nemaju karakter plata nadležnoj instituciji. U toku postupka je utvrđeno da je neosnovan apelantov zahtjev na ime naknade na ime obavljenih vještačenja, budući da obustava isplate sredstava izvršena sa depozitnog računa i uplaćena u korist budžeta Hercegovačko-neretvanskog kantona u ime apelanta u svrhu plaćanja poreza na dodatne prihode, a prema nalogu o izvršenom inspekcijskom nadzoru, je ukazivala da računovodstvo Općinskog suda u Čapljini kao ni apelant osobno kao obveznik plaćanja poreza na dodatne prihode ostvarene u parničnom postupku nisu izvršili navedenu zakonsku obavezu niti izmirili poresku obavezu. Nadalje, utvrđeno je da je obračun doprinosa bio u obavezi Općinskog suda u Čapljini, iako je obveznik poreza u konkretnom slučaju bio apelant, kao vještak, te je navedeni sud tu obavezu naknadno izvršio. U pogledu apelantovog zahtjeva za potraživanja naknade na ime poreza na dodatnu vrijednost koji nemaju karakter plata nadležnoj instituciji, utvrđeno je da apelant nije aktivno legitimisan, jer se nije radilo o njegovom prihodu nego izmirivanju njegove poreske obaveze.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-49/13.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-49/13 (A. B.,„RHEA EXPRESS“ d.o.o… | Sudska praksa | Aktio