Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1323/13 (B. V. i E. V.)

Odluka donesena 17. 09. 2014.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1323/13

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

17. 09. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine, u predmetu broj AP 1323/13, rješavajući zahtjev Bajre Velića i Edine Velić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e) i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Bajre Velića i Edine Velić za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Bajro Velić i Edina Velić (u daljnjem tekstu: apelant i apelantica odnosno apelanti), oboje iz Velike Kladuše, koje zastupa Vlado Adamović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 27. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 009063 12 Kž 5 od 27. decembra 2012. godine i S1 2 K 009063 12 K od 5. novembra 2012. godine. Apelant je, osim toga, predložio da se, po hitnom postupku, donese privremena mjera kojom bi se naložio prekid izdržavanja kazne za koji je pobijanim presudama izrečen apelantu, sve do konačne odluke po predmetnoj apelaciji.

2. Također, apelantica je tražila da se donese privremena mjera kojom bi se vozilo marke Mercedes-benz, precizinije označeno u izreci prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporno motorno vozilo) vratilo na daljnje korištenje apelantici, sve do konačne odluke po apelaciji.

3. Presudom Sud BiH broj S1 2 K 009063 12 K od 5. novembra 2012. godine apelant je oglašen krivim da je radnjama preciziranim u tačkama 1. do 4. izreke presude, počinio krivično djelo „organizovani kriminal“ iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH) u vezi sa krivičnim djelom „neovlašteni promet opojnim drogama“ iz člana 195. stav 1. KZ BiH. Sud BiH je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) godina uz izricanje mjere sigurnosti oduzimanja predmeta (više mobilnih aparata, SIM kartica i prenosni računar) zbog izvršenja. Osim toga, istom presudom je odlučeno da se od apelantice na osnovu člana 110.a i 111. KZ BIH oduzima sporno motorno vozilo kao imovinska korist stečena izvršenjem krivičnog djela.

4. Kako je Sud BiH utvrdio, apelant je radnjama opisanim u tač. 1, 2, 3. i 4. izreke prvostepene presude i drugooptuženi Ivan Bogdanović (u daljnjem tekstu: saučesnik) radnjama opisanim u tač. 1. i 2. izreke prvostepene presude, postao pripadnik grupe za organizovani kriminal koja je organizovana radi pribavljanja imovinske koristi, zajedničkim djelovanjem pripadnika na području Bosne i Hercegovine, R. Srbije, R. Kosova, R. Hrvatske i R. Slovenije čiji je cilj bio bavljenje neovlaštenim prometom opojnim drogama. Dalje je navedeno da su apelant i saučesnik vršili međunarodni neovlašteni promet opojnom drogom „Cannabis sativa L“ i drugih droga koja se nalazi na Popisu opojnih droga, psihotropnih tvari, biljaka iz kojih se može dobiti opojna droga i prekursora Zakona o sprečavanju i suzbijanu zloupotrebe opojnih droga („Službeni glasnik BiH“ broj 8/06), a sve u cilju sticanja vlastite imovinske koristi. Sud BiH je utvrdio da je apelant, u vršenju navedenih krivičnih dijela, određenu količinu droge preuzeo od saučesnika i sakrio na tavanu svoje stare kuće u ulici Todorska Slapnica, Opština Velika Kladuša, kasnije je predao drugom licu koji ju je odvezao u Karlovac, gdje je spriječen u daljnjem distribuiranju od policije Republike Hrvatske. Također, Sud BiH je utvrdio da je apelant preuzimao drogu od lica albanske nacionalnosti pod nadimkom Leo, s ciljem da je prebaci u Bosnu i Hercegovinu, u čemu su spriječeni od Granične policije BiH. Sud BiH je naveo da je isti postupak prebacivanje droga u toku mjeseca septembra 2011. godine apelant organizirao i sa svojim rođakom Kasimom Velićem sakrivanjem opojne druge marihuana s ciljem da je preda apelantu kad ovaj to zatraži, u čemu nije uspio jer je navedena droga pronađena i privremeno oduzeta od strane Granične policije BiH. I konačno, apelantu je stavljeno na teret da je na opisani način pribavio veću količinu droge koju je čuvao kod svog punca Omera Bašića, sve dok je on nije predao radnicima MUP-a Unsko-sanskog kantona, a nakon što je saznao da su pripadnici Granične policije BiH apelanta lišili slobode. U obrazloženju presude je navedeno da je u toku krivičnog postupka proveden veliki broj dokaza koji se odnosio na saslušanje svjedoka i vještaka, uvid u materijalne dokaze koji su opisani na 7 do 13 stranama prvostepene presude. Sud BiH je zaključio da kod inkriminacije krivičnog djela organizovani kriminal iz člana 250. KZ BiH preduzete djelatnosti nisu ostale samo na nivou pripremnog stadija, već se prešlo na izvršenje krivičnog djela. Kako je zaključio Sud BiH, prema članu 250. stav 1. KZ BiH djelo se sastoji u činjenju nekog krivičnog djela propisanog zakonom BiH od strane pripadnika zločinačke organizacije, ako za određeno krivično djelo nije predviđena teža kazna. Radnja ovog djela se dakle sastoji u činjenju bilo kojeg krivičnog djela propisanog zakonom BiH od strane lica koje je pripadnik zločinačke organizacije. Kako je naveo Sud BiH, prema članu 1. st. 17. KZ BiH pod zločinačkom organizacijom podrazumijeva se organizovana grupa ljudi od najmanje tri lica koja postoji neko vrijeme, djelujući u cilju učinjenja jednog ili više krivičnih djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna. Imajući uvidu navedeno, a posebno stepen organizacije, karakter, učestalost ponavljanja opisanih radnji, odnosno broj tačaka optuženja, te njihov konačan rezultat, Sud BiH je zaključio da su apelant i saučesnik bili svjesni da predstavljaju dio određene organizovane grupe u kojoj svaki od njih ima specifičnu ulogu, te da svojim djelovanjem doprinosi ostvarenju zajedničkog cilja-činjenje krivičnog djela. Sud BiH je utvrdio da su apelant i saučesnik počinili predmetno krivično djelo u uračunljivom stanju, sa direktnim umišljajem, svjesni djela i posljedica preduzetih radnji, odnosno sa sviješću i voljom da ostvare zabranjene posljedice, a sve s ciljem sticanja protivpravne imovinske koristi, zbog čega ih je Sud BiH oglasio krivim.

5. Navedeno je da je prilikom odmjeravanja kazne apelantu od olakšavajućih okolnosti Sud BiH cijenio da je apelant porodična osoba, otac petero djece, od kojih je jedno malodobno, te apelantovo korektno držanje pred sudom, dok je otežavajućih okolnosti bilo znatno više, kao što je ranija osuđivanost, brojnost radnji koje je apelant preduzimao prema optužnom aktu, količina opojne droge koju je optuženi nabavljao i druge okolnosti.

6. Konačno, polazeći od zakonske odredbe da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom, Sud BiH je na osnovu čl. 110.a i 111 KZ BiH donio odluku da se od apelantice oduzme sporno motorno vozilo, navedeno u Potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta Granične policije BiH broj 17-13-3-04-1052-8/11 od 20. februara 2012. godine, kao imovinska korist stečena krivičnim dijelom. U tom kontekstu je navedeno je relevantnim odredbama KZ BiH propisano da sud može oduzeti onu imovinu za koju tužilac pruži dovoljno dokaza da se opravdano vjeruje da je takva imovinska korist pribavljena izvršenjem određenih krivičnih djela a počinilac nije pružio dokaze da je korist pribavljena zakonito. Sud je zatim naveo da provedeni dokazi upućuju na zaključak da je sporno motorno vozilo pribavio novcem od preprodaje droge. Navedeno je da okolnost da se predmetno vozilo vodi na apelantici (apelantovoj supruzi) nije od značaja kod donošenja odluke o oduzimanju nezakonito stečene imovine te da je očigledno da je vozilo preneseno na apelanticu bez naknade i da je ista zasigurno znala čime se bavi njen suprug i na koji način je predmetno vozilo nabavljeno.

7. Apelant se žalio protiv navedene prvostepene presude. Odlučujući o žalbi apelanta, Apelaciono Vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je Presudom broj S1 2 K 009063 12 Kž 5 od 27. decembra 2012. godine žalbu branioca apelanta uvažilo u dijelu koji se odnosi na odluku o mjeri sigurnosti oduzimanja predmeta, te prvostepenu presudu u tom dijelu preinačilo na način da se apelantu na osnovu člana 74. ZKP BiH ima vratiti prenosni računar marke „Acer“, oduzet po potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta Granične policije BiH broj 17-08- 2-40/11 od 28. novembra 2011. godine, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.

8. Ispitujući podnesenu žalbu branioca apelanta, Apelaciono vijeće je prije svega, razmotrilo osnovanost žalbenih navoda o bitnim povredama odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH), navodno počinjenim od strane prvostepenog vijeća. Žalbenim prigovorima apelanta istaknutim u okviru ovog žalbenog osnova, tvrdi se da je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude, kao i to da presuda ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Suprotno navedenim prigovorima, Apelaciono vijeće je utvrdilo da pobijana presuda sadrži sve elemente predviđene odredbom člana 285. ZKP BiH, da je izreka presude dovoljno razumljiva i da ne postoji protivrječnost iste sa samom sobom i datim obrazloženjem. Izreka pobijane presude je jasna, a razlozi iz obrazloženja u pogledu odlučnih činjenica nisu protivrječni, zbog čega se ukazuju neosnovanim prigovori odbrane istaknuti u tom pravcu. Osporavajući pobijanu presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odbrana apelanta je, ukazivanjem na kontradiktornosti u iskazima pojedinih svjedoka, nastojala osporiti pravilnost zaključaka prvostepenog vijeća o krivici apelanta. Međutim, Apelaciono vijeće je utvrdilo da su iskazi ovih svjedoka cijenjeni u sklopu sa svim ostalim dokazima izvedenim u toku glavnog pretresa, te da su isti međusobno saglasni u odlučnim dijelovima. i saglasni sa ostalim izvedenim dokazima, Apelaciono vijeće je navelo da smatra da se radi o svjedocima kojima treba pokloniti vjeru, koji su svoj iskaz dali objektivno i tačno i koji nisu imali nikakvog razloga da neosnovano terete optužene. Navedeno je da osnovano branilac apelanta u žalbi ukazuje da je prvostepeno vijeće cijenilo iskaz Admira Subašić, pročitan na glavnom pretresu, te da se tvrdnje ovog lica ne odnose na konkretne radnje apelanta opisane u tačkama 1-4 izreke prvostepene presude. Međutim, iskaz ovog svjedoka bitan je radi utvrđivanja pitanja postojanja grupe za organizovani kriminal, odnosno utvrđivanja povezanosti apelanta i osoba iz R. Srbije i Kosova, od kojih je nabavljao drogu, kao i činjenice vremenskog trajanja ovih nezakonitih radnji apelanta, što svakako ukazuje da se ne radi o incidentnim i nepovezanim radnjama apelanta, kako se to žalbom njegovog branioca tvrdilo. U pogledu žalbenih navoda o povredi krivičnog zakona, po ocjeni Apelacionog vijeća, prvostepeno vijeće je u pobijanoj presudi pravilno i potpuno utvrdilo činjenično stanje, te na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenilo krivični zakon kada je apelanta i saučesnika oglasilo krivim za krivično djelo „Organizirani kriminal“ iz člana 249. stav 2, u vezi sa krivičnim djelom „Neovlašteni promet opojnim drogama“ iz člana 195. stav 1 KZ BiH. Nadalje, nasuprot žalbenim prigovorima branilaca apelanta, Apelaciono vijeće je navelo da nalazi da je prvostepeno vijeće u pogledu odluke o krivičnopravnoj sankciji pravilno cijenilo sve okolnosti predviđene odredbom člana 48. KZ BiH na strani apelanta i dalo im adekvatan značaj, te apelantu izreklo krivičnopravne sankcije koje odgovaraju svrsi kažnjavanja, kako sa aspekta generalne, tako i sa aspekta specijalne prevencije previđenih članom 6. i 39. KZ BiH.

9. Kada je riječ o oduzimanju imovinske koristi, Apelaciono vijeće je navelo da je sporno motorno vozilo oduzeto od apelantice kao imovinska korist koju je apelant pribavio izvršenjem predmetnog krivičnog djela, a ne kao predmet koji je upotrijebljen ili namijenjen za učinjenje predmetnog krivičnog djela, kako je to branilac apelanta u žalbi tvrdio. I konačno, u dijelu presude koji se odnosi na odluku o mjerama sigurnosti i oduzimanju imovinske koristi u pobijanoj presudi, po ocjeni Apelacionog vijeća, nisu navedeni dokazi da je sporni prenosni računar zaista bio upotrijebljen ili namijenjen za učinjenje predmetnog krivičnog djela, pa stoga nisu ni ispunjeni uslovi predviđeni odredbom člana 74. KZ BiH. S obzirom na to, žalba branioca apelanta se u tom dijelu ukazuje osnovanom, zbog čega je pobijanu presudu Apelaciono vijeće u tom dijelu odluku preinačilo, te na osnovu člana 74. ZKP BiH donijelo odluku o vraćanju ovog privremeno oduzetog predmeta apelantu.

10. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

11. Povredu prava na pravično suđenje, apelant vidi u povredi: pretpostavke nevinosti, jednakosti građana pred zakonom, jednakosti stranaka pred sudom, prava na obrazloženje presude, povredi prava na odbranu i povredi prava na zakonit i nepristrasan sud koji neće suditi paušalno, arbitrarno i diskriminatorno. Zatim, apelant smatra da mu je prava na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije povrijeđeno zbog pravnog principa da krivična presuda može biti zasnovana samo na normi koja je postojala u vrijeme kada se desio inkriminisani čin ili nečinjenje (nullum crimen, nulla poena sine lege). I konačno, apelant povredu prava na imovinu vidi u pogrešnoj primjeni odgovarajućih odredbi KZ i ZKP, a u vezi s tim odgovarajućih odredbi Evropske konvencije koji se odnose na pravo na imovinu.

12. Apelant je, osim toga, predložio da se po hitnom postupku donese privremene mjere kojom bi se naložio prekid izdržavanja kazne za koji je pobijanim presudama izrečen apelantu, sve do konačne odluke po predmetnoj apelaciji. Apelant navodi da je za njega neizmjerno važno da se prekine izdržavanje kazne za koju se, prima facie, može utvrditi da je izrečena proizvoljnom primjenom prava odnosno da, kako apelant navodi, „skoro da ne postoji propis koji je prilikom utvrđenja i izricanja te sankcije, pa i djela koje je prethodilo, nije proizvoljno i arbitrarno primijenjen“. Također, apelantica je tražila da se donese privremena mjera kojom bi joj se sporno motorno vozilo vratilo na daljnje korištenje, sve do konačne odluke po apelaciji. Apelantica navodi da je ona vlasnica imovine koja joj oduzeta, te da su predočeni sudu svi dokazi, koji ukazuju da je ona vlasnica spornog motornog vozila. Apelantica navodi da je ta imovina nabavljena davno prije nego što je fizički mogla biti rezultat koristi stečene krivičnim djelom za koje je suđen njen suprug, dakle prije izvršenja djela, pa je „jasno da je neizmjerno važno da se koristi odmah i sada tom imovinom, a da se i spriječi propadanje te imovine i šteta koja, zbog karaktera oduzete stvari, više nikada neće moći biti nadoknađena“.

13. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

14. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

15. U konkretnom slučaju, apelanti očigledno smatraju da navodi o kršenju prava na pravično suđenje predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Pored toga, vezano za zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere, Ustavni sud podsjeća da Zakon o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 13/05, 53/07, 97/07, 37/09 i 12/10) reguliše postupak odlaganja izdržavanja kazne zatvora (čl. 131. do 133). Međutim, Ustavni sud ukazuje da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio mogućnosti koje je imao na raspolaganju prema navedenim odredbama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija, odnosno da je prethodno, u skladu sa mogućnošću propisanom zakonom tražio odlaganje izvršenja odluka redovnih sudova, a navedeno se u smislu člana 64. stav 5. Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduvjet za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene mjere. Imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada apelant nije ni koristio mogućnosti koje ima prema Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera u Bosni i Hercegovini, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

16. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene apelantice, Ustavni sud zapaža da apelantica, osim navoda koji se odnose na meritum apelacije, odnosno činjenice da je vozilo nabavljena davno prije nego što je fizički moglo biti rezultat koristi stečene krivičnim djelom za koje je suđen njen suprug, dakle prije izvršenja krivičnog djela, nije navela bilo kakve druge razloge koji bi mogli voditi Ustavni sud odluci da je zahtjev za privremenu mjeru osnovan. Pri tome Ustavni sud naglašava da paušalni navodi apelantice da postoji vjerovatnoća i opasnost za umanjenje njene privatne imovine, bez drugih konkretnih dokaza koji bi ukazivali da bi donošenje privremene mjere u konkretnom slučaju bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 64 stav 1. Pravila Ustavnog suda, sami po sebi ne mogu predstavljati razlog za uvažavanje zahtjeva apelantice za donošenje privremene mjere. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

17. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1323/13 (B. V. i E. V.) | Sudska praksa | Aktio