Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-563/12 (A. S.,K. Ć.)
Odluka donesena 17. 09. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-563/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine, u predmetu broj AP-563/12, rješavajući apelacije Anđelka Straživuka i Koje Ćirića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Anđelko Straživuk protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000064 09 REV od 10. novembra 2011. godine i
Kojo Ćirić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 18 0 P 002181 10 REV od 17. januara 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-563/12
Anđelko Straživuk (u daljnjem tekstu: apelant), iz Nove Topole, kojeg zastupa Zoran Bubić, advokat iz Banje Luke, podnio je 9. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000064 09 REV od 10. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik stana te da se naloži tuženoj da mu preda predmetni stan u posjed, dok je usvojen protivtužbeni zahtjev tužene radi utvrđenja ništavosti ugovora iz 1994. godine (i aneksa ugovora iz 1996. godine) o udruživanju sredstava, kojeg su zaključi apelant i drugo pravno lice, te radi uknjižbe prava vlasništva na predmetnom stanu. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da sporni ugovor iz 1994. godine nije pravno valjan u smislu odredbi člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti, budući da apelant nije u ugovorenom roku u pretežnom dijelu izmirio kupoprodajnu cijenu, niti je druga ugovorna strana u ugovorenom roku završila i predala u posjed sporni stan, pa se stoga ne može govoriti o izvršenju ugovora u pretežnom dijelu. Nasuprot tome je zaključeno da je, u smislu naprijed navedenih zakonskih odredaba, pravno valjan ugovor o udruživanju sredstava kojeg je 1992. godine tužena zaključila sa istim pravnim licem u vezi sa spornim stanom, slijedom čega je zauzet stav da tuženoj u odnosu na predmetni stan pripada jače pravo u smislu odredbe člana 41. Zakona o svojinsko-pravnim odnosima, bez obzira što je apelant po naknadnoj ovjeri ugovora ishodio upis prava vlasništva jer je apelant u vrijeme preduzimanja navedenih radnji postupao nesavjesno (ovjera ugovora i upis prava vlasništva).
2. AP-1177/12
Kojo Ćirić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bosanske Krupe, kojeg zastupa Marija Stanković-
Vukmirica, advokat iz Prijedora, podnio je 29. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 18 0 P 002181 10 REV od 17. januara 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je, između ostalog, odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je nosilac stanarskog prava na stanu i da je slijedom tog utvrđenja ništav ugovor o kupoprodaji kojeg je tužiteljica-protivtužena zaključila sa prvotuženim, te da se izvrši brisanje upisa prava vlasništva tužiteljice na predmetnom stanu u KPU. Također je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno u pogledu apelantovog zahtjeva da je odlukom prvotuženog apelantu dodijeljen predmetni stan na korištenje, te da je 1988. godine ta odluka poništena odlukom Suda udruženog rada Bihać, a koja je 1989. godine potvrđena odlukom Suda udruženog rada BiH. Dalje je navedeno da prvotuženi nije provodio konkursnu proceduru za dodjelu spornog stana prije rata, te da je apelant u njemu živio do 1995. godine kada ga je napustio, kao i da je prvotuženi taj stan dodijelio tužiteljici koja je sa nadležnim organom zaključila ugovor o korištenju stana a nakon toga i kupoprodajni ugovor. Slijedom navedenog je zaključeno da apelant nije bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu, pa se na njega ne odnose zakonske odredbe o vraćanju stana u posjed ranijem nosiocu stanarskog prava jer on to nikad nije ni bio. S tim u vezi je navedeno da je i neosnovan navod apelanta da je stekao stanarsko pravo na spornom stanu činjenicom da je u njemu stanovao 30. aprila 1991. godine.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-563/12.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u postupcima, koji su okončani osporenim odlukama, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant Kojo Ćirić se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama u pojedinačnim apelacijama, odnose isključivo na način na koji je u postupcima, koji su okončani osporenim odlukama, utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić