Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-616/14 (Z. D., Z. P., M. B., E. B., I. B. i drugi)
Odluka donesena 17. 09. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine · čl. 1
- Zakon o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopuni Zakona o službi u oružanim snagama
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Ispravke pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o službi u oružanim snagama Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-616/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine, u predmetu broj AP 616/14, rješavajući apelacije Zorana Dugančića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka d), stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a. i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije, koje je advokat Senka Nožica podnijela u ime Mufida Kasapovića, Alije Kadrića, Irfana Begića, Sanele Četić i Šeće Čardakovića podnesene protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 007106 13 Gž od 4. decembra 2013. godine, S1 3 P 007224 13 Gž od 4. decembra 2013. godine, S1 3 P 006704 13 Gž od 17. decembra 2013. godine i S1 3 P 006659 13 Gž od 16. decembra 2013. godine zato što ih je podnijelo neovlašteno lice.
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Zorana Dugančića, Zdravka Pravdića, Mate Bošnjaka, Emsada Berhamovića, Ivice Bilića, Semira Crnkića, Murisa Krdžalića, Zifeta Fatića, Angijada Kubata, Suada Krličevića, Medina Dučića, Hariza Derviševića, Amira Dedića, Jakuba Kamberovića, Vejsila Kešana, Zijada Kasapa, Seada Džokle, Petra Klarića, Ivice Jukića, Muamera Krakonje, Halida Kovačevića, Faruka Bišića, Senada Bulbulušića, Suvada Hadžovića, Hakije Hatibovića, Midhata Halilovića, Šemsudina Čauševića, Dragana Mijanovića, Miodraga Pudara, Adisa Puturovića, Zaharija Pandžića, Ike Pavlaka, Remze Šćuka, Miroslava Šudića, Almira Šišića, Elvira Spahića, Saliha Subašića, Semira Repeša, Mirka Mijića, Marka Mikića, Josipa Mišure, Almira Nahića, Abdulaha Omerovića, Emira Osmanagića, Almira Mujezinovića, Šabana Muslima, Sabrije Makarevića, Ivice Vidića, Šerifa Šušnjara, Drage Živkovića, Dragomira Pljevaljčića i Miroslava Pavlovića podnesene protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 007244 13 Gž od 3.
decembra 2013. godine, S1 3 P 006926 13 Gž od 4. decembra 2013.
godine, S1 3 P 007625 13 Gž od 4. decembra 2013. godine, S1 3 P 007106 13 Gž od 4. decembra 2013. godine, S1 3 P 00767 13 Gž od 4.
decembra 2013. godine, S1 3 P 007224 13 Gž od 4. decembra 2013.
godine, S1 3 P 012198 13 Gž od 11. decembra 2013. godine, S1 3 P 007254 13 Gž od 20. decembra 2013. godine, S1 3 P 006704 13 Gž od 17. decembra 2013. godine, S1 3 P 007228 13 Gž od 17. decembra 2013. godine, S1 3 P 006659 13 Gž od 16. decembra 2013. godine, S1 3 P 007025 13 Gž od 4. februara 2014. godine, S1 3 P 006584 14 Gž 2 od 7. februara 2014. godine, S1 3 P 006712 14 Gž 2 od 7. februara 2014. godine, S1 3 P 006831 14 Gž 2 od 7. februara 2014. godine, S1 3 P 006955 13 Gž od 11. decembra 2013. godine, S1 3 P 006960 13 Gž od 11. decembra 2013. godine, S1 3 P 006602 13 Gž od 30.
decembra 2013. godine, S1 3 P 006692 14 Gž 2 od 27. februara 2014.
godine i S1 3 P 006972 14 Gž od 21. februara 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Dugančić, Zdravko Pravdić, Mato Bošnjak, Emsad Berhamović, Ivica Bilić, Semir Crnkić, Muris Krdžalić, Zifet Fatić, Angijada Kubata, Mufida Kasapovića, Suada Krličevića, Medin Dučić, Hariz Dervišević, Amir Dedić, Jakub Kamberović, Vejsil Kešan, Zijad Kasap, Sead Džoklo, Petar Klarić, Ivica Jukić, Muamer Krakonja, Halid Kovačević, Faruk Bišić, Senad Bulbulušić, Suvad Hadžović, Hakija Hatibović, Midhat Halilović, Šemsudin Čaušević, Sanela Četić, Šećo Čardaković, Dragan Mijanović, Miodrag Pudar, Adis Puturović, Zaharije Pandžić, Iko Pavlak, Remzo Šćuka, Miroslav Šudić, Almir Šišić, Elvir Spahić, Salih Subašić, Semir Repeš, Mirko Mijić, Marko Mikić, Josip Mišura, Almir Nahić, Abdulah Omerović, Emir Osmanagić, Almir Mujezinović, Šaban Muslim, Sabrija Makarević, Ivica Vidić, Šerif Šušnjar, Drago Živković, Dragomir Pljevaljčić i Miroslav Pavlović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Senka Nožica, advokat iz Sarajeva, podnijeli su u periodu od 7. februara do 14. marta 2014. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) navedenih u izreci ove odluke.
2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP 616/14, AP 617/14, AP 618/14, AP 619/14, AP 620/14, AP 621/14, AP 682/14, AP 773/14, AP 774/14, AP 775/14, AP 776/14, AP 792/14, AP 793/14, AP 794/14, AP 795/14, AP 796/14, AP 797/14, AP 798/14, AP 1142/14 i AP 1143/14.
3. Dakle, ukupno je podneseno 20 apelacija, ali, s obzirom da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 616/14.
4. Budući da apelacije nisu sadržavala neophodne elemente u smislu člana člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda, odnosno nisu sadržavale punomoći za zastupanje apelanata u pisanom obliku, od advokata Senke Nožice je zatraženo da u ostavljenom roku dostavi predmetne punomoći za zastupanje apelanata u postupku pred Ustavnim sudom. Advokat Senka Nožica je u ostavljenom roku dostavila punomoći za zastupanje većine apelanata, osim za apelante Mufida Kasapovića, Alije Kadrića, Irfana Begića, Sanele Četić i Šeće Čardakovića.
5. Apelanti su 2011. godine tužbama pokrenuli parnične postupke protiv Bosne i Hercegovine – Ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate otpremnine zbog odlaska u prijevremenu starosnu penziju.
6. Odlučujući o tužbenim zahtjevima apelanata Sud BiH je donio presude kojima je odbio kao neosnovane njihove tužbene zahtjeve kojima su tražili isplatu otpremnina i zakonskih zateznih kamata u iznosima bliže navedenim u izreci presuda, te je obavezao apelante da tuženoj solidarno naknade troškove postupka, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Sud BiH se u obrazloženjima presuda pozvao na odredbe člana 1. Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 42/12) kojim je propisano da se briše član 48. stav (4) Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 88/05, 53/07, 59/09 i 74/10), dok je članom 2. stav 1. istog zakona prispisano da se iza člana 48. dodaje se novi član 48.a) koji glasi: (1) Izuzetno, na prijedlog Ministarstva odbrane, vojnik koji je najmanje dvije godine do 23.12.1995. bio pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine ili Hrvatskog vijeća odbrane ili Vojske Republike Srpske, a koji je na dan 1.1.2010. bio u vojnoj službi, i kojem, shodno članu 101. stav (1) tačka c) ovog zakona, služba prestaje, u skladu s ovim zakonom ima pravo na status i primanja po tom osnovu, na način kako su ta prava entitetskim propisima regulirana za srodne kategorije, a stavom 4. je propisano da sva prava koja su ostvarivala lica u skladu s dosadašnjom odredbom člana 48. stav (4) prestaju da važe danom primjene ovog zakona. Osim toga, Sud BiH se pozvao na član 1. Zakon o dopunama Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 74/10), kojim je propisano da u Zakonu o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 88/05, 53/07 i 59/09) u članu 48. (Izuzeci za sticanje prijevremene i starosne penzije) iza stava (3) dodaje se novi stav (4) koji glasi: Izuzetno, na prijedlog Ministarstva odbrane BiH, pravo na prijevremenu starosnu penziju stiže, bez obzira na godine života i penzijskog staža, vojnik koji je najmanje dvije godine do 23.12.1995. godine bio pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine, Hrvatskog vijeća odbrane ili Vojske Republike Srpske, a koji se na dan 1.1.2010. godine nalazio u vojnoj službi, te mu, zbog nemogućnosti produženja, služba prestaje u skladu s ovim zakonom. Nadalje, Sud BiH je ukazao na to da prema odredbama člana 46. Zakona o platama i naknadama i institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 50/08: u daljnjem tekstu: Zakon o platama) zaposleni u institucijama Bosne i Hercegovine ima pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju u visini svojih šest ostvarenih neto plaća, isplaćenih u prethodnih šest mjeseci ili šest prosječnih mjesečnih netoplaća iz prethodne godine u Bosni i Hercegovini, ako je to za njega povoljnije. Sud BiH je naveo da je članom 173. stav 1. Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine propisano da djelatnoj vojnoj osobi služba prestaje: a) istekom ugovornog roka o prijamu u službu, ako se ugovor ne produlji; n) stjecanjem uvjeta za mirovinu.
7. Sud BiH je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelantima temeljem Naredbi ministra odbrane BiH prestala vojna služba zaključno sa 28. februarom, 31. martom, 17. junom, 31. avgustom i 31. decembrom 2010. godine, 28. februarom i 30. junom 2011. godine, zbog isteka ugovornog roka o prijemu u vojnu službu, te nemogućnosti produženja službe, da su apelanti do 2010. godine imali status profesionalih vojnih lica u Oružanim snagama BiH, te da su do 23. decembra 1995. godine najmanje dvije godine bili pripadnici Armije BiH, HVO-a ili Vojske RS, te da su ostvarili pravo na prijevremenu starosnu penziju shodno članu 48. stav 4. Zakona o službu u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine. Sud BiH je odbio prigovor nedostatka pasivne legitimacije tužene kao neosnovan, jer je predmet konkretnog tužbenog zahtjeva naplata novčanog iznosa na ime otpremnine, te da otpremnine predstavljaju pravni institut iz oblasti radnog prava u smislu da pod određenim zakonom ispunjenim uslovima poslodavac ima obavezu da zaposleniku isplati otpremninu u vidu novčanog iznosa u visini koja se u svakom konkretnom slučaju utvrđuje. Cijeneći okolnost da su apelanti u konkretnom slučaju kao tuženu označili Bosnu i Hercegovinu, odnosno Ministarstvo odbrane BiH, čiji su bili zaposlenici, Sud BiH je zaključio da su apelanti u ovoj pravnoj stvari tačno i ispravno označili tuženu, odnosno da je tužena pasivno legitimisana. Međutim, prema stavu Suda BiH, apelantima ne pripada pravo na naplatu novčanog iznosa na ime otpremnine radi odlaska u penziju. S tim u vezi, Sud BiH je istakao da je pravo na naplatu novčanog iznosa na ime otpremnine normirano citiranim članom 46. Zakona o platama, u kojem su utvrđena dva kumulativna uslova koja pojedinac mora ispuniti da bi ostvario pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju, tj. uslov da je to lice zaposlenik u institucijama Bosne i Hercegovine, te da iz statusa zaposlenika odlazi u penziju, odnosno da mu status zaposlenika, tj. ugovor o radu, prestaje zbog ispunjavanja uslova za ostvarivanje prava na penziju. U odnosu na prvi uslov, Sud BiH je istakao da je svim apelantima prestala vojna služba zbog isteka ugovornog roka o prijemu u vojnu službu, tj, istekao ugovora o radu koji su bili zaključeni do eksplicitno određenog datuma, pa nakon toga apelanti više nisu bili zaposlenici tužene. Sud BiH je naročito istakao činjenicu da u slučaju apelanata nije došlo do prestanka vojne službe zbog sticanja uslova za penziju, kako je propisano članom 173. stav 1. tačka n., nego isključivo zbog isteka ugovora o radu zaključenih na određeno vrijeme i nemogućnosti produžavanja tih ugovora, a kako je propisano članom 173. stav 1. tačka a. Kako je na ovakav način prestao odnos između apelanata kao zaposlenika i tužene kao poslodavca, prema ocjeni Suda BiH, tužena nije u obavezi da apelantima isplati otpremninu zbog sticanja uvjeta za prijevremenu penziju, bez obzira na odredbe Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine kojima je dana mogućnost ostvarivanja prava na prijevremenu starosnu penziju. Nadalje, Sud BiH je naglasio da prema izmijenjenom, odnosno ukinutom članu 48. Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine nesporno proizilazi da zakonodavna vlast nijednom odredbom pomenutog Zakona nije garantirala pravo na otpremninu vojnim licima kojima prestaje vojna služba zbog isteka roka na koji su imali zaključen ugovor o radu, nego isključivo zbog prestanka vojne službe zbog odlaska u penziju. Na koncu, Sud BiH je zaključio da u konkretnom slučaju nisu povrijeđene niti odredbe Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koje se odnose na pravo na imovinu, tj. član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer samo uvjerenje apelanata da će uspjeti u sporu i ostvariti pravo na isplatu otpremnine ne predstavlja njihovo „legitimno očekivanje“, koje mora biti konkretnije i zasnovano na zakonskoj odredbi ili određenom pravnom aktu, niti apelanti imaju „ostvarivo potraživanje“ koje bi predstavljalo njihovu imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
8. Odlučujući po žalbama apelanata izjavljenim protiv prvostepenih presuda, Sud BiH u drugostepenom vijeću je donio presude navedene u izreci ove odluke kojima je odbio kao neosnovane njihove žalbe i potvrdio prvostepene presude. Sud BiH je istakao da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio relevantne činjenice za odlučivanje o tužbenim zahtjevima apelanata i, nakon provedenog postupka uz poštovanje procesnih odredbi, na tako utvrđeno činjenično stanje, u skladu sa odredbama materijalnog prava, donio pravilne odluke o neosnovanosti tužbenih zahtjeva apelanata za isplatu otpremenine. Sud BiH je naveo da otpremnina, kao autonomno pravo ustanovljeno u korist radnika kome radni odnos prestaje zbog ostvarivanja prava na penziju, pripada zaposlenima u institucijama BiH na osnovu odredbe člana 46. Zakona o platama, te Odluke o načinu i postupku ostvarivanja prava na otpremninu prilikom odlaska u penziju u institucijama BiH koju je donijelo Vijeće ministara BiH broj: VM-173/09 od 17. juna 2009. godine, dok profesionalna vojna lica na službi u Oružanim snagama BiH, pravo na otpremninu ostvaruju primjenom člana 77. Zakona o službi u oružanim snagama BiH na što upućuje član 16. Zakona o platama. Sud BiH je zaključio da, budući da navedene zakonske odredbe na identičan način regulišu pravo na otpremninu za profesionalna vojna lica kao i za zaposlenike u institucijama BiH, temeljenje zahtjeva na neodgovarajućoj odredbi, nije uticalo na primjenu materijalnog prava pri odlučivanju o utuženim pravima tužitelja. Kako se odredba člana 46. Zakona o platama ne primjenjuje kod utvrđivanja tužiteljevih prava na otpremninu, prema ocjeni Suda BiH, bez značaja je navod žalbe da pobijana presuda prema apelantima stvara nejednak tretman u primjeni navedenog člana. Nadalje, Sud BiH je ukazao na to da odredbe radnopravnog zakonodavstva po kojima apelanti ostvaruju pravo na otpremninu propisuju da pravo na otpremninu ostvaruju zaposlenici kojima radni odnos prestaje usljed sticanja prava na penziju, dok iz same svrhe naknade proizlazi da je ostvarivanje ovog prava uslovljeno razlogom prestanka radnog odnosa. Obzirom da se ova vrsta naknade ne može ostvariti ukoliko je radni odnos prestao iz drugih razloga, a ne zbog sticanja uslova za penziju, Sud BiH je zaključio da su neprihvatljivi žalbeni navodi apelanata da zakonske odredbe nisu postavile uslove i ograničenja u ostvarivanju tog prava. Sud BiH je naglasio da je nesporno da su apelanti naknadno ostvarili pravo na prijevremenu starosnu penziju na osnovu odredbe člana 48. stav 4. Zakona o dopunama Zakona o službi u oružanim snagama BiH, ali navedena odredba, iako ima retroaktivno dejstvo na prava iz penzionog osiguranja, ne može imati retroaktivno dejstvo na razloge prestanka službe apelanata niti može uticati na donošenje povoljnije odluke o tužbenim zahtjevima apelanata za isplatu otpremnine. Na koncu, Sud BiH je zaključio da su paušalni naovodi apelanata u žalbama, da su dovedeni u diskriminirajući položaj u odnosu na druga profesionalna vojna lica koja su ostvarila pravo na penzionisanje pod povoljnijim uslovima, obzirom da apelanti nisu dostavili dokaze na okolnost razloga prestanka vojne službe tih drugih lica u odnosu na koja se pozivaju na diskriminaciju, kao i da su neosnovani žalbeni navodi koji se odnose na povredu prava na imovinu apelanata iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
9. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Suština navoda o povredi ovih prava svodi se na tvrdnje apelanata o proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o službi u oružanim snagama BiH i Zakona o platama od strane Suda BiH. Apelanti smatraju da, suprotno stavu Suda BiH, imaju pravo na sporne otpremnine shodno članu 46. Zakona o platama, jer navedena zakonska odredba ne postavlja nikakve uvjete ili ograničenja u vezi sa pravom na otpremninu, niti pravi razliku između pune starosne penzije, prijevremene starsne penzije i sl. Apelanti su istakli da im je radni odnos prestao zbog nemogućnosti produženja ugovora o radu nakon isteka ugovorenog roka, a što je bio jedan od uvjeta za sticanje prava na penziju u skladu sa članom 48. stav 4. Zakona o platama koji se primjenjivao u vrijeme kada je njima prestala vojna služba, zbog čega smatraju da je neodrživ stav Suda BiH da tužena nije obavezna da im isplati tražene otpremnine. U pojedinim predmetima apelanti su istakli da su oni „zaposlenici institucija Bosne i Hercegovine“ i da se njihov radnopravni status ne razlikuje od drugih „zaposlenika institucija Bosne i Hercegovine“, ali da je uprkos tome, Sud BiH napravio različit tretman apelanata po osnovu zaposlenja na način što im je uskratio pravo na otpremninu, zbog čega je došlo do povrede njihovih prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka d) i stava (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda glasi:
«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;» Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
U odnosu na apelante Mufida Kasapovića, Aliju Kadrića, Irfana Begića, Sanelu Četić i Šeću Čardakovića
11. U smislu člana 18. stav 3. Pravila Ustavnog suda, ako podnosilac apelacije ima zastupnika, zastupnik mora priložiti punomoć za zastupanje u pisanom obliku. Ustavni sud konstatira da zastupnica nije dostavila punomoći za zastupanje apelanata Mufida Kasapovića, Aliju Kadrića, Irfana Begića, Sanelu Četić i Šeću Čardakovića uz apelaciju, niti je naknadno, na traženje Ustavnog suda, dostavila punomoći. Ustavni sud stoga zaključuje da je apelacije u ime navedenih apelanta podnijela neovlaštena osoba.
U odnosu na ostale apelante
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud zapaža da se, u konkretnom slučaju, suština apelacionih navoda odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane Suda BiH koji je odbio tužbene zahtjeve apelanata za isplatu otpremnina povodom odlaska u penziju. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je u Odluci broj AP 405/13 od 16. maja 2013. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto činjenično i pravno pitanje i zaključio da je Sud BiH u obrazloženju osporenih odluka dao dovoljno jasne i precizne razloge za svoje odlučenje kada je zaključio da apelantima ne pripada pravo na isplatu otpremnina povodom odlaska u penziju u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine, te da se iz obrazloženja osporenih odluka ne može zaključiti da je primjena pomenutih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Osim toga, Ustavni sud je zaključio da apelanti osim paušalnih navoda nisu ponudili nikakve argumente u prilog tvrdnji o njihovoj navodnoj diskriminaciji. Stoga, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u pomenutoj odluci broj AP 405/13 od 16. maja 2013. godine.
14. S obzirom na navedeno, Ustavni sud iz istih razloga smatra da apelacioni navodi u konkretnom slučaju, vezani za kršenje ustavnih prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i iz člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, ne sadrže elemente koji bi ukazivali na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi zahtijevalo meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d). i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić