Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-857/12 („Momić“ d.o.o. Kotor Varoš,OTP „Lištica“ p.o. Široki Brijeg,„Croatia Airlines“ - Predstavništvo Sarajevo,M. Š.,„Slavuljica Petrol“ d.o.o. Teslić)
Odluka donesena 17. 09. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-857/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 09. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije „Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„Momić“ d.o.o. Kotor Varoš protiv presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 PS 012350 11 PŽ od 25. januara 2012.
godine;
OTP „Lištica“ p.o. Široki Brijeg protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 PS 008929 11 REV od 22.
decembra 2011. godine;
„Croatia Airlines“ - Predstavništvo Sarajevo protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 PS 014700 10 REV od 10. januara 2012. godine;
Mirko Šavija protiv presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 PS 004874 11 PŽ 2 od 9. februara 2012. godine;
„Slavuljica Petrol“ d.o.o. Teslić protiv presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 60 0 PS 009433 11 PŽ od 22.
februara 2012. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-857/12 „Momić“ d.o.o. Kotor Varoš (u daljnjem tekstu: apelant), iz Kotor Varoši, kojeg zastupa Vukan Šelver, advokat iz Kotor Varoši, podnio je 5. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 PS 012350 11 PŽ od 25. januara 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 15. novembra 2012. godine, osporivši rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 012350 12 Rev od 17. oktobra 2012. godine kojom je odbačena kao nedozvoljena revizija izjavljena protiv prvobitno osporene presude Višeg privrednog suda od 25. januara 2012. godine. U predmetnoj pravnoj stvari radi isplate duga, konačna odluka je presuda Okružnog suda kojom je apelant obavezan da tužitelju isplati novčani iznos, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Naime, Okružni sud je utvrdio da je tužitelj isplatio dug apelanta prema trećoj osobi koja je u odnosu na apelanta bila povjerilac po osnovu ugovora o prodaji. Slijedom navedenog je zaključeno da je dio imovine jednog lica (tužitelja) prešao na bilo koji način u imovinu drugog lica (apelanta), a ovaj prijelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili zakonu, pa je stoga apelant (sticalac) obavezan da ga vrati kako to propisuju odredbe člana 210. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. S tim u vezi je navedeno da se u konkretnom slučaju apelant neopravdano obogatio na način što je došlo do neopravdane uštede na njegovoj strani, a na teret druge strane-tužitelja.
2. AP-1370/12 OTP „Lištica“ p.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant), iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Ivan Brekalo, advokat iz Širokog Brijega, podnio je 16. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 PS 008929 11 REV od 22. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelant obavezan da na ime duga tužitelju isplati novčani iznos, kao i da mu naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da obaveza apelanta da vrati tužitelju pozajmljeni novčani iznos proizlazi iz ugovora o zajmu i ugovora o cesiji. S tim u vezi je navedeno su neprihvatljivi navodi apelanta da je sporni ugovor o zajmu zelenaški i ništav, budući da je ništava odredba ugovora zamijenjena u skladu sa prinudnim propisima, jer je tužitelj traženi iznos ugovorene kamate smanjio na iznos utvrđen po vještaku a time i ukupno potraživanje duga. Također je navedeno da je neosnovan apelantov prigovor zastarjelosti predmetnog potraživanja, te da je pogrešno njegovo shvatanje da zastarni rok počinje teći od dana zaključenja ugovora o zajmu, već od vremena dospjelosti obaveze zajmoprimca da vrati pozajmljeni novac.
3. AP-1376/12 „Croatia Airlines“ - Predstavništvo Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Senada Imamović, advokat iz Sarajevo, podnio je 16. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 PS 014700 10 REV od 10. januara 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojeg je podnio protiv tuženog radi isplate duga za neisplaćene račune, pa je apelant obavezan da naknadi tuženom troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da se radi o međusobnim potraživanjima pravnih lica, te da su slijedom toga predmetna potraživanja zastarjela u smislu odredbe člana 374. Zakona o obligacionim odnosima, budući da su ista dospjela u oktobru 1997. godine, a da je predmetna tužba podnesena u julu 2002. godine.
4. AP-1607/12 Mirko Šavija (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gradiške, podnio je 30. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 PS 004874 11 PŽ 2 od 9. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelanta kojeg je podnio protiv tuženog radi isplate duga po osnovu izvršenih građevinskih radova koje je izvršio prednik apelanta. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno u odnosu na odbijajući dio preko dosuđenog iznosa da je osnovan navod tuženog da je za izvršene radove izvođaču plaćeno u robi (brašno), a to potvrđuje i ponašanje prednika apelanta. Slijedom navedenog je zaključeno da apelant nije dokazao, u skladu sa odredbama čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku RS, kada je po svakom ugovoru izvršio radove, kao i da zapisnik iz 1998. godine nema značaj zapisnika o primopredaji već samo konstataciju komisije koji su sve radovi od strane izvođača izvršeni, koja je bila vrijednosti tih radova a koje je vrijednost izvršenih radova.
5. AP-1629/12 „Slavuljica Petrol“ d.o.o. Teslić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Teslića, kojeg zastupa Miroslav Janjić, advokat iz Teslića, podnio je 3. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 60 0 PS 009433 11 PŽ od 22. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je apelant obavezan da isplati tužitelju (preostali) novčani iznos na ime duga za izvršeni posao ugradnje tehničkog sistema zaštite u objektu apelanta. Apelant je, također, obavezan da naknadi tužitelju troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je tužitelj dokazao da je posao izvršio, da je u skladu da stavljenom primjedbom apelanta otklonio nedostatke u video nadzoru, da je apelantu ispostavio račune za izvršeni posao, te da je apelant sve račune, osim dijela koji je predmet spora, platio. Slijedom navedenog je zaključeno da je tužitelj dokazao kako osnov tako i visinu svog potraživanja.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-857/12.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant „Slavuljica Petrol“ d.o.o. Teslić se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić